Poslovni broj: P-212/2022-3.

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

 

 

              Općinski sud u Kutini po sucu tog suda L. G., u pravnoj stvari tužiteljice E. B. P. iz B., A. N. 9, P. 36, R. A., OIB:, koju zastupa punomoćnik Eugen Zadravec, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika J. M. iz S., 1. svibnja 15, OIB:, kojeg zastupa punomoćnik Čedo Prodanović, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 17. siječnja 2023. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice, tuženika osobno i zamjenika punomoćnika tuženika, 28. veljače 2023.

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Nalaže se tuženiku J. M. isplatiti tužiteljici E. B. P. iznos od 30.000,00 EUR / 226.035,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. siječnja 2020. pa do isplate, po stopi od 4% godišnje, a u slučaju smanjenja stope zakonske zatezne kamate ispod 4 % po kamatnoj stopi koja se primjenjuje na odnose iz ugovora između fizičkih osoba koje nisu trgovci sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

 

              II. Nalaže se tuženiku J. M. naknaditi tužiteljici E. B. P. troškove postupka u iznosu od  995,42 EUR / 7.500,00 kn, u roku od 15 dana.

 

 

 

Obrazloženje

 

              1. Tužiteljica je podnijela Općinskom sudu u Sisku tužbu radi povrata zajma u kojoj je navela da je dana 12. siječnja 2017. u gostionici Buergerhof u Beču dala zajam u iznosu od 30.000,00 EUR tuženiku koji se obvezao taj zajam vratiti najkasnije do 11. siječnja 2020. Navela je da se 13. siječnja 2020. dr. Adalbert Laimer, odvjetnik tužiteljice iz Beča, obratio tuženiku sa zahtjevom da tužiteljici vrati iznos od 30.000,00 EUR sa zakonskim kamatama u iznosu od 4 % tekućim od 12. siječnja 2020. do isplate, da je navedeni odvjetnik tužiteljice dana 3. veljače 2020. ponovo pisao tuženiku jer je u međuvremenu razgovarao sa tužiteljicom koja mu je 21. siječnja 2020. objasnila da se tuženik svoje dugovanje podmiriti u roku od 8 tjedana. Na taj dopis tuženik je uzvratio svojim mailom od 14. veljače 2020. te je samo obećao da će se potruditi kada realizira svoj projekt piano medicine zaraditi taj novac što bi mu omogućilo da svoje dugovanje prema tužiteljici podmiri u roku od 8 tjedana. Navela je i da tuženik do danas nije podmirio svoje dugovanje prema njoj zbog čega je podnijela predmetnu tužbu.

              2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je doista od tužiteljice primio iznos od 30.000 eura koji se obvezao vratiti do 11. siječnja 2020. Međutim, s obzirom da je svojim angažmanom tužiteljici pomogao ostvariti zaradu od 300.000 eura te da je svojevremeno s tužiteljicom razgovarao o tome da će ukoliko njegov angažman poluči rezultate za to biti nagrađen, smatra kako stoga nije u obvezi vraćanja pozajmljenog iznosa. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev.

              3. Valja dodati da je rješenjem predsjednice Županijskog suda u Sisku poslovni broj:9 Su-478/2022.-2. od 29. kolovoza 2022. ovaj sud određen kao drugi mjesno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu te je isti ustupljen ovom sudu.

              4. Ovaj sud je u postupku izvršio uvid u potvrdu od 9. svibnja 2017. (list 12 i 18 spisa), dopis od 13. siječnja 2020. (str. 13-14, 19-20 spisa), dopis od 3. veljače 2020. (str. 15 i 21 spisa), e-mail od 14. veljače 2020. (str. 16  i 22 spisa) – sve navedene isprave su priložene na njemačkom jeziku uz ovjereni prijevod na hrvatski jezik, uvjerenje o prebivalištu tuženika (str. 40 spisa), potvrdu od 8. studenog 2014. i ovjereni prijevod (str. 56-57), e-mail od 16. prosinca 2019. na njemačkom jeziku i ovjereni prijevod (str. 68-29) te je proveo dokaz saslušanjem stranaka.

              5. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika da se izvrši uvid u izjavu tužiteljice od 9. svibnja 2017. obzirom da je tuženik predložio taj dokaz tek na glavnoj raspravi, a ne radi se dokazu koji tuženik bez svoje krivnje nije mogao iznijeti i ranije u smislu odredbe članka 299. stavak 2. ZPP.

              6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

              7. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 30.000,00 EUR s osnove povrata zajma.

              8. U postupku nije sporno da je tužiteljica 2017. godine predala tuženiku na ime zajma iznos od 30.000,00 EUR, da se tuženik obvezao vratiti tužiteljici predmetni iznos do 11. siječnja 2020. kao i da tuženik nije vratio tužiteljici predmetni iznos zajma.

              9. Sporno je da li je tuženik dužan vratiti predmetni iznos zajma, odnosno da li je njegova obveza vraćanja zajma prestala.             

              10. Prije svega valja navesti da u ovom postupku stranke imaju prebivalište (domicil) u različitima državama pa predmetni spor predstavlja spor sa međunarodnim elementom s time da obje parnične stranke imaju svoje prebivalište na području država članica Europske unije. Nadležnost suda Republike Hrvatske potrebno je cijeniti prema Uredbi (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – preinačena – (Uredba Bruxelles I bis). Sud Republike Hrvatske nadležan je za postupanje u ovoj pravnoj stvari budući da se radi o građanskoj stvari u smislu odredbe članka 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 te u skladu sa članom 4. stavak 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 gdje je određeno da se osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže pred sudovima te države članice. S obzirom da tuženik ima domicil na području Republike Hrvatske, a što proizlazi iz uvjerenja o prebivalištu koje prileži spisu te podataka koje je tuženik dao prilikom iskaza, razvidno je da postoji nadležnost suda Republike Hrvatske u ovom postupku.

              11. U odnosu na mjerodavno pravo koje je potrebno primijeniti na ugovorni odnos parničnih stranka valja primijeniti  odredbe Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog
parlamenta i vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze
(Uredba Rim I) koja u članku 3. postavlja načelo slobodnog izbora prava koje se primjenjuje na ugovorni odnos stranaka. Obzirom da je predmetni ugovor o zajmu sklopljen u usmenom obliku, a stranke u postupku nisu tvrdile niti dokazivale da su izabrale mjerodavno pravo za cijeli ugovor odnosno jedan njegov dio, valja primijeniti odredbu članka 4. stavak 2. Uredbe (EZ) br. 593/2008 prema kojoj ugovor koji nije obuhvaćen stavkom 1. toga članka, podliježe pravu države u kojoj ugovorna strana koja na karakterističan način mora ispuniti ugovor ima uobičajno boravište. Obzirom da je tuženik tužen kao zajmoprimac koji je mora ispuniti ugovor vraćanjam zajma, predmetni ugovor o zajmu podliježe pravu države u kojoj tuženik ima uobičajno boravište, odnosno u konkretnom slučaju hrvatskom pravu.

