1              Poslovni broj: I Kž-287/2022-6

Poslovni broj: I Kž-287/2022-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin predsjednice vijeća, te mr.sc. Marijana Bitange, Tomislava Juriše, dr.sc. Lane Petö Kujundžić i mr.sc. Ljiljane Stipišić, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. S. zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 3. u vezi članka 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj K-3/2022-10 od 6. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 1. ožujka 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog N. S. te branitelja optuženika, odvjetnika K. Š.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba optuženog N. S. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom od 6. svibnja 2022., broj K-3/2022-10, Županijski sud u Šibeniku proglasio je krivim optuženog N. S. zbog kaznenog djela protiv života i tijela – teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točka 3. u vezi sa člankom 34. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, te ga je, na temelju članka 111. točke 3. u vezi sa člankom 34., uz primjenu članka 48. stavak 1., članka 49. stavak 1. točka 1. i članka 34. točka 2. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 21. siječnja 2020. do 4. studenog 2021.

 

1.1. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženi N. S. je djelomično oslobođen od obveze naknade troškova kaznenog postupka i to troškova provođenja vještačenja, a obvezan je na plaćanje paušalnog troška iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. u iznosu od 1.000,00 (tisuću) kuna. Navedeni iznos dužan je uplatiti u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske. Također, optuženik je na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavak 2. točka 8. ZKP/08. obvezan nadoknaditi nagradu punomoćnice oštećene M. S., odvjetnice A. G.., o čemu će sud donijeti posebno rješenje.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi N. S. po branitelju, odvjetniku K. Š., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se optuženika oslobodi od optužbe, podredno, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno, zatražena je obavijest o održavanju sjednice vijeća.

 

3. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se optuženikova žalba odbije kao neosnovana.

 

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je prethodno dodjeli u rad sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednica vijeća održana je u nazočnosti optuženog N. S. i njegovog branitelja odvjetnika K. Š., u skladu s odredbom članka 475. stavak 1. ZKP/08., a u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika, na temelju članka 475. stavak 3. ZKP/08.

 

6. Žalba optuženika nije osnovana.

 

7. Iako u uvodnom dijelu svoje žalbe ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik istu ne konkretizira i ne navodi koju postupovnu povredu nalazi ostvarenom, niti iz sadržaja žalbe proizlazi obrazloženje navedene žalbene osnove. Stoga je ovaj drugostupanjski sud pobijanu presudu ispitao slijedom zakonske obveze koja proizlazi iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. i pritom nije utvrdio da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koju žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti.

 

8. No, iz sadržaja optuženikove žalbe slijedi kako se isti žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.), a uz to i zbog tzv. posredne povrede kaznenog zakona (članak 469. točka 4. ZKP/08.) tvrdeći "…da u konkretnom slučaju nije ostvareno biće kaznenog djela…te da se radilo o eventualnom drugom kaznenom djelu umjesto pokušaja ubojstva i to eventualno o kaznenom djelu nanošenja lake tjelesne ozljede ovisno o tome koju je posljedicu počinitelj htio ili barem pristao." Zaključno, kao žalbenu osnovu navodi i obrazlaže odluku o kazni (članak 471. ZKP/08.).

 

9. Kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik analizira pojedine dokaze izvedene na raspravi i svojim, vlastitim tumačenjem sadržaja istih tih dokaza sugerira zaključak po kojem ne bi bilo dokazano da bi optuženik kritične prigode na inkriminiranom mjestu počinio terećeno kazneno djelo, prvenstveno kroz tvrdnju kako nije imao namjeru ubiti oštećenicu. U potkrjepu svog zaključka navodi i statističke pokazatelje o smrtnom ishodu oštećenika prilikom naleta vozila kod brzine od 30 km/h, gdje je smrtni ishod manji od 10%. Pritom posebno inzistira na vlastitom tumačenju provedenog kombiniranog sudsko-medicinskog i prometnog vještačenja, odričući u isto vrijeme vrijednost izvedenim personalnim dokazima svjedočenjem očevidaca kritičnog događaja, s izuzetkom svjedoka Ž. L., koji je tijek naleta optuženikovog vozila na oštećenicu vidio na retrovizoru vozila kojim je upravljao. U istom kontekstu, zbog razlika u iskazima pojedinih svjedoka u odnosu na pojedine okolnosti kritičnog događaja (škripa guma optuženikovog vozila, odbacivanje u vis i okretanje tijela oštećenice nakon naleta optuženikovog vozila, itd.), i nadalje inzistira na nužnosti izvođenja dokaza rekonstrukcijom inkriminiranog događaja.

