1

Poslovni broj Gž-222/2023-2

                                                                 

          Poslovni broj: Gž-222/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to: Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. G., iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika F. M., iz N., (ranije Č.), OIB: …, zastupanog po punomoćniku J. P., odvjetniku iz Č., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: P-276/2022-8 od 12. siječnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 27. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: P-276/2022-8 od 12. siječnja 2023.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

„ I. U cijelosti se odbija tužbeni zahtjev tužitelja G. A. koji glasi :

 

Nalaže se tuženiku F. M., Č., OIB: …, isplatiti tužitelju A. G., Z., OIB: …, iznos od 255.000,00 EUR-a (dvjestopedesetipettisuća eura) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10.11.2016. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Nalaže se tuženiku da plati tužitelju trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tužitelju G. A. da tuženiku M. F. naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 14.402,50 EUR (četrnaesttisućačetiristoidva eura i pedeset centi ) / 108.515,63 kune (stoosamtisućapetstoipetnaest kuna i šez-desetitri lipe ), u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tužitelj. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, smatra da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i da pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Smatra da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da tijekom postupka nije dokazao da je tuženik priznao sporni zastarjeli dug i da posljedično tome njegov zahtjev valja odbiti kao neosnovan jer u Sporazumu od 10. studenog 2016. nije izričito, jasno i nedvosmisleno priznao zastarjeli dug koji ima u odnosu na tužitelja, radi čega je i došlo do zastare ove njegove novčane tražbine. Smatra da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da temeljem navedenog sporazuma nije moguće utvrditi visinu duga trećih osoba koje su navedene u tom sporazumu ( J. K. J. i P.) prema tuženiku, a koji dug je onda tuženik „navodno“ prepustio tužitelju, kao ni samu pravnu osnovu duga koji se navodne priznaje. Ukazuje na sadržaj navedenog Sporazuma iz 2005. i Sporazuma iz 2016., činjenicu da tuženiku nije oduzeta poslovna sposobnost te da je bio vlasnik financijske institucije i da je osuđen na kaznu zatvora radi nepravilnosti u poslovanju financijske institucije (Međimurska štedionica), koja je bila u njegovom vlasništvu. Ukazuje i na pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu te pravno shvaćanje Županijskog suda u Puli-Pola izraženo u ranijoj ukidnoj odluci. Osim toga, ukazuje i na odredbe čl. 240. i čl. 312. st. 2. ZOO.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se kao osnovan prihvati njegov tužbeni zahtjev.

 

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP).

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos od 255.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, temeljeći svoj zahtjev na, između njih, sklopljenim Sporazumom od 1. travnja 2005. kojim se tuženik obvezao vratiti tužitelju navedeni novčani iznos „...do kraja 2005.g.“ odnosno Sporazumu od 10. studenog 2016.

 

7. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka u postupku sklopljen Sporazum od 1. travnja 2005., temeljem kojeg se odredbama čl. 2. i 3. tuženik F. M. obvezao isplatiti tužitelju iznos pozajmice od 255.000,00 eura do kraja 2005., a nije sporno ni da je 11. studenog 2016. između njih sklopljen i naknadni Sporazum, kojim u članku 1. utvrđuju da navedeni dug još uvijek nije vraćen i da su se odredbom čl. 2. ovog Sporazuma sporazumjeli da „...u cilju podmirenja nespornog i još nepodmirenog dugovanja dužnik potraživanja koja ima prema J. K. i P. K., T., R. S. prepusti vjerovniku A. G..“ Nije sporno ni da ovaj novčani iznos tuženik nije vratio tužitelju.

 

7.1. Sporna je osnovanost tuženikova prigovora zastare, obzirom na tvrdnju tužitelja da je tuženik Sporazumom, sklopljenim između njih 10. studenog 2016. ( list 5 spisa), priznao ovaj zastarjeli dug ( čl. 240. st. 1.  Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO) i da su se time stranke u postupku  sporazumjele o obnovi obveze, pa nova tražbina zastarijeva za vrijeme koje je određeno za njezinu zastaru – čl. 246. ZOO).

 

8. Odlučujući o ovom spornom pitanju i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja, prvostupanjski sud je nakon ocijene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP), kao neosnovan odbio ovaj zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da tijekom postupka nije dokazano da je tuženik navedenim Sporazumom od 10. studenog 2016. izričito, jasno i nedvosmisleno priznao zastarjeli dug prema tužitelju, i da posljedično tome nije došlo ni do obnove ili novacije Ugovora o zajmu iz Sporazuma sklopljenog 1. travnja 2005., odnosno, do produljenja roka vraćanja zajma suglasnošću volja ovdje parničnih stranaka, a koji se sastojak ove ugovorne odredbe može mijenjati samo suglasnošću ugovornih stranaka, ovdje stranaka u postupku.

