1

Poslovni broj: 18. P-130/2021-18

 

 

 

    Republika Hrvatska

   Općinski sud u Požegi

   Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: 18. P-130/2021-18

 

U    I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja A. B. iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćnici V. G., odvjetnici u P., protiv tuženika banka d.d., Z., OIB: …, zastupanog po Odvjetničkom društvu Ž. i P. d.o.o., nakon glavne rasprave održane 16. veljače 2023. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora i isplate, 27. veljače 2023.

p r e s u d i o   j e

 

I Utvrđuje se da su dijelovi ugovara o kreditu broj ugovora …, sklopljenog dana 28. kolovoza 2008. godine koji ugovor je istoga dana solemniziran po Javnom bilježniku M. V. pod brojem OV-2818/08, sklopljenog između tužitelja B. A., V., P., OIB: … i tuženika banke d.d. sa sjedištem u Z., OIB: …u članku 4 u kojemu je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva a o kojoj nije pojedinačno pregovarano, ništetna.

II Nalaže se tuženiku banka d.d. sa sjedištem u Z., OIB: … da tužitelju B. A., V., P., OIB: … na ime povrata stečenog bez osnove, na ime više otplaćene glavnice i stvarno plaćene redovne kamate zbog valutnog utjecaja isplati ukupan iznos od 2.144,50 eura / 16.157,77 kuna[1] zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunatih uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od dana 01. 01. 2023. godine pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to:

- za listopad 2008. na iznos od 67,49 kuna / 8,96 eura počev od 15. studenog 2008.

- za studeni 2008. na iznos od 45,64 kuna/5,96 eura počev od 15. prosinca 2008.

- za prosinac 2008. na iznos od 98,41 kuna / 12,96 eura počev od 15. siječnja 2009.

- za siječanj 2009. na iznos od 98,35 kuna / 12,95 eura počev od 15. veljače  2009.

- za veljaču 2009. na iznos od 106,42 kuna / 14,02 eura počev od 15. ožujka  2009.

- za ožujak 2009. na iznos od 87,24 kuna / 11,48 eura počev od 15. travnja 2009.

- za travanj 2009. na iznos od 91,34 kuna / 10,88 eura počev od 15. svibnja 2009.

- za svibanj 2009. na iznos od 84,10 kuna / 11,16 eura počev od 15. lipnja 2009. 

- za lipanj 2009. na iznos od 67,61 kuna / 8,87 eura počev od 15. srpnja 2009.

- za srpanj 2009. na iznos od 68,58 kuna / 8,99 eura počev od 15. kolovoza 2009.

- za kolovoz 2009. na iznos od 77,69 kuna / 10,20 eura počev od 15. rujna 2009.

- za rujan 2009. na iznos od 69,67 kuna / 9,14 eura počev od 15. listopada 2009.

- za listopad 2009. na iznos od 67,57 kuna / 8,86 eura počev od 15. studenog 2009.

- za studeni 2009. na iznos od 79,51 kuna / 10,44 eura počev od 15. prosinca 2009.

- za prosinac 2009. na iznos od 90,33 kuna / 10,89 eura počev od 15. siječnja 2010.

- za siječanj 2010. na iznos od 1110,43 kuna / 14,66 eura počev od 15. veljače 2010.

- za veljaču 2010. na iznos od 200,78 kuna / 26,54 eura počev od 15. ožujka  2010.

- za ožujak 2010. na iznos od 121,45 kuna / 16,01 eura počev od 15. travnja 2010.

- za travanj 2010. na iznos od 120,79 kuna / 15,92 eura počev od 15. svibanj 2010.

- za svibanj 2010. na iznos od 139,74 kuna / 18,43 eura počev od 15. lipnja 2010.

- za lipanj 2010. na iznos od 185,15 kuna / 24,46 eura počev od 15. srpnja 2010. 

- za srpanj 2010. na iznos od 158,05 kuna / 20,86 eura počev od 15. kolovoza  2010.

- za kolovoz 2010. na iznos od 221,78 kuna / 29,32 eura počev od 15. rujna 2010. 

- za rujan 2010. na iznos od 203,94 kuna / 26,13 eura počev od 15. listopada 2010.

- za listopad 2010. na iznos od 176,68 kuna/23,45 eura počev od 15. studenog 2010.

- za studeni 2010. na iznos od 244,81 kuna / 32,37 eura počev od 15. prosinca 2010.

- za prosinac 2010. na iznos od 232,13 kuna / 30,69 eura počev od 15. siječnja 2011.

- za siječanj 2011. na iznos od 272,69 kuna / 36,19 eura počev od 15. veljače 2011.

- za veljaču 2011. na iznos od 251,16 kuna / 33,34 eura počev od 15. ožujka  2011.

- za ožujak 2011. na iznos od 239,05 kuna / 31,73 eura počev od 15. travnja 2011.

- za travanj 2011. na iznos od 232,94 kuna / 30,92 eura počev od 15. svibnja 2011.

- za svibanj 2011. na iznos od 253,92 kuna / 33,70 eura počev od 15. lipnja 2011.

- za lipanj 2011. na iznos od 320,27 kuna / 42,51 eura počev od 15.srpnja 2011.

- za srpanj 2011. na iznos od 306,19 kuna / 40,64 eura počev od 15. kolovoza 2011.

- za kolovoz 2011. na iznos od 446,52 kuna / 59,26 eura počev od 15. rujna  2011.

- za rujan 2011. na iznos od 443,36 kuna / 58,84 eura počev od 15. listopada 2011.

- za listopad 2011.na iznos od 334,75 kuna/44,43 eura počev od 15. studenog  2011.

- za studeni 2011. na iznos od 328,89 kuna/43,65 eura počev od 15. prosinca  2011.

- za prosinac 2011. na iznos od 314,82 kuna / 41,78 eura počev od 15. siječnja 2012.

- za siječanj 2012. na iznos od 337,05 kuna / 44,73 eura počev od 15. veljače 2012.

- za veljaču 2012. na iznos od 358,16 kuna / 47,54 eura počev od 15. ožujka 2012.

- za ožujak 2012. na iznos od 355,23 kuna / 47,15 eura počev od 15. travnja 2012.

- za travanj 2012. na iznos od 345,20 kuna / 45,82 eura počev od 15. svibnja 2012.

- za svibanj 2012. na iznos od 346,25 kuna / 45,96 eura počev od 15. lipnja 2012.

- za lipanj 2012. na iznos od 360,60 kuna / 47,86 eura počev od 15. srpnja 2012.

- za srpanj 2012. na iznos od 348,94 kuna / 46,31 eura počev od 15. kolovoza 2012.

- za kolovoz 2012. na iznos od 352,35 kuna / 46,76 eura počev od 15. rujna 2012.

- za rujan 2012. na iznos od 343,53 kuna / 45,59 eura počev od 15. listopada 2012.

- za listopad 2012. na iznos od 331,05 kuna/43,94 eura počev od 15. studenog 2012.

- za studeni 2012. na iznos od 348,85 kuna / 46,30 eura počev od 15. prosinca 2012.

- za prosinac 2012. na iznos od 344,30 kuna / 45,70 eura počev od 15. siječnja 2013. - za siječanj 2013. na iznos od 348,94 kuna / 46,31 eura počev od 15. veljače 2013.

- za veljaču 2013. na iznos od 330,13 kuna / 43,82 eura počev od 15. ožujka 2013.

- za ožujak 2013. na iznos od 339,58 kuna / 45,07 eura počev od 15. travnja 2013.

- za travanj 2013. na iznos od 350,85 kuna / 46,57 eura počev od 15. svibnja 2013.

- za svibanj 2013. na iznos od 339,67 kuna / 45,08 eura počev od 15. lipnja 2013.

- za lipanj 2013. na iznos od 318,57 kuna / 42,28 eura počev od 15. srpnja 2013.

- za srpanj 2013. na iznos od 311,76 kuna / 41,38 eura počev od 15. kolovoza 2013.

