1

Broj: Ppž-11718/2021

                                               

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R  J  E  Š  E  N  J  E

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. M. Š., zbog prekršaja iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Omiš, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 12. srpnja 2021., broj: 38. Pp J-2503/2019-13, u sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2023.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Omiš, ukida se pobijana prvostupanjska presuda te se predmet dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 12. srpnja 2021., broj: 38. Pp J-2503/2019-13, na temelju čl. 182. st. 1. t. 3. (ispravno: čl. 182. t. 3.) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. M. Š. je oslobođen od optužbe da bi, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te je odlučeno da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda.

 

2. Protiv te presude, tužitelj je pravodobno podnio žalbu, naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog svih žalbenih osnova, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet dostavi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              3. Žalba je osnovana.             

 

4. Naime, prvostupanjski sud je, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, okrivljenika oslobodio od optužbe na temelju načela in dubio pro reo, jer „okrivljenik inkriminirajuće ponašanje negira, a iz izvedenih dokaza sud nije nedvojbeno mogao zaključiti suprotno“. U dokaznom postupku, prvostupanjski sud je ispitao okrivljenika, koji je inkriminirani prekršaj negirao, te je ispitao svjedoka M. M. koji je inkriminirani događaj opisao upravo onako kako je to okrivljeniku stavljeno na teret. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud zaključuje da je iz sadržaja „naprijed citiranih iskaza obojice sudionika utuženog događaja, a koje su činjenično potpuno suprotstavljene tj. okrivljenik i imenovani svjedok međusobno okrivljuju jedan drugog za ispoljeno verbalno i fizičko nasilje … nije mogao nedvojbeno utvrditi da bi okrivljenik inicirao utuženi događaj“.

 

5. Kod takvog zaključivanja, prvostupanjski sud je potpuno zanemario da se okrivljenik može braniti kako želi, pa i iznošenjem neistine, dok je svjedok, prije davanja iskaza, upozoren, između ostalog, da je dužan govoriti istinu i da je lažan iskaz kazneno djelo. Zbog navedenog, ovaj sud smatra da se razlozi prvostupanjskog suda ne mogu prihvatiti. Iako Prekršajni zakon ne određuje jasna, formalna, dokazna pravila, već isti, sukladno čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona propisuje da sud slobodno cijeni dokaze i postojanje ili nepostojanje činjenica, pri čemu nije vezan nikakvim dokaznim pravilima, sud uvijek mora dati razloge zbog kojih je, na temelju slobodne ocjene dokaza, uzeo neku činjenicu dokazanom ili nedokazanom, a koji razlozi moraju imati podlogu u općim načelima ljudskog mišljenja, logici i općeprihvaćenim društvenim i pravnim načelima i standardima.

 

6. Kako je to vidljivo iz obrazloženja pobijane presude, prvostupanjski sud nije naveo ni jedan konkretan razlog zašto ne vjeruje svjedoku M. M. To sigurno ne može biti činjenica da je iskaz ovog svjedoka suprotan obrani okrivljenika, jer ta činjenica nije kriterij ocjene vjerodostojnosti bilo kojeg dokaza pa tako ni iskaza svjedoka. Uostalom, takva procesna situacija, da je iskaz svjedoka suprotan obrani okrivljenika, sadržana je u svim prekršajnim predmetima u kojima okrivljenik ne priznaje prekršaj koji mu se stavlja na teret, a svjedok iskazuje sukladno optužbi pa je životno logično da to ne može biti kriterij za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka.

 

7. Načelo in dubio pro reo podrazumijeva da sud odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti dvojbe o postojanju odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja inkriminiranog prekršaja ili o kojima ovisi primjena neke druge odredbe prekršajnog zakonodavstva. S obzirom da prvostupanjski sud nije dao jasne, argumentirane i prihvatljive razloge zbog kojih smatra da je iskaz svjedoka M. M. nevjerodostojan, to nije bilo mjesta za primjenu načela in dubio pro reo, kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud.

 

8. Kod takvog stanja stvari, ne mogu se prihvatiti razlozi prvostupanjskog suda kojima se rukovodio pri zaključivanju, jer je provedene dokaze trebalo cijeniti s više pažnje i kritičnosti pa je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

9. U ponovnom suđenju, prvostupanjski sud će, uvažavajući razloge ovog rješenja, provesti sve već provedene dokaze, a po potrebi provesti i druge, te pravilnom i kritičnom analizom svih provedenih dokaza, donijeti novu, zakonitu odluku koju će u svemu valjano obrazložiti.

 

              10. Stoga je, na temelju čl. 206. st. 1. Prekršajnog zakona, riješeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 28. veljače 2023.

 

 

 

 

              Rješenje se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 3 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika i tužitelja.