1

Broj: Jž-2015/2020

                               

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. D. L., zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okrivljenice, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju od 22. listopada 2020., broj: 3.Pp J-2256/2019-26, u sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I.               Odbija se žalba okr. D. L. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II.               Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. D. L. je obvezna naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 30,00 EUR (trideseteura) / 226,04 HRK (dvjestodvadesetšestkunaičetirilipe)[1] u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

             

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju od 22. listopada 2020., broj: 3.Pp J-2256/2019-26, okr. D. L. je proglašena krivom da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinila prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji joj je izrečena novčana kazna u iznosu 300,00 kuna, u koju je uračunato lišenje slobode 8. kolovoza 2019., tako da nema preostalog iznosa novčane kazne. Istom presudom, okrivljenica je obvezana na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 300,00 kuna. 

 

2. Protiv te presude, žalbu je podnijela okrivljenica, putem braniteljice odvjetnice D. B., naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog svih žalbenih osnova. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenica oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              3. Žalba nije osnovana.

 

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenica pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

5. Okrivljenica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud bez ikakvih kritičkih osvrta utvrdio da je ona počinila prekršaj koji joj se stavlja na teret. Time, iako to u žalbi nije izrijekom navedeno, okrivljenica očigledno smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona.

 

5.1. Suprotno takvim žalbenim prigovorima, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, iznio koje odlučne činjenice je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenice, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni pa, dakle, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, zbog čega je ocijenjeno da žalba okr. D. L. zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona nije osnovana. Pritom treba navesti da je točno da prvostupanjski sud, kod analize provedenih dokaza i iznošenja svojih zaključaka, ponovno citira neke dijelove iskaza ispitanih osoba, ali je evidentno da to radi u cilju donošenja njihove ocjene, što je i učinio, dijelom na strani 5 pobijane odluke, a većinom na strani 6 pobijane odluke.

 

6. U okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenica tvrdi i da joj je povrijeđeno pravo obrane, jer joj nije omogućeno sudjelovanje na ročištu na kojem su ispitani policijski službenici.

 

6.1. Uvidom u spis utvrđeno je da su svjedoci policijski službenici D. M. i J. A. ispitani zamolbenim putem na Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, Stalnoj službi u Supetru (ročišta 25. rujna 2019. i 18. studenog 2019.) te je utvrđeno da okrivljenica, koja u to vrijeme još nije opunomoćila braniteljicu, nije bila pozvana da prisustvuje tim ročištima. Međutim, nije u pravu okrivljenica da bi joj bilo povrijeđeno pravo obrane. Naime, na ročištu 30. rujna 2020., na kojem je okrivljenica bila nazočna, a njena braniteljica se na uredan poziv nije odazvala niti je svoj izostanak opravdala, pročitani su iskazi navedenih svjedoka, okrivljenica je istima općenito prigovorila navodeći da „definitivno nije bilo onako kao što oni iskazuju“, nije tražila da se isti dodatno ispitaju u njenoj nazočnosti, nije navodila da bi im željela neposredno postaviti pitanja na određene okolnosti, niti je predlagala da se provede dokaz suočenjem. Dakle, okrivljenica je bila upoznata sa sadržajem iskaza svjedoka policijskih službenika D. M. i J. A. i bilo joj je omogućeno da se očituje na ove dokaze, iznijela je općenitu primjedbu i nije tražila da se isti dodatno ispitaju u njenoj nazočnosti, zbog čega, po ocjeni ovog suda, nije došlo do povrede prava obrane, kako se to neosnovano tvrdi u žalbi.

 

7. Nejasna je tvrdnja da prvostupanjski sud „nije valjano saslušao okrivljenicu“, jer je ista ispitana na ročištu 8. kolovoza 2019., detaljno je iznosila obranu, a iz zapisnika s ročišta 30. rujna 2020., koji zapisnik je okrivljenica potpisala bez ikakvih primjedbi, nije vidljivo da je okrivljenica toj svojoj obrani željela nešto dodati ili da bi na tom ročištu željela iznijeti drugačiju obranu.

