1                Poslovni broj: 5. P-130/2022-25

 

                             

           Republika Hrvatska

         Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2, Đakovo

 

 

Poslovni broj: 5. P-130/2022-25

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Đakovu, sutkinja Ljerka Ljulj, kao sudac pojedinac, u pravnoj stvari tužitelja S. Š. , OIB: …, iz K., koga zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik iz Đ., protiv tuženika A. B. d.d., OIB: …, iz Z., koga zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u O. d. K. & P. j.t.d. iz Z., radi isplate, nakon održane i dovršene glavne i javne rasprave dana 14. veljače 2023. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 1. ožujka 2023. godine, objavio je i

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: ..., sklopljen između tužitelja i prednika tuženika S. b. d.d. O., dana 31. siječnja 2006. godine, a koja odredba glasi: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju S. b. d.d. O. za devize na dan dospijeća" i ista ne proizvodi pravne učinke.  

 

II              Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., kao pravnom sljedniku S. b. d.d. O., da tužitelju S. Š. iz K., isplati iznos od 3.645,28 EUR / 27.465,38 kn[1] na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. od 1. rujna 2010. godine pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to:

 

- iznos od 26,95 EUR / 203,05 kn1 počev od 1. listopada 2010. godine pa do isplate

- iznos od 26,83 EUR / 202,19 kn1 počev od 1. studenoga 2010. godine pa do isplate

- iznos od 23,16 EUR / 174,49 kn2 počev od 1. prosinca 2010. godine pa do isplate

- iznos od 34,61 EUR / 260,75 kn2 počev od 1. siječnja 2011. godine pa do isplate

 

- iznos od 41,17 EUR / 310,17 kn2 počev od 1. veljače 2011. godine pa do isplate

- iznos od 35,95 EUR / 270,84 kn2 počev od 1. ožujka 2011. godine pa do isplate

- iznos od 36,63 EUR / 276,01 kn2 počev od 1. travnja 2011. godine pa do isplate

- iznos od 33,88 EUR / 255,31 kn2 počev od 1. svibnja 2011. godine pa do isplate

- iznos od 34,70 EUR / 261,46 kn2 počev od 1. lipnja 2011. godine pa do isplate

- iznos od 46,76 EUR / 352,33 kn2 počev od 1. srpnja 2011. godine pa do isplate

- iznos od 48,49 EUR / 365,37 kn2 počev od 1. kolovoza 2011. godine pa do isplate

- iznos od 63,02 EUR / 474,80 kn2 počev od 1. rujna 2011. godine pa do isplate

- iznos od 56,73 EUR / 427,45 kn2 počev od 1. listopada 2011. godine pa do isplate

- iznos od 48,58 EUR / 366,06 kn2 počev od 1. studenoga 2011. godine pa do isplate

- iznos od 47,90 EUR / 360,93 kn2 počev od 1. prosinca 2011. godine pa do isplate

- iznos od 47,62 EUR / 358,81 kn2 počev od 1. siječnja 2012. godine pa do isplate

 

- iznos od 51,54 EUR / 388,30 kn2 počev od 1. veljače 2012. godine pa do isplate

- iznos od 53,90 EUR / 406,10 kn2 počev od 1. ožujka 2012. godine pa do isplate

- iznos od 52,73 EUR / 397,26 kn2 počev od 1. travnja 2012. godine pa do isplate

- iznos od 51,80 EUR / 390,30 kn2 počev od 1. svibnja 2012. godine pa do isplate

- iznos od 52,71 EUR / 397,17 kn2 počev od 1. lipnja 2012. godine pa do isplate

- iznos od 54,03 EUR / 407,09 kn2 počev od 1. srpnja 2012. godine pa do isplate

- iznos od 52,36 EUR / 394,54 kn2 počev od 1. kolovoza 2012. godine pa do isplate

- iznos od 52,12 EUR / 392,67 kn2 počev od 1. rujna 2012. godine pa do isplate

- iznos od 48,39 EUR / 364,61 kn2 počev od 1. listopada 2012. godine pa do isplate

- iznos od 51,26 EUR / 386,19 kn2 počev od 1. studenoga 2012. godine pa do isplate

- iznos od 52,83 EUR / 398,02 kn2 počev od 1. prosinca 2012. godine pa do isplate

- iznos od 52,27 EUR / 393,80 kn2 počev od 1. siječnja 2013. godine pa do isplate

 

