REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 71 Pž-384/2023-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.
sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Nikoline
Mišković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EUROLINE d.o.o. u stečaju, OIB
45497493732, Zagreb, Kovinska 5, kojeg zastupaju punomoćnice Natalija Perić i
Blaženka Ćulap, odvjetnice u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE
S-LEASING d.o.o., OIB 46550671661, Zagreb, Zelinska 3, kojeg zastupaju
punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Stefanović & Vrdelja, u Zagrebu,
Banjavčićeva 22, radi isplate iznosa od 6.374.911,11 EUR / 48.031,767,80 kn,
odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu
poslovni broj P-276/2014 od 12. prosinca 2022., 1. ožujka 2023.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Zagrebu poslovni broj P-276/2014 od 12. prosinca 2022. u točki II. izreke i u
dijelu točke III. izreke kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova
parničnog postupka u iznosu od 214.758,78 EUR / 1.618.100,00 kn.

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda
Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-276/2014 od 12. prosinca 2022., u dijelu
točke I. izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 3.983.643,93
EUR / 30.014.765,19 kn sa zateznim kamatama od 18. rujna 2012. po stopi od 12%
godišnje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, i u dijelu točke
III. izreke u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u
iznosu od 72.690,32 EUR / 547.685,25 kn.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
P-276/2014 od 12. prosinca 2022. u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku
platiti tužitelju iznos od 255.191,57 EUR / 1.922.740,88 kn sa zateznim kamatama i u ______________________________

Fiksni tečaj konverzije 7,53450

Poslovni broj: 71 Pž-384/2023-2 2

dijelu točke III. izreke za trošak parničnog postupka u iznosu od 22.906,60 EUR / 172.589,75 kn i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 255.191,57
EUR / 1.922.740,88 kn sa zateznim kamatama od 18. rujna 2012. po stopi od 12%
godišnje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

2. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za naknadu troškova parničnog
postupka u iznosu od 22.906,60 EUR / 172.589,75 kn sa zateznim kamatama od 12.
prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za
pet postotnih poena.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava
žalbe u iznosu od 31.106,91 EUR / 234.375,00 kn i troška sastava odgovora na
žalbu u iznosu od 24.885,53 EUR / 187.500,00 kn.

V. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava
žalbe u iznosu od 31.040,55 EUR / 233.875,00 kn i sastava odgovora na žalbu u
iznosu od 21.697,69 EUR / 163.481,25 kn.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-276/2014 od 12.
prosinca 2022. u točki I. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od

31.937.506,10 kn / 4.238.835,50 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. U točki II.
izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od

16.094.261,70 kn / 2.136.075,61 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. U točki III.
izreke presude naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u
iznosu od 720.275,00 kn / 95.596,92 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

2. U obrazloženju pobijane odluke sud je utvrdio da su predmet spora
tužiteljevi zahtjevi za isplatu iznosa od 31.937.506,10 kn / 4.238.835,50 EUR na ime
pruženih usluga redovnih i izvanrednih servisiranja 65 autobusa na temelju Ugovora
o poslovnoj suradnji na prodaji i održavanju vozila te za naknadu štete na ime
preplaćenog poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV) u iznosu od 16.094.261,70 kn
/ 2.136.075,61 EUR.

3. Sud je utvrdio da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o
poslovnoj suradnji na prodaji i održavanju vozila od 4. srpnja 2008. (dalje: Ugovor),
do kojeg je došlo jer je Zagrebački holding d.o.o. (primatelj leasinga) izabrao tuženika
kao najpovoljnijeg ponuditelja na javnom nadmetanju (predmet kojeg je bio operativni

Poslovni broj: 71 Pž-384/2023-2 3

leasing za nabavu autobusa javnog gradskog prijevoza) pa je tuženik kao davatelj
leasinga sklopio predmetni Ugovor s tužiteljem kao dobavljačem i pružateljem usluge
održavanja tih vozila, kao i da je Ugovor izmijenjen Aneksom od 14. listopada 2008. i
Aneksom broj 2. od 31. ožujka 2009.

4. Sud je utvrdio da se tužitelj obvezao izvršavati redovne servise i izvanredne
servise za isporučenih 65 vozila za razdoblje od osam godina, odnosno prijeđenih

600.000 km po vozilu, ovisno koji uvjet nastupi ranije, a tuženik se obvezao avansno
uplatiti troškove i naknade za pružanje te usluge, da su stranke ugovorile predaju
bankarske garancije od strane tužitelja kao sredstvo osiguranja povrata avansa
uplaćenog od tuženika, no da su Aneksom broj 2. umjesto te bankarske garancije
ugovorili otvaranje posebnog depozitnog računa na koji će se izvršiti plaćanje avansa
i na kojem je bilo osnovano založno pravo u korist tuženika, kao i da će sredstva s
tog računa biti kvartalno (32 kvartala, u osam godina) isplaćivana tužitelju, pri čemu
je prvi kvartal počinje 1. travnja 2009. (zadnji kvartal dospijeva 30. travnja 2017.), a
sve prema Planu amortizacije.

5. Također prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj izdao 65 računa
sukladno Ugovoru po kojima je tuženik izvršio avansno plaćanje ukupnog iznosa s
PDV te je iskoristio pravo na odbitak pretporeza, da je tuženik dopisom od 18. rujna

2012. ugovor raskinuo zbog neispunjavanja ugovornih obvezi od strane tužitelja i da
je posljedično tome povukao iznos koji je ostao na tužiteljevom depozitnom računu.