- za kolovoz 2013. na iznos od 2.627,97 kuna / 348,79 eura počev od 15. rujna 2013. pa do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

III Nalaže se tuženiku banka d.d. sa sjedištem u Z., OIB: …, da tužitelju B. A., V., P., OIB: … naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 1.615,90 eura/ 12.175,00 kuna¹[2]na koje troškove teku zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena počevši od dana donošenja presude 27. veljače 2023. pa do isplate a sve to u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

1. Tužitelj B. A. podnio je tužbu protiv S. d.d. Z. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Podneskom od 6. prosinca 2022. uredio je tužbeni zahtjev na način da je kao tuženika označio banku d.d. zbog promjene naziva tuženika.

1.1. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika V. d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj: … dana 28. kolovoza 2008. U navedenom ugovoru ugovoreno je da kreditor odobrava i stavlja korisniku na raspolaganje kredit u iznosu od 9.600,00 CHF sa rokom otplate 60 mjeseci. Prvobitnim otplatnim planom rata kredita je trebala iznosit 194,65 CHF u 60 mjesečnih anuiteta kroz razdoblje od 5 godina.U čl. 4 predmetnog ugovora ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima

1.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014.godine i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9.travnja Stranica 2 od 6 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.lipnja 2018.godine broj Pž-6632/2017 te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 a u kojem je parničnom postupku je osmotuženik S. d.d. (ranije V. d.d.) bio jedan od tuženika, kojim presudama je utvrđeno da je osmotuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta koja je vezana uz glavnicu švicarski franak u skladu s jednostranom odlukom banke a osmotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku, a sve na štetu potrošača, pa je time osmotužena postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je bez prethodnog dogovora s tužiteljem jednostranom odlukom Uprave Banke u razdoblju od 10. listopada 2008. pa do konačne otplate kredita glavnicu i kamatu usklađivao sukladno kretanju švicarskog franka, zbog čega je tužitelju s kroz razdoblje od sedam godina, anuitet kredita porastao i do 450,00 kuna mjesečno. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br.: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br.: Pž-7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. godine, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.travnja 2015.godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od dana 14.lipnja 2018.godine broj Pž-6632/17, pravomoćno je utvrđeno da je valutne klauzule u CHF tuženik usklađivao i mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom tuženika, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

 

1.3. Shodno gore navedenome tužitelj je oštećen za razliku između ugovorene rate kao i razlike u valuti CHF na dan sklapanja ugovora, te otplaćenih iznosa i to u kunskoj protuvrijednosti CHF prema danu plaćanja. Tužitelj zadržava pravo da nakon provedenog financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu same visine istog, tj. iznosa razlike između plaćenog i ugovorenog mjesečnog anuiteta. Predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu čl.4 ugovora koji je tužiteljica zaključila sa tuženikom i isplati novčani iznos od 16.254,91 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate.

 

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Požegi zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11. st. 4. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika 28.8.2008., ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koji proizlaze iz Ugovora.

2.1. Tuženik je nadalje istakao prigovor zastare potraživanja ovisno o pravnoj kvalifikaciji tužbe, a obzirom je parnični postupak pokrenut dana 9.4.2021., sukladno odredbama čl.230. i 226., odnosno čl. 371. ZOO-a.

2.3. Nadalje navodi da utvrđenja iz parnice „Potrošač“ nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe jer je u istoj utvrđivana apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se o tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice "Potrošač" i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

2.4. Tuženik ne osporava da su tužiteljica i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu dana kreditu broj: … na razdoblje od 60 mjeseci u iznosu od 9.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

2.5.Tuženik smatra da sve kada bi presuda iz parnice "Potrošač" i bila primjenjiva, da nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS i automatike vezanosti ovoga suda utvrđenjima iz navedene presude, već da je sud u svakom pojedinom slučaju dužan ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Isto tako ističe da ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnim u parnici "Potrošač". Tuženik ističe da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojih bi proizlazila i najmanja sumnja da je postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu RH. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora (čl. 26. ZOO-a te Zakona o zaštiti potrošača i naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju) izrijekom je predviđalo mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.