- iznos od 50,06 EUR / 377,19 kn[2] počev od 1. veljače 2013. godine pa do isplate

- iznos od 49,25 EUR / 371,06 kn2 počev od 1. ožujka 2013. godine pa do isplate

- iznos od 50,99 EUR / 384,16 kn2 počev od 1. travnja 2013. godine pa do isplate

- iznos od 52,69 EUR / 396,96 kn3 počev od 1. svibnja 2013. godine pa do isplate

- iznos od 51,03 EUR / 384,47 kn3 počev od 1. lipnja 2013. godine pa do isplate

- iznos od 47,74 EUR / 359,70 kn3 počev od 1. srpnja 2013. godine pa do isplate

- iznos od 45,83 EUR / 345,32 kn3 počev od 1. kolovoza 2013. godine pa do isplate

- iznos od 47,47 EUR / 357,64 kn3 počev od 1. rujna 2013. godine pa do isplate

- iznos od 48,99 EUR / 369,09 kn3 počev od 1. listopada 2013. godine pa do isplate

- iznos od 52,11 EUR / 392,65 kn3 počev od 1. studenoga 2013. godine pa do isplate

- iznos od 50,30 EUR / 379,01 kn3 počev od 1. prosinca 2013. godine pa do isplate

- iznos od 51,45 EUR / 387,64 kn3 počev od 1. siječnja 2014. godine pa do isplate

 

- iznos od 51,64 EUR / 389,06 kn3 počev od 1. veljače 2014. godine pa do isplate

- iznos od 51,33 EUR / 386,72 kn3 počev od 1. ožujka 2014. godine pa do isplate

- iznos od 52,52 EUR / 395,69 kn3 počev od 1. travnja 2014. godine pa do isplate

- iznos od 51,92 EUR / 391,22 kn3 počev od 1. svibnja 2014. godine pa do isplate

- iznos od 50,55 EUR / 380,89 kn3 počev od 1. lipnja 2014. godine pa do isplate

- iznos od 50,30 EUR / 378,98 kn3 počev od 1. srpnja 2014. godine pa do isplate

- iznos od 50,34 EUR / 379,32 kn3 počev od 1. kolovoza 2014. godine pa do isplate

- iznos od 51,98 EUR / 391,67 kn3 počev od 1. rujna 2014. godine pa do isplate

- iznos od 53,87 EUR / 405,88 kn3 počev od 1. listopada 2014. godine pa do isplate

- iznos od 53,48 EUR / 402,92 kn3 počev od 1. studenoga 2014. godine pa do isplate

- iznos od 54,38 EUR / 409,76 kn3 počev od 1. prosinca 2014. godine pa do isplate

- iznos od 55,79 EUR / 420,33 kn3 počev od 1. siječnja 2015. godine pa do isplate

 

- iznos od 55,11 EUR / 415,25 kn3 počev od 1. veljače 2015. godine pa do isplate

- iznos od 55,43 EUR / 417,66 kn3 počev od 1. ožujka 2015. godine pa do isplate

- iznos od 1.029,81 EUR / 7.759,07 kn3 počev od 1. ožujka 2015. godine pa do isplate,

 

sve to u roku od 15 dana.

 

III              Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 186,65 EUR / 1.406,32 kn[3] kao neosnovanim.

 

IV              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.828,93 EUR / 13.780,07 kn3 sa zateznim kamatama počev od 1. ožujka 2023. godine kao dana presuđenja po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1.              Među strankama nije sporno da su prednik tuženika S. b. d.d. O. i tužitelj zaključili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: … za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF s rokom otplate na deset godina i to dana 31. siječnja 2006. godine i da je čl. 3. st. 4. istog Ugovora tužitelj se obvezao tuženiku plaćati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, a isti kredit se podmiruje u kunama po srednjem tečaju S. b. d.d. O. za devize na dan plaćanja.

 

2.              Na taj način, primjenom čl. 3. st. 4. Ugovora tuženik je inkorporirao valutnu klauzulu kojom glavnicu koja čini predmet ugovora je vezao za tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja CHF na dan sklapanja ugovora i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao pa tužitelj smatra da je na taj način tuženik povrijedio i odredbu čl. 81. st. 2. i 3. i čl. 84. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj na koji način je tuženik ugovaranjem ovakve valutne klauzule, sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a stekao bez osnove na određene iznose, svakomjesečno različite pa je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na iznos od 25.000,00 kn, ali je isti konačno postavio nakon provedenog vještačenja u ukupnom iznosu od 3.831,93 EUR / 28.871,70 kn te ga tužitelju kao stjecanje bez osnove tuženik treba vratiti.

