1              Poslovni broj: I Kž-393/2022-9

Poslovni broj: I Kž-393/2022-9

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića predsjednika vijeća, te Sanje Katušić-Jergović i Marije Balenović članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. O. zbog kaznenog djela iz članka 154. stavak 1. točke 2. i stavak 2. u vezi s člankom 153. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 126/19.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog A. O. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 5. rujna 2022. broj K-13/2021-98 u sjednici održanoj 28. veljače 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog A. O.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog A. O. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi A. O. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 1. točke 2. i stavka 2. u vezi s člankom 153. stavak 2. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izrecite presude, te je na temelju članka 154. stavak 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. U tu kaznu mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme uhićenja i ono provedeno u istražnom zatvoru od 11. svibnja 2021. nadalje.

 

1.1. Na temelju članka 149. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13.; 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženi A. O. oslobođen je obveze da naknadi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 6. te nagradu i nužne izdatke postavljenog branitelj s tim da je dužan naknaditi troškove opunomoćenice žrtve o čemu će biti doneseno posebno rješenje na temelju članka 148. stavka 4. ZKP/08.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu i optuženi A. O.

 

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se "pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne viša istovrsna kazna".

 

2.2. Optuženi A. O. žali se po branitelju B. K., odvjetniku iz V., i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni i predlaže da se "pobijana presuda ukine u cijelosti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje".

 

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi A. O. po branitelju odvjetniku B. K. s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razgledanje.

 

5. U skladu sa zahtjevom istaknutim u žalbi optuženika, o sjednici vijeća izviješteni su optuženik, njegov branitelj i državni odvjetnik. Na sjednici vijeća prisutnost optuženika osigurana je uređajem za audio-video vezu sa Zatvorom, dok branitelj optuženika i državni odvjetnik nisu pristupili, pri čemu je uoči održavanja sjednice zaprimljen podnesak branitelja kojim opravdava izostanak sa sjednice, pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavak 3. ZKP/08.

 

6. Žalbe nisu osnovane.

 

7. Optuženik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08. navodeći da "nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni te što u odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika". Optuženik smatra da je u prvostupanjskoj presudi izostalo obrazloženje zbog čega je sud zaključio da žrtva nije pristala na spolni odnos. No takav je prigovor neosnovan, jer je sud vrlo detaljno iz iskaza svjedoka Z. H. i A. O. utvrdio te odlučne činjenice i iznio detaljne razloge u točki 12.1. U nastavku žalbe optuženik nalazi da je taj vid bitne postupovne povrede ostvaren jer je "sud pogrešno ocijenio odlučne činjenice" nakon čega optuženik analizira i ocjenjuje pojedine dokaze, prvenstveno iskaz oštećenice i iskaze svjedoka Z. H. i A. O., a ti navodi predstavljaju obrazloženje žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne konkretizaciju bitne postupovne povrede na koju se poziva optuženik. Nezadovoljstvo zaključcima prvostupanjskog suda i kritika tih zaključaka nesumnjivo su prigovori pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju obveze iz članka 476. stavak 1. točke 1. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Optuženik također uvodno ističe da se žali zbog povrede kaznenog zakona, ali iz obrazloženja žalbe iznesenog pod točkom IV. proizlazi da tu povredu nalazi ostvarenom jer je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje, pa se zapravo radi o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona. Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju članka 476. stavak 1. točke 2. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

9. Najvećim dijelom žalbe optuženik nastoji osporiti ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9.1. U žalbi optuženik daje vlastitu analizu i ocjenu izvedenih dokaza, posebice iskaza svjedoka Z. H. i A. O. i oštećene S. B., izvlačeći iz njih zaključke koji korespondiraju navodima njegove obrane, te kritizira analizu i ocjenu tih istih dokaza i svoje obrane kako je prezentirana u prvostupanjskoj presudi.

 

9.2. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja proveo sve raspoložive dokaze, koje je potom, kao i obranu optuženika, savjesno i detaljno analizirao i kritički ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je na takav, logički neupitan način došao nema što prigovoriti.

 

9.3. Uspoređujući iskaze svjedoka Z. H. i A. O. s navodima činjeničnog opisa optuženik smatra da je sud pogrešno ocijenio odlučne činjenice, jer da su imenovani svjedoci vidjeli kako su se optuženik i žrtva zaputili prema mjestu gdje se inkriminirani događaj odvijao, a pri čemu žrtva nije pružala otpor nego je dobrovoljno išla s optuženikom, dok je u činjeničnom opisu konstatirano: "... držeći je za ruku doveo je do neosvijetljene njive uz cestu", što je u suprotnosti s navodima ovih svjedoka. Međutim, ne radi se ni o kakvom proturječju o bitnim i odlučnim činjenicama koje predstavljaju bitna obilježja inkriminiranog djela. Naime, za opstojnost ovog kaznenog djela irelevantno je je li žrtva do mjesta događaja došla dobrovoljno ili ne, odlučno je tek je li pristala na spolni odnos ili mu se protivila i je li optuženik primijenio silu da ostvari spolni odnos. Sugestija optuženika da je "žrtva na spolni odnos pristala s obzirom na to da je dobrovoljno došla do lica mjesta" potpuno je neprihvatljiva i ničim potkrijepljena, te je puka tvrdnja obrane koju optuženik iznosi od samog početka postupka tvrdeći da je došlo do obostrano dobrovoljnog spolnog odnosa.

 

9.4. Optuženik u žalbi ustraje u verziji događaja kakvu je iznio tijekom postupka, odnosno da je žrtva bila ta koja je tražila i inicirala spolni odnos, pri čemu iskaze svjedoka Z. H. i A. O. nastoji osporiti upirući na po njegovom mišljenju nedosljednosti i nelogičnosti u njihovim iskazima. Tako naglašava da su "oba svjedoka govorila da je došlo do analnog seksualnog odnosa, iako je isto osporeno sudskim vještačenjem", pa iz takve premise izvlači zaključak da su svjedoci "imali pogrešnu predodžbu o inkriminiranom događaju", zbog čega se „postavlja sumnja u vjerodostojnost ostalih dijelova iskaza tih svjedoka“. Nadalje, ističe da na tijelu žrtve nisu pronađeni tragovi koji bi ukazivali na primjenu sile o kojoj su govorili svjedoci. Potom ukazuje na razlike između iskaza ovih svjedoka u opisu tijeka događaja (naglašavajući da je svjedok O. rekao da je žrtva pala na leđa, a optuženik legao na nju, da bi na raspravi izjavio da je optuženik noge žrtve stavio na svoja ramena, dok svjedok H., iako je ustvrdio da je čak više od sat vremena promatrao taj spolni odnos, nije vidio prvi dio spolnog odnosa žrtve i optuženika; da je svjedok A. O. izjavio da je svjedok H. snimao događaj, a svjedok H. je osporio da su gledali snimku tog događaja i da je on snimao događaj). Sugerira i da su svjedoci očito iskazivali pod dojmom dječje mašte, ne razaznavajući istinu od ploda mašte. Drži i da je proturječan i neprihvatljiv zaključak suda kako ti svjedoci nisu mogli sa sigurnošću vidjeti o kakvom se tipu odnosa radilo zbog toga što su se nalazili na udaljenosti od 2,5 m, nalazeći da u tom slučaju nisu mogli niti vidjeti da je optuženik udario žrtvu, uhvatio je za kosu a nisu mogli ni čuti razgovor između žrtve i optuženika, dodajući da su bili pod utjecajem alkohola. Sugerira i mogućnost da su svjedoci zbog svoje životne dobi i neiskustva pogrešno percipirali karakter predmetnog spolnog odnosa, jer im nije poznat pojam "sirovog seksa" pa ga brkaju s nasilnim seksom.

 

9.5. Izloženo optuženikovo rezoniranje nije prihvatljivo za ovaj drugostupanjski sud. Naime, sud prvog stupnja prvo je detaljno i vjerno reproducirao iskaze dvojice svjedoka očevidaca A. O. i Z. H., koji su događaj promatrali s nevelike udaljenosti. Prilikom analize i ocjene iskaza tih svjedoka prvostupanjski je sud uzeo u obzir bitne podatke, prije svega da se radi o osobama koje nemaju nikakvog razloga da lažno terete optuženika, kao i da su iskazi tih svjedoka u bitnom podudarni. Određene razlike u opisu događaja između tih svjedoka postoje, ali to je i logično i životno jer se od svjedoka ne može očekivati da jednako percipiraju sve detalje, jednako pamte i s istom vještinom ih reproduciraju. Naime, sposobnosti percpepcije, pamćenja i reprodukcije upamćenog su individualne i ovise o mnogo čimbenika, kako osobnih tako i vanjskih. Protivno navodima optuženika, oba svjedoka (O. i H.) u suštini jednako opisuju kronologiju zbivanja, pa tako i način i okolnosti pod kojima su optuženik i žrtva došli do mjesta na kojem je došlo do spolnog odnosa, navodeći da je žrtva najprije dobrovoljno išla s optuženikom da bi u jednom trenutku izjavila da želi ići kući (svjedok H.), pa ju je optuženik uzeo za ruku i odvukao. Svjedok O. ne opisuje tako detaljno taj dio događaja, no i on tvrdi da "se je žrtva otimala dok je s optuženikom išla na tu livadu, no da ju je on hvatao za ruke a ona mu govorila da ju pusti da ide doma". Ispravno već taj uvodni dio sud prvog stupnja cijeni indikativnim za nastavak događaja, pri čemu ponovno oba svjedoka (O. i H.) suglasno navode da je optuženik žrtvu skidao suprotno njenoj volji, pri čemu svjedok H. navodi da je žrtva čitavo vrijeme molila optuženika da prestane (A. nemoj, idem doma"), a svjedok O. navodi da je "žrtvu optuženi maltretirao, trgao", da se žrtva klela svojim ocem neka je pusti, govorila mu da neće seks, da mu neće dati, da se zaklela mrvim ocem i cijelo vrijeme branila, a dodao je i da je optuženik žrtvu dvaput ošamario i uhvatio za ruke i zapešća, dok svjedok H. ispitan na dokaznom ročištu kaže da je A. S. vukao i za ruke i za noge, da je svaki od njih dobio tri šamara", a na raspravi navodi da je optuženik "žrtvu tresnuo na zemlju". Dakle, nema sumnje da se iskazi ove dvojice svjedoka podudaraju u bitnom, odnosno da je žrtva jasno i nedvosmisleno izrazila svoje protivljenje spolnom odnosu, da je molila i zaklinjala optuženika da je pusti, da se i fizički branila od optuženika i nastojala spriječiti da je skine. Ispravno i utemeljeno pritom prvostupanjski sud konstatira i primjećuje da bi apsolutno podudarno iskazivanje oba svjedoka u kontekstu ovako nasilnog događaja predstavljalo ozbiljnu sumnju na lažno iskazivanje, a takvo rezoniranje u potpunosti prihvaća i dijeli i ovaj drugostupanjski sud.

 

9.6. Dakle, iz takvih međusobno upotpunjujućih i podupirućih iskaza svjedoka očevidaca opravdano prvostupanjski sud otklanja obranu optuženika da se radilo o dobrovoljnom seksualnom odnosu, naglašavajući da nepostojanje pristanka žrtve, njezin otpor i primjena sile optuženika kako bi skršio taj otpor nisu dvojbene nego jasno i sigurno proizlaze iz iskaza svjedoka očevidaca Z. H. i A. O.

 

9.7. Pokušaj optuženog A. O. da ospori vjerodostojnost iskazivanja imenovanih svjedoka ukazivanjem na to da su svjedoci govorili o analnom odnosu, iako optuženik za to nije proglašen krivim, nije prihvatljiv. Naime, opravdano sud prvog stupnja analizira i cijeni razlike i podudarnosti u iskazima ove dvojice svjedoka u pogledu položaja u kojima su optuženik i žrtva bili tijekom događaja i pritom uzima u obzir trajanje događaja, vidljivost događaja s obzirom na udaljenost svjedoka od zbivanja i činjenicu da se radilo o noćnim uvjetima (no, očito ne potpunom mraku), pa su zbog toga ispravni i svi zaključci do kojih taj sud dolazi i argumentira ih detaljno pod točkom 13. Tim razlozima ovaj drugostupanjski sud nema što dodati, pa se žalitelj radi izbjegavanja ponavljanja upućuje na taj dio obrazloženja prvostupanjske presude. Ovdje treba dodati da, suprotno žalbenim navodima, udaljenost svjedoka od mjesta događaja zasigurno nije takva da bi onemogućavala svjedocima da čuju razgovor između optuženika i žrtve, posebice jer je riječ o mjestu na kojem nema takve buke i u noćnim uvjetima, kada je notorno da se zvuk lakše širi.

 

9.8. Pozivanje optuženika na dob svjedoka H. i O. kako bi se plasirala teza najprije o "dječjoj mašti", a potom o "nedovoljnom iskustvu i stoga pogrešnom percipiranju sirovog seksa" neprihvatljiva je. Svjedoci su doista maloljetni (tempore criminis i obojica u životnoj dobi od 15 godina), no treba imati na umu da se radi o osobama romske nacionalnosti, koji u seksualnom pogledu sazrijevaju tradicionalno znatno ranije od ostale populacije, a njihovi opisi zbivanja ne daju prostora za zaključak o pogrešnoj percepciji a niti o dječjoj mašti, jer je žrtva, kako to proizlazi iz iskaza Lj. B. žrtvine majke, došla kod B. B. (unuka svjedokinje), koji je svjedokinju Lj. B. i pozvao, sva u šoku, prljave odjeće, plakala je i ispričala događaj svjedokinji u bitnom jednako kao što su to iznijeli svjedoci H. i O.

 

9.9. Optuženikovo pozivanje na iskaz oštećene S. B. pri čemu naglašava da ona iskazuje smušeno i nesigurno, da je pod utjecajem svoje majke i da iz njezinog iskaza ne slijedi siguran zaključak o nasilnom karakteru spolnog odnosa nije osnovano. Naime, sud prvog stupnja proveo je psihijatrijsko vještačenje oštećene S. B., kojim je utvrđeno da se radi o osobi lako zaostaloj u razvoju s približnim IQ između 50 i 69, što odgovara mentalnoj dobi od 9 do 12 godina starosti, konstatirano je i da ima poremećaj sposobnosti jezičnog izražavanja i razumijevanja. Vještakinja je na raspravi dodala da je kod žrtve utvrđen i anksiozni poremećaj, da je osobnost žrtve izrazito osjetljiva i da žrtva ne može potpuno vjerno reproducirati događaje, a ako je doživjela traumu to dodatno utječe na mogućnost vjernog reproduciranja događaja. Napomenula je i da osobe čije su karakteristike kao one od žrtve nisu sposobne lagati u smislu voljnog iskrivljavanja istine, ali i da su podložne sugestijama okoline u pogledu iskazivanja. Kako žrtva zbog svojih intelektualnih sposobnosti nije u stanju kompletirati sliku cijelog događaja i verbalizirati je, mišljenja je da ono što žrtva iskazuje nije pouzdano. Uz to je vještakinja dodala da su nagonske funkcije osoba karakteristika žrtve snižene, pa tako i nagon za seksualnim odnosom, u pravilu ne traže seksualni odnos, a ako su navođene na takav odnos zbog anksioznosti se u njega teže upuštaju. Takve osobe u pravilu funkcioniraju povučeno i žele biti neprimjetne i distancirane.

 

9.10. Uzimajući u obzir psihijatrijsko mišljenje izneseno pod točkom 9.9. ispravno prvostupanjski sud nije uzeo kao pouzdan iskaz oštećenice žrtve S. B., nego je svoja utvrđenja prvenstveno gradio na međusobno podudarnim i dopunjujućim iskazima svjedoka Z. H. i A. O., kojima u bitnom odgovara i dopunjuje ih iskaz svjedokinje Lj. B., kojoj se žrtva prvoj povjerila. Takvom pristupu u analizi i ocjeni izvedenih dokaza ovaj drugostupanjski sud ne nalazi prigovora i smatra da je sud prvog stupnja minuciozno i odgovorno pristupio utvrđivanju odlučnih činjenica, bazirajući ih na pouzdanim i međusobno suglasnim dokazima.

 

9.11. Neprihvatljivi su i prigovori optuženika o izostanku tjelesnih ozljeda na kojima on inzistira pokušavajući tako osnažiti vlastitu verziju događaja. Notorno je iz u tom pogledu bogate sudske prakse da silovanje ne mora rezultirati ozljedama spolnog organa žrtve, pa se izostanak takvih ozljeda nikako ne može uzimati kao osnov za zaključak da je spolni odnos bio s pristankom. Sila, pak, koja je u konkretnom slučaju bila primijenjena prema iskazima očevidaca svjedoka Z. H. i A. O. nije takve prirode (šamaranje i držanje za zapešća) da bi morala rezultirati vidljivim ozljedama.

 

9.12. Optuženik navodi da je "prvostupanjski sud kao otegotnu okolnost ocijenio mentalnu zaostalost i duševno stanje žrtve", no to ne odgovara istini. Naime, prvostupanjski sud je u kontekstu utvrđivanja radi li se o kvalificiranom obliku kaznenog djela teškog djela protiv spolne slobode analizirao i ocijenio dokaze na osnovu kojih je zaključio je li žrtva posebno ranjiva osoba zbog invaliditeta, te je u tom pogledu iznio prihvatljive i logične zaključke u točki 13.1. Ovdje u tom smislu treba naglasiti da je psihijatrijskim vještačenjem žrtve, kako je to već istaknuto u ovoj odluci pod točkom 9.9., utvrđeno koliki je IQ žrtve (odgovara djetetu u dobi od 9 do 12 godina), a konstatirane su i ostale sposobnosti i karakteristike žrtve, koje žrtvu nesumnjivo čine posebno ranjivom. Da je optuženiku sve to bilo poznato proizlazi jasno iz iskaza svjedoka A. O. koji je naveo da optuženik žrtvu poznaje već duže vrijeme i da ju uvijek posjeti kad dođe u S. V. pijan. Uz to, kako to ispravno uočava i naglašava prvostupanjski sud, sama snimka ispitivanja i iskazivanja žrtve takva je da svaki prosječan čovjek odmah vidi da je riječ o osobi s intelektualnim poteškoćama. Optuženikovo nisko obrazovanje zasigurno ne dovodi u pitanje takvu konstataciju, jer intelektualni kapacitet koji je za to potreban nije ni u kakvoj vezi sa stupnjem obrazovanja, posebice ima li se na umu da je optuženik tempore criminis bio star 33 godine, dakle srednje životne dobi s adekvatnim životnim iskustvom.

 

9.13. Iz iznesenih razloga činjenično je stanje pravilno utvrđeno.

 

10. Zbog odluke o kazni žale se obje stranke.

 

10.1. Državni odvjetnik smatra da prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio raniju osuđivanost optuženika. Također naglašava da je optuženik prilikom izvršenja djela pokazao krajnju nehumanost i pomanjkanje bilo kakve empatije prema žrtvi, nije iskazao kajanje niti se ispričao žrtvi, nego je u obrani sve prikazao kao dobrovoljni čin, a to pokazuje da je optuženik beskrupulozan, bez empatije čak i prema posebno ranjivim osobama. Nadalje, ističe da žrtva ima dodatne psihičke smetnje u vidu jake uznemirenosti i da joj je to prvo seksualno iskustvo. Nalazi da njegovo obiteljsko stanje (otac petero djece) i činjenica to je nezaposlen nisu olakotne okolnosti, jer je i prije postupka bio nezaposlen iako je radno sposoban, pa je mogao radom uzdržavati i sebe i svoju malodobnu djecu, no nasuprot tomu je sklon konzumaciji alkohola i životu bez obveza.

 

10.2. Optuženik, pak, ističe da se njegova ranija osuđivanost odnosi na drugačija kaznena djela, mahom imovinske delikte, te da nije dovoljno cijenjen podatak o njegovom obiteljskom stanju i da su on i njegova obitelj u teškoj ekonomskoj situaciji.

 

10.3. Razmatrajući po prvostupanjskom sudu izrečenu kaznu zatvora u ovako suprotstavljenim stanovištima stranaka, ovaj drugostupanjski je sud zaključio da je kazna zatvora u trajanju od šest godina adekvatna kako težini kaznenog djela, tako i otegotnim i olakotnim okolnostima. Opravdano je prvostupanjski sud otegotnom okolnošću cijenio podatke o ranijoj višekratnoj osuđivanosti optuženika, bez obzira što je optuženik ranije osuđivan pretežno zbog imovinskih delikata, jer i to pokazuje da optuženik nije sklon poštovati pozitivne propise. Ovdje treba primijetiti da prvostupanjski sud opravdano uočava da ta ranija osuđivanost obuhvaća i kazneno djelo prijetnje koje u sebi sadržava i element agresije, koji je također prisutan pri izvršenju predmetnog kaznenog djela. Također je ispravno otegotnim vrednovano iskorištavanje povjerenja žrtve koje je prethodilo dovođenju žrtve na mjesto događaja. Iako je točno da je optuženik otac petero malodobne djece i nezaposlen, ti podaci sami za sebe po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne predstavljaju u konkretnom slučaju s obzirom na prirodu kaznenog djela olakotnu okolnost, posebno jer iz podataka koje je optuženik prezentirao ne proizlazi da on djecu uzdržava i o njima brine, pri čemu je indikativno i da je 2014. osuđivan zbog kaznenog djela iz članka 213. stavak 2. KZ/97. (zapuštanje ili zlostavljanje djeteta ili malodobne osobe). S druge strane, nije u pravu državni odvjetnik kada navodi da je trebalo otegotnim cijeniti izostanak kajanja i isprike optuženika, pa i način na koji se branio, jer optuženik ima pravo braniti se na način na koji zaključi da je to najpovoljnije za njega, što uključuje i iznošenje neistine. U konkretnom slučaju optuženik je tvrdio da je spolni odnos bio dobrovoljan, a time nije izašao izvan okvira onog što je prihvatljivo i nije žrtvu prikazao u negativnom, odnosno posebno uvredljivom kontekstu. Stoga je inzistiranje državnog odvjetnika na kajanju i isprici žrtvi u suprotnosti s obranom kakvu je optuženik iznio. Nije prihvatljiva ni sugestija državnog odvjetnika da se kao nehumano i bez empatije cijeni njegovo postupanje prema posebno ranjivoj žrtvi, jer je to po prirodi stvari sadržano u ovom kvalificiranom obliku kaznenog djela kod kojeg je počinitelj svjestan tih karakteristika žrtve, pa bi iste okolnosti bile dvaput vrednovane. Respektirajući raspon za to kazneno djelo propisane kazne zatvora (od pet do petnaest godina) ovaj drugostupanjski sud smatra da je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina adekvatna svim utvrđenim okolnostima i težini počinjenog djela i ličnosti počinitelja i da će se njom ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., zbog čega nalazi da ni žalba državnog odvjetnika ni žalba optuženika nisu osnovane u tom dijelu.

 

11. Slijedom iznesenog, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 28. veljače 2023.