6. Sud je zaključio da je tuženik na depozitni račun uplatio iznos od

19.250.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti i da su se sredstava s tog računa
trebala otpuštati kvartalno, sukladno planu amortizacije koja je bila prema Ugovoru
dogovorena za maksimalno trajanje leasinga od osam godina, pod uvjetom da ne
dođe do prekoračenja maksimalne kilometraže pojedinog vozila, da je tužitelj
obavijestio tuženika da su autobusi već u ožujku 2012. prešli više kilometara u
odnosu na planirani broj, da je tužitelj stoga izvršio servisne usluge bržom dinamikom
od one predviđene ugovorom, dakle da mu tuženik nije otpuštao sredstva s
depozitnog računa sukladno izvršenim uslugama, a da su autobusi koji svakodnevno
prometuju više od planiranog puno više kvare te ih treba češće servisirati.

7. Na temelju nalaza i mišljenja prometnog vještaka Slavena Bitange sud je
utvrdio da je tužitelj usluge održavanja autobusa izvršavao sukladno preporuci
proizvođača u primjerenoj kvaliteti, da je vrijednost obračunatih usluga ugovorena u
iznosu od 299.800,00 EUR uvećano za PDV, po svakom autobusu (dakle, za 65
autobusa ukupno 19.487.000,00 EUR), odnosno da je trošak održavanja definiran
zavisno o prijeđenim kilometrima ili razdoblju uporabe autobusa (600.000 km ili osam
godina), ovisno koji uvjet se prije ispuni, kao i da se vrijednost održavanja može
vezati uz ukupan broj prijeđenih km do raskida ugovora. Stoga je sud zaključio da su
do 17. rujna 2012. svi autobusi zajedno prešli 19.248.190 km, dok je ukupno po
Ugovoru bilo predviđeno 39.000.000 km, odnosno da je 17. rujna 2012. ukupno
prijeđena kilometraža 49,35% od Ugovorom ukupno predviđene maksimalne
kilometraže i da bi od ukupnog iznosa 19.487.000,00 EUR uvećano za PDV trebalo
isplatiti tužitelju postotak od 49,35% na osnovi održavanja autobusa od početka do
raskida Ugovora (odnosno 9.616.834,50 EUR uvećano za PDV).

Poslovni broj: 71 Pž-384/2023-2 4

8. Kako depozit nije bio otpuštan u jednakim mjesečnim iznosima, sud je
zaključio da je tužitelju isplaćen manji iznos od iznosa koji je trebalo platiti za ukupno
pružene usluge do raskida ugovora, stoga je na temelju čl. 590. Zakona o obveznim
odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) naložio tuženiku
isplatiti tužitelju iznos od 4.238.835,50 EUR / 31.937.506,10 kn.

9. Sud je odbio tužbeni zahtjev za naknadu štete na ime više plaćenog PDV u
iznosu od 16.094.261,70 kn / 2.136.075,61 EUR jer je utvrdio da tužitelju nije nastala
šteta, odnosno da i u slučaju da dođe do storniranja računa izdanih za usluge koje
zbog raskida ugovora nikada neće biti pružene, da bi povrat PDV pripao tuženiku, a
ne tužitelju jer to proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

10. Protiv točke II. i dijela točke III. izreke presude, u kojem je odbijen njegov
zahtjev za naknadu troška, žalbu je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba
parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne
primjene materijalnog prava te predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti
i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

10.1. U žalbi u bitnom ističe da je tijekom postupka nesporno utvrđeno da je
tuženik raskinuo Ugovor, a da je tužitelj fakturirao usluge koje po tom Ugovoru nisu
izvršene, zbog čega je tuženik bio u obvezi vratiti potvrđene ispravke, odnosno
storno račune s izjavom, kako bi tužitelj proknjižio ispravak PDV u svom
računovodstvu. Kako to nije učinjeno ističe da je tužitelju nanesena šteta jer je tužitelj
bio dužan obračunati i platiti PDV na iskazanim računima, a koji PDV nikad nije
plaćen od strane tuženika jer je Ugovor raskinut prije nego su se ukupno fakturirane
usluge mogle izvršiti. Navodi da je činjenica nastanka štete potvrđena dopunskim
nalazom i mišljenjem vještaka Diane Antičić, budući da iz tog nalaza i mišljenja
proizlazi da je tužitelj pretrpio štetu u iznosu od 15.352.676,50 kn. Navodi da je
štetna radnja upravo tuženikovo odbijanje ovjeravanja storno računa jer je time
tužiteljeva imovina umanjena. Smatra da prvostupanjski sud neosnovano odluku
temelji na vještakovom potvrdnom odgovoru na tuženikovo pitanje bi li novčana
sredstva po tom stornu trebala biti vraćena tuženiku. Ukazuje na to da je vještak u
nalazu i mišljenju naveo da je tuženik nezakonito iskoristio pravo na odbitak
pretporeza i štetnom radnjom odbijanja ovjeravanja storno računa uzrokovao štetu
tužitelju. Ističe da je tužitelj predlagao da se vještak ponovno pozove na saslušanje,
što je sud odbio pa je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, kao i da je
počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona
o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) jer
su razlozi o odlučnim činjenicama protivni nalazu i mišljenju vještaka. Ističe da je sud
pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tuženik na zakonit način
iskoristio pravo na odbitak pretporeza za usluge koje nisu pružene. Ukazuje na to da
je sud propustio utvrditi da je, upravo zbog toga što pojedine usluge za koje je tužitelj
ispostavio račune tuženiku nisu stvarno izvršene ni neće biti zbog raskida ugovora,
tuženik morao izvršiti ispravak pretporeza i tužitelju dostaviti vjerodostojne isprave iz
kojih proizlazi da je iznos spornog pretporeza ispravljen te bi tužitelj tada mogao
tražiti povrat preplaćenog poreza. Ističe da je tužitelj platio iznos PDV koji ne bi bio

Poslovni broj: 71 Pž-384/2023-2 5

obvezan platiti da je tuženik ovjerio storno račune zbog čega mu je nastala šteta u
iznosu od 16.094.261,70 kn. Smatra da je sud trebao prihvatiti tužbeni zahtjev za
povrat PDV, a posljedično tome naložiti tuženiku da tužitelju naknadi trošak u
cijelosti. Potražuje trošak žalbenog postupka.