 

3.              U tužbi se tužitelj, što se tiče osnovanosti svog tužbenog zahtjeva, poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine i revizijsku odluku Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, a kojom je odbačena revizija I - VIII tuženika protiv gore navedene drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, a među kojim tuženicima je i tužena kao neosnovana te je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda da je ništetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno vezanje glavnice kredita za CHF, dakle, utvrđena je ništetnost ugovorene valutne klauzule.

 

4.              Tuženik se u odgovoru na tužbu protivio istoj u cijelosti, kako u pogledu pravne osnove, tako i u odnosu na visinu, s tim da je u opširnom odgovoru na tužbu osporavao ništetnost valutne klauzule navodeći svoje razloge zbog kojih smatra da ova ugovorna odredba nije ništetna, već naprotiv, ističe da je ista zakonita i valjana te da se u konkretnom slučaju tužitelj neosnovano poziva na gore navedene presude i posebno  čl. 502. Zakona o parničnom postupku u svezi sa čl. 138., a Zakona o zaštiti potrošača  koji predviđaju obvezatnost presude u kolektivnom sudskom postupku jedino kada se radi u postupku radi naknade štete, a tužitelj u ovom slučaju se poziva na utvrđenje ništetnosti, isticao je i prigovor zastare potraživanja tužitelja u odnosu na promjenjivost kamatne stope što doduše tužitelj tužbenim zahtjevom i zahtjeva navodeći da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka  sklapanja ugovora, a ne od utvrđenja ništetnosti te da obveza vraćanja danog na temelju ništetne odredbe dospijeva u trenutku  nastupa ništetnosti i da od tada počinje zastarni rok od pet godina, zbog čega je  nastupila zastara tužiteljeva potraživanja. 

 

5.              Da bi utvrdio odlučne činjenice, sud je proveo dokaz čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu (list spisa 5 - 11), otplatni plan predmetnog kredita (list spisa 12 - 21), otplatni plan sa izračunom efektivne kamatne stope za kredite građanstvu (list spisa 483 - 488) te proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku T. V., I. k. d.o.o. O., koji nalaz se nalazi na (listu spisa 499 – 509) te saslušao tužitelja kao stranku na zapisniku dana 18. listopada 2022. godine (list spisa 477 - 478).

 

6.              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, specificirani tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 23. siječnja 2023. godine je osnovan za iznos od 3.645,28 EUR / 27.465,38 kn, dok je neosnovan za iznos kojeg tužitelj potražuje preko navedenog iznosa i to za 186,65 EUR / 1.406,32 kn.

 

7.              Naime, iz svega gore navedenoga razvidno je da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatom preplaćenih iznosa kredita s osnova ugovorene valutne klauzule po osnovi stjecanja bez osnove i to za razdoblje od 1. prosinca 2008. godine pa do zaključno mjeseca ožujka 2015. godine koji iznos čini zbroj svih mjesečnih potraživanja više uplaćenih iznosa prema nalazu i mišljenju vještaka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog iznosa pa do isplate.

 

8.              Dakle, sporno je među strankama da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, odnosno da li je tuženik temeljem takvih ništetnih odredbi stekao nešto što mu ne pripada i to na štetu tužitelja kao potrošača.

 

9.              U tom smislu, po mišljenju ovog suda, neosnovano tuženik osporava pozivanje tužitelja na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 te presudu Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017, odnosno presudu Visokog trgovačkog suda, odnosno na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br.  Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, a kojom je odbijena revizija između ostalih  i tuženika, izjavljena protiv citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, u predmetima kolektivne tužbe Udruge Franak protiv Banaka, među kojima je i tužena te su potvrđene presude Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, gore navedene, kojima je presuđeno, da je ugovorena valutna klauzula u kreditima koje je tužena zaključila s potrošačima   kao fizičkim osobama u valuti CHF, dakle i s tužiteljem, ništetna. 

