Pristupanje sadržaju
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
Poslovni broj Pr-346/2022-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mariji Predovan Matoković, kao sucu
pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja R. K. iz N., P., Č. 3, OIB: ..., zastupanog po punomoćnici V. Š., odvjetnici iz R., protiv tuženika D. N. vl. Ugostiteljskog obrta „O.“ iz M. L., V. 14, OIB: ...., zastupanog po punomoćniku Z. K., odvjetniku iz O. društva H. & P. iz Z., radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 18. siječnja 2023., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika N. T., odvjetničkog vježbenika iz R., objavljene 1. ožujka 2023.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.300,00 kn/172,54 eura1 uvećano
za zakonske zatezne kamate na taj iznos koje teku od 19.06.2016. po osnovi neisplaćene plaće te prekovremenog rada za razdoblje tužiteljeva rada kod tuženika u razdoblju od 13.05.2016. do 19.06.2016. godine."
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 523,13 kn/69,43 eura, u roku od osam dana, dok se s preostalim dijelom zatraženog troška odbija kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi kako je bio zaposlen kod tuženika temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme od 13. svibnja 2016., radi obavljanja poslova priprematelja pizza, koji je Ugovor o radu prestao 19. lipnja 2016. Predmetni ugovor da je zaključen na mjesec dana kao probni rok, iako je bilo očekivano sklapanje novog ugovora o radu nakon isteka s trajanjem do 1. listopada 2016., a kako je bilo usmeno
1 Fiksni tečaj konverzije
dogovoreno između tužitelja i tuženika. U čl. 13. Ugovora o radu da je ugovorena
mjesečna plaća u iznosu od 5.000,00 kn bruto iako da je usmeno ugovorena veća
plaća u iznosu od 10.000,00 kn neto, uvećana za sva davanja koja se uplaćuju na
neto plaću te uvećana za prekovremeni rad, noćni rad, rad nedjeljom i u drugim
slučajevima koji su navedeni u čl. 13. Ugovora o radu. Nakon isteka tog ugovora
tužitelj da je zatražio potpisivanje novog s trajanjem do 1. lipnja do listopada 2016.,
kako je to bilo dogovoreno, što da je tuženik odbio tvrdeći da je tužitelj i dalje
prijavljen na H. i H. i da će mu sve biti uredno isplaćeno po dogovoru, s time
da je tražio da tužitelj nastavi raditi pod navedenim uvjetima. Tužitelj da je imao
konstantne zamjerke na uvjete rada kod tuženika, na ispravnost rada dimnjaka,
neplaćeni prekovremeni rad, rad bez slobodnog dana u tjednu, nedjeljom blagdanom
te nedostatak osnovnih uvjeta za normalno obavljanje poslova svog radnog mjesta.
Iako je Ugovor o radu istekao 13. lipnja 2016., tužitelj da je nastavio raditi kod
tuženika do 19. lipnja 2016. kada je zatražio od tuženika odjavu sa H.-a i H.-
a, te i sam izvanredno otkazao ugovor o radu 20. lipnja 2016., i to zbog
nemogućnosti nastavka rada pod opisanim uvjetima i bez zaključenja novog ugovora
o radu. Tuženik da je 19. lipnja 2016. donio Odluku o prestanku ugovora o radu s
obrazloženjem da je ugovor na određeno istekao 19. lipnja 2016. Nakon prestanka
rada, tužitelj da se vratio u Č. iz M. L. odnosno mjesta rada kod
tuženika, s time da mu je tuženik ostao dužan izradu sanitarne iskaznice, putnih
troškova i dijela plaće za prekovremeni rad u ukupnom iznosu od 2.574,00 kn
uvećano za zatezne kamate, a po osnovi neisplaćenog dijela bruto plaće da mu je
ostao dužan razliku davanja na plaću u dogovorenom iznosu od 10.000,00 kn neto, a
ne 5.000,00 kn bruto kako je navedeno u Ugovoru. Slijedom navedenog, predlaže da
sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako poriče sve navode iz tužbe i da se ne osjeća krivim.
