- 1 -              Rev 4596/2019-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4596/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. Z. O. iz Z., OIB:..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu A. S., D. M., A. M. i I. G. u R., protiv tužene Lj. G. P. iz Z., OIB:..., koju zastupa punomoćnik I. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G.1, G.2, P. i p. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4888/18-2 od 22. siječnja 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-1552/16-27 od 3. svibnja 2018., u sjednici održanoj 28. veljače 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tužitelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4888/18-2 od 22. siječnja 2019. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-1552/16-27 od 3. svibnja 2018., u dijelu koji se odnosi na glavni tužbeni zahtjev.

 

r i j e š i o   j e:

 

Djelomično se odbacuje kao nedopuštena revizija tužitelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4888/18-2 od 22. siječnja 2019. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-1552/16-27 od 3. svibnja 2018., u dijelu odluke o troškovima postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 147.921,88 eura u kunskoj protuvrijednosti sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. I.), odbijen je dio tužbenog zahtjeva u kojem tužitelju traži isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 147.921,88 eura u kunskoj protuvrijednosti od 1. ožujka 2010. do 9. ožujka 2010. kao neosnovan (toč. II.), te je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 233.593,75 kuna (toč. III.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tuženice kao osnovana i preinačena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I. i III. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 147.921,88 eura u kunskoj protuvrijednosti sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 10. ožujka 2011. do isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (toč. I.). Ujedno je naloženo tužitelju isplatiti tuženici parnični trošak u iznosu od 17.333,12 kuna (toč. II.).

 

3. Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju zbog bitne povrede parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, pobijanu odluku preinačiti, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženica predlažu reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

5. Revizija tužitelja nije osnovana glede glavne stvari, dok nije dopuštena glede odluke o troškovima postupka.

 

6. Prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Sud prvog stupnja utvrdio je da su se tužitelj i tuženica poznavali duže vrijeme te da je između njih postojao dublji odnos, koji je najmanje u jednoj prilici prešao i u intimni odnos. Nadalje prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj dokazao postojanje ugovora o zajmu stranaka ocjenjujući da iako je tuženica upisana kao vlasnik određenog broja nekretnina da se nije moglo sa sigurnošću utvrditi da li je istinit navod tuženice da joj nisu bili potrebni novci, posebno kada se uzme u obzir da je tuženica tijekom spora izjavila da je najveći dio novca i dalje na računu, dok je prvostupanjski sud utvrdio kako se na predmetnim računima nalaze manji iznosi. Nadalje prvostupanjski sud ocjenjuje da način o tome kako je prijenos novca izvršen ukazuje da se radi o pozajmici s isplatom u više navrata, te da takva novčana transakcija, koja uključuje trajni nalog za prijenos novčanih sredstava, nije karakteristična za jednostrane ugovore kao što je davanje dara, već je tipična za davanje novčanih zajmova, jer dokazuje kada je i koliko iznos pozajmljen.

 

8. Odlučujući povodom žalbe tuženice drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 373.a ZPP. Naime, drugostupanjski sud smatra da tužitelj nije dokazao kada bi bio ugovoren rok vraćanja isplaćenih iznosa, što ukazuje na okolnost da nije niti ugovorena obveza vraćanja tih novčanih iznosa, pri čemu je odlučna tvrdnja tužitelja iz njegova iskaza o tome da nije niti dogovoren rok povrata.

 

Nadalje drugostupanjski sud ocjenjuje da je okolnost da je upravo tuženica u spis dostavila predmetno pismo u kojem tužitelj neimenovanoj osobi spominje dar učinjen sa svoje strane, ukazuje da se radi o darovanju novčanih sredstava od strane tužitelja tuženici. Naime, drugostupanjski sud ukazuje da prvostupanjski sud uopće ne analizira sadržaj predmetnog pisma te zaključuje da sadržaj pisma ukazuje kako se radi o poklonu (daru) vezanom uz račun u banci i novac, a ne o poklonu kakve stvari. Drugostupanjski sud nadalje zaključuje da se u ovom slučaju radilo o novcu koji je pritjecao kao kamata s drugog računa, te da je namjera tužitelja očito bila da sav novac koji je ostvaren na taj način bude prebačen na račun tuženice, što je i iskazao u predmetnom pismu, jer bi, da se radilo o zajmu, bio izvjestan i poznat konačan iznos tog posla.

 

9. Odluku drugostupanjskog suda ocjenjuje pravilnom i ovaj sud.

 

10. Suprotno navodima revizije tužitelja sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava koje se nalaze u spisu. Također revizijski sud ocjenjuje da su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju.

 

11. Tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP na koju tužitelj sadržajno ukazuje, obzirom pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje, s jasnim i konkretnim razlozima o odlučnim činjenicama.

 

12. Revizijskim navodima se zapravo sadržajno dovode u pitanje činjenična utvrđenja drugostupanjskog suda u odnosu na (ne)postojanje ugovora o zajmu između tužitelja i tuženice, te u odnosu na sadržaj isprava i izjava koje su u postupku upotrijebljene kao dokaz, iz čega slijedi da se radi o revizijskim prigovorima činjenične naravi kojima tužitelj iznosi svoje stavove o ocjeni provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja (budući je po shvaćanju tužitelja drugostupanjski sud materijalne dokaze pogrešno interpretirao). Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. ZPP), te navode ne može razmatrati niti ovaj sud.

 

13. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava može se temeljiti samo na činjenicama utvrđenim u postupku pred nižestupanjskim sudovima, a ne na nekom drugom činjeničnom stanju – kako to čini revident u ovom predmetu.

 

14. Obzirom revident pogrešnu primjenu materijalnog prava, prema navodima u reviziji, vidi samo kao posljedicu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (o čemu je već naprijed rečeno), nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, drugostupanjski sud je dao jasne i razumljive razloge zbog čega sporni odnos između parničnih stranaka ne cijeni kao sklopljeni ugovor o zajmu, već da je zapravo tužitelj sporne novčane iznose darovao tuženici s kojom je u spornom razdoblju bio u vezi.

 

15. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužitelja u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu valjalo odbiti kao neosnovanu, na temelju čl. 393. ZPP.

 

16. U odnosu na reviziju protiv dijela odluke o troškovima postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

17. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

18. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 28. veljače 2023.