- 1 -              Rev 26/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 26/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjendika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. S. iz R., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica L. V., odvjetnica u M., protiv tuženika J. d.d. R., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-721/2018-2 od 26. rujna 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-99/2014-84 od 30. siječnja 2018., u sjednici održanoj 1. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 273.256.906,90 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje na iznos od 44.245.500,00 kn teku od 18. lipnja 1999. do isplate.

 

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da ukine samo presudu drugostupanjskog suda i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Na reviziju nije odgovoreno.

 

4. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/17, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. U postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju u reviziji ukazuje tužitelj. To stoga što, suprotno tvrdnjama tužitelja, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, pa kako ne postoji niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

7. Isto tako, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP te u svezi s odredbom članka 220. stavak 2. i članka 221.a  ZPP.

 

7.1. Koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (članak 8. ZPP), iz čega slijedi da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud, kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP). Pritom, ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice odlučit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP).

 

7.2. Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da postupanjem sudova prema toj ovlasti, time što pojedine dokaze zasebno i u njihovoj ukupnosti nisu ocijenili sukladno shvaćanju revidenta,  odnosno što su o postojanju određenih činjenica, u nemogućnosti da ih utvrde na temelju izvedenih dokaza, odlučili primjenom pravila o teret dokazivanja, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu ostvarene povrede iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP.

 

7.3. Neosnovani su revizijski navodi da su sudovi u odnosu na zahtjev za isplatu naknade za ulaganja u poslovni prostor tuženika propustili odlučiti o prijedlogu  tužitelja da vještak ing. građ. Lj. C. dopuni svoj nalaz i mišljenje, a podredno da se vještačenje  obnovi po drugom vještaku, kao što je neosnovan navod da je u pobijanoj presudi izostalo obrazloženje razloga odbijanja njegovih dokaznih prijedloga. Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da je prijedlogu tužitelja iz podnesaka od 8. lipnja 2017. i 18. srpnja 2017. udovoljeno, kada je na ročište 13. prosinca 2017. pozvan vještak ing. građ. Lj. C. da se po uvidu u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu očituje je li moguće utvrditi vrijednost izvedenih radova. Upravo s obzirom na njezino očitovanje o nedostatnosti dokumentacije potrebne za provođenje vještačenja, u pobijanoj odluci dani su jasni razlozi o neispunjenju pretpostavki za obnovu vještačenja po drugom vještaku građevinske struke u smislu odredbe članka 261. stavak 3. ZPP. Isto tako, s obzirom na očitovanje društva T.-p. d.o.o. da su statutom osnovani tek 1995., pa da nemaju nikakvu dokumentaciju u vezi predmeta ovog spora, te utvrđenu činjenicu da je postojalo više pravnih osoba pod nazivom T.-p., sud je prijedlog tužitelja da se kao svjedoci saslušaju upravo ovlaštene osobe društva koje je sudu dostavilo očitovanje da nije ni postojalo u relevantnom razdoblju, odbio upravo uz obrazloženje da je riječ o pravnoj osobi istog naziva, ali koja je je osnovana nakon prestanka ugovora o zakupu, slijedom čega niti osobe ovlaštene za njezino zastupanje nisu osobe koje bi o predmetu spora mogle imati bilo kakvo saznanje. U odnosu na zahtjev za naknadu štete u visini vrijednosti pokretnina te izmakle dobiti, pobijana presuda sadrži jasne razloge o nemogućnosti da se visina te štete utvrdi primjenom odredbe članka 223. stavak 1. ZPP, ali i o činjeničnoj neodređenosti tih zahtjeva (o kakvim je pokretninama riječ, na koje se razdoblje odnosi navodna izgubljena korist), pa s tim u vezi i neodređenosti prijedloga da se visina takve (po osnovi nedokazane) štete utvrdi odgovarajućim vještačenjima (ekonomskim vještačenjem te vještačenjima na području šumarstva i drvne industrije, umjetnosti i kulture te na području strojarstva).

