1

Poslovni broj: Gž-653/2022-3

Poslovni broj: Gž-653/2022-3

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Veljka Kučekovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. Š., OIB: …, iz Z., zastupane po punomoćniku H. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva L. i p. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7287/2019-18 od 24. ožujka 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2023.,

presudio je

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7287/2019-18 od 24. ožujka 2022.

II. Nepobijano rješenje kojim je utvrđeno da je tužba povučena u iznosu od 121,69 kn sa zakonskim zateznim kamatama nije ispitivano u drugostupanjskom postupku.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu kojom je u točki I izreke naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 12.863,10 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose tražbina od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, u točki II izreke naložio je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 8.250,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 24. ožujka 2022. do isplate, te je donio i rješenje kojim je utvrdio da je tužba povučena u iznosu od 121,69 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu protiv presude podnio je tuženik 25. ožujka 2022. zbog svih žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužiteljici da mu naknadi troškove postupka, podredno da presudu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je isplata iznosa koji su, prema navodima tužbe, preplaćeni po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj redovnoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF. Između stranaka nije bilo sporno da su 29. kolovoza 2006. sklopile Ugovor o kreditu (dalje u tekstu: Ugovor) za iznos od 10.813,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje te da je tužiteljica otplatila kredit u cijelosti. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate i valutnoj klauzuli protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske te time ništetne i ima li tužiteljica zbog toga pravo na isplatu razlike preplaćenih iznosa. Sporan je bio učinak i značaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača za ovaj spor te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

5.1. U obrazloženju presude prvostupanjski sud se pozvao na presude i rješenja sudova donesene u sporu pokrenutom od strane udruge P. – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u kojima je utvrđeno da su nepoštene odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženici, kao trgovci, nisu s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni ugovorene kamate, kao i odredbe kojima je valuta obveze vezana uz glavnicu švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora banke nisu informirale potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedeno postupanje banaka da je bilo protivno člancima 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.; dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. protivno odredbama članka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 79/09. i 89/09.; dalje: ZZP/07) te suprotno Zakonu o obveznim odnosima. Budući da je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03 i time ništetne, prvostupanjski sud je ocijenio da konkretan Ugovor u navedenom dijelu također nema pravni učinak. Nadalje je obrazložio da su sudovi prema članku 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja sudova u sporovima povodom kolektivne tužbe radi zaštite prava i interesa potrošača, a takav da zaključak proizlazi i iz članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14.), stoga da nije potrebno provođenje drugih dokaza radi utvrđenja činjenica bitnih za ocjenu ništetnosti spornih ugovornih odredbi, koji pravni stav je u skladu i s pravnim stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesen u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

5.2. Radi utvrđenja visine tražbine i tijeka zatezne kamate proveden je dokaz financijskim vještačenjem na temelju kojeg je utvrđeno da razlika s osnove promjena kamatnih stopa i valutne klauzule za sve anuitete za koje je utvrđen više plaćeni iznos iznosi ukupno 12.863,10 kn. Prvostupanjski sud je prihvatio nalaz vještaka u cijelosti kao valjano obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, te je usvojio tužbeni zahtjev u iznosu koji je utvrdio vještak na temelju članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine svote od prvog dana nakon dana dospjelosti do isplate.

5.3. Prigovor zastare ocijenjen je kao neosnovan pozivom na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te da zastara počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu zastara da je ponovo počela teći 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018., tako da do podnošenja tužbe 11. lipnja 2019. zastara nije nastupila.

6. U žalbi protiv presude tuženik je naveo da je promašeno pozivanje na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu jer je predmetni kredit u cijelosti prestao isplatom. Činjenica da je Ugovor u cijelosti isplaćen, po ocjeni ovoga suda, nije relevantna jer pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa tužiteljica kao potrošač ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer ih je platila bez pravne osnove (čl. 1111. ZOO).

6.1. Tuženik je u žalbi istaknuo da je poštovao tada važeću zakonsku regulativu koja je dozvoljavala ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a kamata se mijenjala u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. Takvi žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude jer, iako je ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule bilo zakonom dozvoljeno, valja reći da ugovorne odredbe Ugovora vezane uz promjenjivu kamatu i valutnu klauzulu nisu ništetne zbog same činjenice da je ugovorena promjenjiva kamata i valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik tužiteljicu prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorne kamate te da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana za švicarski franak niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za valutnu klauzulu, tako da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu.