11. U odgovoru na žalbu tuženik u bitnom smatra da žalbu treba odbaciti kao
nepravovremenu, a podredno odbiti kao neosnovanu. Navodi da tužitelju uopće nije
nastala šteta, a to je potvrdio i vještak u svom nalazu i mišljenju, iz kojeg proizlazi da
je tuženik tužitelju isplatio cjelokupni iznos PDV jer je 19. prosinca 2008. uplatio
tužitelju (na temelju 10 izdanih računa) iznos od 26.361.856,38 kn s uključenim PDV,
a 1. travnja 2009. (na temelju 55 izdanih računa) ukupno iznos od 150.224.624,55 kn
s PDV, pa da su ukupno iskazane obveze po svim računima i plaćene. Ukazuje na to
da je tužitelj tijekom postupka tvrdio da tuženik nije nikada platio PDV, a upravo
suprotno, tuženik je predmetni PDV platio pa tužitelju nije ni mogla nastati bilo kakva
šteta. Navodi da je PDV neutralna kategorija pa da tužitelju nije nastala šteta, a čak i
da je izvršen storno računa (do kojeg nije došlo jer metodologija izračuna nije bila
dogovorena među strankama) predmetna sredstva bi u konačnici trebala biti vraćena
tuženiku, a ne tužitelju pa da je potraživanje od 16.094.261,70 kn neosnovano.
Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

12. Protiv točaka I. i III. izreke presude žalbu je podnio tuženik zbog bitnih
povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog
stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže pobijanu presudu
preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno
suđenje.

12.1. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio
činjenično stanje tumačenjem ugovornog odnosa između stranaka protivno
ispravama u spisu te na pogrešno primijenio materijalno pravo. Smatra da je
počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.
Navodi da je tužitelj u ponudi odredio paušalni iznos od 299.800,00 EUR uvećano za
PDV za održavanje predmetnih autobusa (ukupno 19.487.700,00 EUR za 65
autobusa) i nigdje u ponudi nije odredio, niti je to Ugovorom određeno, da bi se taj
iznos plaćao zasebno po svakom servisu ili izvršenoj usluzi, već kao trošak
cjelokupnog održavanja autobusa. Smatra da je stoga netočno da bi tužitelj u bilo
kojem slučaju (pa i u slučaju raskida ugovora) imao pravo naplatiti pružene usluge
servisa po tržišnim cijenama, odnosno naplaćivati naknadu ovisno o kilometraži koju
je pojedino vozilo prešlo. Ističe da je zaključak suda da je tužitelj svoju obvezu prema
tuženiku ispunio, a tuženik svoju nije, pogrešan i da je činjenično stanje upravo
suprotno. Navodi da je tuženik platio ukupnu cijenu održavanja od 19.478.700 EUR
tuženiku i to unaprijed (237.000,00 EUR na redovni tužiteljev račun, a 19.250.000,00
EUR na depozitni račun), dok tužitelj nije ispunjavao svoje ugovorne obveze pa je
tuženik Ugovor raskinuo u četvrtoj godini trajanja, stoga tužitelj nema pravo
zahtijevati bilo kakvo plaćanje naknade na ime Ugovora. Navodi da kako je tuženik
pristao platiti ukupan iznos unaprijed tražio je osiguranje svoje tražbine na isporuku
unaprijed plaćene usluge pa je ugovorena bankarska garancija zamijenjena
osnivanjem založnog prava na depozitnom računu na koji je tuženik uplatio

