Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Daruvaru

  Daruvar, S. Radića 27                                                                                                           

                            Poslovni broj REF. 20: P-542/2021-39

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

i

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u B., Stalna služba u D. po sucu toga suda D. G. J. kao sucu  pojedincu u parničnom predmetu tužitelja S. B.- T., OIB:…, M. cesta 96, M. zastupan po punomoćniku B. Č. odvjetniku iz K., protiv tuženika Z. banka d. d. Z., Trg bana J. J. 10, OIB: …, zastupanog po odvjetničkom društvu P. & P., Z., I. trg 10/VII, Z., radi  isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 24. siječnja 2023. godine, na ročištu za objavu presude 27. veljače 2023.,

 

 

r i j e š i o  je

 

 

Utvrđuje se povlačenje dijela tužbenog zahtjeva za isplatu preplate po osnovu promjene tečaja u iznosu od 204,85 EUR / 1.543,42 kn.

 

 

      p r e s u d i o   j e

 

 

I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, a koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj: … kreditna partija … koji je sklopljen dana 21.9.2005. godine te potvrđen po Javnom bilježniku N. J. V., iz K., pod poslovnim brojem … od dana 21.9.2005. između tužiteljice S. B.-T., M. cesta 96, 48 260 M., OIB: … i tuženika Z. BANKA d.d., Z., Trg bana J. J. 10, OIB: … u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u kojem se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF, te navedena ugovorna odredba ne proizvodi pravni učinak za ugovorne strane.

 

2. Nalaže se tuženiku Z. banci d.d., Trg bana J. J. 10, 10 000 Z., OIB: … isplatiti tužiteljici S. B.-T., M. cesta 96, 48 260 M., OIB: … s osnove preplate zbog promjene tečaja kroz razdoblje otplate kredita ukupan iznos od 6.498,32 EUR/ 48.961,58 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku:

 

- na iznos od 43,12 EUR / 324,91 kn teku od 17.1.2011.

- na iznos od 41,62 EUR / 313,55 kn teku od 15.2.2011.

- na iznos od 40,44 EUR / 304,70 kn teku od 15.3.2011.

- na iznos od 40,74 EUR / 306,92 kn teku od 15.4.2011.

- na iznos od 6.332,40 EUR / 47.711,50 kn teku od 2.5.2011.

 

do 31.7.2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do naplate po kamati koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena do  isplate sve u roku od 15 dana."

 

II. Odbija se tužbeni zahtjev, kao neosnovan u dijelu koji glasi:

 

" Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 23. C) Ugovora o namjenskom kreditu broj: … kreditna partija … koji je sklopljen dana 21.9.2005. godine te potvrđen po Javnom bilježniku N. J. V., iz K., pod poslovnim brojem … od dana 21.9.2005. između tužiteljice S. B.-T., M. cesta 96, 48 260 M., OIB: … i tuženika Z. BANKA d.d., Z., Trg bana J. J. 10, OIB: … u dijelu ugovorenog plaćanja naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita i navedena ugovorna odredba ne proizvodi pravni učinak za ugovorne strane, te se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici plaćenu naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 3.052,61 kn /405,15 EUR, sa potraživanom zakonskom zateznom kamatom od 02. 05. 2011. do isplate, na taj iznos, sve u roku od 15 dana pod, prijetnjom ovrhe."

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 1.657,03  EUR/  12.484,89 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude tj. dana 27.02.2023. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve to roku od 15 dana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Kod ovog suda tužiteljica S. B.-T. iz M. zastupana po punomoćniku B. Č. odvjetniku iz K. podnijela je dana 10. lipnja 2021. godine tužbu protiv tuženika Z. banka d.d. Z., radi isplate.