 

10.              Isto tako, neosnovano tuženik smatra, da tužitelj nije u pravu kada se poziva na odredbu čl. 502.c. ZPP-a i na gornje presude jer upravo tom odredbom je zakonodavac  omogućio fizičkim osobama u ovom slučaju tužitelju, da u posebnoj parnici se može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba i u tom slučaju je sud vezan za utvrđenja iz tih parnica, a upravo to je tužitelj učinio kada se pozivao na presude Trgovačkog suda u Zagreb i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, koje su do podnošenja tužbe pravomoćno odlučile u kolektivnoj tužbi po tužbenom zahtjevu Udruge Franak za valutnu klauzulu, što je predmet ovoga spora, a u međuvremenu je samo Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom revizijskom odlukom odbio revizije banaka kao neosnovane i potvrdio gornje presude. 

 

11.              Dakle, nesporno je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom gore navedenom odlukom u svezi sa ugovorenom valutnom klauzulom utvrdio da su ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu ništetne i stoga sud smatra, da  ništetnost istih nije potrebno obrazlagati u ovoj presudi pa u tom smislu, a bez obzira  što je proveo dokaz saslušanjem tužitelja na okolnost zaključenja predmetnog ugovora  i radi utvrđenja ništetnosti ovih odredbi jer iz iskaza samog tužitelja nesporno proizlazi da je kredit tužitelj zaključio kao fizička osoba, dakle, radi se o potrošačkom stambenom kreditu, da je prednik tuženika tužitelju ponudio samo tu vrstu kredita kao najpovoljniji kredit i što se tiče tečaja CHF i što se tiče kamata te da je on shvatio da će se mjesečna rata kredita mijenjati u vrlo malim iznosima kao što se npr. mijenjala kod kredita u eurima, a da mu je na kraju otplatnog razdoblja mjesečna rata bila dvostruko veća te da su ga upravo u banci uvjerili da se radi o najpovoljnijem kreditu i sa povoljnim rokom otplate pri čemu ga nitko nije upozoravao na postojanje mogućnosti rizika u svezi s tečajem CHF.

 

12.              Dakle, zbog utvrđene ništetnosti ovih odredbi o valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

 

13.              U odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, a radi koje je sud proveo  financijsko knjigovodstveno vještačenje i nakon kojeg vještačenja je tužitelj specificirao svoj tužbeni zahtjev, istog sud smatra djelomično osnovanim jer je specificiran sukladno provedenom vještačenju, odnosno nalazu i mišljenju vještaka kojeg sud cijeni kao istinit, uvjerljiv i vrlo stručan i kojeg je vještak dao prema nalogu, odnosno zadatku suda iz rješenja o određivanju vještačenja, na način, da je pri davanju nalaza i mišljenja   kao relevantne podatke uzeo prvotno ugovoren tečaja CHF prilikom zaključenja  ugovora jer je kako je ranije obrazloženo nesporno utvrđeno da je ugovorna odredba  o valutnoj klauzuli ništetna na koje stranke nisu stavljale svoje primjedbe, što se tiče samog nalaza i mišljenja, odnosno matematičkog izračuna istog.

 

14.              Međutim, potrebno je napomenuti, da se tuženik očitovao na nalaz i mišljenje vještaka te ga osporavao tvrdeći da je sud dao pogrešan zadatak vještaku jer mu je naložio da izračuna više preplaćene iznose prema tečaju CHF na dan isplate kredita, dakle, kao da se radi o kreditu sa fiksnim tečajem, a konkretno se radi o kreditu s valutnom klauzulom, dakle, kredit je pretvoren u kunski kredit, međutim, kako se radi o pravnom pitanju ove prigovore tuženika, sud nije dostavljao vještaku na očitovanje jer je vještak svoj nalaz i mišljenje u cijelosti dao prema zadatku suda i to na način da je u svom nalazu i mišljenju prikazao i više preplaćene mjesečne rate i mjesečne rate plaćene u manjem iznosu nego bi one iznosile prema početnom tečaju CHF u trenutku isplate kredita, dakle, vještak je u cijelosti svoj nalaz i mišljenje dao sukladno zadatku suda, stoga je prigovor o potrebi dopunskog vještačenja uz uvažavanje gore citiranih prigovora tuženika sud odbacio kao neosnovan.