3. Prvotno se napominje kako je u ovoj pravnoj stvari donesena presuda poslovni
broj Pr-327/2017-21 dana 18. prosinca 2018. (stranica 101-107 spisa) kojom je
naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.978,00 kn neto uvećano za
pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 19. lipnja 2016., dok
je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovanim (točka 1. izreke),
dok je točkom 2. izreke odbijen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se nalaže tuženiku
da isplati razliku neisplaćenih doprinosa i poreza na plaću tužitelja za razdoblje od
13. svibnja 2016. do 19. lipnja 2016., između iznosa od 5.000,00 kn bruto i
10.000,00 kn neto na koju je plaću trebalo obračunati doprinose poreze, sukladno
izračunu financijskog vještaka, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos koja
teče od 19. lipnja 2016. U konačnici, točkom 3. izreke odlučeno je da svaka stranka
snosi svoj trošak ovog parničnog postupka.
3.1. Odlučujući povodom žalbi parničnih stranaka, Županijski sud u Zagrebu je
presudom poslovni broj Gž R-1416/2019-5 od 10. studenoga 2022. (stranica 121-125
spisa) odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i citiranu presudu ovoga suda potvrdio u
dijelu točke 2./2. kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu razlike neisplaćenih
doprinosa i poreza na plaću tužitelja za razdoblje od 13. svibnja 2016. do 19. svibnja
2016., između iznosa od 5.000,00 kn/663,41 eura bruto i 10.000,00 kn/1.327,23 eura
neto, dok je rješenjem istog poslovnog broja ukinuo citiranu presudu ovoga suda u
točki 1. izreke u dosuđujućem dijelu preko iznosa 678,00kn/89,99 eura do iznosa
1.978,00 kn/262,53 eura (za iznos 1.300,00 kn/172,54 eura) sa zateznom kamatom,
te u odnosu na parnični trošak pod točkom 2/2. kojom je odbijen zahtjev tužitelja za
naknadu parničnog troška i pod točkom 2. kojom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove, te se u tom dijelu predmet vratio na ponovno suđenje.
4. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od
1.300,00 kn/172,54 eura kn sa zateznom kamatom tekućom od 19. lipnja 2016., na
ime neisplaćene plaće te prekovremenog rada tužitelja kod tuženika za razdoblje od
13. svibnja do 19. lipnja 2016.
5. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz
uvidom u materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu, te je proveden dokaz
saslušanjem tužitelja (stranica 92-93 spisa) i tuženika (stranica 93-94 spisa) kao
stranaka. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.
6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza
zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o
parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01,
117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11,
148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – odluka USRH, 70/19 i 80/22; dalje ZPP),
ovaj sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim u cijelosti.
7. Među strankama je nesporno da su 13. svibnja 2016. sklopile Ugovor o radu na
određeno vrijeme u trajanju od jednog mjeseca (stranica 8-10 spisa) radi obavljanja
poslova radnog mjesta priprematelj pizza (pizzajolo), koji Ugovor je tužitelj otkazao
Izvanrednim otkazom ugovora o radu od 20. lipnja 2016. (stranica 12 spisa).
Nesporno je i da je tuženik tužitelja kod H. i
H. prijavio 13. svibnja 2016. (prijave
prileže na stranici 31-33 spisa), dok je tužitelja odjavio 19. lipnja 2016. (stranica 46,
48-49 spisa). U konačnici, nesporno je da je tuženik tužitelju na ime plaće isplatio
iznos od 4.437,15 kn (za koji iznos i sam tuženik u SMS poruci sa stranice 16 spisa
navodi da je tužitelju isplaćen za lipanj 2016.) i to preko računa na banci iznos od
2.437,15 kn (izvadak iz prometa po računu u. S. B. d.d.
prileži na stranici 40 spisa) i naknadno isplaćeni iznos od 2.000,00 kn, za koji u spisu
ne prileži dokaz, uz napomenu da tuženik navedenu isplatu tijekom postupka nije
osporavao.