 

2. U tužbi se navodi, da su  dana 21.09.2005. godine stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj: … kreditna partija …, a koji ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika N. J. V., iz K., pod poslovnim brojem … od dana 21.09.2005. godine (dalje u tužbi: Ugovor). Ugovorom je tuženik tužiteljici odobrio i isplatio kredit u iznosu od 58.602,03 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB. Predmetnim Ugovorom u članku 2. određena je kamatna stopa u visini od 4,50% godišnje, promjenljiva, u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama. Otplata kredita utvrđena je u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, a na rok otplate od 30 godina. Tužiteljica je u predmetu P-347/2016 istog suda ishodila pravomoćnu presudu P-347/2016-23 od 20.srpnja 2017.godine kojom je utvrđeno, da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi ranije navedenog ugovora o kreditu pod čl.2. i 7. što se odnosi na obvezu plaćanja redovne kamate koja je tijekom postojanja obveze osnovom ugovora promjenjiva u skladu s odlukama o promijeni kamatnih stopa tuženika, kao i da u slučaju izmjene redovne kamatne stopa sukladno odluci banke tužiteljica kao korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene iznose anuiteta time da će o izmijenjenom iznosu kreditor obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora i time je već riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl.2. i 7. ugovora tako da je u tom dijelu već presuđena stvar. U vrijeme vođenja ranijeg postupka u P-347/2016 još uvijek nije zauzeto stanovište o valutnoj klauzuli u CHF, pa zbog toga tužiteljica podnosi ovu tužbu kako bi tražila utvrđenje ništetnosti ranije navedenog ugovora o kreditu i to čl.1.istog ugovora, te kako bi tražila platež pretplaćenog iznosa po valutnoj klauzuli. Također tužiteljica smatra da je ništetna odredba iz čl. 23. C) o kojoj se nije pregovaralo već je bila zadana od strane tuženika da korisnica kredita i tužiteljica može izvršiti prijevremenu otplatu kredita, ali uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora. Tužiteljica smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak, te smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnim presudama donesenih u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika, te se poziva na presudu P-1401/12 Trgovačkog suda u Z. od 4.7.2013.godine, te u presude Visokog trgovačkog suda u Z. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, VSRH Revt- 249/14-2 od 9. 4. 2015, Ustavni sud RH - U-III-2521/2015 i dr. od 13. 12. 2016. , Vrhovni sud RH - Revt 575/16-5 od 3. 10. 2017. U tužbi se ističe da se na sporni pravni posao  primjenjuje  Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 96-102. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Presude suda E. unije također utvrđuju da su ugovorena kamatna stopa kao i valutna klauzula u CHF nepoštene i ništetne za sve sudove država članica EU pa prema tome obvezuju i sve sudove u RH, a o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima postoji i direktiva EU-93/13 od 5. travnja 1993. godine. Dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužiteljici pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužiteljici omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je zamijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača 74-77. koje su donošenjem ZPK stavljene izvan snage. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku. Nadalje, tužiteljica smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i 4 nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužiteljica nije bila unaprijed upozorena, a što joj direktno uzrokuje štetu zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, budući da je istovremeno sa rastom tečaja švicarskog franka, tuženik -netransparentno- podizao i kamatnu stopu. Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda i bez provjerljivih parametara isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Odredbom čl. 326. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Tužiteljica je 02. svibnja 2011.godine prijevremeno otplatila predmetni kredit, a koja činjenica je raspravljena u predmetu istog suda P-347/16, te joj je tuženik s obzirom na prijevremenu otplatu naplatio naknadu osnovom ništetne odredbe ugovora iz čl. 23. C u iznosu od 3.052,61 kuna a koja naknada je plaćena 2. svibnja 2011. godine. Konkretno, da je predmetni kredit odobren u kunama i da se otplata vrši u jednakim mjesečnim anuitetima u kunama bez valutne klauzule vezane uz CHF tužiteljica bi platila značajno manji iznos otplate kredita, a s obzirom na valutnu klauzulu kako je ugovorena u čl.1. preplatila je tuženiku za tečajnu razliku iznos od 50.505,00 kuna, a nakon što se u postupku provede financijsko knjigovodstveno vještačenje tužiteljica će srediti tužbeni zahtjev po glavnici i kamati koja joj pripada po osnovu izvršene preplate u okviru cjelokupnog iznosa glavnice na svaki pojedini mjesečni iznos od izvršenog plaćanja anuiteta do dana kada će tuženik izvršiti platež. Tužiteljica također potražuje i platež naknade za prijevremenu otplatu kredita od 3.052,61 kune sa zakonskom zateznom kamatom od 2. svibnja 2011. godine do isplate. Tužiteljica ističe kako temeljem članka 118. Zakona o zaštiti potrošača te članka 502.c Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, tj. ovaj sud vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli, a ništetnost odredbe čl.2. i 7. ugovora već je presuđena stvar. Nakon što je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev kako je to pobliže označeno u toč. I izreke ove odluke.

