1

Poslovni broj: UsI-277/22-11

 

                     

   REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

   Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Božici Bilen, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja R. Ž. S.. J. iz M. G., OIB…, kojeg zastupa opunomoćenica Z. Z. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, OIB: …, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Sisku, OIB: …, S., , radi naknade oduzete imovine, nakon održane usmene i javne rasprave, 28. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

             

              I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/18-01/356, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-21-02 od 10. prosinca 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

1. Osporavanim rješenjem KLASA: UP/II-942-01/18-01/356, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-21-02 od 10. prosinca 2021. poništeno je djelomično rješenje U. državne uprave u S.-moslavačkoj županiji, S. za društvene djelatnosti i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-01/97-01/706, URBROJ: 2176-04-04/02-18-110 od 4. srpnja 2018. i predmet je vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Prvostupanjskim rješenjem u točki 1. izreke utvrđuje se da je tužitelj ovlaštenik naknade za oduzeto poljoprivredno zemljište, u trenutku oduzimanja upisano u zk.ul.br. 76 k.o. B. P.: -k.č.br. 632, oranica K. u T. od 1 rali 160 čhv (6330,10 m2) kojoj danas odgovara k.č.br. 632, oranica K. od 6330 m2 upisana u zk.ul. 1211 k.o. B. P. kao vlasništvo E. drvo d.o.o.; -k.č.br. 1818, oranica S. diel u E. od 760 čhv (2733,38 m2) kojoj danas odgovara k.č.br. 1818, oranica S. diel u E. od 2733 m2 upisana u zk.ul. 734 k.o. B. P. kao suvlasništvo H. Š., B. J., B. M., B. Š., B. A., B. A., B. M., svatko u 1/7 dijela;-k.č.br. 1652/1 livada K. u E. od 1522 čhv (5473,95 m2) kojoj danas odgovara k.č.br. 1652/1 livada K. u E. od 5474 m2 upisana u zk.ul. 785 k.o. B. P. kao suvlasništvo Š. J. u 11/15 dijela i Š. M. u 4/15 dijela; -k.č.br. 1652/3, livada K. u E. od 1523 čhv (5477,55 m2) kojoj danas odgovara k.č.br. 1652/3, livada K. u E. od 5478 upisana u zk.ul. 786 k.o. B. P. kao suvlasništvo Š. A. u 4/16 dijela, F. N. u 6/16 dijela, Š. M. u 3/16 dijela i V. Đ. u 3/16 dijela; -k.č.br. 1806, šikara u E. od 37 čhv (133,07 m2) kojoj danas odgovara k.č.br. šikara u E. od 133 m2 upisana u zk.ul. 76 k.o. B. P. kao suvlasništvo G. B., G. K., G. S. i M. K., svakom u 1/4 dijela i -k.č.br. 1807 livada S. diel u E. od 3496 m2 upisana u zk.ul. 76 k.o. B. P. kao suvlasništvo G. B., G. K., G. S. i M. K., svakom u 1/4 dijela. Točkom 2. izreke utvrđuje se da se opisane nekretnine iz točke 1. nalaze u vlasništvu trećih osoba te se ne mogu naturalno vratiti, pa će se za iste dogovorno odrediti zamjenska nekretnina ili naknada u novcu na temelju Ugovora između S. S. i R. H. o gospodarskim pitanjima (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/98.), a točkom 3. izreke kao obveznik naknade određena je Republika Hrvatska. Točkom 4. izreke je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da tuženik ne prihvaća temeljne odredbe Međunarodnih ugovora koji su potpisani sa S. stolicom, odnosno u obrazloženju navodi da postoji i da je Zakonom potvrđen Međunarodni ugovor između S. S. i R. H. o pravnim pitanjima, ali ga u