REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. Vojarna Sveti Križ
Dračevac, Split

P 2927/22

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari
tužitelja L. B.-L., OIB: …, iz S., zastupanog po pun. T. V., odvj. u S. protiv tuženika R.
H., OIB…, zastupanog po O. radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 8. studenog 2022. g. u
prisutnosti pun. tužitelja i z.z. tuženika, dana 1. ožujka 2023. g.,

p r e s u d i o j e

I.Dužan je tuženik R. H., OIB: …, u roku od 15 dana
isplatiti tužitelju L. B.-L., OIB: 47888504885, ukupan iznos od 13.405,81
EUR/101.006,10 kn1 sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. travnja 2016. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. svibnja 2016. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. lipnja 2016. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. srpnja 2016. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. kolovoza 2016. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. rujna 2016. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. listopada 2016. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. studenog 2016. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. prosinca 2016. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. siječnja 2017. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. veljače 2017. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. ožujka 2017. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. travnja 2017. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. svibnja 2017. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. lipnja 2017. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. srpnja 2017. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. kolovoza 2017. g. do isplate,

1 fiksni tečaj konverzije: 7,53450

2 P 2927/22

-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. rujna 2017. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. listopada 2017. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. studenog 2017. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. prosinca 2017. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. siječnja 2018. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. veljače 2018. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. ožujka 2018. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. travnja 2018. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. svibnja 2018. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. lipnja 2018. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. srpnja 2018. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. kolovoza 2018. g. do isplate,
-446,86 EUR/3.366,87 kn teče od 5. rujna 2018. g. do isplate,

i to po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određuje u visini eskontne stope
HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu
uvećanom za pet postotnih poena, a nakon 1. siječnja 2023. g. po stopi koja se
određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila
prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 1.538,52 EUR/11.592,00 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime troškova postupka
iznos od 2.088,05 EUR/15.732,43 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom
koja teče od 1. ožujka 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila
na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog
kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 5. travnja 2019. g., koja je evidentirana
pod poslovnim brojem P 1530/19, tužitelj je naveo kako je uknjiženi vlasnik stana u
S., na adresi … ukupne korisne površine 91,38 m², smještenog na
drugom katu zgrade položene na čest. zgr. 3108/2, poduložak 2, z.u. 5074 k.o. S.,
kojeg je stekao nasljeđivanjem, a koji stan se nalazi u režimu zaštićenog najma.
Zaštićeni najmoprimac da je na ime zaštićene najamnine mjesečno tužitelju
isplaćivao, počevši od 5. studenog 2002. g. iznos od 139,81 kn, od 1. studenog 2005.
g. iznos od 215,75 kn te od 5. rujna 2012. g. iznos od 246,73 kn. Presudom
E.S. za ljudska prava u S. u predmetu S. protiv R.
H. broj 12027/10 od 10. srpnja 2014. g. da je utvrđeno da službeno određeni
iznosi zaštićene najamnine ne predstavljaju realnu mjesečnu naknadu za korištenje
stana vlasnika čiji stanovi se nalaze u takvom režimu jer spomenuta naknada gotovo
ne omogućava prihod njegovim vlasnicima. Stan tužitelja površine je 91,38 m², a
njegovim iznajmljivanjem na tržištu da se može ostvariti prosječna mjesečna zarada u

3 P 2927/22

kunskoj protuvrijednosti 550 EUR, odnosno 5.250,00 kn. Tužitelj smatra da po
stanovištu E. suda u S. ima pravo na naknadu mjesečne razlike
između tržišne najamnine i zaštićene najamnine svog stana koju gubi od momenta
ratifikacije EU konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda jer loše zakonsko rješenja
vrijeđa odredbe čl. 1. Protokola I. Konvencije, zajedno sa zakonskim zateznim
kamatama koje na navedeni mjesečni iznos teku od 7. studenog 1997. g. do isplate,
kao i pravo na naknadu nematerijalne štete. S obzirom da se po citiranoj odluci
E. suda u S., kao i odlukom VS RH broj Rev 1114/18
od 22. siječnja 2019. g. odgovornost i za neisplatu iznosa pripadajuće mjesečne
najamnine nalazi na strani zakonodavca to se tužitelj s pozivom na odredbu čl. 186. a
Zakona o parničnom postupku, obratio tuženiku predlažući zaključenje izvansudske
nagodbu kojom će mu, počevši od 1. ožujka 2016. g. pa do stupanja na snagu Zakona
o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova, na ime manje zaprimljenog iznosa
mjesečne najamnine njegova stana u S. tuženik isplatiti ukupan iznos od

