1

Poslovni broj: 64 Gž-742/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 64 Gž-742/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja D. S. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik L. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženice Z. b. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnice S. P. i M. K. K., odvjetnice u Odvjetničkom društvu P. & P. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4806/19-27 od 1. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4806/19-27 od 1. prosinca 2022.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za nadoknadu troškova žalbe.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4806/19-27 od 1. prosinca 2022.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe sadržane u članku 2. stavku 1. i članku 6. stavku 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: … sklopljenog dana 24. travnja 2007. između tužitelja D. S., Z., OIB: … kao korisnika kredita i tuženika Z. b. d.d., Z., OIB: …, kao kreditora, u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d., pa da stoga iste odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.007,67 kuna/399,19 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 14,86 kn od dana 23.11.2007. pa do isplate

- 14,51 kn od dana 29.12.2007. pa do isplate

- 15,04 kn od dana 19.01.2008. pa do isplate

- 15,06 kn od dana 14.02.2008. pa do isplate

- 21,90 kn od dana 11.03.2008. pa do isplate

- 21,73 kn od dana 08.04.2008. pa do isplate

- 21,19 kn od dana 15.05.2008. pa do isplate

- 21,27 kn od dana 12.06.2008. pa do isplate

- 21,12 kn od dana 11.07.2008. pa do isplate

- 21,01 kn od dana 14.08.2008. pa do isplate

- 20,99 kn od dana 04.09.2008. pa do isplate

- 21,72 kn od dana 10.10.2008. pa do isplate

- 22,75 kn od dana 15.11.2008. pa do isplate

- 22,13 kn od dana 09.12.2008. pa do isplate

- 23,12 kn od dana 13.01.2009. pa do isplate

- 23,46 kn od dana 07.02.2009. pa do isplate

- 23,95 kn od dana 11.03.2009. pa do isplate

- 23,13 kn od dana 09.04.2009. pa do isplate

- 23,22 kn od dana 08.05.2009. pa do isplate

- 22,88 kn od dana 06.06.2009. pa do isplate

- 22,75 kn od dana 08.07.2009. pa do isplate

- 36,15 kn od dana 12.08.2009. pa do isplate

- 36,59 kn od dana 10.09.2009. pa do isplate

- 36,36 kn od dana 06.10.2009. pa do isplate

- 36,38 kn od dana 10.11.2009. pa do isplate

- 36,71 kn od dana 04.12.2009. pa do isplate

- 37,27 kn od dana 09.01.2010. pa do isplate

- 37,73 kn od dana 10.02.2010. pa do isplate

- 37,65 kn od dana 03.03.2010. pa do isplate

- 38,69 kn od dana 03.04.2010. pa do isplate

- 38,73 kn od dana 11.05.2010. pa do isplate

- 38,76 kn od dana 03.06.2010. pa do isplate

- 40,63 kn od dana 14.07.2010. pa do isplate

- 39,66 kn od dana 10.08.2010. pa do isplate

- 42,33 kn od dana 14.09.2010. pa do isplate

- 41,22 kn od dana 13.10.2010. pa do isplate

- 41,77 kn od dana 16.11.2010. pa do isplate

- 43,77 kn od dana 21.12.2010. pa do isplate

- 44,75 kn od dana 11.01.2011. pa do isplate

- 43,34 kn od dana 04.02.2011. pa do isplate

- 43,17 kn od dana 16.03.2011. pa do isplate

- 42,50 kn od dana 08.04.2011. pa do isplate

- 44,48 kn od dana 14.05.2011. pa do isplate

- 46,52 kn od dana 21.06.2011. pa do isplate

- 48,57 kn od dana 16.07.2011. pa do isplate

- 51,05 kn od dana 09.08.2011. pa do isplate

- 46,71 kn od dana 13.09.2011. pa do isplate

- 45,71 kn od dana 14.10.2011. pa do isplate

- 46,04 kn od dana 12.11.2011. pa do isplate

- 45,94 kn od dana 15.12.2011. pa do isplate

- 47,10 kn od dana 14.01.2012. pa do isplate

- 47,53 kn od dana 16.02.2012. pa do isplate

- 47,38 kn od dana 15.03.2012. pa do isplate

- 47,09 kn od dana 17.04.2012. pa do isplate

- 47,28 kn od dana 16.05.2012. pa do isplate

- 47,60 kn od dana 15.06.2012. pa do isplate

- 47,20 kn od dana 10.07.2012. pa do isplate

- 47,31 kn od dana 10.08.2012. pa do isplate

- 46,87 kn od dana 08.09.2012. pa do isplate

- 46,62 kn od dana 10.10.2012. pa do isplate

- 47,30 kn od dana 14.11.2012. pa do isplate

- 47,00 kn od dana 14.12.2012. pa do isplate

- 47,38 kn od dana 12.01.2013. pa do isplate

- 46,67 kn od dana 13.02.2013. pa do isplate

- 46,47 kn od dana 13.03.2013. pa do isplate

- 47,22 kn od dana 12.04.2013. pa do isplate

- 46,13 kn od dana 14.05.2013. pa do isplate

- 46,12 kn od dana 14.06.2013. pa do isplate

- 45,95 kn od dana 13.07.2013. pa do isplate

- 46,16 kn od dana 10.08.2013. pa do isplate

- 46,34 kn od dana 13.09.2013. pa do isplate

- 46,81 kn od dana 12.10.2013. pa do isplate

- 46,80 kn od dana 14.11.2013. pa do isplate

- 47,34 kn od dana 13.12.2013. pa do isplate

- 46,79 kn od dana 16.01.2014. pa do isplate

- 47,29 kn od dana 14.02.2014. pa do isplate

- 47,56 kn od dana 12.03.2014. pa do isplate

- 47,45 kn od dana 16.04.2014. pa do isplate

- 45,94 kn od dana 15.05.2014. pa do isplate

sve obračunato po stopi utvrđenoj u čl. 1. Uredbe o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana (točka II. izreke). Naloženo je tuženici nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 5.493,75 kn/729,25 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude 1. prosinca 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana (točka III. izreke), dok je zahtjev tuženice za nadoknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke). Rješenjem suda prvog stupnja dopuštena je preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 4. kolovoza 2021.

 