meritumu ne prihvaća pa pozivajući se na članak 2. Međunarodnog ugovora smatra da nije dopustivo prihvatiti stav žalbe Državnog odvjetništva u kojom se ne može utvrđivati pravni sljednik isključivo po kanonskom pravu te da potvrda Biskupskog ordinarijata nije dokaza da je podnositelj zahtjeva pravni sljednik navedenih misnih zaklada. Ističe da drugostupanjsko tijelo temelji svoju odluku isključivo na vlastitom stavu kako ne postoji crkvena ovlast da se crkvena tijela (pravne osobe Katoličke crkve) proglašavaju pravnim sljednicima, već da je potrebna odluka/potvrda nadležnog državnog tijela kojom će se kao takvim priznati u pravnom prometu. Ukazuje da iz stava tuženika slijedi da ne prihvaća temeljna prava načela u prosudbi statusa nominalnog nositelja vlasničkih prava na predmetnoj imovini, a koje je potrebno prosuđivati u vrijeme stjecanja tih prava, a ne pozivati se na današnje poimanje po Zakonu o zakladama i fundacijama. Ističe da iz uvida u zk.ul. 76 k.o. B. P. slijedi da se radi o upisu A. župne crkve M. G. iz početka dvadesetog stoljeća, slijedom čega je njezin status i uvjete stjecanja jedino moguće i potrebno cijeniti prema odredbama Zakonika kanonskog prava s početka dvadesetog stoljeća. Zauzima stajalište da je na Altarijsku zakladu jedino dopustivo primjenjivati odredbe Zakonika kanonskog prava kojima je određen status crkvene zaklade u vrijeme njezina upisa a kojim je odredbama regulirano da su crkvene zaklade vremenita dobra na bilo koji način dana javnoj crkvenoj pravnoj osobi uz obvezu da se zauvijek ili za dugotrajno vrijeme, koje treba da se odredi partikularnim pravom, iz godišnjih prihoda govore mise ili obavljaju drugi unaprijed određeni bogoštovni obredi ili vrše neka djela pobožnosti ili kršćanske ljubavi (usp. Zakonik kanonskog prava iz 1917. godine, kan. 1544; Zakonik kanonskog prava iz 1983. godine, kan. 1303, § 1, t. 2). Tužitelj ističe da je traženo pojašnjenje jesu li altarijske i druge crkvene zaklade bile posebne pravne osobe i održale posebno pravno sljedništvo te je li župa i na temelju kojeg pravnog osnova (kanonskog ili civilnog) pravni sljednik zaklada i da je Nadbiskupija zagrebačka, Nadbiskupski duhovni stol, dao tumačenje da crkvene zaklade nemaju i nisu imale samostalne pravne osobnosti već su se osnivale pri crkvenim pravnim osobama i bile su u funkciji tih pravnih osoba, da je zaklada ili imovina zaklade uvijek pripadala određenoj crkvenoj pravnoj osobi (ovdje župi) pri kojoj je bila osnovana i za čije je funkcioniranje služila te da imovina altarijskih i drugih crkvenih zaklada pripada župi pri kojoj je zaklada ili zaklade osnovane (dokaz: pojašnjenje Nadbiskupije zagrebačke, Nadbiskupskog duhovnog stola broj: 413/2005 od 2. ožujka 2005.). Smatra da tuženik pogrešno tumači Međunarodni ugovor o pravnim pitanjima jer ne prihvaća da klasifikacija i transformacija neke pravne osobe, odnosno tvorevine kanonskog prava, podliježe isključivo Zakonicima kanonskog prava, a ne podliježe pod odredbe materijalnih odredbi RH (Zakon o zakladama i fundacijama i sl.). Ističe da se  radi o potpuno samostalnim odlukama Crkvenih vlasti, o kojim se javna vlast samo obavještava, a upis u evidenciju nema nikakav konstitutivni element. Predlaže poništiti osporavano rješenje i prvostupanjsko rješenje u odnosu na k.č.br. 1652/1 livada K. u E. od 1522 čhv (5473,95 m2).