19.250.000,00 EUR. Ističe da su se Sporazumom o osiguranju novčane tražbine

Poslovni broj: 71 Pž-384/2023-2 6

zasnivanjem založnog prava stranke dogovorile o dinamici kojom će se smanjivati
vrijednost zaloga kroz vrijeme izvršavanja ugovora (odnosno otpuštati novac u korist
tužitelja), ukoliko ne nastupe okolnosti koje ovlašćuju tuženika da zadrži za sebe
založena sredstva, i to Planom amortizacije koji je sastavni dio tog Sporazuma.
Navodi da iznos povlačenja deponiranih sredstava ni na koji način nije povezan sa
stvarno pruženim uslugama i tržišnim cijenama ili prijeđenom kilometražom pojedinog
vozila jer takav način postupanja nije ugovoren, ni obuhvaćen Ponudom. Ističe da je
sud pogrešno utvrdio da bi obveza redovnog servisiranja bila vezana uz kilometražu
budući da je ugovoreno da obveza tužitelja obuhvaća redovne servise za sva vozila,
zajedno s pripadajućim ukupnim troškovima za vrijeme trajanja leasinga (96 mjeseci)
u skladu sa servisnim planom proizvođača kao i servis izvanrednih kvarova do
prijeđenih ukupno 600.000 km za svako pojedino vozilo odnosno za razdoblje od
osam godina. Ističe da sve i da je kilometraža bila ugovorena i za uslugu redovnog
održavanja, nije dokazano da bi autobusi prešli bitno veću kilometražu od
predviđene, niti se to može znati jer nije dočekan kraj ugovornog odnosa. Navodi
kako se, sve i da se bitno povećalo korištenje autobusa, tužitelj ne može s uspjehom
pozivati na to jer nije raskinuo ugovor zbog promijenjenih okolnosti, već je bio na
snazi do raskida od strane tuženika zbog nemogućnosti tužitelja da pruža predmetne
usluge. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka ističe da je bilo nepotrebno, a kada ga
je sud već odlučio provesti nije mogao na njemu temeljiti presudu jer ima brojne
nedostatke, netočnosti i nelogičnosti koje dovode u sumnju njegovu pravilnost.
Ponavlja svoje navode koje je već istaknuo tijekom postupka da je vještak nalaz i
mišljenje temeljio na privatno izrađenom nalazu i mišljenju koje je tužitelj dostavio u
spis i korištenju kojeg se tuženik protivio, kao i da vještak nije analizirao servisnu
dokumentaciju i iskaze svjedoka, zbog čega ni nije mogao utvrditi koje usluge je
tužitelj pružio, njihovu kvalitetu pa nalaz i mišljenje ima nedostataka, zbog čega je
predložio novo vještačenje. Navodi da je vještak protivno pravilima struke i činjenici
da se protekom vremena i prijeđenih kilometara povećavaju troškovi redovnog i
izvanrednog održavanja izvršio jednostavnu matematičku operaciju na način da je
„uprosječio“ održavanje vozila za svaku godinu ugovornog odnosa, uzimajući
parametre iz Ugovora (paušalni iznos po autobusu, broj autobusa, godine ugovornog
odnosa, kilometražu) kao da su posve isti troškovi održavanja u prvoj i zadnjoj godini
ugovornog odnosa. Ukazuje na pogrešno utvrđenje vještaka da Plan amortizacije nije
dio Ugovora, kao i da je Ugovorom bilo definirano otpuštanje sredstava sukladno
prijeđenim kilometrima i periodu od osam godina. Navodi da je Plan amortizacije dio
Ugovora i Aneksa broj 2. Ugovoru, a u kojem se nigdje ne navodi način otpuštanja
sredstava prema prijeđenim kilometrima. Ističe da je svrha Plana amortizacije da se
paušalni iznos razmjerno otpušta uzimajući u obzir potrebu za većim troškovima
servisiranja u kasnijim godinama ugovornog odnosa. Ukazuje na to da kada bi tužitelj
i imao tražbinu ona ne bi iznosila 4.238.835,50 EUR koji iznos je sud prihvatio bez
obrazloženja osnove tog iznosa, jer iznos od 237.000,00 EUR nije plaćen tužitelju na
depozitni račun, već na njegov redovni račun, što je i sam tužitelj potvrdio pa tražbina
iznosi manje. Ističe i da je posljedično svemu rješenje o troškovima također
nezakonito. Potražuje trošak žalbenog postupka.

13. U odgovoru na žalbu tužitelj ističe da je presuda pravilna i zakonita i da je
žalba neosnovana. Ističe da tuženik u žalbi neosnovano navodi da bi samo obveza
servisa izvanrednih kvarova bila vezana uz prijeđene kilometre jer je iz Ugovora

Poslovni broj: 71 Pž-384/2023-2 7

razvidno da se tužitelj obvezao izvršavati kako redovni, tako i izvanredni servis do
prijeđenih ukupno 600.000 km, odnosno za razdoblje od osam godina. Ističe da je
tuženik 18. rujna 2012. raskinuo Ugovor, a da je do tog dana tužitelj izvršio usluge čiji
iznos značajno premašuje iznos otpuštenog depozita. Ističe da su netočni žalbeni
navodi kojima tuženik nastoji dovesti u vezu cjelokupno ugovoreni iznos troškova
održavanja s (ne) postojanjem njegove obveze da plati tužitelju troškove za izvršene
usluge. Navodi da se njegov obračun temelji na korektno izvršenim uslugama i
stvarno prijeđenoj kilometraži autobusa, a koji su dnevno prelazili znatno više
kilometara nego što je bilo predviđeno Ugovorom, a što je posljedica nedostatka
punionice plina i smanjenog korištenja autobusa marke Iveco koji se pune plinom.
Ističe da su stoga autobusi koje je tužitelj servisirao više koristili i amortizirali pa su se
servisi trebali češće obavljati (nego li je to Ugovorom predviđeno), a posljedično tome
plan otpuštanja depozita nije bio u skladu s opsegom izvršenih usluga. Smatra da je
sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i
pravilno obvezao tuženika na plaćanje utuženog iznosa. Potražuje trošak sastava
odgovora na žalbu.

14. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

15. Tuženikova žalba je djelomično osnovana.

16. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u
granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne
povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14.
ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

17. Predmet spora su tužiteljevi zahtjevi za isplatu naknade za pružene usluge
održavanja 65 autobusa u razdoblju od početka do raskida Ugovora i za naknadu
štete na ime previše plaćenog PDV po računima za prodaju i održavanje tih 65
autobusa.