 

9.1. U pravu je optuženik kada u žalbi tvrdi kako se zaključak o postojanju namjere pokušaja teškog ubojstva oštećenice (članak 111. točka 3. u svezi članka 34. stavak 1. KZ/11.), u uvjetima njegovog poricanja te namjere, mora izvući iz analize sadržaja svih na raspravi izvedenih i konfrontiranih dokaza, njihovim sagledavanjem kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti (članak 450. ZKP/08.). Upravo iz tako izvedenih i konfrontiranih dokaza, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je kritične prigode na inkriminiranom mjestu optuženik bio svjestan obilježja djela kojeg čini, te da je htio ostvarenje istog, dakle, da je terećeno kazneno djelo počinio sa izravnom namjerom kao oblikom krivnje (članak 28. stavak 2. KZ/11.).

 

9.2. Naime, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio i detaljno obrazložio zašto smatra da je optuženik terećeno kazneno djelo počinio s izravnom namjerom. U tom kontekstu sud je pošao od nesporno utvrđenih činjenica da je optuženik, nakon svađe sa oštećenicom koja se potom, odbijajući poći u optuženikovo vozilo, od njega udaljavala nogostupom, ušao u svoj osobni automobil, istim naglo (uz škripu pneumatika vozila) krenuo za njom i popeo se na isti taj nogostup, te udario oštećenicu s leđa naletnom brzinom vozila od 30 km/h (8,3 m/s), dopuštajući da bi naletna brzina bila neznatno manja od navedene. Neprijeporno je također, prema prihvaćenom kombiniranom sudsko-medicinskom i prometnom vještačenju, da je nalet vozila takvom brzinom podoban za izazivanje teških i po život opasnih ili smrtonosnih ozljeda. Spomenute utvrđene okolnosti terećenog kaznenog djela ispravno je prvostupanjski sud doveo u korelaciju sa daljnjim okolnostima da je optuženik do trenutka udara u oštećenicu ubrzavao kretanje vozila, a reagirao je kočenjem tek nakon što je tijelo oštećenice bilo nabačeno na prednji dio njegovog vozila. Upravo polazeći od stručne analize tijeka kritičnog događaja po vještacima prometne i medicinske struke utemeljeno je prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnima i iskaze na raspravi ispitanih svjedoka, jer su iskazi svih ispitanih svjedoka suglasni s nalazom i mišljenjem vještaka glede dinamike kritičnog događaja, pri čemu sud ni kod jednog svjedoka nije našao okolnosti koje bi ga motivirale na pristrano iskazivanje. Namjeru optuženika posredno potvrđuje i ponašanje optuženika neposredno nakon inkriminiranog naleta vozilom na oštećenicu, kada isti i nadalje manifestira agresivno ponašanje prema oštećenici (svjedokinja M. nazočila je verbalnim uvredama, a prema svjedokinji G. pogled optuženika u tom trenutku bio je "mrak", izgledao je opako). Da njegova namjera nije bila objašnjavanje i rasprava s oštećenicom slijedi i iz dijela optuženikove obrane po kojoj je, u trenutku kada se oštećenica udaljavala od njega, mogao istu sustići hodajući za njom, a ne kretanjem za istom vozilom.

 

9.3. Slijedom izloženog pravno je irelevantna statistička vjerojatnost smrtnog ishoda kod udara vozila u tijelo pješaka brzinom od 30 km/h i nije odlučna za ocjenu postojanja namjere optuženika glede ubojstva oštećenice, kako to sugerira žalba optuženika. Jednako se ocjenjuje i činjenica da je oštećenica u inkriminiranom događaju zadobila samo (laku) tjelesnu ozljedu (krvni podljev glave lijevo zatiljno). Naime, u kontekstu namjere i prouzročenih posljedica ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je optuženik kritične prigode svojim činjenjem poduzeo sve što je smatrao potrebnim kako bi ubio oštećenicu. Smrtni ishod nije nastupio ne zato što ga optuženik nije htio, nego zato što je oštećenica spletom okolnosti pala na travnato – zemljanu površinu, a nije udarila u stablo bora ili veliki betonski šaht, odnosno, pala na pločnik ili orezane grane živice. Drugim riječima, ispravno je prvostupanjski sud zaključio temeljem provedenih dokaza da je optuženik inkriminiranim postupanjem htio usmrtiti oštećenicu, no do te posljedice nije došlo stjecajem opisanih okolnosti na koje optuženik nije imao utjecaja. Utoliko je promašen i žalbeni navod optuženika kako bi kritični događaj u pravnom smislu trebalo tretirati kao dobrovoljni odustanak od nedovršenog pokušaja terećenog kaznenog djela.