 

8. Stoga, nije osnovana žalba okrivljenice zbog bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka.

 

9. U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenica navodi da prvostupanjski sud poklanja vjeru iskazima policijskih službenika unatoč tome što su isti usuglašeni i u cijelosti neuvjerljivi. Međutim, nikako se ne može prihvatiti osnovanom tvrdnja da su iskazi svjedoka policijskih službenika usuglašeni, jer svjedok D. M. u cijelosti potvrđuje navode optužbe, a svjedok J. A. je iskazao da zbog udaljenosti od cca 30-ak metara i gužve nije čuo o čemu su okrivljenica i svjedok D. M. pričali, da je, kad mu je kolega M. dao znak rukom da dođe do njega, vidio da okrivljenica žustro gestikulira prema kolegi M. premda još nije mogao čuti o čemu pričaju i da mu je, kad je prišao, kolega M. objasnio da ga je okrivljenica vrijeđala i omalovažavala, zbog čega će prema njoj poduzeti službene radnje. Po ocjeni ovog suda, upravo činjenica da svjedok J. A. ne tvrdi da je čuo komunikaciju između okrivljenice i D. M., ukazuje da iskazi svjedoka policijskih službenika nisu usuglašeni, kako se to tvrdi u žalbi. Da su iskazi svjedoka policijskih službenika usuglašeni do razine neuvjerljivosti, kako se to tvrdi u žalbi, onda bi zasigurno i svjedok J. A. tvrdio da je čuo da je okrivljenica vrijeđala i omalovažavala D. M., što ne tvrdi.

 

10. Uvjerljivost iskaza svjedoka D. M. potvrđuje i službena zabilješka koju je ovaj svjedok sastavio inkriminiranog dana i koja se temelji na njegovom neposrednom zapažanju, a u istoj je opisano mjesto, vrijeme i način počinjenja prekršaja od strane okrivljenice. Iskaz svjedoka D. M. podudaran je sa sadržajem navedene službene zabilješke, što također ukazuje na vjerodostojnost istog. Osim toga, u spisu doista nema podataka da bi postojali razlozi zbog kojih bi ovaj svjedok, kao ni svjedok J. A., neosnovano teretili okrivljenicu. Također, i svjedok J. A., kao posredan svjedok, potvrđuje navode optužbe, a, kao što je već navedeno, upravo činjenica da ovaj svjedok ne tvrdi da je čuo što je okrivljenica rekla njegovom kolegi D. M., nego da mu je to D. M. rekao kad mu je prišao, ukazuje na vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka. Pritom, svakako treba navesti da iz iskaza ovog svjedoka ne proizlazi da je okrivljenica, kada mu je D. M. objasnio da ga je okrivljenica vrijeđala i omalovažavala, isto negirala. Irelevantni su žalbeni navodi kojima se osporava dio iskaza svjedoka J. A. u kojem je on naveo da su putnici u drugim vozilima i slučajni prolaznici mogli čuti komunikaciju između okrivljenice i policijskog službenika D. M., jer se ne radi o prekršaju za čiju je opstojnost nužno da je bilo čujno ili vidljivo drugim osobama.

 

11. Neosnovani su žalbeni navodi da prvostupanjski sud zanemaruje suglasne iskaze ostalih svjedoka, jer iskazi svjedoka E. L. i H. B. nisu suglasni, s obzirom da je svjedok H. B. iskazao da nije bio nazočan inkriminiranom događaju. Nadalje, ni obrana okrivljenice i iskaz svjedoka E. L. nisu suglasni, kako je to osnovano utvrdio i prvostupanjski sud analiziravši sadržaje njihovih iskaza. Uz razlike u dinamici cijelog događaja, iskaz svjedoka E. L. i obrane okrivljenice razlikuju se i u sadržaju komunikacije između okrivljenice i policijskog službenika D. M. Dodatnu nevjerodostojnost obrane okrivljenice potvrđuje i činjenica da je okrivljenica, prilikom ispitivanja u PP Brač 8. kolovoza 2019., navela da je policijskom službeniku, između ostalog, rekla da ne može vjerovati za koga idu plaće iz našeg proračuna kada se on tako ponaša i razgovara i da je to sramotno, a što nije ponovila prilikom ispitivanja u dokaznom postupku na prvostupanjskom sudu.

