11 P-291/2019-14

        

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

Kralja Petra Krešimira IV br.2.

21300  Makarska                                                               11 P-291/2019-14

                                                                                                                                  

 

U   I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Makarskoj, po sucu Marijani Visković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. N. iz S., D. Š. OIB:…, zastupanog po punomoćniku I. P., odvjetniku u S., protiv tuženika I. B. iz K. S., OIB:…, zastupanog po punomoćniku A. M., odvjetniku u M., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 25. siječnja 2023. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja G. P., odvjetnika u S., tuženika I. B. osobno i punomoćnika tuženika A. M., odvjetnika u M., na ročištu zakazanom radi donošenja i objave odluke dana 28. veljače 2023., objavio je i

 

p r e s u d i o   j e

             

 

I              ODBIJA SE tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

" Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 35.000 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja je određena člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, počevši od 2.7.2010. pa do konačne isplate."

 

II              Nalaže se tužitelju, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 9.241,75 eura1 / 69.632,00 kuna (slovima:devettisućadvjestočetrdesetjedani75/100eura / šezdesetdevettisućašestotridesetdvai00/100kuna).

 

 

Obrazloženje

 

 

              1.  Tužbom zaprimljenom pred ovim sudom 5. srpnja 2010. tužitelj je ustao zahtjevom naspram tuženika, a radi utvrđenja prava vlasništva, izdavanja tabularne isprave i isplate. Tužitelj  u tužbi navodi, da su on i tuženik bili partneri –suvlasnici agencije za nekretnine, da su kupili zajedničkim sredstvima   više nekretnina s ciljem da budu stvarni vlasnici istih za po jednu polovinu idealnog dijela.  Predmetne nekretnine su uglavnom formalno ugovarali i knjižili na suprugu tuženika Z. B. i tuženika.  Tako su, između ostalog, kupili dvije veće i jednu manju  kuću u B. V., i zemljište   površine 296 m2, označeno kao čest. zem. 5528/1. Predmetno zemljište je  supruga tuženika upisala na sebe i izvršila cijepanje označene  čestice od koje su nastale čest. zem. 5528/13 i čest.zem 5528/14,  obje KO B. –B. V..  Tuženik je , kuću koja je pripala tuženiku u vlasništvo  i „kućicu“ koja je bila u suvlasništvu stranaka, nadogradio sa devet apartmana koje je prodao trećim osobama kao i cjelokupno zemljište stranaka. Nadalje, da su se stranke sporazumjele da će tuženik isplatiti tužitelju na ime ½ dijela male kućice iznos od 35.000 EUR-a , te mu je predao u vlasništvo radi nužnog pristupa i parkinga zemljište označeno kao čest.zem. 5528/11 površine 72 m2. Ovaj dogovor su partneri realizirali na način da je supruga tuženika Z. B. prenijela na tužitelja vlasništvo kuće označene kao čest.zem. 5528/7, dok je tuženik prenio na tužitelj vlasništvo čest.zem. 5528/11 u površini od 72 m2, sve KO B.-B. V.. Unatoč dogovoru, tuženik je ustao tužbom radi utvrđenja da je raskinut ugovor o prodaji od 21.11.2002. glede čest.zem. 5528/11 i spletom nesporazuma i objektivnih okolnosti uspio u sporu, iako je citirani ugovor bio potpisan samo formalno radi upisa prava vlasništva predmetnog zemljišta na ime tužitelja.

2.  U svom pisanom odgovoru na tužbu u podnesku od 21. rujna 2010. ( list 20-21 spisa) tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom. Tuženik prije svega ističe prigovor promašene pasivne legitimacije navodeći da je utvrđen vlasnikom predmetne nekretnine temeljem pravomoćne presude broj P- 1254/05 te da je predmetnu nekretninu prodao trećoj osobi, te da je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Makarskoj dana 24. svibnja 2010. pod posl.brojem Z-1407/10 zabilježen prijedlog kupca za uknjižbu prava vlasništva na njegovo ime. Tuženik je, nadalje, istaknuo prigovor presuđene stvari te naveo da je u pravomoćno završenoj parnici pod poslovnim brojem V P-1254/05 koja se vodila između tužitelja I. B. – ovdašnjeg tuženika i tuženika M. N. –ovdašnjeg tužitelja utvrđen vlasnikom čest.zem. 5528/11 pa da tužitelj ne može u novom postupku pokrenutom protiv tuženika tražiti utvrđenje svog prava vlasništva. Nadalje, da je još 21.studenog 2002. tužitelj pred Javnim bilježnikom u S. potpisao Izjavu u kojoj se navodi da su tužitelj i tuženik riješili sve imovinsko-pravne poslove u svezi nekretnina u B. V. , te da nitko od obitelji tužitelja i tuženika nemaju jedni prema drugima bilo kakva potraživanja . Konačno, da su stranke još 2002. poravnale sva međusobna novčana potraživanja koja su proizlazila iz njihovog međusobnog poslovnog odnosa. Kada bi i postojalo neko pravno valjano potraživanje tužitelja prema tuženiku iz tog vremena , svakako bi se radilo o zastarjelom potraživanju. Stoga tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže tužitelja da tuženiku naknadi parnične troškove. 