 

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporavao tužbeni zahtjev u pogledu pravne osnove i visine. Istaknut je i prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva, a koji su dospjeli prije 11.06.2016., te se poziva na zastarni rok od 5 godine, koji bi tekao od svake pojedinačne isplate i nije prekinut podnošenjem tužbi u kolektivnom sporu, jer tužitelj nije bio stranka kolektivnog spora. Osporava tužitelju status potrošača. Osporava osnovu i tijek zateznih kamata i smatra da bi eventualno zatezne kamate mogle teći tek od podnošenja tužbe u ovome predmetu. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer da za velik broj uplata nema podataka o osobi uplatitelja. Tuženik nadalje ističe da je tužitelj bio upoznat s valutnim rizikom, a sukladno čl. 1. predmetnog ugovora. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena ugovorna odredba i ista nije protivna Ustavu R. H. Kamata određena predmetnim ugovorom o kreditu također je zakonita i sukladna čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Banka nije znala niti mogla znati/morala znati za rast tečaja CHF. Prilikom sklapanja Ugovora banka je pružila sve potrebne informacije stranci, putem obavijesti, Općih uvjeta promjena kamatnih stopa   tuženika u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama te javno dostupnih članaka na temu Š. franak ". Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje povrata plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, a obzirom da je naknada za prijevremenu otplatu naplaćena tijekom 2011. godine, znači gotovo 10 godina prije podnošenja ove tužbe. Naime, tužba u kolektivnom sporu pred TS Z. br. P– 1401/12 nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljeve zahtjeve za isplatu po osnovi naplaćene naknade.  Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom Tuženik je predlagao sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz dosudu tuženiku parničnih troškova. Naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe članka 23. točka C. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, naknadu uređuju sljedeće odredbe:

- čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/2009); potom je Zakonom o izmjenama i dopunama toga Zakona („Narodne novine“, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom

„pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za prijevremenu otplatu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za prijevremeno, djelomično ili u cijelosti, ispunjenje svoje obveze, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.). Tuženik smatra da je spomenuta ugovorna odredba jasna i lako razumljiva i lako uočljiva i da nije prouzročila nikakvu neravnotežu između stranaka. Nije sporno da je tužiteljica  02.05.2011. prijevremeno otplatila kredit u cijelosti i platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 3.052,61 kn. Tuženik dodatno ukazuje se i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž-5327/2018, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo: da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte koju tu naknadu jasno određuju, pa da nije osnovan prigovor tužitelja da ta naknada nije bila određena odnosno odrediva; da predmetna naknada nije mijenjana od strane tuženika u cijelom razdoblju otplate kredita; da se radi o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora te da tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju; da naknada nije ugovorena kao obveza plaćanja (dijela) kamata u slučaju prijevremene otplate kredita; da je ta naknada jedna od naknada, koju tuženik obračunava u svom redovnom poslovanju i predstavlja cijenu usluge banke, koja usluga je navedena u Katalogu tuženikovih proizvoda i koju uslugu naplaćuju i druge banke. Tuženik je preložio sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

4. Tužitelj se protivio svim istaknutim prigovorima po tuženiku u odgovoru na tužbu. U pogledu prigovora nedostatka aktivne legitimacije istaknuto je da je sve uplate vršila tužiteljica. Protivi se istaknutom prigovoru zastare i ističe da je Vrhovni sud R. H. zauzeo stajalište da zastara teče od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, a u pogledu plaćene naknade za prijevremeni raskid od pravomoćnosti odluke kojom će biti utvrđena ništetnost te odredbe.

 

5. Sud je u postupku izvođenja dokaza izvršio uvid u dokumentaciju dostavljenu uz tužbu koju čine; Ugovor o namjenskom kreditu broj: …kreditna partija … od 21.09.2005. godine, promet po kreditu za razdoblje 21.rujna 2005.godine do 2.svibnja 2011.godine, preslika pravomoćne i ovršne presude istog suda P-347/2016-23 od 20.srpnja 2017.godine sa klauzulom pravomoćnosti (6-51),

dokumentaciju dostavljenu po tuženiku: izlaganje Predsjednika upravnog odbora Š. banke iz 2004. o švicarskom franku i euru, novinski članci, Izvadak iz odluke o Tarifi naknada za usluge od 2011. godine,(list 76-174), pročitao iskaz tužiteljice ( list 260), te nalaz i mišljenje sudske vještakinje S. P. iz K. (list 268-282). Sud nije saslušao predloženog svjedoka po tuženiku osobnog bankara na okolnosti informiranosti tužiteljice o parametima vezanim za valutnu klauzulu u CHF, jer je isto ocjenjeno nepotrebnom obzirom na čl. 502 c Zakona o parničnom postupku i presudu iz kolektivnog spora na koju se poziva tužiteljica Visokog trgovačkog suda R. H. poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te stav Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-18/2018 od 26.05.2020.

