Poslovni broj: 27 Gž-2262/2021-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 27 Gž-2262/2021-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, po sutkinji Niki Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja I. M. /OIB …/ iz S., kojeg zastupa punomoćnik I. O., odvjetnik u S. B., protiv tuženika R. A. d.d. /OIB …/, Z., kojeg zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & G. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-261/2019-8 od 11. svibnja 2021., dana 28. veljače 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Uvažava se kao osnovana žalba tužitelja i ukida rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-261/2019-8 od 11. svibnja 2021. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskim je rješenjem odlučeno je:

„I. Općinski sud u Slavonskom Brodu se oglašava mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

II. Po pravomoćnosti ovog rješenja, predmet će se ustupiti stvarno i mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu“.

 

2. Protiv rješenja žali se tužitelj pozivom na žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku /Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022. i 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a), bez prijedloga o sadržaju drugostupanjske odluke. Traži trošak sastava žalbe.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Sud prvog stupnja prihvaća prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku obrazlažući isto na način da smatra da se sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti ne isključuje niti otežava pravo tužitelja kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, jer da je ugovorena nadležnost u skladu s odredbom članka 46. stavak 1. ZPP-a (određena je po općoj mjesnoj nadležnosti za tuženika) pa da se stoga ne može smatrati nepoštenom odredbom ugovora, imajući pri tome u vidu da se pravo potrošača ograničavalo u situaciji kada bi sud pred kojim bi se parnica vodila bio previše udaljen od njegovog prebivališta pa bi mu prouzročilo prevelike troškove putovanja koji ga mogu odvratiti od upuštanja u postupak (presuda Suda europske unije u predmetu Aqua Med sp.Zo.o. od 3. travnja 2019. br. C-266/18).

 

6. S takvim zaključkom se ne slaže ovaj viši sud.

 

7. Naime, iz stanja spisa proizlazi da tužitelj ima prebivalište u mjestu S., koje je od sjedišta tuženika (Z.) udaljeno oko 200 km, kako to navodi i sud prvog stupnja (točno 187 km), tako da nema mjesta zaključku da putovanje tužitelja, koji, prema odredbi članka 89. stavaka 1. i 2. ZPP-a, neovisno o izboru kvalificiranog punomoćnika, kao stranka ima pravo pristupa sudu i sud stranku koja ima punomoćnika može pozvati da se pred sudom osobno izjasni o činjenicama koje treba utvrditi u parnici, odnosno što stranka koju zastupa punomoćnik može uvijek doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika, istoga ne bi izlagalo nepotrebnom i prevelikom financijskom trošku, tako i gubitku vremena.

 

8. U ponovljenom postupku potrebno je razmotriti da li je odredba članka 12. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika ništetna u smislu odredbe članka 81. Zakona o potrošačima (Narodne novine, broj 96/2003.), u kontinuitetu i odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015., 14/2019.), koji Zakon da je usklađen s Direktivom Vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, imajući pri tome u vidu da se prema članku 3. Direktive Vijeća broj 93/13/EEZ, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlim iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), odnosno uspostavljena tri glavna kriterija za ocjenu nepoštenosti opće klauzule (ugovorna odredba je takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, postoji znatna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, protivi se načelu savjesnosti i poštenja).

 

9. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci (čl. 380. toč. 3. ZPP-a za stavak I. i čl. 166. st. 3. ZPP-a za stavak II.).

 

 

U Zagrebu 28. veljače 2023.

 

 

       Sutkinja:

Nika Grospić Ivasović,v.r.