3.  U provedenom postupku sud je pružio strankama mogućnost izjašnjavanja te je izveo dokaz pregledom internog ugovora ( list 3), pregledom kupoprodajnog ugovora od 20.studenog 2002., ovjerenog kod javnog bilježnika Z. M.-Š. u S. pod brojem Ov-8883/02 dana 21. studenog 2002., pregledom kupoprodajnog ugovora od 20.studenog 2002. ovjerenog kod javnog bilježnika Z. M.-Š. u S. pod brojem Ov-18340/2002 dana 27.prosinca 2002., pregledom presude i rješenja Općinskog suda u Makarskoj posl. broj VP-1254/05 od 29.srpnja 2008., pregledom presude zbog izostanka Općinskog suda u Makarskoj posl. broj P-792/01 od 3. prosinca 2001., pregledom kupoprodajnog ugovora od 3.lipnja 1999. ovjerenog kod javnog bilježnika A. B. u M. pod brojem OV-2839/09 dana 4. lipnja 1999., pregledom Izjave tužitelja od 21.studenog 2002. ovjerene kod javnog bilježnika Z. M. Š. u S. pod brojem Ov-8885/02 dana 21. studenog 2002., pregledom kupoprodajnog ugovora od 17. svibnja 1999. ovjerenog kod javnog bilježnika G. F.- L. J. u S. pod brojem OV-4222/99 dana 17.svibnja 1999., pregledom rješenja Općinskog državnog odvjetništva u M. broj K-DO-264/11 od 5. srpnja 2002., pregledom ugovora o poravnanju duga od 21. studenog 2002., pregledom ugovora o darovanju čestica zemljišta broj 5528/14 uk.ul. 2933 KO B.-B. V., pregledom odgovora na tužbu tuženika ad 1/ Z. B. i ad. 2/ I. B. od 19.prosinca 2006. u predmetu pod posl. brojem P-755/04, pregledom presude i rješenja Općinskog suda u M. pod posl. brojem P- 521/01 od 18. siječnja 2002., pregledom presude Županijskog suda u S. broj Gž-2471/01 od 24. listopada 2003., pregledom položajnog nacrta za KO B. V. od 9. rujna 2001., pregledom rješenja Općinskog suda u Makarskoj, Odjela za zemljišne knjige  pod brojem Z-2022/00 od 22. prosinca 2000., pregledom rješenja Općinskog suda u M., Odjela za zemljišne knjige broj Z-2681/02 od 16.lipnja 2003., pregledom Prijavnog lista Ureda za katastarsko geodetske poslove M. ( list 56-57), pregledom Izvatka iz zemljišne knjige za KO B.-B. V. čest.zem. 5528/11  od 13. srpnja 2011., pregledom stanja zemljišne knjige za predmetnu nekretninu  na da 4. rujna 2011., pregledom rukom ispisanih specifikacija računa ( list 71-73 spisa), pregledom ugovora o zajmu od 18. rujna 1997., pregledom ugovora o zajmu od 2. studenog 1999., pregledom kupoprodajnog ugovora od 21. lipnja 1999. ovjerenog kod javnog bilježnika Z. M. Š. pod brojem Ov-2642/99 od 23. lipnja 1999., pregledom presude Općinskog suda u S. pod posl. brojem IIP-386/01 od 13. rujna 2001., pregledom internog ugovora o kupoprodaji od 15. rujna 1998., pregledom specifikacija računa ispisane rukopisom ( list 88-90 spisa), saslušanjem svjedoka A. C. i V. N., pregledom spisa ovog suda P-1254/05.