18. Između stranka nije sporno da su tužitelj, kao dobavljač i pružatelj usluge
održavanja, te tuženik, kao davatelj leasinga, sklopili Ugovor o poslovnoj suradnji na
prodaji i održavanju vozila 4. srpnja 2008., kojim Ugovorom se tužitelj obvezao
pružati usluge redovnog i izvanrednog servisiranja autobusa, a tuženik platiti za to
naknadu i to u paušalno određenom iznosu od 299.800,00 EUR uvećano za PDV po
autobusu (ukupno 19.487.000 EUR uvećano za PDV), kao i da je Ugovor izmijenjen
Aneksom od 14. listopada 2008. kojim se tužitelj obvezao dostaviti tuženiku
bankarsku garanciju kao jamstvo pružanja svojih usluga tuženiku, te Aneksom broj 2.
od 31. ožujka 2009. kojim su stranke umjesto navedene bankarske garancije
ugovorile obvezu otvaranja posebnog depozitnog računa od strane tužitelja na koji će
se položiti depozit od 19.250.000,00 kn i taj depozit kvartalno otpuštati sukladno
Planu amortizacije u 32 kvartala kroz osam godina trajanja Ugovora. Također,
između stranaka nije sporno da je Ugovor tuženik raskinuo dopisom od 18. rujna

2012. zbog neispunjavanja ugovornih obveza od strane tužitelja.

19. Između stranaka je sporna osnova i visina potraživanja, budući da tuženik tvrdi da je svoje dospjele obveze po Ugovoru prije raskida ispunio i da nakon raskida

Poslovni broj: 71 Pž-384/2023-2 8

ugovora više ništa nije dužan platiti tužitelju, kao i da je unaprijed platio tužitelju PDV
pa da tužitelju nije nastala šteta uplatom PDV u državni proračun.

20. Neosnovano tužitelj u žalbi ističe da je sud pogrešno utvrdio činjenično
stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za povrat
preplaćenog PDV.

21. Naime, tužitelj u tužbi i tijekom postupka ističe da mu je nastala šteta jer je
obračunao i uplatio (u državni proračun) iznos PDV iskazan u 65 računa za
cjelokupno ugovorenu uslugu, kao i da mu tuženik nije platio taj iznos PDV-a, a za
račune je iskoristio pravo na odbitak pretporeza, a nije ni odobrio storno računa za
usluge koje zbog raskida nisu i neće biti ispunjene pa tužitelj nije mogao ostvariti
povrat previše plaćenog iznosa PDV, zbog čega smatra da je upravo odbijanje
storniranja računa za pružene usluge tuženikova štetna radnja koja je dovela do
umanjenja tužiteljeve imovine.

22. Međutim, iz nalaza i mišljenja vještaka Diane Antičić (str. 373. do 383.
spisa) proizlazi da je tuženik, upravo suprotno tužiteljevim tvrdnjama, uplatio
cjelokupni iznos PDV na računa tužitelja (kao i cjelokupnu cijenu ugovorene usluge),
budući da je 19. prosinca 2008. uplatio tužitelju (na temelju 10 izdanih računa)

26.361.856,40 kn s uključenim PDV-om (str. 389. spisa), a 1. travnja 2009. (na
temelju 55 izdanih računa) ukupno 150.224.624,70 kn s PDV-om (str. 390. spisa).
Dakle, tuženik je na tužiteljev račun uplatio ukupno 176.586.481.10 kn, koji iznos
obuhvaća iznos PDV od ukupno 31.843.463,65 kn za izdanih 65 računa.

23. Također, iz nalaza i mišljenja dalje proizlazi da je uplaćeni iznos, umanjen
za dio sredstava koji nije predmet depozitnog računa (237.000,00 EUR) te umanjen
za cjelokupni iznos plaćenog PDV-a po računima tužitelj 1. travnja 2009. prenio sa
svog žiro računa na novootvoreni depozitni račun, na kojem je tuženik zasnovao
založno pravo i s kojeg su se kvartalno otpuštala sredstava na tužiteljev žiro račun u
skladu s ugovorenim planom amortizacije. Nakon raskida Ugovora tuženik je
povukao na dan 28. rujna 2012. preostali neiskorišteni iznos s depozitnog računa od

13.853.809,43 EUR / 102.946.494,15 kn.

24. Tužitelj je uzimajući u obzir da je Ugovor raskinut i da zbog toga
ugovorene usluge neće ni biti u cijelosti ni pružene, izdao tuženiku 65 storno računa
za neizvršeni dio usluga održavanja i servisiranja po svakom autobusu, a izračun
storno računa tužitelj je temeljio na svojoj interpretaciji odredbi raskida Ugovora, na
koji tuženik nije pristao pa nije ni odobrio storno računa.

25. Vještak je utvrdio da je tuženik po primitku računa neosnovano iskoristio
pravo na odbitak pretporeza za sve ugovorene usluge. Naime, računi za održavanje
autobusa za cjelokupno ugovoreno razdoblje tužitelj je izdao u 2008. i 2009. godini te
ih dostavio tuženiku, a usluge nisu bile jednokratno pružene, već su se isporučivale
kroz mjesečna razdoblja. Zbog navedenog u trenutku izdavanja računa i korištenja
prava na odbitak pretporeza vještak je utvrdio da se nisu zadovoljila oba uvjeta za
priznavanje pretporeza (jer račun je primljen za usluga koja još nije pružena) pa je
utvrdio da je tuženik nezakonito iskoristio pravo na odbitak pretporeza, za usluge

Poslovni broj: 71 Pž-384/2023-2 9

koje nisu izvršene. No, unatoč tome, da u situaciji ako tuženik nije suglasan s
tužiteljevim iznosom storno računa tuženik nije dužan potvrditi zaprimljene storno
račune ni ispuniti niti ovjeriti o tome izjavu, a na temelju koje bi tužitelj izdao storno
računa i ispravio porez u svojim knjigama.

26. Također, vještak je u očitovanju na ročištu naveo da sve i da je do storno
računa i došlo, zbog činjenice da je tuženik platio tužitelju cijeli iznos PDV unaprijed
porez bi trebalo vratiti tuženiku, a ne tužitelju i stoga tužitelju u konkretnom slučaju
nije nastala šteta u trenutku plaćanja obveze PDV.