 

15.              Kako je tužitelj, dakle, specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju  vještaka i to specificirajući svakomjesečni iznos više plaćenih rata kredita prema nalazu i mišljenju vještaka ne uzimajući u obzir i manje uplaćene rate kredita u određenom periodu, također prema nalazu i mišljenju vještaka, to je sud udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja upravo u skladu sa izračunom vještaka do ukupne + / - razlike tečaja, odnosno do iznosa od 3.645,28 EUR, odnosno 27.465,38 kn specificirano po mjesečnim iznosima kao u izreci ove presude i to na način da je izvršen prijeboj + / - razlike uplaćenih rata pa je tako tužitelj tek od mjeseca rujna 2010. godine plaćao veće rate kredita nego bi one bile u slučaju početnog tečaja CHF u trenutku isplate kredita jer se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove na strani tuženika, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 186,65 EUR / 1.406,32 kn tužitelja odbio kao neosnovanim jer tužitelj u svoje potraživanje nije ukalkulirao manje uplaćene rate, a po mišljenju ovog suda Ugovor o kreditu je jedan pravni posao i treba ga promatrati kao cjelinu i utvrditi koliko je stjecanje bez osnova na strani tuženika u ukupnom pravnom poslu pri čemu onda je sud mišljenja da treba uzeti u obzir i iznos manje uplaćenih rata i prebiti ih sa iznosom više uplaćenih rata, upravo kako je to vještak i izračunao u svom nalazu i mišljenju (list spisa 507 - 509) i stoga je presudio kao pod točkom II i III izreke ove presude.

 

16.              Tužitelju je sud dosudio utužene iznose kao pod točkom II izreke ove presude s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od prvog dana idućeg mjeseca s obzirom na mjesec u kojem je plaćen anuitet jer je vještak izračunao razliku,   odnosno preplatu mjesečne rate sa posljednjim danom mjeseca u kojem je anuitet plaćen pa je tužitelju dosudio zakonsku zateznu kamatu od svakog prvog idućeg mjeseca, kako je to i navedeno pod toč. II izreke, kao prvog dana nakon dospijeća pretplaćenog iznosa s osnova valutne klauzule koji je utvrđen na zadnji dan svakog mjeseca, a sve sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj i dužan je tužitelju naknaditi stečeno bez osnove s kamatama od dana stjecanja.

 

17.              Stoga je tužbenom zahtjevu tužitelja do iznosa od 3.645,28 EUR / 27.465,38 kn udovoljeno i presuđeno kao pod točkom II izreke ove presude, a tužitelj je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim odbijen kao pod točkom III izreke ove presude, a sve jer je prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st. 2. istog članka određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

 

18.              Isto tako, sud nije prihvatio ni istaknuti prigovor zastare tuženika koji smatra da je nastupila zastara tužiteljevog potraživanja jer je po mišljenju ovog suda i u skladu sa pravnim shvaćanjem iznesenog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2245/2017-2 od 20. veljače 2018. godine i suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine koje glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora da zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom predmetu zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 4. travnja 2012. godine, a presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 je u odnosu na valutnu klauzulu je donesena 14. lipnja 2019. godine, dok je tužba podnesena 22. travnja 2022. godine to znači da do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok iz čl. 388. ZOO/91, odnosno opći zastarni rok od pet godina jer je riječ o stjecanju bez osnove pa nije nastupila zastara tražbine za potraživanja dospjela nakon 4. travnja 2007. godine.  

 

19.              Kako je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu (samo s neznatnim dijelom od 186,65 EUR / 1.406,32 kn nije uspio), to se odluka o parničnom trošku temelji na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i  70/19) te je tuženik dužan tužitelju naknaditi stvarno nastali parnični trošak koji se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 199,08 EUR / 1.499,97 kn, troška dva pisana, obrazložena i potrebna podneska u iznosu od 199,08 EUR svaki, troška pristupa na tri ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, svako ročište u iznosu od 199,08 EUR, što ukupno iznosi 1.194,50 EUR, što s pripadajućim PDV-om iznosi 1.493,12 EUR, uvećano za trošak vještačenja u iznosu od 199,08 EUR te uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 49,77 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 86,96 EUR ukupno iznosi 1.828,93 EUR / 13.780,07 kn, a koji trošak je stvarno nastao i potreban je u postupku pa je sud tužitelju isti i dosudio, trošak je u skladu sa OT, dok o zahtjevu tužitelja za naknadom troška za objavu presude sud nije odlučivao jer u trenutku donošenja odluke o trošku ovaj trošak nije stvarno nastao i sudu je nepoznanica da li će stvarno i nastati i da li se radi o stvarno potrebnom i opravdanom trošku parničnog postupka.

 

20.              Slijedom obrazloženoga presuđeno je kao u izreci.

 

U Đakovu, 1. ožujka 2023. godine

 

 

Sutkinja

Ljerka Ljulj, v.r.

 

 

 

              Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu.

 

 

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku