- 1 -              Rev 747/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 747/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. A. iz Z., L., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnica M. H., dipl. iur. iz Sindikata državnih službenika i namještenika RH iz Z., protiv tuženika Z. h. d.o.o., Podružnica upravljanje sportskim objektima, Z., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnica A. H., odvjetnica u Z., radi zaštite dostojanstva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž R-204/17-2 od 4. listopada 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-3692/11-51 od 6. travnja 2017., u sjednici održanoj 28. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se utvrdi da je tuženik uznemiravao tužitelja, da se zabrani tuženiku poduzimanje radnji kojima se uznemiruje ili može uznemiravati tužitelja, da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju za nematerijalnu štetu prouzročenu uznemiravanjem iznos od 400.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće po osnovi prekovremenog rada za razdoblje od 1. studenog 2008. do 31. listopada 2010. ukupan bruto iznos od 57.899,56 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 100.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom za tehničko unapređenje tehnološkog procesa vađenja vodenog korova (toč. I.). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 72.681,25 kuna (toč. II.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja žalba tužitelja djelomično je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu gdje je odlučeno o glavnoj stvari, dok je djelomično prihvaćena glede odluke o troškovima postupka, te je preinačena odluka o troškovima na način da je naloženo tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 65.968,75 kuna.

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, pobijanu odluku preinačiti, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu, podredno istu odbiti kao neosnovanu, time da tuženik traži trošak sastava odgovora na reviziju.

 

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

 

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP prema odredbi čl. 392.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da ga je tuženik uznemiravao na poslu, da se zabrani daljnje uznemiravanje, zahtjev za isplatu nematerijalne štete prouzročene uznemiravanjem u iznosu od 400.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, zahtjev radi isplate razlike plaće po osnovi prekovremenog rada za razdoblje od 1. studenog 2008. do 31. listopada 2010. u iznosu od 57.899,56 kuna, te nagrade za tehničko unapređenje tehnološkog procesa vađenja vodenog korova u iznosu od 100.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom.

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu rukovoditelj poslovne jedinice J. od 2. siječnja 2007.,

 

- da je krajem 2007. voditelj podružnice postala G. P. te su se tada počeli održavati sastanci na kojim je tužitelj dobivao kritike na svoj rad,

 

- da je u svibnju 2008. tužitelj dobio prvo upozorenje na kršenje obveza iz radnog odnosa i mogućnost otkaza, jer je grubo prekršio zadanu proceduru u izdavanju naloga radnicima za prekovremeni rad jer je prekovremeni rad trebao biti unaprijed najavljen i sa time sa je trebao suglasiti direktor, a tužitelj je svojevoljno bez suglasnosti direktorice odredio prekovremeni rad radnicima J. i B.,

 

- da je u siječnju 2009. tužitelj dobio drugo upozorenje na kršenje obveza iz radnog odnosa i mogućnost otkaza, ponovno zbog procedure u vezi prekovremenog rada,

 

- da je u srpnju 2009. tužitelj dobio treće upozorenje na kršenje obveza iz radnog odnosa i mogućnost otkaza, jer je preuzeo HTZ opremu, a nije provjerio sa službama zaštite na radu i odsjekom nabave razloge nabave i isporuku iste, odnosno opravdanost financijskog troška nabave,

 

- da je 16. srpnja 2009. tužitelj dobio otkaz sa ponudom izmijenjenog ugovora zbog organizacijskih razloga, da je tužitelj prihvatio ponuđeni ugovor tako da je od 31. srpnja 2009. zaposlen na poslovima voditelja objekta I - objekt J. u Sektoru održavanja objekata, postrojenja i terena, da je navedenu odluku o otkazu pobijao na sudu (broj spisa PR-1611/09), te je pravomoćnom presudom usvojen tužbeni zahtjev,

 

- da je 1. listopada 2010. voditelj podružnice postao I. E., koji mjesec dana po dolasku nije primio tužitelja na razgovor i nije mu dao broj svog mobitela,

 

- da je 3. siječnja 2011. tužitelj dobio četvrto upozorenje na kršenje obveza iz radnog odnosa i mogućnost otkaza, zbog propusta u naručivanju zaštitarskih usluga za siječanj 2011. budući da je vrijednost usluga bila viša od planirane, a što je tužitelj korigirao tek nakon zahtjeva poslodavca,

 

- da je 11. listopada 2011. tužitelju otkazan ugovor o radu zbog kršenja obveza iz radnog odnosa, jer je bez znanja i odobrenja nadležne službe naložio radnicima objekta J. da za vrijeme radnog vremena vrše određene radove za treće osobe, iako je znao da za postavljanje montažnih objekata je potrebno prethodno odobrenje nadležnih službi G. Z. u skladu s Odlukom o komunalnom redu, a koju dozvolu nije imao, te je tužitelj u sudskom postupku (broj spisa Pr-824/15, a ranije Pr-33/12) pobijao navedenu odluku o otkazu, te je nepravomoćno odbijen njegov tužbeni zahtjev,

 

- da je 15. svibnja 2015. tužitelj sklopio ugovor o radu za obavljanje poslova voditelja projekta 3.

 

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da tijekom postupka nije utvrđeno da je tužitelj od strane poslodavca stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na nekog drugog radnika određenim postupcima ili propustima tuženika po osnovi obrazovanja, kao niti da je nad tužiteljem vršena diskriminacija i šikana na razne načine, a čime bi bilo povrijeđeno njegovo dostojanstvo na radnom mjestu.