4. Nakon tako provedenog postupka ovaj sud je donio presudu pod poslovnim brojem P-601/10 dana 18. svibnja 2012. kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev, dakle, zahtjev usmjeren na utvrđenje prava vlasništva nekretnine označene kao čest.zem. 5528/11 KO B.-B. V., te na isplatu iznosa od 35.000 EUR u kunskoj protuvrijednosti.

5.  Odlučujući o tužiteljevim žalbama protiv prvostupanjske presude, Županijski sud u S. je donio presudu i rješenje poslovni broj Gžst-289/13 dana 8. svibnja 2014., kojom presudom je djelomično odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje kako je tužitelj naspram tuženika isključivi vlasnik čest. zem. 5528/11 KO B.-B. V., pa da mu je tuženik dužan izdati tabularnu ispravu za upis prava vlasništva. Ovom odlukom je Županijski sud u S. donio i rješenje kojim je djelomično uvažio tužiteljevu žalbu i ukinuo prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev usmjeren na  isplatu iznosa od 35.000 EUR u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućom kamatom od 2. srpnja 2010. pa do isplate, kao i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te u navedenom dijelu predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5.1.  Županijski sud u svojoj odluci ističe da prvostupanjski sud nije izveo dokaz saslušanjem stranaka te svjedoka Z. B., pa je na taj način činjenično stanje ostalo nedovoljno utvrđeno na okolnost ortačkih odnosa između stranaka, te eventualne tužiteljeve tražbine. Stoga je uputa prvostupanjskom sudu da izvede dokaz saslušanjem stranaka, te svjedoka Z. B..

6.  U ponovnom suđenju sud je izveo naprijed navedene dokaze, te dokaze saslušanjem svjedoka Z. B., saslušanjem tužitelja M. N. i tuženika I. B., saslušanjem svjedoka R. G., pregledom ugovora o izvođenju građevinskih radova od 22. ožujka 2001., pregledom ugovora o izvođenju radova na adaptaciji kuće u B. V.,  5528/4 zk.ul. 2246 od 16. ožujka 2000., grafološkim vještačenjem potpisa tuženika na internom ugovoru bez datuma, zaključenog krajem 2000. godine između parničnih stranaka, nakon čega je sud zaključio glavnu raspravu jer ni tužitelj ni tuženik nisu predlagali izvođenje drugih dokaza.

7.   Stranke su, putem punomoćnika, popisale parnični trošak.

8.  Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9.  U ovoj fazi postupka predmet zahtjeva tužitelja je isplata iznosa od 35.000 EUR.

10.  Saslušana u svojstvu svjedoka Z. B. (inače supruga tuženika) u svom iskazu je u bitnom navela, da su oni s tužiteljem riješili sve imovinsko-pravne odnose, a što je i tužitelj potvrdio na način da je ovjerio Izjavu kod javnog bilježnika. Objasnila je, da je tužitelju njen suprug prodao zemljište uz njegovu staru kuću u B. V. kao parking, a on mu je platio dio novca, dok mu je dio ostao dužan, zbog čega je njen suprug ustao tužbom radi raskida ugovora i taj ugovor je raskinut. Prema izjavi o poravnanju duga, upravo je tužitelj ostao dužan njenom suprugu 9.000 EUR, koje mu je trebao dati nakon što proda staru kuću u B. V.. Navela je, da ona nije sudjelovala u ortačkoj zajednici niti u sklapanju poslova između tužitelja i tuženika, tako da ne zna ništa u svezi međusobnih odnosa njenog supruga i tužitelja, jer u to nije bila uključena. Bila je prisutna kada je tužitelj potpisao Izjavu od 21. studenog 2002. kod javnog bilježnika, jer mu je ona prodala staru kuću u B. V. i on joj je to platio. Nakon potpisivanja te Izjave nije više vidjela tužitelja. Nije joj poznato da bi tužitelj ikada dolazio i obraćao se njenom suprugu radi dugovanja navodnih 35.000 EUR.