8. Sporno je postoji li na strani tuženika utuženo dugovanje u iznosu od 1.300,00 kn/172,54 eura.
8.1. U odnosu na iznos od 1.300,00 kn kojeg tužitelj potražuje na ime razlike davanja
do dogovorene plaće od 10.000,00 kn neto, odnosno prekovremenog rada u
utuženom razdoblju, napominje se da sud prihvaća iskaz tužitelja kao stranke u dijelu
u kojem navodi da je potpisao Ugovor o radu na bruto iznos od 5.000,00 kn, koji
Ugovor da je dobio tek krajem svibnja, i kada je pitao tuženika zašto mu je bruto
plaća u tom iznosu kada su se dogovorili neto iznos od 10.000,00 kn, da mu je isti
rekao da su davanja prema državi prevelika i da će mu razliku do 10.000,00 kn neto
isplatiti na ruke. Navedeno iz razloga što iz preslike kuverte sa stranice 17 spisa
proizlazi da je za razdoblje od 13. svibnja do 1. lipnja tužitelju na račun isplaćen iznos
od 2.739,00 kn, dok mu je na ruke isplaćen daljnji iznos od 3.260,00 kn obzirom da i
sam tuženik u svom iskazu (stranica 93-94 spisa) navodi da je to njegov rukopis, te
obzirom da iz platne liste za svibanj 2016. (stranica 38 spisa) proizlazi da tužitelju na
ime bruto plaće za 113 sati pripada iznos od 3.448,80 kn, odnosno neto iznos od
2.739,96 kn, koji iznos mu je i isplaćen na račun otvoren kod E. " d.d. i to 15. lipnja 2016. (izvadak iz prometa po računu prileži na stranici 40
spisa). Dakle, kada se zbroje ta dva neto iznosa, tj. onaj isplaćen preko računa na
banci (2.739,00 kn) i onaj koji mu je isplaćen na ruke (3.260,00 kn), dođe se do
iznosa od 5.999,00 kn, koji iznos daleko premašuje ugovoreni iznos plaće od
5.000,00 kn bruto (čl. 13. Ugovora o radu), slijedom čega ne prihvaća iskaz tuženika
u dijelu u kojem navodi da je tužitelju cijelu plaću isplaćivao putem računa, ništa na
ruke, i da je dogovorena plaća bila u iznosu od 5.000,00 kn bruto.
8.2. U prilog navedenom govori i činjenica da iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi
da mu je tuženik za razdoblje od 1. do 19. lipnja 2016. isplatio na račun prvotno iznos
od 2.437,00 kn (iz obračunske liste za taj mjesec sa stranice 42 spisa proizlazi da
neto plaća tužitelja iznosi 2.437,15 kn neto, koji iznos je tužitelju isplaćen na tekući
račun 14. srpnja 2016., o čemu dokaz prileži na stranici 44 spisa), da bi mu kasnije
isplatio još i dodatni iznos od 2.000,00 kn, također na račun, koji navod tuženik nije
osporavao, mada tužitelj u spis nije priložio dokaz o navedenom, uz napomenu da iz
SMS poruka sa stranice 16 spisa proizlazi da se tuženik obvezao tužitelju 5. srpnja
2016. isplatiti navedeni iznos od 2.000,00 kn. Dakle, kada se zbroje ta dva neto
iznosa, tj. onaj isplaćen preko računa na banci (2.437,15 kn) i onaj koji mu je
naknadno isplaćen (2.000,00 kn), dođe se do iznosa od 4.437,15 kn, za koji iznos i
sam tuženik u SMS poruci sa stranice 16 spisa navodi da je tužitelju za lipanj 2016.
uplatio iznos od 4.437,00 kn i "da je još ostalo 1.300,00 kn".