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu (povrat) troškova ulaganja u poslovni prostor u vlasništvu tuženika u iznosu od 44.245.500,00 kn, te zahtjev za naknadu štete u visini vrijednosti namještaja, umjetnina i inventara tužitelja koji su se nalazili u poslovnom prostoru tuženika, a koje mu tuženik nije vratio, kao i zahtjev za izmaklu dobit u visini od 229.011.406,90 kn.

 

9. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da su 4. travnja 1984. tužitelj, kao zakupoprimac, te tuženik, kao zakupodavac, sklopili ugovor o zakupu poslovnog prostora u R., površine 253,60 m2,

- da je taj ugovor sklopljen na 10 godina, ali da je isti prestao ranije, tako što je isti otkazan pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci broj P-102/91 od 12. srpnja 1991., kojom je tužitelju naloženo iseliti se iz predmetnog prostora i predati ga u posjed tuženiku,

- da je tuženiku predmet zakupa predan u izvršnom postupku Općinskog suda u Rijeci broj I-4663/93, na temelju rješenja o izvršenju od 11. ožujka 1993.,

- da su stranke ugovorom o zakupu ugovorile svoja prava i obveze iz zakupnog odnosa, pa tako i uređenje poslovnog prostora i povrat uloženih novčanih sredstava,

- da je prostor tužitelju predan nedovršen, jer su u njemu bili izvedeni samo grubi radovi, pa da ga je tužitelj dovršio i priveo ga svrsi, tako da se u prostoru neko vrijeme obavljala ugostiteljska djelatnost,

- da je vještak T. K. 11. siječnja 1995. u postupku osiguranja dokaza Općinskog suda u Rijeci broj I-466/93 sačinio nalaz i mišljenje u kojem je iskazao vrijednost građevinskih i obrtničkih radova koje je tužitelj u spornom prostoru izveo.

 

10. Polazeći od navedenih utvrđenja, a uzevši u obzir mišljenje građevinskog vještaka ing. građ. Lj. C., koja je pri pokušaju izračuna vrijednosti izvršenih ulaganja uzela u obzir svu spisu priležeću dokumentaciju, uključujući i onu koju je po nalogu suda pribavila službenim putem, prvostupanjski sud utvrđuje da na temelju dokaza (isprava) koje je tužitelj dostavio u spis, odnosno onih koje je, kao zajedničke, u spis dostavio tuženik, nije bilo moguće utvrditi visinu tog zahtjeva, pa je primjenom odredbe članka 221.a ZPP u vezi s odredbom članka 219. stavak 1. ZPP, odbio zahtjev za isplatu 44.245.500,00 kn. Podredno, prvostupanjski sud navodi da je u odnosu na ovaj zahtjev osnovan prigovor zastare. To stoga što obveza tuženika na povrat uloženih sredstava proizlazi iz samog ugovora o zakupu, pa je tužitelj ispunjenje te obveze mogao zahtijevati prestankom ugovornog odnosa, odnosno pravomoćnošću sudske presude kojom je ugovor o zakupu otkazan. Kako je od pravomoćnosti presude Općinskog suda u Rijeci broj P-102/91 od 12. srpnja 1991. do podnošenja tužbe u ovom predmetu (6. svibnja 1999.) protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 360. u vezi članka 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), prvostupanjski sud nalazi osnovanim prigovor tuženika da je, uslijed zastare, prestalo pravo tužitelja potraživati naknadu za izvršena ulaganja.

 

10.1. Nadalje, imajući na umu da nije bilo moguće utvrditi na što se točno odnosi izgubljena dobit tužitelja, jer se tužitelj nije očitovao niti o razdoblju na koje se ona odnosi, niti po kojoj osnovi bi mu tuženik tu štetu (čak i da ju je pretrpio) bio dužan nadoknaditi, sud je zbog nedokazane osnove, taj zahtjev tužbe odbio, odbivši prethodno da se na okolnost visine tog zahtjeva provede dokaz financijskim vještačenjem.