11. Saslušani tužitelj M. N. u svom iskazu je u bitnom ponovio ono što je naveo u tužbi i tijekom postupka, te dodatno naveo da je sa tuženikom dogovorio ortakluk na način da on pronalazi kuće građana koji žive u R. S. i dogovara detalje oko prodaje kuća, a tuženik je imao zadatak obilaziti kuće, provjeriti zk stanje i to je dosta dobro i obavljao. Nakon toga su oglašavali kuće u dnevnom tisku za prodaju, kuće su bile useljene, pa je bilo problema jer su morali iseljavati ljude, a tuženik je to dosta dobro obavljao. Bili su ortaci i kućni prijatelji. Dogovor je bio da 50% dobiti pripadne njemu i njegovom sinu V., a 50% da pripadne tuženiku. U ugovorima o kupoprodaji kao formalne kupce navodili su članove njegove obitelji (sinove i suprugu), te tuženikovu suprugu Z.. Tako su navodili u ugovorima, ali nisu vršili uknjižbu na njihova imena, jer su se tako dogovorili i da ne bi plaćali dupli porez. U B. V. su kupili tri kuće i u ugovorima su kao kupca naveli tuženikovu suprugu Z. B.. Kasnije je čuo od prijatelja da ga tuženik vara na način, da bi mu predočio da je kuće prodao za nižu cijenu, a razliku bi zadržao za sebe. Kada je to otkrio, rekao mu je da neće više tako raditi, da ostaju u ortakluku, ali da moraju srediti međusobne odnose. Tako su pristupili diobi ovih kuća i dogovorili da će dvije velike kuće lako podijeliti, a za treću malu kuću da bi onaj drugi kojemu bi pripala, trebao isplatiti drugome iznos od 35.000 EUR, što bi se odnosilo na ½ vrijednosti kuće. Taj dogovor je bio negdje do konca 2000. i tom dogovoru su bili svjedoci njegov sin V. N. i R. G.. Ovo je navedeno i u internom ugovoru (ugovor na listu 34, bez datuma). Kako je tuženik izbjegavao taj dug, dogovorili su da istočna veća kuća ostane njemu, da dvije kuće ostanu tuženikove, s tim da on i dalje ima obvezu naknaditi tužitelju 35.000 EUR. Tuženik je mu međuvremenu sastavio ugovor o poravnanju duga, kojega je on svejedno potpisao iako mu nije bilo jasno što je bilo napisano, bio je bolestan i bilo mu je u interesu da dobije bilo šta, jer je bio u situaciji "uzmi ili ostavi". Stoga je i potpisao ugovor o poravnanju duga od 21. studenog 2002. i Izjavu od 21. studenog 2002. Tužitelj je naveo da je on po struci magistar pravnih nauka.  Nije prijavio tužitelja za prijevaru, prijavio ga je kazneno zbog fizičkog napada i prijetnji, ali je to povukao.

12.  Saslušani tuženik I. B. u svom iskazu je ponovno naveo ono što je isticao u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, te dodatno naveo, da su on i tužitelj riješili sve imovinsko-pravne odnose u B. V..  Dana 20. studenog 2002., dakle prije potpisivanja Izjave i ugovora o poravnanju duga našli su se u kancelariji odvjetnika D. Ž., da sve riješe na miran način. Nakon Izjave od 21. studenog 2002. više između njih nije bilo ništa. Međutim, kako tužitelj nije postupio po kupoprodajnom ugovoru od 20. studenog 2002., bio je prisiljen ustati tužbom radi raskida tog ugovora, u čemu je i uspio pravomoćnom presudom. Nije ostao dužan tužitelju 35.000 EUR jer u tom slučaju ne bi došlo do potpisivanja ove Izjave. Tuženik je još naveo da nije potpisao interni ugovor priložen uz tužbu. Potvrdio da je da je imao poslovnu suradnju sa tužiteljem, te da je bio vlasnik agencije S. a tužitelj je bio njegov poslovni suradnik na način da je tražio nekretnine iz S. i za taj dio dobivao dio naknade, ovisno o visini cijene kuće.