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na razloge iznijete u obrazloženju osporavanoga rješenja i predlaže tužbu odbiti.

4. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu u bitnom osporava navode tužitelja te predlaže odbiti tužbu.

5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u spis kao i spis tuženika koji sadrži podatke o činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku te je 28. veljače 2023. održao usmenu i javnu raspravu.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je tužitelj podnio u zakonskom roku zahtjev za naknadu oduzete imovine, a koji se odnosi, između ostalog, na predmetne nekretnine;

- da su Odlukom Okružne komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Petrinji, broj: 62/45 od 19. ožujka 1946. o utvrđivanju objekata agrarne reforme i kolonizacije za posjed R. župe M. G. i zaklada pod njenom upravom eksproprirane na ime Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije predmetne nekretnine;

-da je Odlukom Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Sisku o dodjeljivanju zemljišta agrarnim subjektima sela Mala Gorica k.o. B. P. broj: 923/46 od 29. listopada 1946. odlučeno da od zemljišta upisanog u zemljišnim knjigama na ime Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije u selu Mala Gorica k.o. B. P. dodjeljuju agrarnim subjektima sela M. G. nekretnine čiji je dosadašnji vlasnik A. Ž. crkve M. G. upisane u zk.ul. 76 i to pobliže navedenim osobama;

- da su u zk.ul. 76 k.o. B. P. predmetne nekretnine bile upisane kao vlasništvo A. župne crkve M. G., a na temelju navedene Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Sisku o dodjeljivanju zemljišta agrarnim subjektima sela M. G. k.o. B. P. broj: 923/46 od 29. listopada 1946. besteretno su otpisane sa imena Altarije župne crkve M. G. u nove zk.ul. na treće osobe.

8. Ovaj Sud je na temelju članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima  (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje ZUS) uzeo u obzir te pravno relevantne činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavanog rješenja.

9. Na temelji navedenih činjenica prvostupanjsko tijelo je ocijenilo da tužitelj ima pravo naknadu, ali da se predmetne nekretnine ne mogu naturalno vratiti jer su u vlasništvu trećih osoba. Prvostupanjsko tijelo je utvrdilo pravno sljedništvo u smislu odredbe članka 12. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj 92/96., 92/99., 39/99., 42/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02. – dalje Zakon o naknadi) na temelju potvrde Sisačke biskupije, Biskupijski ordinarijat, broj: 409/2017. od 19. listopada 2017. kojom se potvrđuje da Župa Sv. Jurja u M. G. ima pravni kontinuitet postojanja na području Republike Hrvatske od svojeg osnutka 1667. do danas i da temeljem kanonskih odredbi (kan. 515, § 3 ZKP) i temeljem Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima, čl. 2. st. 2. (Narodne novine broj 3/97 - Međunarodni ugovori) ima samostalnu pravnu osobnost te Župa Sv. Jurja mučenika, kao njihov pravni sljednik samostalno upravlja i raspolaže materijalnim dobrima (nekretninama) koja su svojedobno upisana u zemljišne knjige kao Župna nadarbina u M. G., te da iz navedenog slijedi da je Župa Sv. Jurja u M. G. samostalni pravni subjekt ovlašten raspolagati predmetnim nekretninama upisanim kao, između ostalih, Altarije župne crkve M. G..