2.6. Nadalje tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovele do neravnoteže među strankama. Da bi se navedene odredbe mogle utvrditi ništetnim potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i /ili nejasna, i /ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva, te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Niti jedna od navedene tri pretpostavke nije ispunjena.

2.7. Tuženik nadalje navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je jasno koncipirana ugovorom, a i sam tužitelj je potvrdio upoznatost sa značenjem i posljedicama spornih odredbi potpisom Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, ukazuje da je tužiteljica prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz Ugovora. Kako je sporna odredba ugovora o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, da sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena. Tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znao, niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Kretanje tečaja CHF nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne  smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti, a time i ništetnosti primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne pozicije. Tuženik je kao i tužiteljica bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe.

2.8. Kako tužitelj nije dokazao osnov tužbenog zahtjeva, tuženik smatra da nema mjesta raspravljanju o visini tužbenog zahtjeva, te se protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja i osporava anticipiranu metodu kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu.

2.9. Slijedom navedenoga tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj … od 28.8.2008., plan otplate u jednakim anuitetima, prometnu karticu po kreditu,  otplatnu karticu po kreditu, priložene stručne članke i sudsku praksu, pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka S. M. od 21. studenog 2022. te je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj:53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. U postupku je sporna nadležnost ovoga suda, osnov i visina tužbenog zahtjeva te zastara potraživanja.

7. O prigovoru mjesne nadležnosti odlučeno je rješenjem ovoga suda poslovni broj

P-130/2021-7 od 19. siječnja 2022. na koje rješenje stranke nisu uložile žalbu te je postalo pravomoćno dana 10.2.2022.

8. U postupku nije sporno da su tužiteljica i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj … od 28. kolovoza 2008. U navedenom ugovoru u članku 1 kredita ugovoreno je da kreditor odobrava i stavlja korisniku na raspolaganje kredit u iznosu od 9.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju V. d.d. za devize važećem na dan isplate.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno utvrđeno je da je tuženik ( kao osmotuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnike kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmotuženik S. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu broj Pž 6632/2017 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženog protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) i za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

11. Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

12. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

13. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to je dakle ništava odredba dijela čl.4 predmetnog Ugovora u kojem članku je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

15. Naime, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

16. Odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

17. Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je trgovac  bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

18. Člankom 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

19. Sud je na okolnosti sklapanja ugovora saslušao tužitelja i iz njegovog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba koja je sklopila ugovor u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti, da nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, niti su ga informirali o posljedicama i rizičnosti tečaja u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. Tužitelj je iskazao da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu radio u K. d.d. kao vozač i nije bio vlasnik obrta, OPG-a ili bilo kakve poslovne djelatnosti. Sredstva kredita je utrošio za kupnju vozila u obiteljske svrhe. Naveo je da kada je otišao do auto-kuće V. M. koja se bavi prodajom vozila da su mu rekli da treba podići kredit kod V. d.d. jer s njima surađuju. Kada je došao u banku sve je već bilo dogovoreno i samo je potpisao ugovor o kreditu. Tom prilikom djelatnik banke mu je rekao da je iznos rate kredita 820,00 kuna a poslije je rata porasla na 1.310,00 kuna. Nitko  ga nije informirao o rizičnosti sklapanja ugovora u kojemu je valutna klauzula vezana uz CHF. Iskazao je da nije pročitao ugovor, a na pitanje zašto nije pročitao odgovorio je zato što mu je kolega s posla prodavao vozilo, koji je zaposlen u P. K. ali je bio i u poslovnom odnosu sa V. M. Znao je da sklapa ugovor o kreditu u kojem je valutna klauzula vezana za CHF,  ali  ne razumije što to zapravo znači. Bitno mu je bilo da je rata kredita 810,00 kn u protuvrijednosti CHF i da CHF neće rasti.

 

20. Sud cijeni da je iskaz tužitelja istinit, osobito jer je naveo okolnosti koje mu ne idu u prilog, a to je da nije pročitao ugovor prije potpisivanja. Međutim sud ne nalazi da je ova okolnost odlučna obzirom se radi o tipskim ugovorima u kojime je sporna odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, dakle nije mogao pregovarati, već ju prihvatiti ili ne prihvatiti. Iskaz tužitelja odgovara utvrđenju suda  u kolektivnom sporu.