13.   Saslušan je i svjedok R. G., koji je predložen od strane tužitelja, a na okolnost da je isti bio prisutan sporazumu ortaka vezano za utuženi iznos. Ovaj svjedok je u svom iskazu naveo, da poznaje stranke i da je za njih radio poslove adaptiranja jedne od kuća u B. V.. Kada je radio tu prvu kuću dolazio je često tuženik i donosio pare, dok mu nije rekao da više nema ništa s tim i da će mu novac isplatiti tužitelj. Tužitelj je rekao da će ga isplatiti kada proda tu kuću, tako da ga nije nitko isplatio. Kada je trebalo raditi drugu kuću, ponovno ga je kontaktirao tuženik i rekao da će mu isplatiti i ostatak duga od prve kuće, koji dug je trebao isplatiti tužitelj. I to je prihvatio, međutim, kada su završili, tuženik mu je rekao da je to brzo napravljeno i da mu neće ostatak nikada platiti. Žao mu je što je ostao dug i njegovom pokojnom ocu kojega je netko tada prvi put i izigrao. Kada mu se otac razbolio išao je i kod tužitelja i kod tuženika da  mu daju nešto novaca jer je trebao kupiti lijekove, ali mu nije ništa plaćeno. Svjedok je naveo da nije bio prisutan dogovorima između tužitelja i tuženika u svezi njihovih međusobnim dugovanja, niti mu je išta poznato u svezi njihovih dogovora da bi tuženik trebao isplatiti tužitelju 35.000 EUR. On ne zna što su oni između sebe potpisivali i kakve su interne dogovore imali. Obojica su mu ostali dužni.

14.  Pregledom spisa ovog suda poslovni broj P-1254/05 je utvrđeno da je ovdašnji tuženik I. B. protiv ovdašnjeg tužitelja M. N. podnio tužbu dana 09. studenog 2005. godine radi utvrđenja da je raskinut ugovor o kupoprodaji  od 20. studenog 2002. godine, te uspostave prijašnjeg zemljišno knjižnog stanja  kakvo je bilo prije provedbe kupoprodajnog ugovora  tako da se briše pravo vlasništva na čest. zem. 5528/11 s imena tuženika –ovdašnjeg tužitelja, uz istovremeni upis te nekretnine na ime i vlasništvo tužitelja  - ovdašnjeg tuženika. U toj  pravnoj stvari je donesena presuda pod poslovnom brojem VP-1254/05 od 29. srpnja 2008. godine kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja. Presuda  je postala pravomoćna dana 22. travnja 2010.

15.   Među strankama nije sporno da su stranke bile partneri u agenciji za nekretnine,  te da su kao partneri  kupovali više kuća u B. V. kao i  zemljište.

16.  Pregledom kupoprodajnog ugovora  od dana 20. studenog 2002. (list 4-5 spisa)  je utvrđeno, da su stranke zaključile kupoprodajni ugovor kojim ugovorom je  tuženik kao prodavatelj prodao  a tužitelj kao kupac kupio  nekretninu označenu kao čest. zem. 5528/11 u površini od 72 m2 KO B. – B. V.. Ugovorena je kupoprodajna cijena  u iznosu od 4.000 EUR-a protuvrijednost u kunama po srednjem   tečaju HNB na dan isplate, s tim da se kupac obvezao navedeni iznos platiti na način da  iznos  od 1.500 EUR-a plati prilikom potpisivanja samog ugovora a ostatak od 2.500 EUR-a u roku od  30 dana od dana potpisa.

16.1.  U spisu pod poslovnim brojem P-1254/05 je  utvrđeno da je ovaj ugovor raskinut, te je u zemljišnim knjigama određena uspostava prijašnjeg zemljišno knjižnog stanja u zk ulošku 2912 KO B. – B. V., zbog neispunjenja obveze od strane tuženika. 

17.  Pregledom izjave tužitelja od 21. studenog 2002. (list 22 spisa) ovaj sud je utvrdio, da je  tužitelj izjavio da je riješio sve  imovinsko pravne odnose s nekretninama u B. V., predio R. i nitko od strane  obitelji B. ili obitelji N. nemaju jedno prema drugima  bilo kakva potraživanja.

18.   Pregledom ugovora o poravnanju duga od 21. studenog 2002. (list 63 spisa)  je utvrđeno, da su stranke   utvrdile  što je tužitelj  ostao  dužan tuženiku odnosno koje novčane iznose,  koje iznose se tužitelj  obvezao  isplatiti nakon prodaje kuće u B. V., predio R. i to čest. zem. 5528/7 zgrada i dvorište površine 169 m2.              