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženica zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu te odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obvezu nadoknade troškova parničnog postupka prema u žalbi priloženom troškovniku, a podredno da rješenjem ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje s odgovarajućim uputama.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim odredbe sadržane u članku 2. stavku 1. i članku 6. stavku 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: …, sklopljenog 24. travnja 2007. između tužitelja D. S., kao korisnika kredita, i tuženice Z. b. d.d., Z., kao kreditora, u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d., pa da stoga iste odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane te zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa od 3.007,67 kuna/399,19 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

 

5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

 

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: … sklopljenog 24. travnja 2007.;

 

- da su, automobil koji je kupljen sredstvima predmetnog kredita, tužitelj i njegova supruga koristili u osobne svrhe;

 

- da zaposlenici banke nisu korisnika kredita/tužitelja upozoravali o nekakvim rizicima sklapanja kredita, kao i da je korisniku kredita predloženo da kod tuženice uzme kredit u valuti CHF kao tada najpovoljnijem tečaju te da tužitelj nije mogao očekivati da će doći do značajnog povećanja rate kredita, a da prije sklapanja Ugovora nisu bili predočeni niti pojašnjeni tržišni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope, a time i na visinu rate otplate kredita (iskaz tužitelja);

 

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije protiv odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u postupku u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, zauzeo shvaćanje da su pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, što znači da je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, kao i da se razlozi za promjenjivost kamatnih stopa prikazani u odlukama tuženih banaka ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita, da iz obrazloženja navedene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, a da nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje da je tužitelj na to mogao utjecati te da su prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj presudi banke, kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno, pa isti sud smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženica to činila u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa potrošačima ostala nerazumljiva;

 

- da neodređena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru koji je sastavila tuženica i plasirala proizvod (kredit) bez pojašnjenja te odredbe korisniku kredita, suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač na taj način doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženicu kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa da slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, da prosječnom potrošaču, a tužitelj to jest, objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti je bio razumljiv, pa da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, suprotno načelima obveznog prava;

 

- da između stranaka nije sporno da je sporni kredit u cijelosti otplaćen, da je tužitelj ugovorna strana tog ugovora, da tužiteljeva supruga plaćala određene anuitete kredita u ime i za račun tužitelja koje je tuženica primala i evidentirala po kreditu tužitelja, da je posve neodlučno je li tužitelj osobno izvršio uplate obveza iz tog kredita ili je to učinila treća osoba u njezino ime i za njezin račun, jer osim što je sud prihvatio iskaz svjedoka S. S. da je njen suprug (tužitelj) njoj davao iznose gotovine koje je ona uplaćivala u banku, u odnosu na Sporazum od 15. svibnja 2012. sklopljen između tužitelja i njegove supruge kojim ona preuzima ispunjene obveze plaćanja anuiteta, vjerovnik (tuženica) nema nikakvo pravo prema njemu (čl. 103. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO), zbog čega je upravo tužitelj aktivno legitimiran, i u odnosu na sve preplaćene iznose;

 

- da su ugovorne kamate u ugovoru o kreditu sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO, a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava;

 

- da je ugovorna odredba utvrđena ništetnom u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o  kamatnim stopama tuženice, primjenom odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje: ZZP/07), u svezi s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO, pa da je stoga, na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora;

 

- da prema odredbi čl. 324. st. 2. ZOO, ugovor ostaje valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, jer prema odredbi čl. 102. st. 2. ZZP/07 ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, te da je ovdje riječ o postupanju tuženice suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, odnosno da uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja, zbog čega nema mjesta odredbe čl. 326. st. 2. ZOO;

 

- da je prigovor tuženice o primjeni prethodno navedenih presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud ocijenio neosnovanim na temelju odredbe čl. 502.c ZPP;

 

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. lipnja 2007.) do posljednjeg dospjelog anuiteta (1. svibnja 2014.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 532,54 CHF, odnosno 3.007,67 kn.

 

6. Sud prvog stupnja je, polazeći od odredaba čl. 96., 97., 100., 101., 102. i 140. ZZP/07 te čl. 322. st. 1., čl. 323. st. 1. čl. 1111. i čl. 1114. ZOO, polazeći od utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, ocijenivši prigovor zastare neosnovanim u smislu odredaba čl. 241. u vezi s čl. 225. ZOO te utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, kao osnovan, u cijelosti.

 

7. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu ukazuje tuženica u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, izreka pobijane presude u njezinu deklaratornom dijelu nije nerazumljiva jer je točno i jasno određeno koje su odredbe ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: …, sklopljenog 24. travnja 2007. između tužitelja D. S., kao korisnika kredita, i tuženice Z. b. d.d., Z., kao kreditora, utvrđene ništetnim i to članak 2. stavak 1. i članak 6. stavak 2. tog ugovora. Slijedom izloženih razloga, okolnost što u izreci deklaratornog dijela pobijane presude nije precizno označen (i) tekst konkretnih ništetnih odredaba ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, ne čini izreku nerazumljivom jer se navođenjem određenih članak ugovora te opisnim navođenjem sadržaja odredaba članka 2. stavak 1. i članak 6. stavak 2. ugovora pouzdano može utvrditi kako navedene odredbe glase. Nadalje, tuženica u žalbi neosnovano upire kako sud u presudi nije obrazložio razloge ništetnosti odredaba članka 2. stavka 1. i članka 6. stavka 2. predmetnog ugovora, relevantnim razlozima. Naime, sud prvog stupnja u pobijanoj je presudi dao dostatne (mjerilo dostatnosti) i relevantne razloge (mjerilo relevantnosti) u pogledu utvrđenja nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti predmetnih odredbi ugovora, imajući u vidu pravilno shvaćanje suda prvog stupnja kako sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1 ZPP na koje se tužitelj kao potrošač pozvao u tužbi. Stoga, suprotno žalbenim navodima, razlozi pobijane presude kako u pogledu deklaratornog, tako niti u pogledu kondemnatornog dijela presude nisu nerazumljivi.

 

8. Nadalje, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

 

9. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu propisanu odredbom čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 190. ZPP, kada je dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva i za svoju je odluku dao jasne, logične i uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj sud, a što žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio kako je tužitelj tek na temelju nalaza i mišljenja vještaka, a s obzirom na to da je u konkretnom slučaju tuženica osporila osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, mogao postaviti tužbeni zahtjev za isplatu svih anuitetnih preplata u točno obračunatim i određenim iznosima i s točnim danima dospijeća, slijedom čega tužitelj nije mogao do zaključenja prethodnog postupka, a prije izvođenja dokaza financijskim vještačenjem postaviti tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta kao posljedice ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, u dijelu ugovorene promjenjive kamatne stope. Stoga je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, pobijano rješenje suda prvog stupnja valjalo, potvrditi, odnosno odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

10. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žaliteljica u žalbi (čl. 355. ZPP).

 

11. Neosnovano tuženica u žalbi osporava tužitelju svojstvo potrošača, jer je sud prvog stupnja ovu činjenicu pravilno utvrdio ocjenom sadržaja predmetnog ugovora i iskaza tužitelja i svjedoka S. S., budući da su vozilo koje je tužitelj kupio sredstvima ostvarenim predmetnim kreditom koristili tužitelj i njegova supruga u osobne svrhe. Stoga je sud pravilno zaključio kako se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, a na koji se u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila sklopljen 24. travnja 2007., primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, sadržana u odredbama čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine, br. 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP/03, koji je prestao važiti 7. kolovoza 2007.) te za sve države članice Suda Europske unije obvezujuća sudska praksa Suda Europske unije, u ovom slučaju u pogledu tumačenja potrošačkih direktiva, kao sekundarnih izvora prava Europske unije, koje su prenesene u mjerodavne nacionalne propise. Prema stabilnoj praksi Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Dakle, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je zaključio kako je tužitelj kao fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila koje je koristio izvan svoje poslovne djelatnosti, odnosno poslovanja svojeg obrta, u svoje osobne svrhe, a što jasno proizlazi iz iskaza tužitelja i svjedoka S. S. (u tom smislu i praksa Suda Europske unije primjerice presude Asbeek Brusse i de Man Garabito, C‑488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i Šiba, C‑537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

 

12. Što se tiče žalbenih navoda tuženice da nije samo tužitelj obavljao uplate zbog čega smatra da tužitelj nije aktivno legitimiran treba reći da između stranaka nije sporno da je sporni kredit u cijelosti otplaćen, time što je pravilno sud prvog stupnja utvrdio kako je supruga tužitelja plaćala određene anuitete u ime i za račun tužitelja, zbog čega je prigovor nedostatka aktivne legitimacije, pravilno ocijenio neosnovanim.

