1

Poslovni broj: 26 Gž-156/2023-2

Poslovni broj: 26 Gž-156/2023-2

U   I M E    R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. H. d.o.o., OIB:..., Z., kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u Z., protiv tuženice J. B., OIB:..., iz S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj Povrv-76/2022-54 od 22. prosinca 2022., dana 27. veljače 2023.

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj Povrv-76/2022-54 od 22. prosinca 2022.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke djelomično je ukinuti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika S. Š. u Z. broj Ovrv-2042/16 od 30. rujna 2016. u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju 2.927,65 kn/388,57 EUR sa zateznom kamatom od 16. rujna 2016. do isplate i naknaditi troškove postupka. Toč. II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženici trošak postupka od 34,77 kn/4,61 EUR.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i održati na snazi platni nalog u cijelosti, odnosno podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za prijevremeni raskid ugovora, a činjenično se temelji na tvrdnji da je između stranaka zasnovan ugovorni odnos temeljem zahtjeva za zasnivanje pretplatničkog odnosa od 17. rujna 2015. koji je raskinut 27. srpnja 2016. krivnjom tuženice, pa tužitelj potražuje isplatu s osnova naknade za prijevremeni raskid ugovora. O preostalom potraživanju tužitelja odlučeno je pravomoćnom presudom istoga suda poslovni broj Povrv-1766/2017-42 od 20. listopada 2021. na način da je održan na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi u dijelu kojim je tuženica obvezana isplatiti tužitelju ukupan iznos od 1.905,50 kn sa zateznom kamatom, koji se odnosi na mjesečnu naknadu i trošak telekomunikacijskih usluga za razdoblje trajanja pretplatničkog odnosa, kao i preostali iznos cijene mobilnog uređaja.

6. Polazeći od utvrđenja da se potraživanje tužitelja temelji na čl. 14. st. 2. Općih uvjeta poslovanja V. d.o.o. (u daljnjem tekstu: Opći uvjeti), koji su sastavni dio sklopljenog ugovora, te kojima je ugovoreno da ukoliko je ugovor tijekom obveznog trajanja raskinut od strane V. krivnjom krajnjeg korisnika da je krajnji korisnik obvezan platiti ukupan iznos svih preostalih mjesečnih naknada za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora, te od utvrđenja da je navedeni ugovor - potrošački ugovor, a da je čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno nije pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac i potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, prvostupanjski sud zaključuje da isplatom mjesečne naknade do kraja obveznog trajanja ugovora u situaciji kada tužitelj, iz razloga što je ugovor raskinut, ne ispunjava svoje obveze, dolazi do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama stranaka na štetu korisnika usluge (tuženice). Na taj način je tužitelj koristeći svoj položaj ugovorio povoljne ugovorne odredbe u svoju korist iako istovremeno nije u obvezi pružiti potrošaču nikakvu protučinidbu, slijedom čega takvu ugovornu obvezu u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nalazi nepoštenom i time ništetnom. Vezano uz odredbu čl. 41. st. 4. Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine br. 73/08., 90/11., 133/12., 80/13., 71/14., u daljnjem tekstu: ZEK) prvostupanjski sud navodi da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje nego da primjenu nalazi Zakon o zaštiti potrošača kao lex specialis, pozivajući se na Zaključak sa sastanka predstavnika Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 14. listopada 2016. broj Su-IV-409/16. u kojem je navedeno da se pravni odnos u postupcima operatera radi prijevremenog raskida ugovora prosuđuje primjenom čl. 49. i 50. ZZP-a, slijedom čega je ukinut platni nalog u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.927,65 kn.

7. U žalbi tužitelj ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da primjena čl. 14. st. 2. Općih uvjeta dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuženice i s tim u vezi da je pogrešno primijenio čl. 49. i 50. ZZP-a jer nije jasno na temelju čega je sud utvrdio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana kada nije utvrđivao što čini tužiteljevu protučinidbu, a bez čega nije moguće utvrditi postoji li nerazmjer činidbe i protučinidbe, odnosno postoji li znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je propustio primijeniti čl. 41. st. 5. ZEK-a koja propisuje da se pretplatničkim ugovorom može utvrditi ako je ugovor raskinut krivnjom pretplatnika prije isteka razdoblja obveznog trajanja ugovora da pretplatnik mora platiti mjesečnu naknadu za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora ili naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koje je ostvario, ako je plaćanje te naknade povoljnije za pretplatnika, ukazujući da je čl. 14. st. 2. Općih uvjeta u bitnom preuzet iz čl. 41. st. 5. ZEK-a, dok je čl. 296. st. 3. Zakona o obveznim odnosima propisano da su od utvrđenja ništetnosti izuzeti oni sadržaji općih uvjeta koji su preuzeti iz važećih propisa. Pravna priroda ugovorene naknade za raskid ugovora predstavlja ugovorenu naknadu štete, odnosno izgubljenu dobit koju bi tužitelj stekao u slučaju urednog ispunjenja ugovorenih prava i obveza. Sud nije uzeo u obzir da je tuženica kupila mobilni uređaj po povoljnijim uvjetima i da je koristila usluge po povoljnijim uvjetima jer je sklopila ugovor uz obvezno trajanje od 24 mjeseci, kako je tužitelj objasnio u podnesku od 11. srpnja 2018. Zaključno ukazuje da je prvostupanjski sud bio dužan postupiti sukladno čl. 288.a st. 2. Zakona o parničnom postupku, te postavljanjem pitanja i na drugi svrsishodni način nastojati da se iznesu sve odlučne činjenice i dopune navodi stranaka, označe i dopune dokazna sredstva, te je bio dužan razmotriti i sporna pravna pitanja. Kako je prvostupanjski sud propustio postupiti na taj način i nije utvrđivao pogodnosti koje je tuženica ostvarila sklapanjem ugovora uz obvezno trajanje, to je ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku i bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 288.a st. 2. Zakona o parničnom postupku.

8. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda tužitelja valja istači da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 70/19.), u kojem se odluka kojom se završava takav postupak prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Ispitujući odluku u okviru žalbenih navoda tužitelja ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a obzirom presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni sadržaju provedenih dokaza i presuda nema nedostataka radi kojih se ne može ispitati njezina zakonitost.

10. Iako tužitelj nije ovlašten pobijati presudu radi relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka (čl. 467. st. 1. ZPP-a), valja istači da nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 288.a ZPP-a jer je prvostupanjski sud raspravio predmet spora primjenom načela otvorenog pravosuđenja, na koju obvezu je ukazao i ovaj sud kada je rješenjem broj Gž-68/2022-2 od 2. svibnja 2022. ukinuo presudu u dijelu odbijenog zahtjeva za isplatu naknade za prijevremeni raskid ugovora. Ispitivanjem presude i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da nije počinjena ijedna od drugih bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. u vezi čl. 467. st. 1. ZPP-a.

11. Žalbenim navodima kojima tužitelj osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da ugovaranje prava na naknadu za prijevremeni raskid ugovora u konkretnom slučaju uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuženice, tužitelj sadržajno pobija presudu radi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz kojeg zakonskog razloga tužitelj nije ovlašten pobijati presudu u sporu male vrijednosti kako je navedeno pod toč. 8. obrazloženja.

12. Obzirom je prvostupanjski sud iznio jasne razloge na temelju kojih nalazi utvrđenim da ugovaranje naknade za prijevremeni raskid ugovora u konkretnom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuženice i radi čega je otklonio primjenu čl. 14. st. 2. Općih uvjeta, to je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio zahtjev tužitelja, odnosno ukinuo platni nalog u dijelu koji sadrži nalog za isplatu po tom osnovu.

13. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tužitelj ističe da je čl. 14. st. 2. Općih uvjeta preuzet iz čl. 41. st. 5. ZEK-a i da je stoga navedena odredba Općih uvjeta izuzeta od ispitivanja ništetnosti primjenom čl. 296. st. 3. ZOO-a. Navedena ugovorna odredba Općih uvjeta nije preuzeta iz ZEK-a, a niti se čl. 41. st. 5. ZEK-a na koji se poziva tužitelj primjenjuje na konkretni ugovorni odnos, obzirom je ugovor sklopljen prije 22. srpnja 2017. kada je stupio na snagu čl. 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine br. 72/17.) kojim je izmijenjen čl. 41. st. 5. ZEK-a.

14.Isto tako nisu osnovane tvrdnje da se naknada za prijevremeni raskid odnosi na popuste i pogodnosti koje je tuženica ostvarila na usluge tužitelja i da je isto tužitelj opisao u podnesku od 11. srpnja 2018. Naime, tužitelj je u podnesku opisao da je tuženica kupila mobilni uređaj po povoljnijoj cijeni, ali kao što je već navedeno ostatak cijene mobilnog uređaja (u visini postavljenog zahtjeva) tužitelju je dosuđen pravomoćnom sudskom odlukom, dok druge pogodnosti u smislu povoljnije usluge tužitelj nije opisao u podnesku na koji se poziva, odnosno utuženo potraživanje činjenično nije odredio kao zahtjev za naknadu štete nego isključivo kao zahtjev za isplatu ugovorene naknade za prijevremeni raskid ugovora.

15. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pravilnom primjenom čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, time da tužitelj odluku o troškovima postupka pobija u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari i sadržajno ne iznosi žalbene razloge.

16. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tužitelja, te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio toč. I. izreke i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a toč. II. izreke prvostupanjske presude.

U Varaždinu 27. veljače 2023.