1              Poslovni broj: Gž R-934/2022-2

Poslovni broj: Gž R-934/2022-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu po sutkinji Mariji Šimičić, u pravnoj stvari tužitelja  L. T. d.o.o., R. OIB:, kojeg zastupa punomoćnica mr.sc. N. M., odvjetnica u Š., protiv tuženika I. F., OIB:, P., kojeg zastupaju punomoćnici J. A. i A. D., odvjetnici u Š., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: 5Pr-269/2020-10 od 5. srpnja 2022., 27. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: 5Pr-269/2020-10 od 5. srpnja 2022.

 

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku I. F., da u roku od 15 dana isplati tužitelju L. T. d.o.o., iznos od 6.375,00 kuna, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od 15. rujna 2020., pa do isplate, prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena (točka I. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tužitelju da isplati tuženiku na ime parničnog troška iznos od 3.750,00 kuna (točka II. izreke). 

 

2. 2. Protiv te presude žali se tužitelj pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/1., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70(19., 80/22. i 114/22. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev. Tužitelj je zatražio trošak žalbenog postupka.

 

2.1. U odgovoru na žalbu tuženik je porekao sve žalbene navode kao neosnovane, te je predložio da se žalba kao takva odbije. Tuženik je zatražio i trošak žalbenog postupka.

 

2.2. Žalba nije osnovana.

 

3. S obzirom na vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju, radi se o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP-a, zbog čega se pobijana presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. istog Zakona te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, prema odredbi čanka 467. stavka. 1. ZPP-a.

 

3.1. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

3.2. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tužitelj jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

 

3.3. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku pravilno je i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tužitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ovo se navodi, iako taj žalbeni razlog u sporu male vrijednosti nije dopušten.

 

4. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 6.375,00 kuna skupa sa zatraženim kamatama, s osnove ugovorene kazne.

 

5. Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

 

- da su tužitelj i tuženik sklopili 1. kolovoza 2017. ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta IT SISTEM ADMINISTARTOR,

- da članak 7. tog ugovora glasi: "(1) Radnik je upoznat s činjenicom da je zbog prirode djelatnosti koju Poslodavac obavlja i zbog prirode posla koji će Radnik temeljem ovog Ugovora o radu obavljati za poslodavca nužno da radnik svoj posao obavlja sve dok traje turistička sezona tekuće godine, jer će u protivnom poslodavcu nastati šteta. (2) Radnik se obvezuje da će poslodavcu na ime naknade štete isplatiti iznos njegove mjesečne plaće uvećane za svaki mjesec za koji bi otkazao ovaj ugovor o radu, a prije isteka vremena iz gornjeg stavka. (3) Z potrebe ovog ugovora o radu turističkom sezonom smatra se razdoblje od 1. travnja do 30. rujna svake godine s tim da se odredbe ovog članka primjenjuju i u slučaju kada radnik otkaže ugovor o radu uoči turističke sezone, odnosno 30 dana prije njezinog početka.",

- da je člankom 9. istog ugovora, ugovorena naknada za obavljeni rad u punom radnom vremenu i uz prosječne rezultate rada i da će poslodavac, radniku mjesečno isplaćivati osnovnu plaću u neto iznosu od 5.000,00 kuna,

- da su člankom 14. ugovora o radu stranke ugovorile uvjete pod kojima se ugovor o radu raskida, odnosno otkazuje,

- da je tuženik otkazao navedeni ugovor o radu pisanim putem 11. kolovoza 2020.,

- da je tuženik podneskom obavijestio zakonskog zastupnika tužitelja F. P. da uvaži njegovu poruku kao obavijest o napuštanju pozicije IT asistenta u tvrtki tužitelja 11. kolovoza 2020., a da će završetak njegovog radnog odnosa kroz otkazni rok biti 31. kolovoza 2020.,

- da tužitelj otkaz ugovora o radu od strane tuženika nije utvrdio nikakvom odlukom.

 

6. Budući da tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje isplatu ugovorene kazne iz razloga što tuženik kao radnik prema navedenim odredbama sklopljenog ugovora o radu nije mogao otkaz dati od 1. travnja do 30. rujna svake godine, ni 30 dana prije početka turističke sezone, to je pravilno prvostupanjski sud naveo da je samo odredbama članka 106. stavkom 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14., 127/17., 98/19. i 151/22 - u daljnjem tekstu: ZR), propisano da se za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja može ugovoriti ugovorna kazna, te ako je za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja predviđena samo ugovorna kazna, poslodavac može, u skladu s općim propisima obveznoga prava, tražiti samo isplatu te kazne, a ne i ispunjenje obveze ili naknadu veće štete.

 

7. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud naveo da je ugovaranje ugovorne kazne vezano isključivo za slučaj poštivanja ugovorne zabrane utakmice, a u ovom slučaju nije sporno da takva zabrana utakmice među strankama nije ugovorena. Stoga je pravilno taj sud zaključio da tužitelj kao poslodavac nije mogao s tuženikom kao radnikom ugovarati plaćanje takve ugovorne kazne jer ista nije predviđena odredbama ZR-a, kao što je pravilno naveo i da je za radnika navedeno ugovaranje nepovoljnije od onog koje je predviđeno ZR-a, i da je to u suprotnosti sa citiranom odredbom ZR-a.

 

8. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj s tuženikom nije mogao ugovoriti ugovornu kaznu ako tuženik kao radnik odluči dati otkaz ugovora o radu, jer na temelju odredbe članka 9. stavka 1. ZR-a, poslodavac, radnik i radničko vijeće te sindikati i udruge poslodavaca, mogu ugovoriti uvjete rada koji su za radnika povoljniji od uvjeta određenih ovim ili drugim zakonom, a prema stavku 2. istoga članka poslodavac, udruge poslodavaca i sindikati mogu kolektivnim ugovorom ugovoriti uvjete rada nepovoljnije od uvjeta određenih ovim Zakonom, samo ako je ovim ili drugim zakonom to izričito propisano.

 

9. Kako iz navedenog proizlazi da je tuženik kao radnik ugovaranjem plaćanja ugovorene kazne stavljen suprotno citiranim odredbama ZR-a u nepovoljniji položaj, bez obzira kojom se djelatnošću tužitelj bavi, to je očito da na temelju ugovorene odredbe koja je suprotna odredbama ZR-a, tužitelj ne može s uspjehom tražiti od tuženika isplatu utuženog iznosa.

 

10. Tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke, jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

11. Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. stavka 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.,  37/22. i 126/22.), a koju ni tužitelj posebnim žalbenim razlozima ne pobija.

 

11.1. Odlučujući o troškovima žalbenog postupka, zahtjev tužitelja je odbijen jer mu ne pripada iz razloga što nije uspio sa svojom žalbom primjenjujući odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a, dok je i zahtjev tuženika za naknadom troška za sastavljanje žalbe odbijen jer je ovaj sud mišljenja da ta radnja nije bila potrebna za parnicu u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

 

12. S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 27. veljače 2023.