- 1 -              Rev 230/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 230/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. A. iz Đ., OIB: … , zastupanog po punomoćniku Z. M., odvjetniku u S. B., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: … , zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-685/2020-2 od 27. kolovoza 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj Pn-21/19-15 od 27. prosinca 2019., u sjednici održanoj 28. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tuženice u odnosu na pobijani dio izreke presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-685/2020-2 od 27. kolovoza 2020. kojim je prihvaćena žalba tužitelja, preinačena prvostupanjska presuda i prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 2.654,46 eura (22.000,00 kn) s zakonskom zateznom kamatom od 25. srpnja 2013. do isplate, i u odluci o troškovima postupka.

 

II. Djelomično se prihvaća revizija tuženice u odnosu na pobijani dio presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-685/2020-2 od 27. kolovoza 2020. kojim je prihvaćena žalba tužitelja, preinačena prvostupanjska presuda i prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 1.858,12 eura (14.000,00 kn) s zakonskom zateznom kamatom od 25. srpnja 2013. do isplate, te u tom dijelu preinačava i sudi:

 

„Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj Pn-21/19-15 od 27. prosinca 2019., pod toč. 1. izreke, u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 1.858,12 eura (14.000,00 kn) s zakonskom zateznom kamatom od 25. srpnja 2013. do isplate.“

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 40.000,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 25. srpnja 2013. do isplate, uz naknadu troškova postupka (toč. 1. izreke). Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 7.500,00 kn (toč. 2. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je djelomično prvostupanjska odluka i prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 36.000,00 kn uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 9.062,50 kn, dok je u preostalom dijelu, za odbijeni iznos od 4.000,00 kn, presuda potvrđena.

 

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-333/2021-2 od 21. srpnja 2021., dopuštena je revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-685/2020-2 od 27. kolovoza 2020. jer je riječ o pravnim pitanjima koja su važna za rješenje ovoga spora i o kojima odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda izražene u odluci broj Rev 1744/2014, a radi sljedećih pravnih pitanja:

 

„1. Da li je za procjenu povrede prava osobnosti u kontekstu konvencijskih i ustavnih standarda potrebno duljinu boravka u neodgovarajućoj prostornosti i volumenu spavaonice odrediti matematički (numerički) zbrajanjem dana boravka u takvom prostoru ili se za primjenu tih standarda i procjenu povrede prava osobnosti treba uzeti u obzir stvarno efektivno vrijeme koje konkretni zatvorenik provede u toj spavaonici tijekom dana, te vrijeme kada je imao mogućnost koristiti prostore i sadržaje izvan spavaonice?

 

2. Da li se boravak u spavaonici neodgovarajuće kvadrature i volumena može kompenzirati mogućim i stvarnim boravkom u drugim prostorima kaznionice (npr. na radnom mjestu, prilikom korištenja slobodnih aktivnosti, kod korištenja pogodnosti i boravka u zajedničkim i vanjskim prostorima, kod dopuštenih izlazaka iz kaznionice i sl.)?“

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), a zbog materijalnopravnih pitanja radi kojih je revizija dopuštena. Predložila je ovom revizijskom sudu da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno odluka ukine.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija tuženice djelomično je osnovana.

 

7. Predmet je spora u ovom stadiju postupka zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 36.000,00 kn za koju tužitelj tvrdi da je trpi zbog povrede ljudskog dostojanstva jer je bio izložen ponižavajućem i nečovječnom postupanju za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne u Kaznionici L., uslijed prenapučenosti zatvora i neosiguravanja humanih uvjeta za boravak zatvorenika, jer sobe u kojima je kao zatvorenik boravio ne udovoljavaju standardima smještaja zatvorenika jer su manje površine i kubikaže od propisanoga (4 m2 i 10 m3), zbog čega su zatvorenici bili svadljivi, te radi toga što se higijena nije propisno održavala.

