1

Poslovni broj: Gž-70/2023-2

 

 

 

Poslovni broj: Gž-70/2023-2

 

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu Dominku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja H. r., javna ustanova, Z., OIB: …, zastupana po punomoćnici K. P., odvjetnici iz OD L. i p. iz Z., protiv tuženog D. T. iz N., OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama poslovni broj 13 Povrv-11/2022-11 od 16. prosinca 2022., 27. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I.) Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama poslovni broj 13 Povrv-11/2022-11 od 16. prosinca 2022. godine.

II.) Tužitelju se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.) Presudom Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama poslovni broj 13 Povrv-11/2022-11 od 16. prosinca 2022. godine ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika D. C. iz Đ., poslovni broj Ovrv-752/2021, UPP/OS-Ovrv-144/2021 od 24. siječnja 2022. godine.

2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužitelj zbog svih dopuštenih žalbenih razloga pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači održavanjem na snazi platnog naloga sadržanog u rješenju  o ovrsi javnog bilježnika uz dosudu tužitelju parničnog troška uključujući i trošak žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.) Žalba nije osnovana.

5.) Predmet spora je novčana tražbina u iznosu od 480,00 kuna s osnova neplaćene RTV pristojbe za vremensko razdoblje od mjeseca siječnja pa do mjeseca lipnja 2021. godine, u mjesečnim iznosima od po 80,00 kuna.

5.1.) Navedeni tužbeni zahtjev tužitelja sud ocjenjuje neosnovanim i to nakon što nalazi utvrđenim:

-da prema izvatku iz ovjerovljenih poslovnih knjiga tužitelj tereti tuženika za neplaćenu pristojbu u razdoblju od mjeseca siječnja 2021. godine pa do mjeseca lipnja 2021. godine u ukupnom iznosu od 480,00 kuna;

-da iz salda konti kartice tužitelja proizlazi da pristojba za navedeno utuženo razdoblje nije plaćena, i da je za ranije razdoblje pristojba plaćana;

-da je tuženik dana 09. lipnja 2021. godine podnio tužitelju pisani zahtjev za odjavu prijamnika zbog toga što ga ne posjeduje, i da je tužitelj, temeljem tog zahtjeva, tuženika odjavio iz evidencije pretplatnika sa danom 01. srpnja 2021. godine;

-da iz tužiteljeve evidencije pretplatnika proizlazi da je tuženik bio evidentiran obveznikom plaćanja RTV pristojbe od 26. siječnja 1999. godine za televizor na adresi N..

5.2.) Polazeći od navedenih utvrđenja sud prvog stupnja zauzima stav da tužiteljeva evidencija pretplatnika RTV pristojbe ne dokazuje da bi se tuženik nalazio spram tužitelja u odnosu obveznika plaćanja pristojbe, jer nije sudu predočio ni jedna dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je upravo tuženik na zakonom propisani način prijavio prijamnik (putem inkasatora, na obrascu prijave prijamnika ili na bilo koji drugi način) – iz čega izvodi zaključak da tužitelj nije dokazao postojanje valjanog pravnog osnova zahtijevati isplatu utuženog iznosa od tuženika. Stoga sud prvog stupnja odbija postavljeni tužbeni zahtjev ukidanjem u cijelosti platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi javnog bilježnika.

6.) Uvodno valja napomenuti da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl.458.st.1. ZPP-a, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koji ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR / 10.000,00 kuna, a u navedenim sporovima, u skladu sa odredbom čl.467.st.1. ZPP-a, presudu je dopušteno pobijati žalbom samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354.st.2. ovoga zakona, osim zbog povrede iz članka 354.st.2.t.3. ovoga zakona.