115.627,50 kn s pripadajućim kamatama ali tuženik taj zahtjev nije prihvatio. Stoga je
predloženo donošenje presude kojom će se tuženika obvezati na isplatu ukupnog
iznosa od 115.627,50 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu te je
istakao prigovor zastare potraživanja, kao i prigovor zastare samog prava iz kojeg
proistječu predmetne povremene tražbine, a s obzirom da je E. konvencija za
zaštitu ljudskih prava i sloboda u RH ratificirana 5. studenog 1997. g. i od tada
predstavlja formalni izvor prava S obzirom da u konkretnom slučaju tužitelj traži
naknadu štete s osnove izgubljene zarade i to razliku između zaštićene najamnine i
tržišne koju bi ostvario da mu nije nametnuto ograničenje Zakonom o najmu stanova,
da se radi o povremenom potraživanju koje je, uz primjenu odredbe čl. 227. ZOO-a
zastarjelo jer je zastarjelo samo pravo tužitelja iz kojeg proizlaze predmetna
povremena potraživanja prema tuženiku. Nadalje, da je potrebno utvrditi je li sam
tužitelj doprinio nastanku štete, odnosno utvrditi je li u postupku iz kojeg potječe
presuda koja nadomješta ugovor o zaštićenom najmu poduzimao radnje radi
utvrđivanja platnih mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca o kojima u
značajnoj mjeri ovisi zaštićena najamnina. Naime, Uredbom o uvjetima i mjerilima za
utvrđivanje zaštićene najamnine (NN br. 40/97) i to u čl. 2. propisano je, pored
ostalog, da se uvjeti i mjerila za utvrđivanje zaštićene najamnine utvrđuju ovisno i o
platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca. Također, da je
neosnovano potraživanje razlike između tržišne i zaštićene najamnine, a obzirom da
E. sud za ljudska prava u presudi S. protiv R. govori o ''primjerenoj
najamnini'', jer se vodilo računa o tome da R. nije u mogućnosti u potpunosti
financijski sanirati negativne posljedice koje pogađaju vlasnike privatnih stanova
opterećenih zaštićenim najmom, a koje posljedice su proizišle iz instituta stanarskog
prava kao relikta socijalističkog društvenog poretka.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 30. siječnja 2020. g. te je tužitelj zatražio isplatu iznosa od 112.598,10 kn s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom zahtjeva tužitelja od 7. ožujka 2019.
g., odgovora tuženika od 29. ožujka 2019. g., izvatka iz zemljišne knjige za z.u. 5074
k.o. S., presude ovog suda broj II P 1219/99 od 5. studenog 2002. g., izračuna
zaštićene najamnine za predmetni stan na dan 6. studenog 2012. g., oglasa agencija

4 P 2927/22

za promet nekretnina priloženih uz tužbu i dopisa PU , P. ureda S., I. S. od 17. listopada 2019. g.

Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod poslovnim
brojem P 1530/19 od 2. studenog 2020. g. kojom je u cijelosti prihvaćen tužbeni
zahtjev. Povodom žalbe tuženika drugostupanjski sud je rješenjem broj Gž-1273/21
od 8. srpnja 2021. g. ukinuo pobijanu presudu u cijelosti i predmet vratio ovom sudu
na ponovno suđenje. Predmet je dobio novi poslovni broj P 2805/21.

U nastavku postupka sud je pročitao i proveo sve već izvedene dokaze.

Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod poslovnim
brojem P 2805/21 od 15. ožujka 2022. g. kojom je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev.
Povodom žalbe tuženika drugostupanjski sud je rješenjem broj Gž-1029/22 od 14.
srpnja 2022. g. ukinuo pobijanu presudu u cijelosti i predmet vratio ovom sudu na
ponovno suđenje pred drugim sucem. Predmet je dobio novi poslovni broj P 2927/22.

