- 1 -              Poslovni broj: Usž-2815/22-2

Poslovni broj: Usž-2815/22-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Mirjane Juričić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Blanše Turić, članova vijeća, te višeg sudskog savjetnika-specijalista Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja L. j.d.o.o., V., kojeg zastupa zakonski zastupnik M. S., direktor, a istoga opunomoćenici odvjetnici iz odvjetničkog društava H. & partneri d.o.o., Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 4 UsI-92/22-8 od 28. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 1. ožujka 2023.

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužitelja L. j.d.o.o., V., i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 4 UsI-92/22-8 od 28. travnja 2022.

Obrazloženje

1.              Presudom Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 4 UsI-92/22-8 od 28. travnja 2022. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/21-01/347, urbroj: 513-04-21-3 od 24. studenog 2021. (točka I. izreke presude), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).

2.              Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da prvostupanjski sud i upravna tijela samo citiraju pojedine zakonske odredbe bez konkretnog obrazloženja pojedinog dokumenta. Ističe da je predmetna roba izvezena iz Republike Hrvatske u druge države članice Europske unije, te da su trgovačka društva koja su kupila predmetnu robu obveznici plaćanja PDV-a, da je tužitelj na svojim računima napisao napomenu kako je roba oslobođena PDV-a prema Zakonu o PDV-u, a sve sukladno članku 41. stavku 1. točki a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Na svakom računu/otpremnici jasno je naznačen PDV identifikacijski broj svakog pojedinog kupca, te je nadležno porezno tijelo imalo mogućnost izvršiti provjeru svakog pojedinog poslovnog subjekta, a računi kao vjerodostojne isprave sadrže sve potrebne sastavne dijelove, pa je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako predočene knjigovodstvene isprave nisu sastavljene sukladno članku 9. Zakona o računovodstvu. Ističe da je tijekom nadzora dostavio nadležnom poreznom tijelu CMR obrasce temeljem kojih je nesporno dokazao kako je prodana roba izvezena iz Republike Hrvatske u drugu državu članicu Europske unije, te su u cijelosti ispunjeni uvjeti iz članka 41. stavka 1. točke a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Smatra da porezno tijelo pogrešno uzima kao ključne dokaze izvoza robe iz Republike Hrvatske i uvoza u države članice Europske unije račune plaćene prijevoznicima, te se najviše bavi ispitivanjem ispravnosti sadržaja tih računa, a potpuno zanemaruje preostalu materijalnu dokumentaciju. Predmet nadzora poreznog tijela nije ispravnost sadržaja izlaznih računa poreznog obveznika, nego postojanje osnove za oslobođenje od plaćanja PDV-a za račune izdane od strane poreznog obveznika koji se na tu osnovu poziva, a na kojem je i teret dokaza, a svi materijalni dokazi koje je kao porezni obveznik dostavio u dosadašnjim postupcima potvrđuju da je postupio sukladno Zakonu o računovodstvu, Zakonu o porezu na dodanu vrijednost, Općem poreznom zakonu i Pravilniku o porezu na dodanu vrijednost. Nadalje, u žalbi navode da svi dokumenti – računi kao i podaci koji se nalaze u tim dokumentima zaokružuju financijsko-računovodstveno jedan poslovni odnos u kojem nije sporno da je roba iz Republike Hrvatske izvezena i zaprimljena od strane trgovačkog društva B. W. s. K., koje ima sjedište u M., što detaljno obrazlaže. Budući da nadležno porezno tijelo osporava vjerodostojnost dokumentacije te ističe nedostatak dokaza da je roba iz Republike Hrvatske izvezena u drugu državu članicu Europske unije, on je opreza radi zatražio od kupca dokaz da je kupljena roba i preuzeta s njegove strane, te kao dokaz dostavljena je izjava direktora društva P. N. L. dana pred javnim bilježnikom u M. Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu i preinači prvostupanjsku presudu ili podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3.              Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.

4.              Žalba nije osnovana.

5.              Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

6.              Prema odredbi članka 41. stavka 1. točke a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 73/13., 148/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19. i 138/20.) propisano je da su poreza na dodanu vrijednost oslobođene isporuke dobara koje prodavatelj ili osoba koja stječe dobra ili druga osoba za njihov račun otpremi ili preveze iz tuzemstva u drugu državu članicu, drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik, a koja djeluje kao takva, u toj drugoj državi članici.

7.              Odredbom članka 8. stavka 2. Zakona o računovodstvu ("Narodne novine", 78/15., 134/15., 120/16., 116/18., 42/20. i 47/20.) propisano je da knjigovodstvena isprava mora nedvojbeno i istinito sadržavati sve podatke o poslovnom događaju.

8.              Člankom 66. stavkom 4. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20.) propisano je da se smatra da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito održava nastali poslovni događaj.

9.              Iz podataka u spisu predmeta dostavljenih ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je kod tužitelja obavljen nadzor poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. o čemu je sastavljen zapisnik od 24. svibnja 2021., kojim su kod tužitelja utvrđene nezakonitosti u poslovanju, uslijed kojih mu je naložena uplata dužnih iznosa s naslova porezne obveze poreza na dodanu vrijednost s pripadajućim kamatama. U postupku nadzora je utvrđeno da je tužitelj po izlaznim računima 1/lan ½, 2/lan ½, 3/lan ½, 4/lan ½ i 5/lan ½, zaračunao isporuke dobara u EU u ukupnoj vrijednosti od 5.459.268,44 kune na koje isporuke nije obračunao porez na dodanu vrijednost, već je primijenio oslobođenje od plaćanja poreza na dodanu vrijednost. Međutim, nadzorom je utvrđeno da tužitelj u tijeku nadzora nije dostavio dokumentaciju koja dokazuje da je roba prevezena iz tuzemstva u drugu državu članicu drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik, a koji djeluju kao takvi u toj drugoj državi članici.

10.              Dakle, s obzirom da tužitelj tijekom provedenog postupka nije raspolagao vjerodostojnom dokumentacijom koja bi dokazala da je robu iskazanu na predmetnim spornim računima po kojima je koristio oslobođenje od plaćanja poreza na dodanu vrijednost propisano člankom 41. stavkom 1. točkom a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost, prevezao iz Republike Hrvatske u drugu državu članicu, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je odbio tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.

11.              Prvostupanjski sud osnovano navodi da se u konkretnom slučaju radi o oslobođenju od plaćanja poreza na dodanu vrijednost, koje predstavlja poreznu povlasticu, pa je sukladno odredbi članka 88. stavka 2. Općeg poreznog zakona teret dokazivanja činjenica o kojima ovisi priznavanje prava na povlasticu na tužitelju kao poreznom obvezniku, pa je isti morao u svojoj poslovnoj dokumentaciji raspolagati ispravama kojima može nedvojbeno dokazati ispunjenje zakonom propisanih uvjeta, a što tijekom postupka nije učinio.

12.              Prigovori tužitelja u žalbi nisu odlučni, niti su od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe tužitelja. Ujedno napominje se da je riječ o prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred poreznim tijelima i pred prvostupanjskim sudom, o kojima su se porezna tijela i prvostupanjski sud očitovali i za iste dali prihvatljivo obrazloženje, a s kojim zaključcima se u cijelosti slaže i ovaj Sud.

13.              Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 1. ožujka 2023.

                                                                        Predsjednica vijeća

                                                                                            mr. sc. Mirjana Juričić, v.r.