6.1.) Dakle, u skladu sa naprijed navedenim, predmetu presudu nije dopušteno pobijati žalbom zbog naprijed navedene bitne povrede postupka, zbog relativno bitnih povreda postupka iz čl.354.st.1. ZPP-a, a ni zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.) U žalbi tužitelj u bitnome ističe da sud odbija tužbeni zahtjev zbog toga što tužitelj nije dokazao da je tuženik odjavio prijamnik tek sa 01. srpnja 2021. godine; da je navedeno utvrđenje suda u suprotnosti sa dokazima koji postoje u spisu što presudu čini nerazumljivom te postoji proturječje između izreke i obrazloženja; da je pogrešan stav suda da tužiteljeva elektronska evidencija pretplatnika ne predstavlja dokaz da je tuženik obveznik plaćanja navedene pristojbe – to tim više što tuženik tijekom postupka nije niti osporavao da je bio obveznik plaćanja pristojbe, jer nije sporio činjenicu podnošenja zahtjeva za odjavu televizijskog prijamnika; da je sud prvog stupnja sporni  neovjereni elektronski izvadak iz evidencije obveznika plaćanja pristojbe morao ocijeniti zajedno sa svim ostalim dokazima kako to propisuje odredba čl.8. ZPP-a, što nije učinio, a da je tada bi utvrdio postojanje obveze  tuženika, a to stoga što tuženik nije osporio svoj status obveznika, da je kao takav bio evidentiran kod tužitelja, i da tuženik nije dokazao da je odjavio prijamnik prije 01. srpnja 2021. godine. Zbog svega navedenog smatra da je sud prvog stupnja o tužbenom zahtjevu odlučio i pogrešnom primjenom materijalnog prava.

7.1.) Navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, i to zbog razloga koji će biti navedeni u nastavku obrazloženja ove drugostupanjske odluke.

8.) Prije svega, iz naprijed izloženih (točka 7.) navoda žalbe izvjesno proizlazi da tužitelj istu izjavljuje i zbog žalbenog razloga iz odredbe čl.354.st.1. u svezi čl.8. ZPP-a, no zbog navedene bitne povrede postupka, u skladu sa već izloženim u točki 6. ove odluke, predmetnu presudu donesenu u sporu male vrijednosti nije dopušteno pobijati žalbom, pa ovaj drugostupanjski sud te žalbene navode nije uzeo u razmatranje, odnosno nije iste ocjenjivao, jednako kao niti one kojima tužitelj možebitno upućuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, zbog kojeg također nije dopušteno pobijati presudu donesenu u sporu male vrijednosti.

9.) Nadalje, tužitelj u žalbi ukazuje na postojanje bitne povrede postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, a koju je, prema navodima žalbe, sud prvog stupnja učinio kada u obrazloženju obrazlaže odbijanje tužbenog zahtjeva zbog toga što tužitelj nije dokazao da je tuženik odjavio prijamnik tek sa 01. srpnja 2021. godine, što je u suprotnosti sa dokazima koji postoje u spisu predmeta.

9.1.) Navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao osnovane, jer iste proturječe onom što proizlazi iz razloga presude navedenih u obrazloženju (točka 7.) – jer sud tužbeni zahtjev nije ocijenio neosnovanim zbog toga što tužitelj ne bi dokazao da je tužitelj odjavljen kao pretplatnik sa danom 01. srpnja 2021. godine, kako to u žalbi navodi tužitelj, već ga je ocijenio neosnovanim zbog toga što tužitelj nije dokazao postojanje valjanog pravnog temelja, tj. nije dokazao da bi tuženik na valjan način stekao te imao svojstvo pretplatnika a time i obveznika plaćanja pristojbe i u razdoblju prije 01. srpnja 2021. godine, a što je on u postupku pred prvostupanjskim sudom izričito osporio. Dakle, ne postoji navedena proturječnost na koju se ukazuje u žalbi, a ovaj drugostupanjski sud ne nalazi postojanje niti nekih drugih nedostataka u presudi zbog kojih ju ne bi bilo moguće na valjan način ispitati, pa stoga nije učinjena bitna povreda postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a.

10.) Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u okvirima propisanim odredbom čl.365.st.2. u svezi čl.467.st.1. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi niti postojanje bilo koje druge bitne povrede postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti, a zbog koje je dopušteno žalbom pobijati presudu donesenu u sporu male vrijednosti.

11.) Nije ostvareno niti postojanje žalbenog razloga iz čl.356. ZPP-a jer je sud na utvrđene činjenice pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbi 34. i čl.36. Zakona o hrvatskoj radioteleviziji (NN broj 137/10., 76/12., 78/16., 73/17., 46/17., 94/18. – dalje: ZHRT), pa se protivne žalbene tvrdnje tužitelja ne mogu prihvatiti.

12.) Naime, odredbom čl.34.st.1. ZHRT je propisano da svatko tko ima u vlasništvu ili posjedu radijski i televizijski prijamnik odnosno drugi uređaj za prijam radijskog ili audiovizualnog programa (u daljnjem tekstu: prijamnik) na području Republike Hrvatske koji je pokriven prijenosnim signalom dužan je HRT-u plaćati mjesečnu pristojbu utvrđenu člankom 35. stavkom 2. ovoga zakona, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Odredbom čl.36.st.1. istog zakona je pak propisano da osoba iz članka 34.stavka 1. ovoga zakona ne plaća mjesečnu pristojbu ako prijamnik odjavi, a način odjave prijamnika i kontrole plaćanja mjesečne pristojbe utvrđuje HRT svojom odlukom.

13.) Osnovno sporno pitanje u postupku pred prvostupanjskim sudom bilo je pitanje da li je tuženik u spornom razdoblju, kao vlasnik i posjednik televizijskog prijamnika, bio obveznik plaćanja pristojbe.

13.1.) S tim u vezi netočne su žalbene tvrdnje kako tuženik svojstvo obveznika plaćanja pristojbe nije osporio u postupku pred prvostupanjskim sudom, jer to proturječi stanju predmetnog spisa. Naime, tuženik je već u prigovoru (list 32) protiv rješenja o ovrsi iznio tvrdnju da on nikada nije potpisao nikakav ugovor sa HRT-om o pretplati, već da su to bili učinili njegovi roditelji, a kod tih tvrdnji je ustrajao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom (list 56), kada je i dodatno pojasnio navedene tvrdnje iz prigovora – tj. da je prijamnik prijavila njegova majka kada je on još bio dijete, da mu je majka umrla 1999. godine, da nakon njene smrti pa sve od 2019. godine na adresi u N., on niti nije živo već njegov brat P. T., a da je u lipnju 2019. godine doista poslao tužitelju zahtjev za odjavu iz praktičnih razloga, tj. zbog toga što je tužitelj na njegovo ime dostavljao račune za plaćanje pristojbe koje on nije podmirivao jer nije niti bio obveznik niti je imao televizijski prijamnik, pa je na taj način želio prekinuti dostavu navedenih računa.

14.) Teret dokaza za postojanje činjenica odlučnih za primjenu odredbe čl.34.st.1. ZHRT u predmetnoj parnici je bio na tužitelju. Međutim, nakon što je tuženik osporio da bi ikada on bio vlasnik televizijskog prijamnika te da bi on isti ikada prijavio, čijem je osporio i stjecanje svojstva obveznika plaćanja pristojbe te da bi  ikada plaćao pristojbu, osim što je dostavio u spis izvod evidentiranih televizijskih pretplatnika, tuženik nije sudu predočio dokaz (prijava prijamnika putem inkasatora, prijava na obrascu prijave ili na bilo koji drugi način) na temelju kojeg bi se moglo na izvjestan način zaključivati o načinu stjecanja svojstva pretplatnika i obveznika plaćanja pristojbe, pri čemu sud prvog stupnja cijeni da dokaz za to ne predstavlja pisani zahtjev za odjavu upućen tužitelju u okolnostima koje je u postupku iznio tuženik.

14.1.) Slijedom toga sud prvog stupnja je, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, izveo pravilan zaključak da tužitelj nije dokazao da bi tuženik u utuženom vremenskom razdoblju bio vlasnik televizijskog prijamnika, odnosno imao svojstvo obveznika plaćanja televizijske pristojbe u smislu naprijed navedenih i citiranih zakonskih odredbi iz čl.34. i čl.36. ZHRT.

15.) Budući da ne postoje žalbeni razlozi na koje se u žalbi ukazuje a ni oni na koje se pazi po službenoj dužnosti valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

16.) Kako nije uspio u žalbenom postupku tužitelju ne pripada pravo na trošak izjavljivanja žalbe pa mu isti nije niti dosuđen.

 

 

Bjelovar, 27. veljače 2023.

 

 

Sudac

 

    Antun Dominko v. r.