U nastavku postupka sud je pročitao i proveo sve već izvedene dokaze.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa razlike između iznosa
koji predstavlja tržišnu najamninu koju bi tužitelj kao vlasnik stana u S., …, površine 91,38 m² mogao ostvariti iznajmljivanjem tog stana i zaštićene najamnine
koju plaća zaštićeni najmoprimac D. M..

Tužitelj je dokazao da je vlasnik za cijelo opisanog stana, a kako proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka dostavljenog uz tužbu.

Nadalje, iz presude ovog suda broj II P 1219/99 od 5. studenog 2002. g.
proizlazi da je za opisani stan donesena pravomoćna presuda koja zamjenjuje ugovor
o najmu stana sa zaštićenom najamninom najmoprimca D. M. i to u visini
od 139,81 kn mjesečno.

Nadalje, prema izračunu zaštićene najamnine Službe pravne zaštite, stanova,
poslovnih prostora i geodezije G. S. na dan 6. studenog 2012. g. mjesečna
zaštićena najamnina iznosila je 246,73 kn.

Tužitelj tužbeni zahtjev na isplatu razlike tržišne i zaštićene najamnine za
navedeni stan, koji, kao zaštićeni najmoprimac, koristi D. M., temelji na
utvrđenjima presude E. suda za ljudska prava u predmetu S. protiv
R. H. u kojoj je utvrđeno da službeno određeni iznosi zaštićene
najamnine ne predstavljaju realnu mjesečnu naknadu za korištenje stana vlasnika čiji
se stan nalazi u takvom pravnom režimu jer spomenuta naknada gotovo ne
omogućava prihod vlasniku.

5 P 2927/22

U ovoj pravnoj stvari primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima
(NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22,
dalje ZOO), temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona. Odredbom čl. 1045. ZOO-a
propisano je: tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi ako ne dokaže da je
šteta nastala i bez njegove krivnje.

U presudi S. protiv R. od 10. srpnja 2014. g. E. naveo je da je
nadležnost tog Suda odlučivati o pojedinačnim ili međunarodnim zahtjevima koji se
odnose na povredu građanskih i političkih prava sadržanih u E. konvenciji za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99,
14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje Konvencija) te je zadatak Suda osigurati da
države poštuju prava i jamstva predviđena Konvencijom. U trenutku kad utvrdi da je
neka država povrijedila jedno ili više tih prava i jamstava, Sud donosi presude koje su
obvezujuće za svaku državu i dovode do toga da dotične zemlje imaju obvezu
postupati po njima i mijenjati svoje zakonodavstvo i administrativnu praksu kako se
slične povrede ne bi ponavljale u budućnosti. U presudi S. protiv R.
H. S. je, nadalje, utvrdio da je zaista došlo do povrede čl. 1. Protokola 1.
Konvencije. Također je istaknuto da rješenje kojim bi se vlasnicima stanova omogućilo
uživanje njihovih vlasničkih prava iz čl. 1. Protokola 1. Konvencije ne smije
istovremeno i automatski narušiti prava koja pripadaju stanarima sukladno čl. 8.
Konvencije, već je potrebno ta dva suprotstavljena interesa uravnotežiti na pravičan
način. Sud je, stoga, zaključio kako se temeljni problem (neposredni uzrok povrede
Konvencije) tiče samog zakonodavstva te nadilazi pojedinačni interes samog
podnositelja zahtjeva, slijedom čega R. H. (odnosno njena nadležna
tijela) trebaju poduzeti zakonodavne i/ili druge opće mjere kojima će se na primjeren
način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova, s jedne strane, te interesa
zajednice i zaštićenih najmoprimaca, s druge strane. Sud je, nadalje, a vezano za
individualne mjere izvršenja, podnositeljevom nasljedniku dosudio naknadu
materijalne štete koja predstavlja razliku između najamnine koju priznaje domaće
pravo, a koju Sud smatra neprimjerenom, i primjerene najamnine. U presudi je
utvrđeno da je nesporno došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja, budući da
zaštićeni najam za posljedicu ima niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u
ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je miješanje bilo predviđeno
zakonom, a pravna osnova za to miješanje je bio Zakon o najmu stanova (NN broj 91/96, 48/98 i 66/98) i Uredba o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje
zaštićene najamnine (NN broj 40/97 i 117/05), te da je miješanje bilo ''u
skladu s općim interesom'' jer da su pravni propisi primijenjeni u ovom predmetu težili
cilju koji je u općem interesu, i to društvenoj zaštiti stanara, te da time za cilj imaju
promicanje gospodarske dobrobiti države i zaštitu prava drugih. Međutim, utvrđeno je
da ne postoji razmjernost miješanja jer miješanjem u pravo na mirno uživanje
vlasništva nije postignuta prijeko potrebna pravedna ravnoteža između zahtjeva općeg
javnog interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinaca te je utvrđeno da je
podnositelju nametnut nerazmjeran i pretjerani teret (najmodavac je isključen iz
posjeda stana, nema utjecaj na izbor najmoprimca ni bitne sastojke ugovora,
ograničeno mu je pravo na otkaz najma, vjerojatnost da zaštićeni najmoprimci
dobrovoljno napuste stan je u pravilu neznatna, dodatno najmodavac mora plaćati
pričuvu, u obvezi je održavati stan i plaćati porez na dohodak, iznos zaštićene
najamnine u izrazitoj je opreci s tržišnom najamninom koju vlasnici stana mogu dobiti
za svoj stan, pa je i do 25 puta manja od tržišne).