 

10.2. Jednako tako, polazeći od toga da tužitelj nije obrazložio zahtjev za naknadu štete u odnosu na pokretnine (namještaj, umjetnine, aparati), jer su, osim paušalnih i nedokazanih navoda da mu je tuženik te pokretnine oduzeo, izostali činjenični navodi o tome o kakvim se pokretninama radi i zašto bi mu tuženik trebao  naknaditi vrijednost tih pokretnina, odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi vrijednost namještaja, umjetnina i aparata, koji u kumulaciji sa zahtjevom za naknadu izgubljene dobiti iznosi ukupno 229.011.406,90 kn.

 

10.3.  Kako nije utvrđeno da bi tužitelju pripadalo pravo na naknadu ove štete, sud je otklonio primjenu odredbe članka 223. stavak 1. ZPP u pogledu utvrđenja visine te štete, kao što je odbio dokazni prijedlog da se radi utvrđenja njezine visine provede dokaz vještačenjem po ovlaštenim sudskim vještacima na području šumarstva i drvne industrije, umjetnosti i kulture te strojarstva.

 

11. Drugostupanjski je sud prihvatio sve zaključke i shvaćanja prvostupanjskog suda u pogledu nedokazane visine zahtjeva za naknadu ulaganja, odnosno nedokazane osnove zahtjeva za naknadu štete.

 

12. Revizijski navodi tužitelja, kojima prigovara načinu vrednovanja provedenih dokaza odnosno ocjeni nižestupanjskih sudova o nemogućnosti  utvrđenja visine troškova ulaganja, zapravo se svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, koji u revizijskom stupnju postupka nisu dopušteni (članka 385. stavak 1. ZPP), pa su isti bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske presude.

 

13. Suprotno tvrdnji revidenta, prvostupanjski je sud nakon opsežne interpretacije mišljenja vještaka, te uvida u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, uključujući i onu na koju se tužitelj opetovano poziva u reviziji, kao stručno mišljenje prihvatio ono vještaka ing. građ. Lj. C. da dostavljena i pribavljena dokumentacija ne omogućuje utvrđivanje visine uloženih sredstava u poslovni prostor tuženika, pri čemu je vještak, kako to proizlazi iz njegovog pisanog mišljenja i njegove usmene dopune, prosuđivao i utvrđenja iz izvanparničnog postupka osiguranja dokaza broj R1-668/94.

 

14. Kako u mišljenju vještaka nisu postojale proturječnosti ili nedostaci, odnosno kako nakon usmenog saslušanja vještaka nije postojala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da nisu bile ispunjene pretpostavke da se u smislu odredbe članka 261. stavak 3. ZPP vještačenje obnovi po drugom vještaku.

 

15. Pravilno je stoga primijenjeno materijalno pravo kada je, neovisno o utvrđenju da je tužitelj izvršio određena ulaganja u poslovni prostor tuženika, o visini izvršenih ulaganja zaključeno primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP, imajući na umu da ocjenom svih provedenih dokaza visinu tog zahtjeva nije bilo moguće utvrditi.

 

16. S obzirom na navode koji se odnose na zastaru treba reći da obveza tuženika na isplatu ulaganja proizlazi iz samog ugovora o zakupu, pa je tužitelj ispunjenje te obveze od tuženika mogao zahtijevati nakon prestanka tog ugovora, dakle od pravomoćnosti presude kojom je ugovor o zakupu otkazan, slijedom čega je do podnošenja tužbe u ovom predmetu protekao opći zastarni rok iz članka 371. ZOO.

 

17. Budući da je zahtjev tužitelja za naknadu štete odbijen zbog toga što tužitelj nije dokazao osnovanost tog zahtjeva, jer nije dokazao postojanje pretpostavki za nastanak odštetne odgovornosti tuženika niti u okviru ugovorne niti u okviru izvanugovorne odgovornosti za štetu, revizijski navodi tužitelja koji se u odnosu na taj zahtjev (za isplatu 229.011.406,90 kn) iscrpljuju u prigovorima da je on predložio dokaze radi utvrđivanja visine te štete (po vještacima odgovarajuće struke), a da sudovi te dokaze nisu prihvatili, čime su ga onemogućili u dokazivanju visine tog zahtjeva, nisu odlučni.

 

18. Slijedom navedenoga, kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, reviziju tužitelja valjalo je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 1. ožujka 2023.

 

Predsjednik vijeća:

Željko Šarić, v. r.