 

8. Iz utvrđenja sudova proizlazi:

 

- da za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici L., od 16. prosinca 2008. do 14. svibnja 2015., za 3/4 vremena, tuženica nije osigurala tužitelju smještaj u odnosu na veličinu soba kako je to propisano odredbom čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 128/99, 55/00, 129/00, 59/01, 67/01, 12/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11 i 56/13), prema kojoj spavaonica mora imati 4 m2 i 10 m3 prostora za svakog zatvorenika,

 

- da je tužiteljev dnevni raspored u kaznionici takav da mu omogućuje boravak izvan spavaonice skoro tijekom cijeloga dana, osim za vrijeme spavanja od 23,00 do 6,00 sati, te i boravak na svježem zraku 2-3 sata dnevno,

 

- da je u razdoblju nakon 14. svibnja 2015. tužitelj boravio u poluotvorenom odjelu gdje su bili zadovoljeni svi standardi,

 

- da je tužitelj od 7,00 do 15,00 sati bio radno angažiran na drvnom odjelu, na utovaru, u metalnom pogonu i u poluotvorenom dijelu u šumi, imao je TV prijamnik u sobi, imao je posjete izvanbračne supruge bez nadzora te izlazak u grad sa suprugom i sinom,

 

- po okončanju radnoga dijela dana imao je mogućnost baviti se većim brojem sportskih aktivnosti, a osobna higijena mogla se održavati prema uobičajenim standardima i da kod tužitelja za vrijeme boravka u kaznionici nije došlo do pogoršanja njegovog psihičkog zdravstvenog stanja.

 

9. Na temelju iznesenih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da je, iako zbog prekapacitiranosti kaznionice tužitelju nije cijelo vrijeme bio osiguran standard zatvorske sobe od 4 m2 odnosno 10 m3 po zatvoreniku, kaznionica postupila u skladu s čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija) te da je ukupna kakvoća tužiteljeva boravka u kaznionici takva da tužitelj nije podvrgnut trpljenju i poniženju koji prelazi neizbježnu razinu povezanu s tim oblikom legitimnoga lišenja slobode i da mu stoga ne pripada naknada štete prema odredbi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO).

 

10. Tužitelj, a i drugostupanjski sud, smatraju da činjenica što nije tužitelj bio smješten u prostoriju veličine najmanje 4 m2 odnosno 10 m3 po zatvoreniku sama po sebi dovodi do povrede prava osobnosti iz čl. 19. st. 1. i čl. 1100. ZOO i do ostvarenja prava na naknadu štete.

 

11. U vezi s tim, valja reći da je Ustavni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka, tako i u odluci U-III-2388/15 od 26. veljače 2018., stvari, imajući u vidu i stajališta Europskog suda za ljudska prava ponovio načelna stajališta o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, izražena u odluci broj U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., a u kojima je slijedio svoje stajalište iz odluke broj: U-IIIB-890/2012 od 4. svibnja 2016. ("Narodne novine", broj 54/16). Tako Ustavni sud Republike Hrvatske ističe da: „Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja).“

 

12. Nadalje, i Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom, već je dužnost suda da uzme u obzir sve odlučne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije. Pritom je sud naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju (tako Muršić protiv Hrvatske, Zahtjev br. 7334/13, odluka od 20. listopada 2016.). Ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 smatra se da postoji čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije odnosno raznim aktivnostima) ali je tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti ako su kumulativno ispunjeni uvjeti koje navodi Sud, a teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način je na državi.

 

13. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud utvrdio je odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti prigovora tuženice da je takav manjak prostora bio nadomješten na drugi način. Tako je utvrdio da je tužitelj imao mogućnost dovoljne slobode kretanja i prikladnih aktivnosti izvan sobe koje su ublažile situaciju stvorenu oskudnim prostorom unutar sobe, posebice da je tužitelj u sobi morao boraviti samo tijekom noći kada je spavao na svom ležaju. Također su utvrđene i relevantne okolnosti prikladnosti zatvorske ustanove u cjelini kao i okolnosti zdravstvenog stanja tužitelja odnosno utjecaja predmetnih okolnosti na psihofizičko zdravlje tužitelja.

 

14. S obzirom na osnovu tužbenog zahtjeva (naknada štete zbog posljedica nedostatka i neosiguravanja osobnog prostora tijekom boravka u zatvoru) u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti tuženice po općim propisima obveznog prava. Za takve štete ona odgovara po načelu krivnje za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta i adekvatna uzročno posljedična veza).

 

15. Izdržavanje kazne zatvora neosporno je tegobno i uznemirujuće za osobu koja tu kaznu izdržava, posebice kada je smještena u oskudnom prostoru. U ovom konkretnom slučaju, obzirom na količinu vremena koje je tužitelj tijekom dana provodio u sobi, te imajući u vidu vrijeme koje je provodio baveći se aktivnostima u sigurnom okruženju izvan smještajnog prostora svaki dan, što uključuje rad, mogućnost bavljenja sportom, boravak na svježem zraku i korištenje knjižnice, značajno je ublažen negativni učinak manjka prostora u sobi, ali ne u cijelosti.