              9. Drugostupanjsko tijelo, prihvaćajući žalbu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, polazi od činjenice da su predmetne nekretnine bile vlasništvo Altarije župne crkve M. G. te smatra da je trebalo pribaviti potvrdu u smislu članka 12. Zakona o naknadi kojom se dokazuje da je Altarija župne crkve M. G. do donošenja ovoga Zakona na teritoriju Republike Hrvatske održala neprekinuto pravno sljedništvo, obavljala djelatnost i imala sjedište, jer se prema članak 1. stavak 5. Zakona o naknadi Altarija župne crkve M. G. smatra prijašnjim vlasnikom predmetnih nekretnina. Tuženik je ocijenio potvrdu Sisačke biskupije, Biskupijski ordinarijat, broj: 409/2017. od 19. listopada 2017. uz obrazloženje kako su pravo raspolaganja nekretninama Altarije župne crkve M. G. i pravno sljedništvo iza A. župne crkve M. G. pravno dva različita pojma. Tuženik navodi da je prilikom utvrđivanja ovlaštenika bilo potrebno utvrditi je li predmetna zaklada Altarije župne crkve M. G. i nakon oduzimanja održala pravni kontinuitet odnosno nastavila neprekinuto djelovati od oduzimanja imovine do danas, a ako je prestala postojati, tko je prema aktu o osnivanju ili prestanku zaklade te važećim propisima u vrijeme prestanka stekao njenu imovinu. Tuženik je dao prvostupanjskom tijelu uputu da u ponovnom postupku pribavi potvrdu kojom se dokazuje da je Altarija župne crkve M. G. do donošenja ovoga Zakona na teritoriju Republike Hrvatske održala neprekinuto pravno sljedništvo, obavljala djelatnost i imala sjedište, a ako je prestala postojati tko je prema aktu o osnivanju ili prestanku zaklade te važećim propisima u vrijeme prestanka stekao njenu imovinu, sve u smislu članka 12. Zakona o naknadi.

10.1. Člankom 1. stavkom 5. Zakona o naknadi propisano je da se prijašnjim vlasnikom u smislu ovoga Zakona smatraju fizičke i pravne osobe kojima je imovina oduzeta na temelju propisa iz članka 2. ovoga Zakona te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona, odnosno njihovi nasljednici i pravni sljednici.

10.2. Člankom 12. stavkom 1. Zakona o naknadi propisano je da pravne osobe, odnosno njihovi pravni sljednici kojima je imovina oduzeta na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona imaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu samo ako su do donošenja ovoga Zakona na teritoriju Republike Hrvatske održale neprekinuto pravno sljedništvo, obavljale djelatnost i imale sjedište.

11. Sud primjećuje da su Odluka Okružne komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Petrinji, broj: 62/45 od 19. ožujka 1946. i Odluka Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Sisku broj: 923/46 od 29. listopada 1946. donesene na temelju Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 111/47.). Člankom 3. stavkom 1. točkom c) Zakona bilo je propisano: „Da bi se stvorio zemljišni fond potreban za provođenje agrarne reforme i kolonizacije, oduzet će se od sadašnjih vlasnika i prijeći u državne ruke: (...) c) zemljišni posjed crkava, samostana (manastira), vjerskih i crkvenih ustanova i svih vrsta zaklada svjetovnih i vjerskih.“ Člankom 18. tog Zakona bilo je propisano: „(1) Od postojećih posjeda pojedinih bogomolja, samostana (manastira) i vjerskih ustanova oduzet će se samo višak preko 17 j. 604 čhv. (10 ha) od ukupne površine oranica, vrtova, vinograda, voćnjaka, livada, pašnjaka i šuma. (2) Vjerskim ustanovama (crkvama, samostanima odnosno manastirima, crkvenim vlastima) većeg značaja ili veće historijske vrijednosti ostavit će se od dosadašnjeg njihovog posjeda do 52 j. 211 čhv. (30 ha) obradive zemlje i do 52 j. 211 čhv. (30 ha) šume. Koje se vjerske ustanove smatraju ustanovama većeg značaja ili veće historijske vrijednosti, odlučuje u svakom pojedinom slučaju Ministarstvo poljoprivrede u suglasnosti s Predsjedništvom Vlade Narodne Republike Hrvatske. (3) Svi posjedi, koji pripadaju ili služe pojedinoj župi (bogomolji, crkvi) odnosno crkvenoj općini ili vjerskoj ustanovi smatraju se jednim posjedom.“

12. Sud primjećuje da su u obrazloženju Odluke Okružne komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Petrinji, broj: 62/45 od 19. ožujka 1946. navedeno da je zakonom predviđeno različito postupanje, odnosno da se posjedi crkava, samostana, vjerskih i crkvenih ustanova te svih vrsta svjetovnih i vjerskih zaklada načelno oduzimaju u cijelosti, dok je za crkve, samostane i vjerske ustanove učinjena iznimka jer se oduzima samo višak zemljišta iznad 10 ha, dok je za vjerske zaklade ostala načelna odredba o eksproprijaciji u cijelosti.