 

13. Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjivost redovne kamate jednostranom odlukom tuženice kao kreditora nepoštene i time ništetne, jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava u smislu odredaba čl. 81. st. 1., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03 te odredaba čl. 322. st.1. i čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1114. i čl. 1115. ZOO, tužbeni zahtjev valjalo u cijelosti prihvatiti, kao osnovan.

 

14. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope, a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u vezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

15. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su navedene odredbe predmetnog ugovora između stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te narušile načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženice te da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj predmetnih ugovornih odredaba a tim odredbama je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini, niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu, a što je utvrđeno i iz iskaza tužitelja, pa su suprotni žalbeni navodi tuženice, neosnovani.

 

16. Nadalje, interpretativnom presudom suda Europske unije od 30. travnja 2014., Kásler, C-26/13, je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

 

17. Budući da tuženica nije obavijestila tužitelja o značenju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

18. S obzirom na to da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženica, a na temelju koje se cijena određuje prema njezinoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuju na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa, ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženice takve da su ovisne samo o odluci banke i stoga nepoštene.

 

19. Pored navedenog, navedene odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženica je maksimalno zaštitila svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed jednostrano promjenjive kamatne stope prebacila na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

 

20. U odnosu na žalbene navode tuženice kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja reći kako je odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

 

21. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1. ZPP, na koje se tužitelj kao potrošač pozvao u tužbi. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji se odnosi (i) na tuženicu, suprotno žalbenim navodima, nije bilo potrebe ponovno provoditi dokazni postupak.

 

22. Stoga je sud prvog stupnja odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP, utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženice i kao takve nepoštene u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi to bilo, s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača te suprotno odredbama ZPP i ZZP.

 

23. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

 

24. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

 

25. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženica nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

 

26. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Prema odredbi čl. 245. st. 1., 3. i 6. ZOO, zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je na temelju presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., nastupila 13. lipnja 2019., a tužba je u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2019., dakle prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka, to je prigovor tuženice neosnovan. Sud prvog stupnja pravilno je prigovor zastare preinačenog dijela tužbe, ocijenio neosnovanim i za svoj je zaključak dao valjano obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud prvog stupnja, a što žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje. Valja još ukazati kako bi prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja, suprotno pravno shvaćanje prema kojem bi tražbina tužitelja u pogledu preinačenog dijela tužbe zastarjela, imalo bi za posljedicu pretjerano otežano ostvarivanje prava tužitelja koje kao potrošač ima na temelju Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.) te bi posljedično dovelo do povrede načela djelotvornosti (presuda od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C-776/19 od C-782/19, EU:C:2021:470, t. 28. i presuda od 8. rujna 2022., D.B.P., C-80/21 do C-82/21, EU:C:2022:646, t. 87) te zahtjeva djelotvorne sudske zaštite uspostavljenog čl. 47. Povelje temeljnih prava Europske unije, koji se primjenjuje, među ostalim, na utvrđivanje postupovnih pravila o zahtjevima koji se temelje na takvim pravima (presuda od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C-776/19 od C-782/19, EU:C:2021:470, t. 29. i presuda od 8. rujna 2022., D.B.P., C-80/21 do C-82/21, EU:C:2022:646 t. 88.).

 

27. Slijedom navedenog, pravilno je prihvaćen tužbeni zahtjev kao osnovan u cijelosti, na temelju odredaba čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

 

28. Troškovi parničnog postupka pravilno su odmjereni na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. st. 1. ZPP. Suprotno žalbenim navodima, podneska od 4. kolovoza 2021. kojim je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a nakon provedenog financijskog vještačenja, sud prvog stupnja pravilno je priznao kao potreban za vođenje ovog postupka u skladu s Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), i u toliko su žalbeni navodi tuženice koja u žalbi određeno upire na priznati trošak navedenog podneska neosnovani.

 

29. Slijedom izloženih razloga, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i 2. žalbu tuženice kao neosnovanu odbiti, i pobijanu presudu suda prvog stupnja potvrditi.

 

30. Zahtjev tuženice za nadoknadu žalbe, je odbijen budući da tuženica nije uspjela sa žalbom.

 

U Zagrebu 28. veljače 2023.

 

 

         Predsjednik vijeća

         Robert Jambor, v.r.