27. Dakle, neosnovano tužitelj tijekom postupka tvrdi da mu tuženik nije platio
PDV, već da ga je sam tužitelj snosio zbog čega da mu je umanjena imovina jer iz
nalaza i mišljenja vještaka proizlazi suprotno.

28. Slijedom navedenog, tužitelju u trenutku plaćanja PDV, zbog činjenice da
je taj iznos unaprijed primio od tuženika, nije nastala šteta jer njegova imovina time
nije umanjena, stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud
odbio tužbeni zahtjev za isplatu 2.136.075,61 EUR/ 16.094.261,70 kn.

29. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu cijene za
usluge pružene od početka do raskida Ugovora (18. rujna 2012.) osnovano tuženik u
žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kao i da je
počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.
Stoga je ovaj sud primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a izvršio uvid u isprave u spisu
radi utvrđenja ima li tužitelj pravo na naknadu za pružene usluge.

30. Prvostupanjski sud je prihvatio navedeni tužbeni zahtjev na temelju
odredbi čl. 7. st. 1. i 590. ZOO-a, a budući da je među strankama nesporno da je
Ugovor raskinut tuženikovim dopisom od 18. rujna 2012. valjalo je primijeniti odredbe
čl. 368. ZOO-a koje propisuju učinak raskida.

31. Naime, odredbom čl. 368. ZOO-a propisano je da su raskidom ugovora
obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete (st. 1.). Ako je
jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je
dala (st. 2.).

32. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je za vrijeme trajanja Ugovora,
zbog povećanog korištenja autobusa, odnosno većeg broja prijeđenih kilometra došlo
do većeg trošenja (kvara) autobusa pa je posljedično tome pružio uslugu redovnog i
izvanrednog održavanja bržom dinamikom nego li je to bilo predviđeno Ugovorom,
odnosno da pružio usluge čiji iznos značajno premašuje iznos otpuštenog depozita,
stoga smatra da mu je tuženik u obvezi podmiriti utuženi iznos.

33. Iz čl. 1.1. Ugovora (str. 10. do 15. spisa) proizlazi da ugovorne strane
sporazumno utvrđuju da je od strane trgovačkog društva Zagrebački holding d.o.o.
(Primatelj leasinga) u Narodnim novinama od dana 28. svibnja 2008. objavljeno
Javno nadmetanje ev. broj nabave Ev-Ro-197/08 predmet kojeg je operativni leasing
za nabavu autobusa javnog gradskog prijevoza koje nuđenje predmeta nabave se

Poslovni broj: 71 Pž-384/2023-2 10

nudi po grupama kako je specificirano u Javnom nadmetanju, a koji uvjeti Javnog
nadmetanja su u cijelosti poznati Dobavljaču (tužitelju) i isti prihvaća njihovu
primjernu.

34. Iz čl. 2.2. Ugovora proizlazi da su ugovorne strane suglasno utvrdile da je
Dobavljač (tužitelj) dostavio Davatelju leasinga (tuženiku) Ponudu od dana 30. lipnja

2008. kojom Ponudom je definirana cijena, način i opseg servisiranja Vozila, da se
predmetna Ponuda prilaže uz Ugovor i čini njegov sastavni dio.

35. Iz tužiteljeve Ponude od 30. lipnja 2008. (str. 207. spisa) razvidno je da je
tužitelj kao cijenu za usluge (trošak periodične sezonske izmjene guma, materijala,
rada i uskladištenja guma, ukupne troškove servisnog održavanja vozila prema
servisnom planu proizvođača, kao i izvanrednih kvarova autobusa do prijeđenih
ukupno 600.000 km odnosno za razdoblje od osam godina, osiguranje mobilnog
servisa) za ugovoreni period 600.000 km i osam godina odredio 299.800,00 EUR bez
PDV.

36. Iz čl. 1.1. i 1.2. Aneksa broj 2. (str. 19. do 21. spisa) uz Ugovor razvidno je
da su ugovorne strane sporazumno utvrdile da su 4. srpnja 2008. sklopile Ugovor
vezano za objavljeno Javno nadmetanje i da suglasno konstatiraju da ukupan iznos
sredstava predviđenih za servisiranje i održavanje vozila iznosi 19.487.000,00 EUR u
kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan
plaćanja, od kojeg iznosa će se založno pravo zasnovati na depozitu u ukupnom
iznosu od 19.250.000,00 EUR, da je preostali iznos već plaćen tužitelju.

37. Također, čl. 2.1. Ugovora stranke su ugovorile obvezu otvaranja posebnog
depozitnog računa od strane tužitelja na koji će tuženik uplatiti sredstava u iznosu od

19.250.000,00 EUR na ime avansa za održavanje i servisiranje vozila sukladno
Ugovoru. Stranke su čl. 2.2. ugovorile da će iznos oročenog depozita koji se polaže
na račun banke, uz pisani nalog potpisan od strane tuženika i tužitelja kvartalno
smanjivati sukladno Planu amortizacije koji čini sastavni dio tog Sporazuma i to u 32
kvartala, a smanjenje depozita se vrši posljednjeg dana u posljednjem mjesecu
pojedinog kvartala od kojih prvi kvartal počinje 1. travnja 2009., a posljednji kvartal
dospijeva 30. travnja 2017.