13. Iz navedenog proizlazi da je, za razliku od nekih pravnih osoba vjerskih zajednica kojima je ostavljen zakonski maksimum nekretnina, vjerskim zakladama imovina oduzeta u cijelosti. Na taj su način vjerske zaklade pravno prestale postojati jer je imovina bitna pretpostavka njihove pravne osobnosti.

14. Iz navedenih činjenica proizlazi da je da je Altarija župne crkve M. G. bila zaseban pravni subjekt, različit od Ž. S.. J., kojem je očito prije 1906. godine prema tadašnjim propisima priznata pravna osobnost jer je iz povijesnog zk.ul. 76 k.o. B. P. razvidno da je Altarija župne crkve M. G. bila upisana kao vlasnik predmetne nekretnine. Nadalje, okolnost da zahtjev za naknadu oduzete imovine nije podnijela Altarija župne crkve M. G., već je zahtjev podnijela Ž. S.. J., samo po sebi, upućuje na zaključak da je A. župne crkve M. G. prestala postojati prije stupanja na snagu Zakona o naknadi.

15. Zakon o naknadi je stupio na snagu 1. siječnja 1997., a nakon toga je sklopljen i stupio na snagu (14. prosinca 1998.) Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj 18/98. i 13/03., dalje Ugovor o gospodarskim pitanjima), koji je na pravnoj snazi iznad zakona. Ugovor o gospodarskim pitanjima je međunarodni ugovor koji sadrži odredbe kojima je uređeno pitanje naknade za oduzetu imovinu. Njime su djelomično derogirane odredbe Zakona o naknadi. Međutim, nisu sve odredbe Zakona o naknadi o pravu na naknadu za oduzetu imovinu, koja je bila u vlasništvu pravnih osoba Katoličke crkve, derogirane Ugovorom o gospodarskim pitanjima, već samo one odredbe Zakona o naknadi ako bi se utvrdilo da su ispunjenje pretpostavke za ostvarivanje prava na naknadu iz Zakona o naknadi, ali ni i za povrat te imovine u naravi. Dakle, Ugovor o gospodarskim pitanjima ne isključuje primjenu odredbe članka 12. Zakona o naknadi prema kojoj pravne osobe, odnosno njihovi pravni sljednici, imaju pravo na naknadu ako su na teritoriju Republike Hrvatske: održale pravni kontinuitet, obavljale djelatnost i imale sjedište. Stoga pravo na naknadu imaju pravne osobe Katoličke crkve ako, između ostalog, zadovoljavaju uvjet iz članka 12. Zakona o naknadi.

16. U pravnom poretku Republike Hrvatske pitanje pravne osobnosti pravnih osoba u sklopu Katoličke crkve prije stupanja na snagu (9. travnja 1997.) Ugovora između S. S. i R. H. o pravnim pitanjima (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj 3/97. i 8/97., dalje Ugovor o pravnim pitanjima), kojim je, između ostalog, uređeno priznanje civilnopravnog subjektiviteta pravnih osoba kanonskog prava, bilo je uređeno Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica (Narodne novine, broj 14/78. i 52/88.). Tim je Zakonom bio uređen pravni položaj svih vjerskih zajednica pa tako i Katoličke crkve. Zakon je vjerskim zajednicama i njihovim organizacijama priznavao svojstvo građanske pravne osobe (članak 11.).