6 P 2927/22

U Protokolu br 1. uz Konvenciju (čl. 1.) propisano je da svaka fizička ili pravna
osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te da se nitko ne smije lišiti svog
vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim
načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, da ni na koji način ne
umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila
upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili
drugih doprinosa ili kazni.

Prema ocjeni ovog suda štetnu radnju tuženika predstavljaju nedostaci pravne
norme, a protupravnost se očituje u izostanku radnji kojima bi se otklonili navedeni
nedostaci, odnosno tuženik je postupao protivno Konvenciji. Tuženik je, time što je
nakon ratificiranja Konvencije (a i nakon donošenje presude S. protiv R.)
propustio urediti status najmodavaca u odnosu na zaštićene najmoprimce na način da
se osigura ravnoteža, počinio u odnosu na tužitelja protupravnu štetnu radnju. Stoga,
nepostupanje tuženika u skladu s ratificiranom Konvencijom rezultiralo je obvezom
tuženika na naknadu štete temeljem citirane odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a, a zbog
činjenice što je tužitelju zaštićeni najmoprimac plaćao iznimno nisku najamninu na
temelju tuženikovog propisa kojeg tuženik nije, sve do novele Zakona o najmu
stanova iz 2018. g. objavljene u NN broj 68/18 na odgovarajući način
uskladio s ratificiranom Konvencijom. Međutim, odlukom U. suda R. broj U-I-
3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020. g. pokrenut je postupak za ocjenu suglasnosti s
Ustavom te su ukinuti čl. 28. a, 28. b, 28. c, 28. d, 28. e, 28. f, 28. g, 28. h, 28. i, 28. j,

28. k, 28. l, 28. m i 28. n Zakona o najmu stanova (NN broj 91/96, 48/98,
66/98, 22/06 i 68/18) te je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te je
ukinut i čl. 6. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova (NN
broj 68/18), što znači da tuženik do dana zaključenja raspravljanja u ovoj pravnoj
stvari još uvijek nije uspio zakonodavstvo na bilo kakav način uskladiti s ratificiranom
Konvencijom.

Dakle, postojeći zakonodavni okvir doveo je do povrede Konvencijom
zaštićenog prava na štetu tužitelja kao vlasnika nekretnine time što je onemogućen u
pravu korištenja nekretnine i ostvarivanja prihoda iz svoje imovine, radi čega tužitelj
trpi štetu u visini razlike između tržišne najamnine i najamnine koju prima od
zaštićenog najmoprimca.

U odnosu na prigovor zastare koji je istaknuo tuženik, navodeći da se radi o
zastari samog prava, a temeljem odredbe čl. 227. ZOO-a jer je Konvencija ratificirana

5. studenog 1997. g., a tužba podnesena 2019. g. treba navesti da se, po mišljenju
ovog suda, odredba čl. 227. ZOO-a ne primjenjuje, jer se u ovom predmetu ne radi o
povremenim tražbinama već o potraživanju naknade štete (pa se ne može raditi o
tome da je zastarjelo pravo iz kojeg proizlaze povremene tražbine). Osim toga, po
ocjeni ovog suda, prije donošenja odluke ELJUP-a u predmetu S. protiv
R. H. (10. srpnja 2014. g.) nije tekao zastarni rok za potraživanje
naknade štete jer je tek donošenjem te odluke E. utvrdio povredu K. te
čl. 1. Protokola 1. uz tu Konvenciju, a na štetu vlasnika stanova u kojima se nalaze
zaštićeni najmoprimci, zbog čega rok za zastaru tražbine s naslova naknade štete
može početi teći tek od donošenja te odluke. Naime, tužitelj prije donošenja odluke
ESLJP-a nije niti mogao pokretati postupak za naknadu štete po tom osnovu jer je

7 P 2927/22

U. sud R. H. povodom ustavnih tužbi utvrdio da odredbe Z. o
najmu stanova nisu suprotne U. i odbijao je takve tužbe, a isto tako sudovi u
R. H. prije donošenja odluke E.-a odbijali su zahtjeve vlasnika
stana kako za predaju u posjed, tako i za razliku između zaštićene najamnine i
najamnine koje bi mogli ostvariti na tržištu, zbog čega se treba uzeti da je tužitelj za
štetu i osobe koje su mu počinile štetu saznao tek od donošenja odluke E.-a u
predmetu S. protiv R. H., odnosno 10. srpnja 2014. g.

Nadalje, a s obzirom da je u primjeni odredba čl. 230. st. 1. ZOO-a odnosno
trogodišnji zastarni rok za potraživanje naknade štete koji teče od saznanja za štetu i
za osobu koja je štetu učinila te s obzirom da je tužitelj podnio zahtjev za mirno
rješenje spora, a temeljem odredbe čl. 186. a Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,
148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP), koji predstavlja
procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari, dana 7. ožujka

2019. g., sud je ocijenio da zastarom nije obuhvaćen period od tri godine prije
podnošenja zahtjeva za mirno rješenje.

Stoga proizlazi da su jedino potraživanja koja su dospjela prije 7. ožujka 2016.
g. zastarjela, što znači da je prigovor zastare potraživanja u potpunosti neosnovan jer
je najstarije potraživanje za ožujak 2016. s datumom dospijeća 5. travnja 2016. g., što
znači da su sva potraživanja unutar trogodišnjeg perioda prije podnošenja zahtjeva za
mirno rješenje spora koji nije u zastari.

Na okolnost visine naknade štete koja bi pripadala tužitelju, sud je službenim
putem pribavio podatke o tržišnim najamninama za stanove u istoj gradskog zoni kao
predmetni stan te je dobio podatke za traženu ulicu i za susjedne ulice i to:

-za stan u D. ulici od 58 m² o ugovorenoj mjesečnoj najamnini od 3.000,00 kn,

-za stan u D. ulici od 55 m² o ugovorenoj mjesečnoj najamnini od 2.000,00 kn,

-za stan u T. ulici od 76,36 m² o ugovorenoj mjesečnoj najamnini od 3.000,00 kn,

-za stan u K. ulici od 51 m² o ugovorenoj mjesečnoj najamnini od 3.000,00 kn.

Iz ove potvrde proizlazilo bi da je visina tržišne najamnine po m² stana iznos od
45,83 kn odnosno 6,08 EUR/m². Kako predmetni stan ima površinu od 91,38 m2, to bi
primjenom ovog iznosa najamnina za predmetni stan iznosila 4.187,95 kn.

Tužitelj je, nakon pribavljanja podataka od PU, u podnesku od 30.
siječnja 2020. g. naveo da bi realan iznos najamnine koja se mogla ostvariti za
navedeni stan upravo 4.000,00 kn mjesečno, što uz odbijanje mjesečnog iznosa
zaštićene najamnine koju je primao (246,73 kn) iznosi 3.754,27 kn.

8 P 2927/22

S obzirom da se radi o stanu na iznimno atraktivnoj lokaciji u užem centru
grada u blizini gradske tržnice, trajektne luke, D. i R., po ocjeni
ovog suda iznos najamnine od 6 EUR po m² predstavlja minimalan iznos najamnine
za tako lociran stan, a s obzirom kako se kreću cijene najma stanova u S., a što
predstavlja općepoznatu činjenicu, jer se za stan ovolike površine u području koje je
gotovo strogi centar G. može postići najamnina i do 1.000 EUR. Takve cijene po
m² proizlaze i iz podataka agencija za promet nekretnina koje je tužitelj dostavio uz
tužbu.