 

6. Temeljem provedenih dokaza i njima utvrđenog činjeničnog stanja sud je presudio kao u izreci odluke iz slijedećih razloga;

 

- među strankama nije bilo sporno, da su iste međusobno zaključile Ugovor o kreditu onako kako se to navodi u tužbi. Iz predmetnog Ugovora o kreditu te iskaza tužitelja proizlazi da je isti zaključen radi kupnje kuće u K. Tuženik osporava tužiteljici status potrošača u predmetnom ugovoru. Međutim, o istome je već odlučeno u presudi P- 347/16-23 od 20.07.2017. Općinskog suda u B. Stalna služba u K. kada je vezano za isti Ugovor koji je predmet raspravljanja i u ovome postupku, ali vezano za njegovu odredbu čl. 2 i 7. koje se odnose na  ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom tuženika, pravomoćno odlučeno da su te odredbe ništetne, temeljem Zakona o zaštiti potrošača, a imajući u vidu Presudu Visokog trgovačkog suda R. H. Pž-7129/13 od 16.07.2014. iz kolektivnog postupka za zaštitu potrošača, čime je već taj sud prihvatio i ocijenio da je tužiteljica imala status potrošača. Teret dokaza na ovu okolnost bio je na tuženiku, a isti nije dokazao da bi nekretnina koju je kupila tužiteljica služila  u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Sukladno odredbi članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine"  br. 93/03), određeno je, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je svrha podizanja predmetnog kredita bila kupnja stambenog prostora, odnosno prostora za stanovanje, pa iako je ista iskazala, da je dio kuće uredila i za uređenje frizerskog salona, dio kuće je svakako uređen za stanovanje, te je prema iskazu tužiteljice to i bila primarna  svrha, dok se ideja da se dio kuće uredi za frizerski salon tek razvila kasnije, dakle nakon zaključenja predmetnog ugovora.

 

- predmetnim ugovorom u čl.1 istoga ugovorena je valutna klauzula na način, da je ugovorena glavnica kredita u iznosu od  58.602,03 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB R. H. U čl. 7 istoga ugovora, ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB R. H. važećem za CHF na dan plaćanja.  U čl.23 c) ugovorena je obveza korisnika kredita na plaćanja naknade prema važećoj odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora, za slučaj prijevremene konačne otplate predmetnog kredita od korisnika kredita.

 

- među strankama je bilo nesporno, da je tužiteljica izvršila prijevremenu konačnu otplatu kredita na dan 02.05.2011. i da je na isti dan za isto platila naknadu tuženiku u iznosu od 3.052,61 kn.

 

- uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda R. H. poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je, da je o tužbi Udruge P. - H. savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik  u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda R. H. poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine u navedenom dijelu, presuda Visokog trgovačkog suda R. H. poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine je potvrđena.

 