8.3. Vezano za navode tužitelja o prekovremenom radu, odnosno da se evidencija
prisutnosti na radu nije vodila, a on da se držao dogovorenog radnog vremena, a
kada je trebao ostati duže, da je ostao, s time da mu je radno vrijeme bilo od 11,00
do 14,30 sati te od 17,30 ili 18,00 do 22,00 sata ili 23,00 sata vikendom, bez
slobodnog dana, napominje se da je pitanje prekovremenog rada regulirano
odredbom čl. 65. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje
ZR) kojom je propisano da poslodavac ima pravo uvesti prekovremeni rad u slučaju
više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i u drugim slučajevima prijeke potrebe.
8.4. Stupanjem na snagu novele Zakona o parničnom postupku iz 2003. godine
izmijenjena u cijelosti ranije važeća odredba čl. 7. Zakona o parničnom postupku,
napuštanjem načela istraživanja materijalne istine po službenoj dužnosti, jer su
prema sada važećoj odredbi čl. 7. st. 1. ZPP-a dužne iznijeti činjenice na kojima
temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a na isti
način su dužnosti stranaka glede iznošenja činjenica i predlaganja dokaza regulirane
i odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a. Zato sud više nema ovlaštenje izvoditi dokaze koje
stranke nisu predložile. Prema odredbi čl. 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih
dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju
činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. U konkretnom slučaju,
teret dokaza bio je na tužitelju koji je trebao dokazati da se radilo o višoj sili,
izvanrednom povećanju opsega posla ili drugim slučajevima prijeke potrebe, koje
situacije opravdavaju prekovremeni rad, koji na tu okolnost nije predlagao dokaze.
8.5. Nadalje, a vezano za navod tužitelja kako je na ročištu održanom 18. listopada
2018. prvi put vidio evidenciju prisutnosti na radu sa stranice 39 i 43 spisa, odnosno
koliko on zna da se kod tuženika takva evidencija nije ni vodila, napominje se da u
situaciji kada tužitelj ne prihvaća evidenciju prisutnosti na radu dostavljenu po
tuženiku, tada je teret dokaza o navedenom, sukladno odredbi čl. 135. st. 1. ZR-a,
prešao na tužitelja, koji je trebao dokazati da priložena evidencija ne odražava
stvarno stanje njegova rada, što redovnog, što prekovremenog, koji na tu okolnost
nije predlagao nikakve dokaze.
8.5.1. Ovdje se posebno ističe kako je tuženik dostavio u spis evidenciju prisutnosti
na radu iz koje se navedena činjenica može nedvojbeno utvrditi. Naime, tuženik kao
poslodavac je sukladno odredbi čl. 5. st. 1. ZR-a vodio evidenciju o radu tužitelja i to
na propisani način obzirom da spisu priležeća evidencija o radnom vremenu radnika
(sa stranice 39 spisa) udovoljava propisanom čl. 5. Pravilnika o sadržaju i načinu
vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ broj 37/11 i 93/14), obzirom da ta
evidencija sadrži sljedeće podatke: ime i prezime radnika, dan u mjesecu, početak
rada, završetak rada, ukupno dnevno radno vrijeme u satima te od toga posebice
sati: rada noću, prekovremenog rada, rada nedjeljom, blagdanom ili neradnim
danima utvrđenim posebnim propisom, zastoja, prekida rada i slično do kojega je
došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran,
sati u dane blagdana ili neradnih dana utvrđenih posebnim propisom u kojima radnik
ne radi, a po redovitom rasporedu bi trebao raditi pa za iste ostvaruje pravo na
naknadu plaće, sati pripravnosti, sati korištenja godišnjeg odmora, sati privremene
nesposobnosti za rad (bolovanje), sati plaćenog dopusta, sati nenazočnosti tijekom
dnevnog rasporeda radnog vremena u kojima radnik ne obavlja ugovorene poslove,
sati provedeni u štrajku i sati isključenja s rada. Slijedom navedenog, postojanje
evidencije je od odlučnog značaja u ovoj pravnoj stvari.