Tuženik je na ročištu od 18. rujna 2020. g. naveo da tužitelj nema pravo na puni
iznos tržišne najamnine koju bi mogao ostvariti za stan u kojem živi zaštićeni
najmoprimac već da taj iznos treba umanjiti za izdatke po osnovi održavanja
predmetne nekretnine i to u visini od 30% od ostvarene najamnine te bi, k tome, na
tako dobiveni iznos morao platiti i porez na dohodak od 12% godišnje. Tuženik nije
imao nikakav dokazni prijedlog vezano za ovaj svoj prigovor nego je samo ukazao na
odluku donesenu u predmetu drugog suda prvog stupnja (Općinskog građanskog
suda u Zagrebu broj P 1583/19). Ta presuda donesena 28. veljače 2020. g., prije
svega, preinačena je odlukom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-633/20 od 31.
srpnja 2020. g. upravo radi pogrešne računice suda prvog stupnja vezano za
umanjenje tržišne najamnine koja pripada vlasniku stana u kojem živi zaštićeni
najmoprimac.

Oba su se suda pozvala na pravni stav izražen u odluci VS RH broj
Rev 934/2004 od 17. prosinca 2008. g. da se u izgubljeni prihod (zaradu) po osnovi
najamnine ne uračunava dio zarade koji je ostvaren neplaćanjem poreza i doprinosa.

Prema računici višeg suda (Županijskog suda u Bjelovaru) ostvareni iznos
tržišne najamnine trebalo je pravilno umanjiti na slijedeći način: poreznu osnovicu čini
iznos tržišne najamnine umanjen za 30%, na tako dobiveni iznos obračunava se
porez na dohodak od 12 % te se na tako dobiveni iznos postotka obračunava iznos
prireza koji je u G. S., inače, 15%.

Primijenjeno na konkretnu najamninu od 4.000,00 kn, poreznu osnovicu čini
iznos od 2.800,00 kn, porez obračunat na poreznu osnovicu od 12% je iznos od
336,00 kn, a prirez od tog iznosa (od 336,00 kn) predstavlja iznos od 50,40 kn. Znači
da je ukupan iznos poreza i prireza na iznos najamnine od 4.000,00 kn iznos od
386,40 kn. Taj iznos je trebalo odbiti od iznosa tržišne najamnine i tako dobiti iznos od

3.613,60 kn, jer tužitelju ne pripada samo onaj iznos poreza i davanja koja nije platio
radi toga što je radi stanovanja zaštićenog najmoprimca u spornom stanu u
iznajmljivanju stana bio onemogućen. Drugim riječima, iznos tržišne najamnine nije
trebalo umanjivati za pretpostavljeni iznos troškova radi održavanja nekretnine jer
takav nije stav sudske prakse niti je to opravdani postupak za vlasnika stana u kojem
se nalazi zaštićeni najmoprimac i koji nije izložen troškovima održavanja nekretnine
koja nije u njegovom posjedu, a i budući da se radi o olakšici koja se priznaje
iznajmljivačima u postupku izračunavanja porezne osnovice.

Dakle, dobiveni iznos od 3.613,60 kn trebalo je umanjiti za iznos zaštićene
najamnine koji je primao tužitelj (246,73 kn) i tako dobiti iznos od 3.366,87 kn koji
pripada tužitelju na ime pravilno izračunate razlike između tržišne najamnine

9 P 2927/22

umanjene za iznos poreza i davanja koji bi taj iznos teretili i primljene zaštićene najamnine.

Prilikom obračuna poreza i prireza primijenjene su odredbe Zakona o porezu na
dohodak (NN broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 120/13,
125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15) i Zakona o porezu na dohodak (NN broj 115/16, 106/18 i 121/19) jer je novi Zakon stupio na snagu 1. siječnja

2017. g., a tužitelj je zatražio isplatu počevši od 1. ožujka 2016. g. Radi se o odredbi
čl. 27. st. 1. i 2. ranijeg i čl. 56. i 57. st. 1 novijeg Zakona koje definiraju pojam dohotka
na koji iznos se obračunava porez temeljem odredbi čl. 50. starijeg odnosno 62.
novijeg Zakona.