7. Po ocjeni ovog suda na pravni odnos stranaka vezano za predmetni ugovor o kreditu od 21. rujna 2005., primjenjuje se pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, jer je tuženik iz ovoga predmeta obuhvaćen kao tuženik u navedenim postupcima, a kako to proizlazi iz navedenih presuda, odnosno primjenjuje se utvrđenje nepoštenim i ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a tužitelj je u predmetnom slučaju imao status potrošača u skladu s odredbom članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine"  br. 93/03), sve kako je to već obrazloženo u toč. 6. ovoga obrazloženja.  Stoga, imajući navedeno u vidu, a pri tome uzimajući u obzir da se tužitelj poziva na već navedena utvrđenja iz postupaka kolektivne pravne zaštite, ista se i primjenjuju u ovome predmetu sve temeljem odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje ZPP)  i članka 118. Zakona o zaštiti  potrošača ("Narodne novine", br.41/14 i 110/15). Uzimajući u obzir navedeno, odnosno djelomičnu ništetnost predmetnog Ugovora koja se odnosi na  ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli proizlazi, da se na pravni odnos stranaka primjenjuje  tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora  o kreditu, pa je stoga zahtjev tužitelja osnovan u pogledu vraćanja onog što je tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno iznosa koji čine razliku između rata kredita plaćenih u konkretnom slučaju i između  rata kredita obračunatih uz primjenu  tečaja CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu, a temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima  ("Narodne novine", br.35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO). Tužiteljica je aktivno legitimirana u ovome predmetu, jer je upravo ona bila stranka ugovora, odnosno temeljem predmetnog ugovora ona je preuzela obveze iz istoga prema tuženiku, te bila prema tuženiku u obveznom odnosu, a nije utvrđeno da bi ista svoje obveze iz predmetnog ugovora prenijela na neku treću osobu, te su sve uplate obuhvaćene tužbenim zahtjevom vezane i odnose se na ispunjenje obveza tužiteljice prema tuženiku po zaključenom ugovoru. Stoga, istaknut prigovor po tuženiku da tužiteljica nema aktivnu legitimaciju, jer da za velik broj uplata nema podataka o osobi uplatitelja posve je neosnovan.

 

8. U odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženiku, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda R. H. održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj parnici se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok od 5 godina sukladno čl. 225 Zakona o obveznim odnosima (N.N.33/05), jer se radi o povratu stečenog bez osnove. Stoga zastarni rok od 5 godina  počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba podnijeta 11.06.2021., zastara nije nastupila, te stoga prigovor zastare sud smatra neosnovanim.

 

9. Visinu novčanih iznosa koji čine razliku između plaćenih rata po predmetnom kreditu, te rata kredita obračunatih bez primjene ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, sud je utvrdio provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje je povjereno stalnom sudskom vještaku S. P. iz K. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka.

 

10. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka (list 268-283) proizlazi, da je tužitelj kao korisnik predmetnog kredita više platio tuženiku zbog promijene tečaja tijekom otplate u odnosu na početni tečaj CHF koji je bio na dan zaključenja ugovora, u razdoblju i iznosima kako je pobliže naznačeno u točci I 2. izreke ove odluke.

 

11. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocijenivši da je vještak dao odgovore na postavljena pitanja u rješenju o određivanju vještačenja i da je vještački nalaz dat sukladno pravilima struke, te imajući u vidu ostale provedene dokaze u ovome predmetu, ne postoje razlozi za sumnju u ispravnost sačinjenog nalaza i mišljenja vještaka.

 

12. Tužitelju su priznate kamate na dosuđene iznose u skladu sa zatraženim, a pri tome uzimajući u obzir odredbu članka 1115. ZOO, koji glasi, da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je navedena odredba o valutnoj kaluzuli Ugovora nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je stekao nepoštenim postupanjem prilikom ugovaranja valutne klauzule od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate kako je postavio tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci presude, te je visina kamatne stope određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, te članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

 

13. Uzimajući u obzir sve navedeno sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, te je odlučio kao u točki I. izreke presude.

 

14. U svezi zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 23 C) iz predmetnog Ugovora, koja se odnosi na plaćanje naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita te obvezivanje tuženika na povrat plaćene naknade tužiteljici u iznosu od 3.052,61 kn, sa potraživanom zakonskom zateznom kamatom od 02. 05. 2011. sud je ocijenio taj dio zahtjeva neosnovanim. Naime, da bi se sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, ("Narodne novine" br. 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i to člancima 81., 82., 90., neka odredba u potrošačkom ugovoru smatrala nepoštenom, a time bila i ništetna, potrebno je da predstavlja takvu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po ocjeni ovoga suda odredba čl. 23 C) iz predmetnog ugovora, iako je bila dio standardnog obrasca Ugovora o kreditu tuženika, predstavlja odredbu koja je jasna i razumljiva, te imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom otplate predmetnog kredita nije mijenjao iznos naknade s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora, na što se poziva tuženik, a tužitelj niti nije tvrdio da bi tuženik tijekom otplate promijenio visinu naknade na više na njegovu štetu, sud cijeni da nije utvrđeno, da bi ta ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a pri tome svakako imajući u vidu omjer plaćene naknade za prijevremenu otplatu koja je bila 2011.  (3.052,61 kn) i visine isplaćene glavnice tužiteljici 58.602,03 CHF što je na dan korištenja kredita iznosilo u kunskoj protuvrijednosti 280.428,29 kn, te ugovoreni rok otplate od 30 godina. Uz sve navedeno sud napominje da tužitelj u tužbi niti nije određeno naznačio niti se pozvao na to da bi navedena odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu  niti u čemu bi se ista eventualno sastojala, a sama ugovorna odredba nije bila protivna prisilnim propisima. Obzirom da nije utvrđena ništetnost spomenute odredbe čl. 23 C) predmetnog ugovora, to tužiteljica niti nema pravo na povrat plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženiku. Sud je stoga odbio spomenuti dio tužbenog zahtjeva kako je pobliže naznačeno u toč. II izreke odluke.