38. Stranke su čl. 2.3. Aneksa ugovorile slučajeve u kojima je tužitelj dužan
tuženiku izvršiti povrat alikvotno dijela sredstava predviđenih za servisiranje i
održanje vozila, odnosno cjelokupan iznos koji je plaćen za to koji je preostao na
depozitnom računu i koji s depozitnog računa još nije povučen od strane tužitelja.
Međutim, nisu ništa ugovorili za slučaj prijevremenog raskida ugovora.

39. Iz nalaza i mišljenja vještaka Diane Antičić (str. 373. do 383. spisa)
proizlazi da je tuženik uplatio na račun tužitelja (19. prosinca 2008. i 1. travnja 2009.)
ukupno ugovoreni iznos od 19.478.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti i da je 1.
travnja tužitelj prenio neto iznos bez PDV uplaćenih sredstava na svoj depozitni
račun, umanjen za dogovoreni iznos koji nije bio predmet založnog prava
(237.000,00 EUR), u skladu s Aneksom broj 2. Također, iz nalaza i mišljenja
proizlazi, a među stranka nije ni sporno, da je nakon raskida Ugovora, 28. rujna

Poslovni broj: 71 Pž-384/2023-2 11

2012. tuženik povukao preostali neiskorišteni iznos sredstava s depozitnog računa
na svoj račun u iznosu od 13.853.809,43 EUR (102.946.494,15 kn).

40. Tuženik smatra da nije dužan platiti tužitelju utuženi iznos budući da je
svoje obveze po Ugovoru do njegovog raskida podmirio, no, tužitelj ističe da je zbog
povećanog opsega korištenja autobusa od planiranog po Ugovoru, odnosno zbog
činjenice da su autobusu ukupno prešli više od predviđene kilometraže po Ugovoru u
razdoblju od početka do raskida Ugovora (do 18. rujna 2012.) pružao usluge u
većem opsegu od planiranog pa da mu je tuženik dužan podmiriti pruženo.

41. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ukupno ugovorena cijena za
usluge bila određena prema izvršenim uslugama redovnog i izvanrednog servisiranja
za ugovorena vozila do 600.000 km ili osam godina, ovisno koji se od tih uvjeta prvi
ostvari, kao i da je bilo ugovoreno kvartalno otpuštanje sredstava s depozitnog
računa sukladno planu amortizacije, a koja je amortizacija bila dogovorena za
razdoblje od osam godina, pod uvjetom da ne dođe do prekoračenja maksimalne
kilometraže pojedinog vozila.

42. Također, pravilno je prvostupanjski sud uvidom u dopise (str. 28. do 40.
spisa) utvrdio da je tužitelj obavijestio tuženika da su autobusi već u ožujku 2012.
prešli 1.7 milijuna km više u odnosu na broj planiranih km po Ugovoru i da je tužitelj
izvršavao pružanje usluga bržom dinamikom od one predviđene Ugovorom, dakle da
su se autobusi češće koristili i brže amortizirali od predviđenog pa da je i tužitelj
morao pružiti više usluga što redovnog što izvanrednog servisiranja od planiranog.

43. Budući da su stranke plaćanje usluge ugovorile prema planu amortizacije
izrađene za predviđeno razdoblje od osam godina, a u konkretnom slučaju zbog
povećanog opsega korištenja autobusa od planiranog i stoga ukupno prijeđene
kilometraže veće od planirane, došlo je do povećanog pružanja tužiteljevih usluga od
onog planiranog, pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ima pravo na
naknadu za pružene usluge, a neplaćene usluge, a na temelju odredbe čl. 368. st. 2.
ZOO-a.

44. Iz nalaza i mišljenja vještaka Slavena Bitange (str. 515. do 524. spisa) i
dopune nalaza i mišljenja (str. 625. do 628. spisa) proizlazi da se troškovi održavanja
vezani uz protek vremena odnose jedino na vozila koja prelaze relativno malo
kilometara, što nije slučaj s predmetnim autobusima koji prosječno dnevno prelaze
više od 227 km i da stoga troškovi održavanja predmetnih vozila ovise o broju
prijeđenih kilometara. Stoga uzimajući u obzir ukupnu ugovorom predviđenu
kilometražu od 39.000.000 km i ukupan broj prijeđenih kilometara svih autobusa do

17. rujna 2012. od 19.248.190 km, ukupno prijeđeno od predviđenog iznosi 49,35%
(za razdoblje od 3,5 godina trajanja Ugovora, odnosno 44,66% ugovorenog
razdoblja). Stoga je vještak obračunao trošak održavanja vozila u iznosu od 49,35%
od ukupno ugovorene cijene od 19.487.000,00 EUR, odnosno ukupno 9.616.834,50
EUR bez PDV, odnosno zaključio da dinamika otpuštanja depozita s računa tehnički
gledano nije odgovarajuća pruženim uslugama.

Poslovni broj: 71 Pž-384/2023-2 12

45. Iako je prvostupanjski sud sukladno navedenom nalazu i mišljenju ocijenio
da bi upravo navedeni postotak od 49,35% od ukupnog ugovorenog iznosa valjalo
isplatiti na osnovi održavanja autobusa od početka pa do raskida Ugovora, a koji
zaključak prihvaća i ovaj sud, presuda nema razloga o tome zašto je prvostupanjski
sud prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu upravo iznosa od 4.238.835,50 EUR.

46. Budući da ukupno ugovoreni iznos za sve usluge po vozilu iznosi

299.800,00 EUR bez PDV, a ukupno 19.487.000,00 EUR bez PDV i uvažavajući
činjenicu da je tužitelj navedeni iznos unaprijed uplatio tužitelju, a nakon raskida
ugovora povukao cijeli iznos preostalog depozita s tužiteljevog depozitnog računa od

13.853.809,43 EUR (što je razvidno iz nalaza i mišljenja vještaka na str. 378. i 395.
spisa), proizlazi da je tuženik do raskida Ugovora već platio tužitelju 5.396.190,57
EUR.