 

9.4. Kada problematizira postojanje kvalifikatorne okolnosti terećenog kaznenog djela, a koja se odnosi na pokušaj ubojstva bliske osobe koju je već ranije zlostavljao, optuženik žalbom tvrdi kako "…utvrđenja prvostupanjskog suda glede događaja u studenom 2019. godine i zlostavljanje bliske osobe nisu adekvatna". Kod takve tvrdnje žalitelj polazi od netočne konstatacije da se utvrđenja prvostupanjskog suda po tom pitanju temelje "…isključivo na šikanoznom iskazu oštećene". Međutim, kraj nesporene činjenice da su tempore criminis optuženik i oštećenica bili supružnici, dakle, bliske osobe (članak 87. stavak 9. KZ/11.), kao i nesporne činjenice narušenosti njihovog međusobnog odnosa, ispravno je prvostupanjski sud iz izvedenih dokaza zaključio da je optuženik prethodno inkriminiranom pokušaju ubojstva zlostavljao oštećenicu. Protivno žalbenim navodima optuženika da bi zaključak po tom pitanju bio izveden iz sadržaja "šikanoznog iskaza oštećenice", prvostupanjski sud je po prijedlogu stranaka u svrhu dokazivanja ove odlučne činjenice izveo veći broj dokaza, te njihovom analizom i ocjenom došao do ispravnog zaključka o postojanju ranijeg zlostavljanja oštećenice M. S.. Ti dokazi su ne samo njezin svjedočki iskaz, već i svjedočenje njihovog sina T. S., s kojim je u sobi sa zaključanim vratima oštećenica spavala nakon pokušaja gušenja, a posebno svjedočenje D. L., kao osobe koja je s njima živjela u istoj stambenoj zgradi i održavala prijateljske odnose pa je nepristrana i objektivna u prikazu njihovih odnosa i događaja. Dakako, iako su svjedoci po čuvenju, relevantni su i svjedoci D. I. (oštećeničina majka) i I. I. (oštećeničin brat). Sva navedena svjedočenja, kako oštećenice kao svjedokinje, tako i svjedoka po čuvenju, kojima se oštećenica u razgovoru povjeravala, suglasno potvrđuju optuženikov fizički napad na oštećenicu pokušajem njezinog gušenja, te fizički nadzor nad njezinim kretanjem i kontrolu njezinog telefonskog komuniciranja. Stoga je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedena kvalifikatorna okolnost terećenog kaznenog djela koja se odnosi na ranije zlostavljanje, protivno žalbenim navodima optuženika, potpuno i točno utvrđena.

 

10. Žaleći se zbog odluke o kazni (članak 471. ZKP/08.) optuženik u bitnome tvrdi da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio postojanje olakšavajućih okolnosti na strani optuženika, no, da je pritom podcijenio značenje tako utvrđenih činjenica, te predlaže da se kazna za kazneno djelo "ublaži sukladno žalbenim razlozima".

 

10.1. Međutim, protivno takvom viđenju pravilnosti izrečene kazne optuženiku, ovaj drugostupanjski sud nalazi kako su u prvostupanjskoj presudi ispravno i potpuno utvrđene sve okolnosti glede odmjeravanja kazne (članak 47. KZ/11.), pri čemu je sud ispravno primijenio i odredbe o ublažavanju kazne (članak 48., 48. i 34 KZ/11.) Pritom je sud neosnovano otegotnim cijenio "naročito društvenu opasnost ovog oblika kriminaliteta počinjenog na štetu supružnika", jer je supružnik po zakonskoj definiciji bliska osoba, što predstavlja obilježje terećenog kaznenog djela glede kojeg je zakonodavac propisao odgovarajuće stroži zakonski okvir kažnjavanja, pa ta okolnost ne može biti opet (dvostruko) valorizirana i kao otežavajuća okolnost. No, niti takvo utvrđenje ne dovodi u pitanje visinu izrečene kazne, jer je sud, uzimajući u obzir sve utvrđene olakotne okolnosti (kazneno djelo je ostalo u pokušaju, kaznena i prekršajna neosuđivanost optuženika, smanjena ubrojivost tempore criminis, roditeljstvo, držanje u postupku pred sudom), pa i one koje su nastale nakon inkriminiranog događaja (razvod optuženika i oštećenice), a na temelju članka 48. stavak 1. KZ/11. koji propisuje mogućnost tzv. zakonskog ublažavanja kazne jer je djelo ostalo u pokušaju, ispravno primijenio institut ublažavanja kazne i optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju 4 godine i 6 mjeseci, jer je za predmetno kazneno djelo propisana kazna zatvora najmanje 10 (deset) godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Utoliko je promašen žalbeni navod optuženika da izrečena kazna nije individualizirana. Protivno tome ovaj žalbeni sud ocjenjuje kako je u svemu primjerena okolnostima djela i osobi počinitelja, te da će kao takva ostvariti svrhu kažnjavanja (članak 41. KZ/11.).

 

11. Slijedom svega izloženog te budući da je ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. utvrđeno da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon, to je temeljem odredbe članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 1. ožujka 2023.