U odnosu na prigovor tuženika da je tužitelj u predmetu koji se vodio pred ovim
sudom pod poslovnim brojem II P 1219/99 trebao poduzimati radnje da se utvrdi veći
iznos zaštićene najamnine tako da se utvrde platne mogućnosti obiteljskog
domaćinstva zaštićenog najmoprimca jer o tome ovisi iznos zaštićene najamnine,
treba navesti da je ovaj prigovor tuženika u cijelosti paušalan jer tuženik nije niti
predložio pribaviti ovaj parnični predmet da bi se utvrdilo kakve je prijedloge i
prigovore imao tužitelj kao vlasnik stana. Uz to, tužitelju je zasigurno bilo u interesu da
se iznos zaštićene najamnine utvrdi u što većem iznosu, a ne manjem jer se radi o
iznosu koji se ima njemu isplaćivati, a u pravilu se u tim predmetima radilo o
prihvaćanju izračuna mjesečne zaštićene najamnine nadležne službe grada temeljem
Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (Narodne novine
broj 117/05).

Tužitelj je isplatu zatražio za period od 1. ožujka 2016. g. do 31. kolovoza 2018.
g., što znači za ukupno 30 mjeseci, a kako je sud izračunao da mu mjesečno pripada
iznos od 3.366,87 kn, radi se o ukupnom iznosu od 101.006,10 kn, što znači da je za
preostali zatraženi iznos od 11.592,00 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev
trebalo odbiti kao neosnovan.

Tužitelj je na svaki pojedini mjesečni iznos razlike najamnine koja mu pripada
zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od petog dana u slijedećem mjesecu za
iznos iz prethodnog mjeseca, što je sud u cijelosti prihvatio, smatrajući da je tužitelju
tog dana nastala šteta, a sve temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a.

Tužitelj je isplatu ove kamate zatražio u visini eskontne stope HNB koja je
vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom
za pet postotnih poena, a u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim
odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18). Prema ovoj
odredbi, koja je izmijenjena novelama iz Narodnih novina broj 114/22 i 156/22, na
iznos glavnice tužitelju nakon 1. siječnja 2023. g. zatezna kamata pripada po stopi
koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa
je tako sud odlučio u izreci.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

10 P 2927/22

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, jer tužitelj
u postupku, a uzimajući u obzir osnov i visinu zahtjeva, nije uspio samo u neznatnom
dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, radi čega je
tuženika trebalo obvezati u cijelosti nadoknaditi trošak kojem je bio izložen tužitelj.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podneska od 16. rujna

2019. g. po 250 bodova (ukupno 500 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 3.
srpnja i 24. rujna 2019. g., 18. rujna 2020. g. i 8. studenog 2022. g. po 62,5 bodova
(ukupno 250 bodova), trošak sastava podneska od 30. siječnja 2020. g. od 50 bodova
i trošak sastava odgovora na žalbu od 4. travnja 2022. g. od 187,5 bodova.

Ukupan broj bodova od 987,5 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr.

50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj
142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) i tako dobiti iznos od 9.875,00 kn, koji je trebalo
uvećati za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu tužbe i presude (po 1.506,00 kn) i
zatraženu pristojbu odgovora na tužbu (376,68 kn) i tako dobiti iznos od 15.732,43 kn
kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka izrađena u točki II. izreke ove
presude.

Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju je trebalo priznati i zatraženu
zateznu kamatu propisanu zakonom koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a,
tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno te je sud u
izreci presude odredio i stopu ove kamate.

Svi iznosi iz izreke presude izraženi su, osim u zatraženoj valuti EUR, i u kn s
fiksnim tečajem konverzije 7,5345, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o
uvođenju eura kao službene valute u R. H. (N. n. broj 57/22 i
88/22) i O. V. R. o objavi uvođenja eura kao službene valute u R. iz
N. n broj 85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja
traje do 31. prosinca 2023. g. V. E., a kao uvedeno službeno sredstvo plaćanja
u RH od 1. siječnja 2023. g., navedena je prva u dvojnom iskazivanju.

U Splitu, 1. ožujka 2023. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može
podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi
nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja
je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl.

335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).