47. Također, osnovano tuženik u žalbi ističe da je platio i iznos od 237.000,00
EUR koji iznos nije ni bio prenesen na depozitni račun, stoga od ukupnog iznosa za
pružene usluge do raskida ugovora od 9.616.834,50 EUR valja umanjiti za ukupno
plaćeno (237.000,00 EUR i 5.396.190,57 EUR) te se dobije iznos od 3.983.643,93
EUR bez PDV-a.

48. Kako je prvostupanjski sud priznao tužitelju iznos od 4.238.835,50 EUR, a
prema shvaćanju ovog suda tužitelju pripada iznos od 3.983.643,93 EUR, valjalo je
djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu za iznos od 3.983.643,93 EUR (točka I.
izreke), a djelomično preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev za iznos od

255.191,57 EUR (točka II. izreke).

49. Prema odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a, kad sud preinači odluku protiv koje je
podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog
postupka jednom odlukom.

50. Budući da su parnične stranke djelomično uspjele u sporu (tužitelj u
omjeru od 62,49% i tuženik od 37,51%) o naknadi parničnih troškova valjalo je
odlučiti primjenom čl. 154. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o
parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19; dalje: ZIDZPP).

50.1. Tužitelju pripada pravo na trošak:

- sastava tužbe prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za
rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa)
od 100.000,00 kn / 13.272,28 EUR,

- sastav podnesaka od 20. studenog 2014., 27. lipnja 2018., 1. rujna 2021. i

14. travnja 2022. prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, svaki po 100.000,00 kn / 13.272,28 EUR,
ukupno 400.000,00 kn / 53.089,12 EUR,

- sastav podnesaka od 25. rujna 2015, i 7. listopada 2022. prema Tbr. 8. t. 3.
Tarife, svaki po 500,00 kn / 66,36 EUR, ukupno 1.000,00 kn / 132,72 EUR,

Poslovni broj: 71 Pž-384/2023-2 13

- zastupanje na ročištima 10. prosinca 2014., 16. svibnja 2019., 15. studenog

2019., 14. prosinca 2020., 13. rujna 2021., 9. studenog 2021., 28. veljače 2022.,

27. travnja 2022. i 27. listopada 2022. prema Tbr. 9. t. 1. Tarife svaki po 100.000,00
kn / 13.272,28 EUR, ukupno 900.000,00 kn / 119.450,53 EUR,

- zastupanja na ročištima 3. rujna 2015. i 1. listopada 2020. prema Tbr. 9. t. 2.
Tarife, svaki po 50.000,00 kn / 6.636,14 EUR, ukupno 100.000,00 kn / 13.272,28
EUR,

- PDV od 25% prema Tbr. 42. Tarife od 375.250,00 kn / 49.804,23 EUR,
- sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 5.000,00 kn / 663,61
EUR, ukupno 10.000,00 kn / 1.327,23 EUR, ukupno 1.886.250,00 kn / 250.348,40
EUR.

50.2. Tužitelj nema pravo na trošak sastava podnesaka od 17. veljače 2016.,

11. svibnja 2016. i 13. siječnja 2021. u zatraženom iznosu od 500,00 kn / 66,36 EUR,
ukupno 1.500,00 kn / 199,08 EUR jer nisu potrebni za vođenje postupka.

50.3. Uzimajući u obzir postotak 24,98% koji je preostao nakon obračuna
postotka (62,49%-37,51%) tužitelju pripada pravo na trošak od 471.185,25 kn /

62.537,03 EUR.

50.4. Također, tužitelju pripada pravo na trošak financijskog vještačenja od

37.500,00 kn / 4.977,11 EUR i prometno-tehničkog vještačenja od 39.000 kn /

5.176,19 EUR u cijelosti, neovisno o uspjehu u sporu, stoga tužitelj ima pravo na
trošak sveukupno od 547.685,25 kn / 72.690,32 EUR.

50.5. Stoga je valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je
naloženo tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka od 547.685,25 kn /

72.690,32 EUR, a preinačiti i odbiti za više priznati trošak od 172.589,75 kn /

22.906,60 EUR.

51. Tužitelj nije uspio sa žalbom pa nema pravo na naknadu zatraženih
troškova sastava žalbe, a tuženik je uspio u neznatnom dijelu pa mu ne pripada
pravo na naknadu zatraženih troškova sastava žalbe.

52. Također, zahtjevi za naknadu troška odgovora na žalbu odbijeni su na
temelju čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a, budući da se ne radi o radnji potrebnoj
za vođenje parnice i donošenje odluke drugostupanjskog suda, stoga je odlučeno
kao u točkama IV. i V. izreke ove presude.

53. Slijedom navedenog, uz primjenu odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je
djelomično potvrditi, a na temelju odredbe čl. 373.a t. 2. ZPP-a djelomično preinačiti
prvostupanjsku presudu.

54. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici
Hrvatskoj („Narodne novine“ broj: 57/22, 88/22; dalje: Zakon o uvođenju eura) nužno
je prilagoditi sudske odluke vezano uz uvođenje eura kao službene valute (čl. 43. i čl.

48. Zakona o uvođenju eura). Stoga je iznose izražene u kunama u uvodu, izreci i

Poslovni broj: 71 Pž-384/2023-2 14

obrazloženju ove presude valjalo, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450,
preračunati u eure sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz
odredbe čl. 14. Zakona o uvođenju eura.

Zagreb 1. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća
dr. sc. Srđan Šimac