6.2. Prema daljnjim navodima žalbe, kamata koja bi se odnosila na konkretan Ugovor nikako ne bi mogla biti fiksna jer je volja ugovornih strana bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, a tuženik je tijekom postupka predlagao da se u postupku provede vještačenje na način da se utvrdi kolika bi bila kamatna stopa obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na njeno povećanje. Takvi žalbeni navodi nisu osnovani, jer sud nije ovlašten revidirati ugovor na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru niti na način da se primijene dispozitivne odredbe nacionalnog prava niti na način da uvaži objektivne kriterije, već nepoštenu odredbu samo može izuzeti iz primjene (proglasiti ju ništetnom). Revizija nepoštenih odredbi značila bi njihovo djelomično ostavljanje na snazi, a takvu mogućnost odredbe o ništetnosti ne predviđaju. Zbog toga je prvostupanjski sud mogao kao mjerodavnu visinu redovne kamate uzeti u obzir jedino početno ugovorenu kamatnu stopu pa je zadatak vještaku da preplatu po osnovi promjenjive kamate izračuna po toj kamatnoj stopi pravilan.

6.3. Tuženik je nadalje iznio u žalbi da je tužiteljica svaku pojedinačnu odredbu Ugovora u cijelosti prihvatila te se ni u jednom trenutku nije obratila ovlaštenoj osobi tuženika za dodatna pojašnjenja vezano za razloge i kriterije promjene kamatne stope i tečaja pa se može razumno zaključiti da su joj ugovorne odredbe bile jasne, kao i njezina prava i obveze. Svi kriteriji promjene kamatne stope po kreditu da su bili navedeni u članku 4. Ugovora te dodatno pojašnjeni u Općim uvjetima poslovanja tuženika i Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana, koje interne akte je tužitelj prihvatio potpisom Ugovora. Takvi žalbeni navodi također nisu osnovani. Naime, spomenuti interni akti tuženika sadrže samo općenite odredbe o promjeni kamatne stope koje su prosječnom potrošaču nerazumljive bez dodatnih pojašnjenja, dok tuženik nije iznio činjenicu da je s tužiteljicom o tome dodatno pregovarao i da joj je objasnio učinke i rizike ugovaranja kreditne obveze u CHF i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, niti je predlagao dokaze na te okolnosti na način da se, primjerice, sasluša kao svjedok osoba koja je direktno pregovarala s tužiteljicom i upoznala je s naprijed navedenim činjenicama. Zbog toga žalbeni navodi da su ugovorne odredbe tužiteljici bile jasne, kao i njezina prava i obveze, nisu osnovani.

6.4. Žalbena tvrdnja da je nastupila zastara za potraživanje tužiteljice nije osnovana. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a za tražbine stečene bez osnove što su i tražbine stečene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, rok zastare je 5 godina. Na sjednici 30. siječnja 2020. Građanski odjel Vrhovnog suda zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje: “Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. (čl. 104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, time da je ovo stajalište dopunjeno na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i isto glasi: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača“. Pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse, obvezna su za sve suce Građanskog odjela VSRH, a snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela je ponovno teći od trenutka pravomoćnosti sudskih odluka donesenih povodom kolektivne tužbe, odnosno 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za jednostrano promjenjivu kamatu, a glede zatražene isplate zbog valutne klauzule od 14. lipnja 2018., pa obzirom je tužba podnesena 11. lipnja 2019. treba zaključiti da je prvostupanjski sud osnovano odbio prigovor zastare.

6.5. Uslijed cjelokupne argumentacije iznesene u žalbi tuženik je zaključno osporio i odluku o troškovima postupka. Protivno navodima žalbe odluka o troškovima, koju je tuženik osporio u okviru isticanja pogrešne odluke o glavnom zahtjevu, pravilna je i zakonita, jer je donesena na temelju članka 154. stavak 1. ZPP-a u skladu s uspjehom stranaka u parnici, vrijednošću predmeta spora i poduzetim parničnim radnjama zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, uz primjenu visine troškova zastupanja određenih Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.) i visine sudskih pristojbi propisanih Uredbom o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 53/19. i 92/21.).

7. Slijedom navedenoga ovaj sud je na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu.

8. Rješenje kojim je utvrđeno da je tužba povučena u iznosu od 121,69 kn sa zakonskim zateznim kamatama nije ispitivano u drugostupanjskom postupku jer nije pobijano žalbom.

Koprivnica, 28. veljače 2023.