 

16. Imajući u vidu utvrđenja nižestupanjskih sudova, posebice duljinu vremena u kojem je tužitelj bio smješten u neodgovarajućim uvjetima (sveukupno preko 5 godina) proizlazi da tako dugo razdoblje smještaja u neodgovarajućim uvjetima nije u cijelosti kompenzirano na drugi način i da je tužitelj u određenoj mjeri bio podvrgnut trpljenju ili poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koje je povezano s oblikom legitimnog lišenja slobode, a što bi predstavljalo povredu dostojanstva tužitelja u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade (u tom smislu i odluka broj U-III-4719/2017 od 14. veljače 2019., U-III-2493/2017 od 19. listopada 2022. i U-III-4573/2016 od 14. srpnja 2022.).

 

17. Zaključno, u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjeni olakšavajući čimbenici koji nadomještaju manjak osobnog prostora jer smanjenje osobnog prostora nije bilo ni kratko ni povremeno ni manjeg opsega, iako je tužitelju bila omogućena tjelesna aktivnost i pristup mnogobrojnim drugim sadržajima, Zbog svega navedenog, tužitelju su povrijeđena njegova prava utvrđena odredbama Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) i Konvencije.

 

18. U pogledu dosuđenog iznosa naknade štete, isti se ukazuje u okolnostima konkretnog slučaja previsoko odmjerenim, jer je osim nedvojbene činjenice boravka tužitelja u prostorijama veličine manjim od 4 m2 odnosno 10 m3 po zatvoreniku u razdoblju od preko 5 godina, utvrđeno i da je tužitelju omogućeno korištenje čitavog niza sadržaja koja donekle kompenziraju boravak u takvim uvjetima (radna angažiranost, bavljenje nizom sportskih aktivnosti, korištenje knjižnice, mogućnost boravka na otvorenom, neometane posjete supruge i sina i dr.), pa je pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredbe čl. 1100. ZOO, tužitelju na ime pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti trebalo dosuditi iznos od 2.919,90 eura (22.000,00 kn).

 

19. Stoga je u odnosu na prvo postavljeno pitanje odgovoriti da za procjenu povrede prava osobnosti u kontekstu konvencijskih i ustavnih standarda nije potrebno duljinu boravka u neodgovarajućoj prostornosti i volumenu spavaonice odrediti matematički (numerički) zbrajanjem dana boravka u takvom prostoru već se za primjenu tih standarda i procjenu povrede prava osobnosti treba uzeti u obzir stvarno efektivno vrijeme koje konkretni zatvorenik provede u toj spavaonici tijekom dana, te vrijeme kada je imao mogućnost koristiti prostore i sadržaje izvan spavaonice. Dakle, površina osobnog prostora polazišna je osnova pri ocjeni sukladnosti boravka u zatvorskim uvjetima s čl. 3. Konvencije.

 

20. Nadalje, u odnosu na drugo postavljeno pitanje, odgovoriti je da se boravak u spavaonici neodgovarajuće kvadrature i volumena može kompenzirati mogućim i stvarnim boravkom u drugim prostorima kaznionice (npr. na radnom mjestu, prilikom korištenja slobodnih aktivnosti, kod korištenja pogodnosti i boravka u zajedničkim i vanjskim prostorima, kod dopuštenih izlazaka iz kaznionice i sl.). Međutim, to je potrebno ispitati u svakom konkretnom slučaju i ocijeniti jesu li i u kojoj mjeri zadovoljeni svi takvi olakšavajući čimbenici ili ne.

 

21. Budući da je slijedom iznesenog drugostupanjski sud dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo, valjalo je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti djelomično drugostupanjsku presudu za iznos od 1.858,12 eura (14.000,00 kn), i u tom dijelu odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku odluku, a u preostalom dijelu reviziju tuženice odbit pozivom na odredbu čl. 391. st. 1. ZPP.

 

22. Preračunavanje i zaokruživanje svih iznosa (primjenom fiksnog tečaja 1 euro = 7,53450 kuna) izvršeno je sukladno odredbama čl. 14., čl. 43. i čl. 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22 i 88/22).

 

23. Iako je preinačenjem presude dijelom izmijenjen uspjeh stranaka u parnici valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, potvrditi i drugostupanjsku odluku o troškovima postupka jer se većinom dokazni postupak provodio na okolnosti utvrđenja osnovanosti zahtjeva a tuženica nije potraživala troškove revizijskog postupka.

 

Zagreb, 28. veljače 2023.