19.   Sud je,  na prijedlog tužitelja, izveo dokaz i saslušanjem svjedoka A. C. i V. N..

19.1.  Svjedok A. C. je u svom   iskazu potvrdio da su tužitelj  i tuženik skupa prodavali nekretnine, da su bili ortaci i radili „po pola“. Svjedok je naveo da je on kupio posredstvom tužitelja i tuženika nekretninu u B. V.. Za tu nekretninu se kasnije ispostavilo da nema prilaza niti parkinga, pa mu  je bilo jasno da su tužitelj i tuženik „nešto muljali“ knjižili nešto na tuženikovu suprugu, nešto na njegova oca. Svjedok je izričito naveo da mu nije poznato što su tužitelj i tuženik    međusobno dogovarali niti što su radili niti ga je to zanimalo.  U odnosu na čest. zem. 5528/11, naveo je da mu nije ništa   poznato u svezi dogovora između stranaka.

19.2.   Saslušani svjedok V. N., tužiteljev sin  je u svom   iskazu potvrdio da su stranke 1997. godine osnovale ortačku zajednicu, koja se bavila kupoprodajom nekretnina građana srpske nacionalnosti, te prodajom tih nekretnina. Zajednički su ulagali novac, znanja i vještine, dogovorili prodaju profita, dobiti 50:50, a  dio poslovanja koji se odnosio na prodaju  je vodio tuženik. U ugovorima su samo formalno kao kupci bili navedeni  članovi obitelji  jer se drugačije formalno nije moglo  postupati. Svjedok je u svom iskazu govorio o kupovini kuća u B. V., o uknjižbi tih nekretnina na ime tuženikove supruge Z. B.. Što se tiče nekretnine  označene kao 5528/11 svjedok je naveo da je ona također predstavljala imovinu njihove ortačke zajednice, da je bio dogovor da se ta zemlja dijeli  pola- pola kao i sve ostalo. Međutim, da je tuženik postupio na kriminalan način jer  je izvršio uknjižbu na svoju  suprugu Z. B., napravio apartmane, prodao, kršeći dogovore  i interne sporazume.

20.  U svezi zahtjeva tužitelja koji se odnosi na isplatu iznosa od 35.000 EUR-a Županijski sud je u svom ukidnom rješenju naglasio da treba izvesti dokaz saslušanjem stranaka, te svjedoka Z. B., a baš na okolnost ortačkih odnosa između stranaka, te eventualne tužiteljeve tražbine. Ovaj sud je postupio po uputi višeg suda i izveo navedene dokaze, te dodatno izveo dokaze predložene od strane tužitelja – saslušanjem svjedoka R. G., te grafološkim vještačenjem potpisa tuženika na internom ugovoru bez datuma. I nakon ovako provedenog dokaznog postupka sud nije mogao zaključiti da bi tužitelj dokazao svoju tražbinu, a sve iz slijedećih razloga:

21.  Svjedok A. C. je naveo da  mu nije ništa poznato u svezi  dogovora između stranaka pa tako ni u svezi dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu dugovanja od 35.000 EUR-a.

22.  Svjedok V. N. je naveo da su se stranke o naknadi za malu kuću dogovorile za vrijeme kupovine te kuće, da je tuženik tužitelju trebao dati iznos od 70.000,00 DEM na ime te manje treće   kuće kao kompenzaciju, te da je to dugovanje datiralo od prve polovice 2001., kada je nastao sukob  između tužitelja i tuženika.

23.   Pregledom specifikacije  troškova (list 71-73 spisa) sud je utvrdio da su  u toj specifikaciji popisani računi i to od računa za telefon, javnom bilježniku, sudskom vještaku, građevinski materijal i dr. 

24.  Izjavom od 21. studenog 2002.  tužitelj  je izjavio da su riješeni svi imovinsko pravni odnosi, te da nitko  od strane   obitelji   B. ili obitelji  N. nemaju jedni prema drugima bilo kakva potraživanja. Tužitelj nije osporio da je potpisao ovu Izjavu.

25.  Je li nakon što je tužitelj dao izjavu 21. studenog 2002. između stranaka bilo određenih pravnih radnji?

25.1.   Prema izvedenim dokazima i stanju u spisu ne može se zaključiti da bi takvih radnji bilo i da bi iste utjecale na postojanje tužiteljeve tražbine.