20.1. Naime, iz obrazloženja pravomoćne presude iz kolektivnog spora proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao.

21. Tako je sud imajući u vidu citirane odluke i izvedene dokaze utvrdio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru čija je odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF- ništetna. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.

22. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Stoga je sud mišljenja da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

24. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka S. M. koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim.

24.1. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka od 21.11.2022., razlika između stvarno više plaćenih kamata i tečajnih razlika u kunama i početno utvrđenih anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i po početno ugovorenoj kamatnoj stopi iznosi 16.356,72 kuna / 2.170,91 eura. Tijekom otplate kredita zbog povećanja kamatne stope tužitelj je više platio iznos od 198,95 kuna/ 26,41 eura, a zbog povećanja tečaja CHF  na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita tužitelj je više platio iznos od 16.157,77 kune/ 2.144,50 eura po glavnici i kamati. Knjigovodstveni vještak je dao i tabelarni prikaz svog nalaza i mišljenja.

25. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev podneskom od 6. prosinca 2022. na način da potražuje iznos od 16.157,77 kuna i uredio je tužbeni zahtjev u pogledu mjesečnih iznosa pobliže navedenih u izreci ove presude zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

26. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje, a tuženik se podneskom od 15. veljače 2023. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka na način da nema računskih prigovora,a prigovara osnovi po kojoj je račun napravljen, odnosno da nije bilo mjesta utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva na ovaj način- razlika između anuiteta po ugovoru i plaćenih anuiteta u skladu s kasnijim izmjenama kamatne stope jer nije razvidno zbog čega bi tužitelj imao pravo na povrat tako isplaćene razlike.

26.1. Tuženik se nije očitovao na podnesak tužiteljice od 6. prosinca 2022. kojim je uredila tužbeni zahtjev na način da je isti smanjila, pa se ima smatrati da se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe.

27. Prihvaćajući u cijelosti nalaz vještaka, sud je utvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 16.157,77  kuna. Kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli (čl. 4. ugovora) ništetne, tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do rasta tečaja švicarskog franka prema tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu. Stoga sud nalazi neosnovanim prigovor tuženika metodologiji izračuna sudskog vještaka.

28. Prigovor zastare koji je istaknuo tuženik za potraživanja tužitelja po ugovoru o kreditu nije osnovan.

28.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.).

28.2. Imajući u vidu odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod br. P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule kada je zastara počela teći iz početka.

28.3. Od navedenog dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. na dalje, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 15. lipnja 2018. obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

28.4. Rok zastare dakle počinje teći od 15. lipnja 2018. godine, a predmetna tužba podnesena 9. travnja 2021. godine. Zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa određeni zastarni rok, zbog čega se ima primijeniti odredba čl. 225. ZOO koja propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, tako da je tužba tužiteljice podnesena unutar roka zastare, te prigovor zastare nije osnovan.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – Odluka US RH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje ZPP) tako da je sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od ukupno 1.615,90 eura/ 12.175,00 kuna, koji trošak se odnosi na sastav tužbe (1.500,00 kuna), zastupanje na pripremnom ročištu od 21.9.2021. (750,00 kuna) zastupanje na ročištu za glavnu raspravu održanom 16.2.2023. ( 1.500,00 kuna) i sastav obrazloženog podneska od 19.5.2021.i od 6.12.2022. (1.500,00 kuna za svaki podnesak) te pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 750,00 kuna, što uz obračunat PDV od 25% iznosi 9.375,00 kuna. Nadalje tužitelju pripada pravo na trošak vještačenja 2.500,00 kuna koliko je uplatio predujam, te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 300,00 kuna ( koliko tužitelj potražuje na ime sudske pristojbe na tužbu prema priloženom troškovniku).

30. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi 27. veljače 2023.

     Sudac:

Anamarija Kovačević Turac, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnica V. G., P.

2. Odvjetničko društvo Ž. i P. d.o.o