 

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome - dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka ( čl. 365. ZPP ), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je ovakva presuda prvostupanjskog pravilna i zakonita.

 

9.1. Prije svega, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP valja istaknuti da prvostupanjski nije počinio ovu bitnu povredu odredba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku  i samih tih isprava ili zapisnika,  zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

9.2. Prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354.  st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud, kao sud dugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba tužitelja u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka valjalo ocijeniti neosnovanom.

 

10. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

11. Na temelju odredbe čl. 220. st. 1. ZOO propisano je da se pisano priznanje zastarjele obveze smatra odricanjem od zastare.

 

11.1. Odredbom čl. 240. st.. 1. ZOO propisano je da se zastara prekida kad dužnik prizna dug, dok je odredbom stavka 2. ovog članka propisano da se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja.

 

11.2. Na temelju odredbe čl. 246. ZOO propisano je da ako je prekid nastao priznanjem duga od strane dužnika, a vjerovnik i dužnik su se sporazumjeli o obnovi obveze, nova tražbina zastarijeva za vrijeme koje je određeno za njezinu zastaru.

 

11.3. Temeljem odredbe čl. 247. ZOO propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, dok je odredbom čl. 249. st. 1. ZOO propisano da se volja za sklapanje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave ,a na temelju odredbe čl. 319. st. 2. ZOO propisano je da se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom.

 

12. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđeno činjenično stanje, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je u ovom postupku nastupila zastara novčane tražbine tužitelja jer je od dospijeća ove obveze tuženika vratiti tužitelju dug od 255.000,00 eura do 31. prosinca 2005. ( članak 3. Sporazuma od 1. travnja 2005. – list 4 spisa) pa do podnošenja ove tužbe 5. studenog 2021. protekao opći zastarni rok od pet godina ( čl. 225. ZOO), a u kojem roku zastarijeva ova novčana tražbina. Pri tome je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilnom ocjenom provedenih dokaza, sadržaja navedenih sporazuma i iskaza stranaka u postupku, pravilno zaključio i da tužitelj tijekom postupka, osnovom samog Sporazuma od 10. studenog 2016. nije dokazao da je tim pravnim poslom tuženik izričito, jasno i nedvosmisleno priznao navedeni zastarjeli dug, i da ovaj Sporazum predstavlja o tome pravu volju ugovornih strana te da posljedično tome rok zastare teče počev od njegova zaključenja.

 

12.1. Naime, cijeneći sadržaj navedenih zakonskih odredbi te sadržaj Sporazuma od 10. studenog 2016., u „svijetlu“ Sporazuma sklopljenog 1. travnja 2005., kao i iskaze saslušanih stranaka u postupku, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da tim Sporazumom nije došlo do odricanja tuženika od zastare ( čl. 220. st. 1. ZOO), a niti do priznanja duga u smislu odredbe čl. 240. st. 1. ZOO, već je po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda samo utvrđeno da navedena tražbina nije plaćena ( čl. 1. Sporazuma) i da radi njegova namirenja tuženik, kao dužnik ustupa tužitelju, kao vjerovniku svoje tražbine koje ima u odnosu na J. i P. K. ( čl. 2. Sporazuma), pri čemu se jasno i nedvojbeno ni ne navode iznosi novčanih tražbina, koje navodno tuženik ima u odnosu na ove osobe, posljedično čemu, cijeneći pri tome i iskaze saslušanih stranaka iz kojih proizlazi da su isti bili u više međusobnih pravih odnosa, doista ne proizlazi da je ovim pravnim poslom tuženik izričito priznao zastarjelu obvezu (dug), odnosno da bi se na taj način odrekao od prigovora zastare i da bi zbog toga zastara počela iznova teći ( čl. 246. ZOO). Naime, kao što je to i prethodno navedeno izjava kojom se zastarijevanje prekida mora biti jasna, određena i bezuvjetna,  time da uvijek mora biti takva da se njome na nedvojben način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje ( tako npr. i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-1973/2014-3 od 12. travnja 2016.), a što u konkretnom slučaju nije riječ, sve kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, radi čega je i žalbu tužitelja valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

 

13. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tužitelj, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

 

Pula - Pola, 27. veljače 2023.

 

 

                                                                                              Predsjednik vijeća:

                                                                                                                                     

                                                                                             Robert Fabris