26.   Naime, svjedokinja Z. B. je navela da nakon potpisivanja Izjave od 21. studenog 2002. nije više vidjela tužitelja, a prema saznanjima iz priča supruga, tužitelj potražuje od njega iznos od 35.000 EUR. Tužitelj M. N. u svom iskazu je naveo, da je potpisao ugovor o poravnanju duga jer da je bio bolestan i da ga je tuženik ustvari ucijenio i da je to napravio da ne bi ostao bez ičega. Međutim, da nije prijavio tuženika za prijevaru, da je po struci magistar pravnih nauka. Tuženik I. B. u bitnom je naveo da nakon Izjave od 21. studenog 2002. između stranaka nije bilo ništa, ali da je bio prisiljen ustati tužbom protiv tužitelja jer da isti nije postupio po kupoprodajnom ugovoru od 20. studenog 2002. Ovdje valja navesti, da sud nije u cijelosti poklonio vjeru iskazu tuženika u dijelu u kojem je isti naveo da nije potpisao interni ugovor priložen uz tužbu, jer je grafološkim vještačenjem spornog potpisa tuženika na tom ugovoru stalna sudska vještakinja za rukopise D. T., dipl.iur. utvrdila, da je mišljenja da je sporni potpis B. koji se nalazi na lijevoj strani internog dogovora ispod otiska pečata agencije za nekretnine S. D. ispisao svojom rukom tuženik I. B.. Stranke nisu imale primjedbi na Nalaz i mišljenje vještaka. Međutim, i iz ovog internog ugovora, koji je inače bez datuma, također se ne može utvrditi postojanje tužiteljeve tražbine.

27.   U konkretnom slučaju treba primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91) kojima je uređen ugovor o ortakluku (članak 647a. do 647ž.).

28.   Isto tako valja navesti da su stranke u parničnom postupku dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (članak 7. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP) ).  Prema odredbi članka 219. st.1. ZPP svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

28.1.  Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

28.2.  Pravila o teretu dokazivanja dakle obvezuju sud uzeti kao nedokazanu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na nju poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti odgovarajuća dokazna sredstva tj. sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda o istinitosti tvrdnji o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Tek kad je uvjerenje suda o relevantnoj činjenici takvo da isključuje svaku razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost, prihvaća se da je određena teza dokazana, odnosno da postoji izvjesnost o njenom sadržaju i postojanju.

29.   U konkretnom slučaju, iz svih provedenih dokaza, iskaza stranaka i svjedoka, kao i materijalne dokumentacije, sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi da bi  nakon prestanka ortačke zajednice postojala tužiteljeva tražbina naspram tuženika. Isto tako valja naglasiti, kako je tužitelj naveo, da je po struci magistar pravne struke, pa je isti morao znati što potpisuje, posebno kada je potpisao Izjavu od 21. studenog 2002. i ovjerio je kod javnog bilježnika u Splitu.

30.   Zbog svega navedenog, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

31.  Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. st. 1. i članka 155. st. 1. i 2. ZPP, kao i na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br.142/12, 103/14, 118/14 , 107/15, 37/22 i 126/22, dalje u tekstu: Tarife). Tuženik je u ovoj parnici zastupan po punomoćniku - odvjetniku, pa mu je valjalo priznati: za sastavljanje odgovora na tužbu  od   21. rujna 2010. 500 bodova, sukladno Tbr.8. t.1. Tarife, za zastupanje na ročištima dana  6. srpnja 2011., 5. rujna 2011., 24. listopada 2011., 14. prosinca 2011., 19. travnja 2012. i 4. svibnja  2012., svaka radnja po 500 bodova, sukladno Tbr.9. t.1. Tarife, zatim za zastupanje na ročištima 22. listopada 2014., 2. veljače 2015., 26. ožujka 2015., 20. svibnja 2015., 13. srpnja 2015. i 25. siječnja 2023. svako po 500 bodova, sukladno Tbr.9. t.1. Tarife, za zastupanje na ročištu 10. prosinca 2014., koje je odgođeno prije početka raspravljanja – 50 bodova, temeljem Tbr.9. t.5. Tarife, dakle ukupno  6050 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda kako je to tuženik popisao u podnesku od 25. siječnja 2023., daje iznos od 60.500,00 kuna. Nadalje, na radnje do 2014. tuženik je zatražio na ime poreza na dodanu vrijednost 22%, što obračunato na navedene radnje iznosi 7.700,00 kuna, te uvećano za pristojbu odgovora na tužbu u iznosu od 1.432,00 kune daje ukupan iznos od 9.241,75 eura / 69.632,00 kuna.

32.   Stoga je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

 

                                          U Makarskoj,  28. veljače 2023.

 

                                                                                                                                S U D A C

                                                                                        Marijana Visković,v.r.

__________________________________

1Fiksni tečaj konverzije 7,53450