17. Nema dvojbe da je tužitelj na teritoriju Republike Hrvatske održao neprekinuto pravno sljedništvo, obavljao djelatnost i imao sjedište. Međutim, u ovoj upravnoj stvari u smislu članak 1. stavak 5. Zakona o naknadi u vezi članka 12. stavak 1. Zakona o naknadi odlučna činjenica je li Župa Sv. Jurja (tužitelj) pravni sljednik A. župne crkve M. G..

18. U načelu je moguća primjena kanonskog prava u upravnim stvarima, pa i glede pitanja pravnog sljedništva, ali samo ako odredbe civilnog pravnog poretka upućuju na primjenu kanonskog prava. U pravnom poretku Republike Hrvatske na primjenu kanonskog prava za uređenje pojedinih pravnih odnosa upućuju međunarodni ugovori sklopljeni između S. S. i R. H., a posebno Ugovor o pravnim pitanjima. Tako je, između ostalog, člankom 2. Ugovora o pravnim pitanjima uređeno priznanje civilnopravnog subjektiviteta pravnih osoba kanonskog prava te je određeno da nadležna crkvena vlast odlučuje o osnivanju, mijenjanju, dokidanju ili priznavanju crkvenih pravnih osoba, prema odredbama kanonskoga prava, a koja o toj odluci samo obavještava nadležno tijelo državne uprave radi njihova upisa. Stoga bi u slučaju prestanka pravne osobe kanonskog prava nakon stupanja na snagu Ugovora o pravnim pitanjima za pitanje pravnog sljedništva pravne osobe u određenim slučajevima trebalo primijeniti odredbe kanonskog prava, prije svega Zakonik kanonskog prava iz 1983. godine (primjerice kan 123. koji donosi opća načela o rasporedbi dobara i imovinskih prava te tereta u slučaju kada pravna osoba prestane opstojati). Kada treba primijeniti kanonsko pravo za utvrđivanja njegova sadržaja javnopravno tijelo može tražiti putem pravne pomoći posredstvom ministarstva pravosuđa objašnjenja od diplomatskog predstavništva Svete Stolice, odnosno od Nuncijature, a stranke mogu podnositi privatne isprave, koje treba ocijeniti (primjerice Zakonik kanonskog prava iz 1983. godine, kan. 1303, § 1. poznaje i samostalne zaklade koje je mjerodavna vlast osnovala kao pravne osobe, a na samo nesamostalne zaklade koje pripadaju javnoj pravnoj osobi na koje se poziva potvrda Nadbiskupije zagrebačke, Nadbiskupskog duhovnog stola broj: 413/2005 od 2. ožujka 2005.).

19. Primjenjujući navedena shvaćanja na okolnosti konkretnog slučaja treba zaključiti da ovdje nema mjesta primijeni kanonskog prava na temelju Ugovora o pravnim pitanjima jer Altarija župne crkve M. G. kao vjerska zaklada prestala postojati prije stupanja na snagu Ugovora o pravnim pitanjima oduzimanjem njene cjelokupne imovine (u protivnom bi, da je održala pravni kontinuitet, ona podnijela zahtjev za naknadu).

20. Slijedom navedenog, Sud je osporavano rješenje tuženika ocijenio zakonitim jer na štetu tužitelja nije povrijeđen ni Ugovor o pravnim pitanjima niti Ugovor o gospodarskim pitanjima, pri čemu je ovdje očito da tuženik, nakon prihvaćanja žalbe Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, nije mogao prihvatiti tužiteljevu žalbu protiv prvostupanjskog rješenja u kojoj se tužitelj poziva na mogućnost naturalnog vraćanja jedne katastarske čestice.

21. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a.

22. Tužitelj je izgubio spor u cijelosti pa nema pravo na naknadu troškova u skladu sa člankom 79. stavkom 4. ZUS-a. Trebalo je stoga, na temelju članka 79. stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

 

U Zagrebu, 28. veljače 2023.

 

Sudac

Ante Drezga,v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.