 

12. Što se tiče brojnih žalbenih navoda, kojima se ukazuje na neprofesionalno postupanje policijskog službenika D. M., insinuirajući da ovaj svjedok lažno tereti okrivljenicu kako bi prikrio svoje nezakonite radnje, treba navesti da okrivljenica, ukoliko smatra da je policijski službenik postupao protivno pravilima svoje službe, ima na raspolaganju podnošenje odgovarajućih pravnih sredstava te da ovi žalbeni navodi nemaju nikakvog utjecaja na njenu prekršajnu odgovornost. Žalbeni navod „svjedoci smo brojnih slučajeva u kojim upravo službene osobe „koriste“ svoju poziciju kako bi opravdale svoje neprimjereno postupanje“ je paušalna konstatacija, lišena bilo kakve konkretne argumentacije, a time i dokazne snage, pri čemu žaliteljica mora biti svjesna da takva razina argumenata može postojati i u obrnutom smjeru, jer zasigurno postoje i brojni primjeri vrijeđanja i omalovažavanja policijskih službenika.

 

13. Iako odbijanje okrivljenice da postupi po naredbi policijskog službenika za ulazak u službeno vozilo radi odlaska u policijsku postaju nije dio činjeničnog opisa djela za koji je okrivljenica proglašena krivom, potpuno je nejasna žalbena tvrdnja da je okrivljenica s „punim pravom“ odbila postupiti po toj naredbi, jer su građani dužni postupiti po zakonitim naredbama službenih osoba, a konkretna naredba policijskog službenika je, ne ulazeći u subjektivnu procjenu okrivljenice ima li u njenom ponašanju elemenata prekršajnog djela, bila zakonita, jer ulazi u krug poslova koje policijski službenik obavlja.

 

14. U odnosu na dio žalbe u kojem se ističe da je prvostupanjski sud propustio provesti suočenje, ovaj sud smatra da nema osnove za izvođenjem daljnjih dokaza, jer su sve odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri razjašnjene i utvrđene. Ovo iz razloga koji su navedeni prilikom obrazlaganja neosnovanosti žalbenih tvrdnji o pogrešnoj ocjeni dokaza prvostupanjskog suda, a koji razlozi se, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, neće iznositi na ovom mjestu.

 

15. Stoga, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica pa nije osnovana žalba okrivljenice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

16. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenica nije žalila zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

17. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, u dostatnoj mjeri vrednovane pa njihova preocjena nije potrebna. Naime, okrivljenici je izrečena novčana kazna malo iznad zakonom propisanog posebnog minimuma, koja je, imajući na umu da iz činjeničnog opisa djela proizlazi određeni stupanj upornosti okrivljenice u činjenju istog, kao i imajući na umu da je u dokaznom postupku utvrđeno da je okrivljenica, nakon što joj je priopćeno da je uhićena, odbila postupiti po naredbi policijskog službenika za ulazak u službeno vozilo radi odlaska u policijsku postaju, i više nego primjerena. Cijeneći da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, u konkretnom slučaju nema osnove za izricanje blaže novčane kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

18. Svakako treba navesti da je ovaj sud, s obzirom da je 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 114/22.), koji za inkriminirani prekršaj propisuje neznatno blaži posebni minimum i neznatno blaži posebni maksimum novčane kazne (propisana kazna zatvora je ostala ista), sve kao posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, propitivao da li bi, na temelju čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona, taj Zakon trebalo primijeniti i u ovom prekršajnom predmetu. Imajući na umu da okr. D. L. nije izrečen ni posebni minimum, ni posebni maksimum novčane kazne za prekršaj za koji je proglašena krivom, kao i imajući na umu da ovaj sud ne nalazi postojanje okolnosti zbog kojih bi odluku o izrečenoj novčanoj kazni trebalo preinačavati te da je propisivanje neznatno blažeg posebnog minimuma i neznatno blažeg posebnog maksimuma novčane kazne isključivo posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, a ne volje zakonodavca za blažom kaznenom politikom za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, ovaj sud smatra da, pogotovo uvažavajući pravila načela konkretnosti u primjeni blažeg zakona (odluka se donosi ovisno o specifičnosti slučaja koji je predmet postupka), u ovom prekršajnom predmetu nema mjesta primjeni „novog“ Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. 

 

19. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenica bila lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 30,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njeno uzdržavanje.

 

20. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 28. veljače 2023.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenicu, braniteljicu, i tužitelja.