 

15. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužitelja, prilikom očitovanja na podnesak tužitelja od 24.11.2022.  kojim je tužitelj sukladno vještačkom nalazu i mišljenju postavio visinu tužbenog zahtjeva za isplatu po preplati tužitelja s osnove promjene tečaja. Obzirom je tužitelj tim podneskom snizio visinu tužbenog zahtjeva za isplatu s osnove promjene tečaja sa prvotno potraživanih 50.505,00 kn/ 6.703,17 EUR  na 6.498,32 EUR/ 48.961,58 kn, a u toč. I izreke nije postavljao nikakav novi tužbeni zahtjev koji bi se u bitnome razlikovao od prvobitno postavljenog, to se ne radi o preinaci u smislu čl. 191. Zakona o parničnom postupku, već o sniženju odnosno povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, pa kako se tuženik nije izričito protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, sud je sukladno čl. 193. st. 2 Zakona o parničnom postupku utvrdio povlačenje tužbenog zahtjeva za sniženi iznos kako je pobliže označeno u ovoj odluci, dok o preinaci nije odlučivao, jer preinake niti nije bilo.

 

16. Tužitelj je u ovoj parnici uspio sa 91,4%, jer mu je od prvobitno zatraženih 53.557,61 kn dosuđeno 6.498,32 EUR/ 48.961,58 kn, dok je uspjeh tuženika 8.6 %. Obzirom na navedeno tuženik je dužan tužitelju naknaditi 82,8 % opravdanih parničnih troškova sukladno čl. 154 st. 2  u svezi čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Imajući u vidu  Tarifu o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (u nastavku OT) tužitelj je u ovome premetu imao opravdan parnični troška kojega čine nagrade njegovu punomoćniku za zastupanje i to: za sastav tužbe 1.500.00 kn /199,08 €, za sastav 2 obrazložena podnesaka u iznosu od po 1.500.00 kn / 199,08 €, za svaki podnesak, za zastupanje tužitelja na 3 raspravnih ročišta sa 1.500.00 kn /199,08 €, po ročištu. Na ime PDV-a na priznate nagrade punomoćniku tužitelja pripada iznos od 2.250,00 kn/ 298,63 €. Sudska pristojba na tužbu iznosi 442,79 kn/ 58,77 € koliko je plaćena, a na presudu 885,58 kn/ 117.54 €. Trošak vještačenja iznosio je 2.500,00 kn/ 331,81 € te isto također ulazi u opravdan parnični trošak tužitelja. Dakle, ukupan opravdan parnični trošak tužitelja iznosi 2.001,24 € /15.078,37 kn, a od istoga 82,8 % iznosi 12.484,89 kn/ 1.657,03 € te je iznos od  12.484,89 kn / 1.657,03 € tuženik dužan naknaditi tužitelju na ime parničnog troška, a kako je i riješeno u izreci. Obzirom je tužitelj uspio u predmetnoj parnici u većem razmjeru od tuženika, zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška nije osnovan u smislu čl. 154 st. 2. Zakona o parničnom postupku, pa ga je sud odbio kao neosnovanog.

 

U D. 27. veljače  2023. 

 

                                                                                                                                        Sutkinja

 

                                                                                                                                    D. G. J.

 

 

 

 

P O U K A : Protiv ove presude  nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u  tri primjerka.

 

 

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Odvjetnik B. Č., K.
2. Odvjetnik Odvjetničko društvo  P. & P., Z., I. trg 10/VII, Z.