              12. Odredbom članka 499. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

              13. Tužiteljica je u svom iskazu između ostalog navela da je 12. siječnja 2017. dala tuženiku u jednoj gostionici u Beču iznos od 30.000,00 EUR u gotovini, da ju je tuženik to zamolio jer je bio u lošoj financijskoj situaciji, a ona je poprilično imućna, da joj je tuženik nakon četiri mjeseca predao potvrdu o zajmu kao i da je u potvrdi naveden rok u kojem je tuženik trebao vratiti novac od najduže tri godine, odnosno da se to trebalo dogoditi 11. siječnja 2020. 16. prosinca 2019. poslala je tuženiku e-mail u kojem mu je navela svoje bankovne podatke te je dodala da joj tuženik uskoro treba vratiti novac. 21. siječnja 2020. tuženik ju je nazvao i rekao da se upravo vratio iz Rusije i da ima izgleda potpisati jedan dobar ugovor i da bi trebao vezano uz taj ugovor dobiti određeni novac i da mu da još osam tjedana kako bi mogao vratiti tu određenu svotu. Rekao joj je u telefonskom razgovoru da ako inzistira da odmah vrati novac onda će on morati u Hrvatskoj prijaviti insolventnost što bi onda za nju značilo da bih mogla dobiti samo 7 posto od posuđene sume. Nakon što je i taj rok protekao tužiteljica je kontaktirala svog austrijskog odvjetnika kome je tuženik putem e-maila rekao da nije imao uspjeha sa svojim proizvodom Piano medicine. Navela je da nikada sa tuženikom nije govorila da on ne bi trebao vratiti te novce, da nije surađivala s tuženikom ni na kakvom projektu jer mu je samo pomagala kada nije imao sredstava, niti joj je tuženik pomogao ostvariti neku zaradu. Navela je i da je tuženiku posudila novac i 2014. godine i da mu je taj zajam velikodušno oprostila, a drugi zajam mu je dala iako mu je oprostila prvi zato jer mu je još uvijek vjerovala da će njegov projekt Piano medicine imati uspjeha kao i da to nije bila investicija u taj projekt.

14. Tuženik je u svom iskazu između ostalog naveo je točno da je od tužiteljice primio iznos od 30.000,00 EUR i da se obvezao taj iznos vratiti do 12. siječnja 2020.  Pretpostavlja da je to bilo 2017. Taj novac tužiteljica mu je dala zato jer je cijelo vrijeme obećavala da će ga nagraditi ukoliko ona dobije nasljedstvo. Jednog dana ga je nazvala, rekla je da idu na kavu i rekla mu je da je dobila 300.000,00 EUR kao i da ona taj novac ne bi ni dobila da nije bilo njega. Već nakon par dana ga je nazvala i rekla mu je da bi htjela odmah taj novac nazad iz razloga što je njezin brat teško obolio. Naveo je da joj je rekao da joj ne može sada vratiti te novce jer je dogovor bio da joj vrati do 2020. i da mu sada ti novci trebaju. Tuženik je također iskazao da je njegovo mišljenje da ako nekome pomogneš da dobije 300.000,00 EUR  da je u redu da i taj dobije 20%, da mu je tužiteljica oprostila tih 30.000,00 EUR, ne sjeća se točno kada. Naveo je da je točno da je tužiteljica njemu pozajmila dva puta iznos od 30.000,00 EUR. Moguće je da mu je prvi puta pozajmila 2014. Prvi zajam mu je oprostila odmah nakon što je dobila novce od nasljedstva. Drugi zajam mu nije oprostila, očito da se predomislila. Također je naveo da je imao namjeru vratiti tužiteljici taj kredit odnosno zajam, ali je novac otišao.

15. Sud je cijenio predmetne iskaze u odnosu na spornu okolnost da li je tuženik i dalje u obvezi vratiti predmetni zajam tužiteljici, odnosno da li je njegova obveza prestala.

16. Iz iskaza tužiteljice koji je sud prihvatio kao istinit i vjerodostojan jer se njezini navodi podudaraju s ispravama koje prileže spisu, sud je utvrdio da je nakon dospijeća zajma tužiteljica pokušala naplatiti isti putem odvjetnika u Beču koji je pisanim putem pozivao tuženika na vraćanje zajma. Navedeno proizlazi iz dopisa dr. Adalberta Laimera od 13. siječnja 2020. i 3. veljače 2020. kojima je tuženik pozivan na vraćanje zajma  kao i e-maila od 14. veljače 2020. kojim tuženik odgovara na dopis od 3. veljače 2020. Također je utvrđeno da je tuženik zamolio tužiteljicu odgodu vraćanja zajma da bi mogao prikupiti sredstva za vraćanja zajma, a što proizlazi iz e-maila tuženika od 14. veljače 2020. (u kojem navodi da je tužiteljici obećao da će se potruditi prikupiti sredstva koja će mu omogućiti povrat posuđenog novca), slijedom čega se može zaključiti da je tuženik bio svjestan da je dužan tužiteljici vratiti pozajmljeni iznos.

17. Iskaz tuženika u dijelu u kojem je naveo da da mu je tužiteljica oprostila predmetnih 30.000,00 EUR te da se ne sjeća se točno kada sud je ocijenio neistinitim i nevjerodostojnim s obzirom da tuženik te navode ničime ne dokazuje te su isti proturječni kasnijim navodima tuženika da mu je tužiteljica prvi zajam (iz 2014. godine) oprostila, a da mu drugi zajam nije oprostila jer se očito predomislila.

18. Prema odredbi članka 219. stavak 1. ZPP svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

19. Prema odredbi članka 160. stavak 1. ZOO obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom određenim slučajevima (prijeboj, otpust duga, sjedinjenje, nemogućnost ispunjenja i dr.).

20. Tuženik u postupku nije dokazao da je njegova obveza na vraćanje predmetnog zajma prestala na jedan od načina prestanka obveza propisanih odredbama ZOO stoga je dužan sukladno odredbi članka 9. ZOO ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

              21. Odredbom članka 29. stavak 1. ZOO propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate.

              22. Tuženik je trebao vratiti predmetni zajam do 11. siječnja 2020., a budući da to nije učinio, pored glavnice duguje i zatezne kamate na iznos glavnice tekuće od 12. siječnja 2020. do isplate.

              23. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila isplatu glavnice od 30.000,00 EUR-a s 4 % kamate s time da je u tužbi navela da se radi o zakonskoj zateznoj kamati prema austrijskom pravu. Budući da u postupku stranke nisu tvrdile niti dokazivale da su ugovorile primjenu materijalnog prava (austrijskog ili nekog drugog prava) zbog čega je ovaj sud primijenio hrvatsko pravo, valjalo je i u pogledu zakonske zatezne kamate primijeniti odredbe ZOO. Odredbom članka 29. stavka 2. ZOO propisan je način određivanja kamatne stope u Republici Hrvatskoj. Prema javno objavljenim podacima na mrežnoj stranici Hrvatske narodne banke stopa zatezne kamate na odnose iz ugovora između fizičkih osoba koje nisu trgovci u periodu od 12. siječnja 2020. do danas kretala se u visini od 5,31% do 6,11 %, dakle više od 4 % koje je zatražila tužiteljica, pa joj je sud dosudio zateznu kamatu na iznos glavnice po zatraženoj stopi koja je manja od propisane odredbama ZOO, s time da ukoliko se stopa zatezne kamate smanji ispod 4%, primjenjivat će se kamatna stopa na odnose iz ugovora između fizičkih osoba koje nisu trgovci propisana odredbom članka 29. stavak 2. ZOO.

              24. Slijedom navedenog, sud je temeljem odredbe članka 9., 29. i 499. ZOO odlučio kao pod točkom I. izreke.

              25. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, a isti se odnosi na trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., dalje: Tarifa) i to: za sastav tužbe 250 bodova (Tbr. 7. t. 1.) te za zastupanje na ročištima održanim  20. kolovoza 2021. i 17. siječnja 2023. 250 bodova za svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), odnosno ukupno 750 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od traženih 10,00 kn iznosi 995,42 EUR / 7.500,00 kn. Sud je odredio predmetni trošak tužiteljici temeljem zahtjeva dostavljenog na ročištu za glavnu raspravu održanom 17. siječnja 2023., a ne temeljem zahtjeva za naknadu troškova postupka od 24. siječnja 2023. obzirom da je isti dostavljen nakon zaključenja glavne rasprave, a što je protivno odredbi članka 164. stavak 3. ZPP-a.

 

 

U Kutini 28. veljače 2023.

                                                                                                                                       S u d a c:

                                                                                                                                                L. G.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pisanim podneskom u 3 primjerka.

 

DNA:

1. tužiteljica po pun.
2. tuženik po pun.