 

Naime, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da nije utvrđeno da postoji postupanje tuženika koje bi predstavljalo diskriminaciju, odnosno štetnu radnju, te da postupanje tuženika prema tužitelju nema obilježja takvih štetnih radnji koje bi imale za posljedicu odštetnu odgovornost, radi čega tužitelj nema pravo na naknadu štete prema odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), odnosno ne ostvaruje pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti.

 

Nadalje, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da vrijeme koje je tužitelj proveo na poslu nakon redovnog radnog vremena nema obilježje prekovremenog rada sukladno čl. 41. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03 i 30/04 - dalje: ZR), te da taj prekovremeni rad tuženik tužitelju nije niti naložio, a niti odobrio, već je voditelj podružnice izjavio da se ne odobrava prekovremeni rad, radi čega je zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad odbijen kao neosnovan, kao i zahtjev za isplatu naknade za tehničko unapređenje tehnološkog procesa vađenja vodenog korova, obzirom da tužitelj nije ničim dokazao da je upravo na temelju njegovog znanja i njegove ideje došlo do poboljšanja tehnološkog procesa vađenja vodenog korova, niti da je on taj izum registrirao kao svoj.

 

10. Sporna je u revizijskom stupnju postupka ocjena o tome postoji li u konkretnom slučaju štetna radnja tuženika kao jedna od pretpostavki odštetne odgovornosti za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i imovinske štete, tj. je li postupanje tuženika prema tužitelju, prilikom obavljanja poslova kod tuženika, imalo obilježja šikanoznog postupanja.

 

11. Pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati te sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se poziva revident obrazlažući postojanje te povrede iznošenjem vlastite ocjene izvedenih dokaza i donesenih zaključaka (u pogledu postojanja uznemiravanja i šikaniranja tužitelja na radnom mjestu), od one koju je izveo sud u postupku koji je prethodio reviziji.

 

12. Ostalim navodima, kojima kroz prigovor o učinjenim bitnim povredama ocjenjuje provedene dokaze, revident u biti prigovara utvrđenom činjeničnom stanju, a kako prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja takvi, činjenični navodi nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje od strane ovog suda.

 

13. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

14. Prema odredbi čl. 109. st. 1. ZR ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

 

15. Odredbom čl. 2. st. 4. ZR propisana je zabrana izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima, dok je odredbom čl. 2. st. 5. ZR propisano da je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.

 

16. Odredbom čl. 4. st. 2 ZR određeno je da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od temelja iz članka 2. stavka 1. tog Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe koja traži zaposlenje i radnika, a koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

 

17. Prema odredbi čl. 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08 – dalje: ZSD) uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. toga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Dakle, uznemiravanjem u smislu ZSD smatra se svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD (po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije), koji imaju za cilj ili stvarno predstavljaju povredu dostojanstva osobe, a koji uzrokuju strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

 

18. Dakle, prema ZSD uznemiravanje će postojati samo ako je učinjeno zbog diskriminatorskih razloga: rase, spola, vjere i drugih utvrđenih temelja diskriminacije.

 

19. Pritom treba reći da je za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) potrebno kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. Naime, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice.

 

20. Dakle, uz postojanje navedenih pretpostavki odgovornosti za štetu (subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, šteta, uzročna veza i protupravnost), uvijek je pretpostavka odgovornosti za štetu i štetna radnja štetnika, u ovom slučaju tuženika.

 

21. U konkretnom slučaju prema tvrdnjama tužitelja, štetnu radnju predstavljaju pojedini postupci tuženika koja imaju obilježja uznemiravanja i šikanoznog postupka.

 

22. Prema ocjeni ovog suda, pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da tužitelju ne pripada naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti zbog uznemiravanja tužitelja protupravnim (šikanoznim) ponašanjem tuženika, obzirom da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se u postupanju tuženika nalazila štetna radnja koje imaju obilježje protupravnosti.

 

23. Prije svega valja reći da sama činjenica da tuženik u svojim evidencijama ima upisano da je tužitelj inženjer strojarstva, umjesto specijalist trenerske struke, ne predstavlja diskriminirajuće postupanje tuženika u odnosu na tužitelja po osnovi obrazovanja. Kako u konkretnom slučaju nije utvrđeno da tužitelj zbog navedene okolnosti nije ostvario određena prava iz radnog odnosa ili da je bio oštećen u svojim pravima iz radnog odnosa, isto nema obilježje štetne radnje koja bi imala za posljedicu odštetnu odgovornost.

 

24. Također budući da su nižestupanjski sudovi utvrdili da u utuženom razdoblju  nije postojao nalog ovlaštene osobe poslodavca, odnosno zahtjev za prekovremeni rad, to i ovaj sud prihvaća pravilnom ocjenu nižestupanjskih sudova da iz tako utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da sati rada, za koje tužitelj tvrdi da je u utuženom razdoblju ostvario, predstavljaju upravo prekovremeni rad u smislu odredbe čl. 41. st. 1. ZR, a za koji bi mu pripadalo pravo na povećanu plaću predviđenu odredbom čl. 92. ZR.

 

25. Nadalje, neutemeljeno tužitelj revizijskim navodima osporava pravilnost pobijane odluke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev na isplatu nagrade za tehničko unapređenje za koju tužitelj također navodi da mu pripada zbog šikanoznog postupanja tuženika, obzirom tužitelj u odnosu na navedeni dio zahtjeva nije dokazao niti osnovu niti visinu.

 

26. Kako u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje štetne radnje tuženika, to u konkretnom slučaju nije ispunjena jedna od temeljnih pretpostavki odštetne odgovornosti tuženika, slijedom čega su pravilno sudovi u postupku koji je prethodio reviziji primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

27. S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju čl. 393. ZPP.

 

28. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

 

Zagreb, 28. veljače 2023.