8.6. Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i činjenicu da sam tuženik u SMS poruci
navodi da tužitelju još duguje iznos od 1.300,00 kn, koji navod je tijekom trajanja
ovog postupka osporavao, tvrdeći da nikakva razlika isplate plaće koju tužitelj tužbom
potražuje ne postoji, to je teret dokaza o navedenom bio na tužitelju koji je trebao
dokazati na što se točno odnosi utuženi iznos, je li to bruto ili neto iznos plaće,
odnosno je li taj iznos tuženik trebao platiti po nekoj drugoj osnovi, napose kraj
činjenice što iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tuženik
tužitelju platio više od iznosa ugovorenog ugovorom o radu.
9. Budući da na temelju rezultata izvedenih dokaza, a niti iz rezultata cjelokupnog
postupka sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi odlučnu činjenicu duguje li tuženik
tužitelju utuženi iznos, odnosno osnovu i visinu istog, o postojanju te činjenice
zaključio je primjenom pravila o teretu dokazivanja, pa imajući u vidu činjenicu da
tužitelj nije predlagao izvođenje dokaza na tu okolnost, to je sud odbio tužbeni
zahtjev kao neosnovan i presudio kao u točki I. izreke.
9.1. Ovdje se ističe da je sud prilikom donošenja odluke vodio računa da je stupio na
snagu Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne
novine" broj 57/22 i 88/22), slijedom čega je konverzija izvršena sukladno odredbi
članka 48. navedenog Zakona (fiksni tečaj konverzije kune u euro: 1 euro = 7,53450
kuna).
10. Sud nije posebno obrazlagao presudu Prekršajnog suda u Rijeci, Stalne službe u
Malom Lošinju poslovni broj Pp G-911/17-7 od 26. srpnja 2017. (stranica 27-30
spisa) obzirom da istom nije niti vezan.
11. Odluka o troškovima donijeta je pozivom na odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a. Trošak
je odmjeren u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika
("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje Tarifa).
11.1. Tužitelj je u ovom postupku tražio ukupan iznos od 7.574,00 kn, a uspio je s
iznosom od 678,00 kn. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje kako je tužitelj u
ovoj parnici uspio s 9%, jer je u odnosu na osnovu potraživanja uspio s 50% (tužio je
po četiri osnove – neisplaćenu plaću, prekovremeni rad, trošak izrade sanitarne
knjižice i putni trošak dolaska na M. L., a uspio je s dvije osnove – trošak izrade
sanitarne knjižice i putni trošak dolaska na M. L.), dok je u odnosu na visinu
potraživanja uspio s 9% (50% + 9% =59% : 2 = 29,5%). Sukladno tome tuženik je
uspio s 20,5% (50% - 29,5% = 20,5%). Kada se od uspjeha tužitelja odbije uspjeh
tuženika proizlazi kako je tuženik u obvezi naknadi parnični trošak tužitelja u dijelu od
9% (29,5% - 20,5% = 9%), što je u suglasju s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a.
11.2. Dosuđeni trošak sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 750,00 kn (Tbr.
7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 22. listopada 2018. (750,00 kn; Tbr. 8. t. 1.
Tarife), zastupanja na ročištima održanim 5. srpnja, 21. kolovoza, 18. listopada i 27.
studenoga 2018., te 18. siječnja 2023. (750,00 kn x 4 + 375,00 kn; Tbr. 9. t. 1.
Tarife), kao i troška sastava žalbe (937,50 kn; Tbr. 10. t. 1. Tarife), što ukupno iznosi
5.812,50 kn, te umanjeno razmjerno uspjehu u sporu (9%) iznos od 523,13 kn/69,43
eura. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tužitelj je odbijen
kao neosnovanim jer je zatražen protivno Tarifi.
U Rijeci 1. ožujka 2023.
Sudac
Marija Predovan Matoković
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove odluke dopuštena je žalba koja se može podnijeti u roku od 8 dana
od dana primitka prijepisa ove odluke. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka
nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda. Presuda ili rješenje kojim se
završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog
bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8.,
9., 10. i 11. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog
prava (čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku).
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika