1

Poslovni broj: UsI-472/22-11

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8    

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu I-tužiteljice P. S. iz Z., OIB: ..., II-tužiteljice J. K. iz Đ., OIB: ... i III-tužiteljice L. R. iz N., OIB: ..., koje zastupa opunomoćenica Z. Z. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika B.-b. županije, B., OIB: ..., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada B., B., OIB: ..., radi ovrhe komunalne naknade za stambeni prostor, nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 17. veljače 2023. godine, u nazočnosti opunomoćenice tužiteljica, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i zainteresirane osobe, dana 24. veljače 2023. godine, 

p r e s u d i o   j e

              I. Poništava se rješenje B.-b. županije, Upravnog odjela za gospodarski razvoj i komunalne djelatnosti, KLASA: UP/II-363-03/21-01/7, URBROJ: 2103/1-19-22-2 od 12. siječnja 2022. godine.

II. Poništava se rješenje Grada B., Upravnog odjela za financije i javne prihode, Odsjeka za naplatu i pravne poslove, KLASA: UP/I-415-01/21-01/947, URBROJ: 2103/01-08-01/7-21-3 od 26. srpnja 2021. godine.

III. Poništava se rješenje Grada B., Upravnog odjela za financije i javne prihode, Odsjeka za naplatu i pravne poslove, KLASA: UP/I-415-01/21-01/947, URBROJ: 2103/01-08-01/7-21-1 od 1. lipnja 2021. godine.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi solidarno tužiteljicama trošak upravnog spora u iznosu od 1.244,28 eura/9.375,00 kn, a u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude.

Obrazloženje

1. Tužiteljice su podnijele tužbu ovom sudu dana 17. veljače 2022. godine protiv rješenja B.-b. županije, KLASA: UP/II-363-03/21-01/7, URBROJ: 2103/1-19-22-2 od 12. siječnja 2022. godine, kojim se odbija žalba tužiteljica protiv rješenja Grada B., KLASA: UP/I-415-01/21-01/947, URBROJ: 2103/01-08-01/7-21-3 od 26. srpnja 2021. godine, kao neosnovana. Potonjim rješenjem se u točki I. izreke ukida rješenje o ovrsi Grada B., KLASA: UP/I-415-01/21-01/947, URBROJ: 2103/01-08-01/7-21-1 od 1. lipnja 2021. godine, dok se točkom II. izreke djelomično usvaja žalba ovršenika, ovdje tužiteljica od 1. srpnja 2021. godine izjavljena na rješenje o ovrsi,  KLASA: UP/I-415-01/21-01/947, URBROJ: 2103/01-08-01/7-21-1 od 1. lipnja 2021. godine, te je doneseno rješenje o ovrsi, kojim se utvrđuje da su ovdje tužiteljice dužne solidarno na dan 26. srpnja 2021. godine na ime komunalne naknade za stambeni prostor (stan površine 74 m2) iznos od 2.537,28 kn i to (glavnica 2.131,20 kn, kamate 406,08 kn) i troškove ovrhe u iznosu od 200,00 kn. Nadalje, nalaže se Financijskoj agenciji da provede ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika sa svih računa i na oročenim sredstvima sukladno Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima i Ovršnom zakonu, te navedeni novčani iznos uplati u korist računa Grada B.

2. Tužiteljice ističu da nisu postojali uvjeti za donošenje pobijanog rješenja. Naime, člankom 22. Zakona o komunalnom gospodarstvu određeno je da komunalnu naknadu plaćaju vlasnici, odnosno korisnici stambenog i drugog prostora, a kako to drugostupanjsko tijelo jasno u svojoj pobijanoj odluci navodi, te je stoga trebalo - u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja - utvrditi tko je stvarni korisnik predmetnog stana, te njega teretiti kao obveznika plaćanja komunalne naknade i istoga obvezati na plaćanje navedene naknade. Osim navedenoga, tužiteljice ističu da iz pobijanog rješenja, odnosno rješenja o ovrsi, nije dokazano temeljem koje ovršne isprave se prvostupanjsko rješenje o ovrsi izdaje i da li je i kada je navedena ovršna isprava uistinu postala ovršna/izvršna i pravomoćna, budući da su tužiteljice/žaliteljice isticale da navedeno rješenje o utvrđivanju komunalne naknade nisu nikada zaprimile. Tužiteljice su tijekom žalbenog postupka osnovano isticale i prigovor zastare predmetnog potraživanja određenog pobijanim rješenjem o ovrsi, a opravdanost kojeg prigovora slijedi iz podatka o navodnom donošenju rješenja koje se citira u obrazloženju rješenja. Jer, na zastaru prava na utvrđivanje komunalne naknade i zastaru prava na naplatu komunalne naknade primjenjuje se zastarni rok propisan člankom 226. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15. i 29/18.), kojim je propisano da tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Stoga tužiteljice ističu da je njihov prigovor zastare u cijelosti osnovan.

3. Slijedom iznesenog tužiteljice predlažu da sud poništi rješenje B.-b. županije, KLASA: UP/II-363-03/21-01/7, URBROJ: 2103/1-19-22-2 od 12. siječnja 2022. godine i rješenje Grada B., KLASA: UP/I-415-01/21-01/947, URBROJ: 2103/01-08-01/7-21-3 od 26. srpnja 2021. godine, te predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Osim toga, tužiteljice potražuju naknadu troškova upravnog spora.

4. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev. Naime, tužiteljice navode kako je člankom 22. Zakona o komunalnom gospodarstvu određeno da komunalnu naknadu plaćaju vlasnici, odnosno korisnici stambenog i drugog prostora navodeći da je drugostupanjsko tijelo isto navelo jasno u svojoj pobijanoj odluci, te da stoga u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja trebalo utvrditi tko je stvarni korisnik predmetnog stana, te njega teretiti kao obveznika plaćanja komunalne naknade. Također, navode da nije dokazano temeljem koje ovršne isprave se prvostupanjsko rješenje izdaje i da li je i navedena isprava postala izvršna i pravomoćna, te ističu prigovor zastare. Donoseći osporavano rješenje tuženik je u cijelosti ispitao osnovanost ovršnog postupka u pogledu isprava tako i novčano potraživanje, te utvrdio da je Grada B. osnovano temeljem ovršne isprave i neplaćenih obveza komunalne naknade pokrenuo ovršni postupak radi prisilne naplate te tražbine. Nadalje, iz podataka spisa proizlazi da su tužiteljice zemljišnoknjižne vlasnice predmetne nekretnine-stambenog prostora za koji sukladno članku 94. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine“, broj: 68/18, 110/18. i 32/20.) postoji obveza plaćanja komunalne naknade. Člankom 94. navedenog Zakona propisano je da je obveznik plaćanja komunalne naknade dužan u roku od 15 dana od dana nastanka obveze plaćanja komunalne naknade, promjene osobe obveznika ili promjene drugih podatka bitnih za utvrđenje obveze plaćanja komunalne naknade prijaviti upravnom tijelu nastanak te obveze, odnosno promjenu tih podataka. Iz spisa predmeta, utvrđeno je da u ovom postupku nije dostavljen niti jedan podatak koji bi osporio utvrđenje i obvezu plaćanja komunalne naknade za vlasnike predmetnog stana, odnosno da stan koristi najmoprimac ili neka druga osoba, a ne vlasnik. Dakle, to pravo tužiteljice nisu iskoristile u postupku utvrđenja obveze, a postupak ovrhe komunalne naknade tiče se isključivo visine novčane tražbine, te osnovanosti njezina nastanka. Nadalje, povodom tužbenog navoda kako pobijano rješenje ne sadrži dokaze temeljem koje ovršne isprave se prvostupanjsko rješenje o ovrsi izdaje i da li je navedena ovršna isprava postala ovršna i pravomoćna, budući da navedeno rješenje o utvrđivanju komunalne naknade nisu nikada zaprimile, tuženik navodi da je postupak utvrđenja komunalne naknade proveden prema Općem poreznom zakonu na način kako određuje i upućuje odredba članka 100. stavka 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 68/16, 110/18. i 32/20.). U pogledu dostave i uručenja ovršne isprave, odnosno rješenja o utvrđivanju drugostupanjsko tijelo ukazuje na odredbu članka 59. stavka 6. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20. i 42 20.) što primjenjivo u konkretnom slučaju znači da je rješenje o obvezi iz 2019. godine vraćeno prvostupanjskom tijelu, te se smatra da je osobna dostava izvršena u roku 15 dana od dana kada je obavijest ostavljena na mjestu dostave. Dakle, nedvojbeno proizlazi da su tužiteljice suvlasnice predmetnog stambenog prostora, te uz pravo vlasništva, isto podrazumijeva i obveze u svezi s vlasništvom i raspolaganjem nekretnine, konkretno plaćanja komunalne naknade. Činjenica ne preuzimanja rješenja o obvezi to ne isključuje. Nadalje, što se tiče zastare tuženik ocjenjuje da se radi o zastari prema Općem poreznom zakonu („Narodne novine”, broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20. i 42/20.) koji definira zastaru u kajanju od 6 godina za sva javna davanja, počevši od dana nastanka takvih obaveza.

5. Zainteresirana osoba u svom odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, te predlaže da su potvrdi pobijano rješenje. Naime, u provedenom postupku utvrđenja koji je prethodio ovršnom postupku, nadležno upravno tijelo Grada B. utvrdilo je po službenoj dužnosti da su tužiteljice suvlasnice stambenog prostora (stan površine 74 m2), te im utvrdilo obvezu plaćanja komunalne naknade rješenjem, KLASA: UP/l-363-03/16-01/900 od 18. siječnja 2016. godine i rješenjem, KLASA: UP/l-363-03/19-01/2499 od 11. ožujka 2019.godine. Obveza je utvrđena vlasnicima sukladno članku 93. stavku 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu kao mjerodavnog zakonskog propisa u postupcima utvrđenja komunalne naknade, koji određuje obvezu plaćanja komunalne naknade za vlasnika stambenog prostora, odnosno korisnika, ako je vlasnik takvu obvezu prenio na korisnika ugovorom. Vlasništvo tužiteljica za predmetnu nekretninu utvrđeno je po službenoj dužnosti uvidom u zemljišnoknjižni izvadak. Slijedom nesporne činjenice čije utvrđenje je potkrepljeno i službenom ispravom, zemljišnoknjižnim izvatkom, zainteresirana strana odbacuje navode iz tužbe da tužiteljice nisu vlasnice predmetnog stambenog prostora površine 74 m2, jer takve navode tužiteljice nisu ničim dokazale, za razliku od rješavanja I. i II. tijela čije utvrđenje ima konkretne isprave i obrazloženje uz takvo utvrđenje. Posebno napominje da sve do ovoga upravnog spora nadležnom upravnom tijelu Grada B. nije dostavljen niti jedan podatak koji bi osporio utvrđenje i obvezu plaćanja komunalne naknade za vlasnike predmetnog stana, odnosno da stan koristi najmoprimac ili neka druga osoba, a ne vlasnik. Obveza dostave podataka o promjeni obveznika plaćanja ili nekog drugog podatka koji utječe na obvezu plaćanja komunalne naknade propisana je člankom 94. stavkom 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu. Nadalje, zainteresirana strana ističe da je postupak ovrhe komunalne naknade upravni postupak koji se vodi prema poreznim propisima. To prije svega znači da se u postupku ovrhe ne može osporavati osnovanost ovršne isprave na osnovu koje je pokrenut ovršni postupak, već se takvi prigovori dostavljaju u postupku utvrđenja obveze u kojem se ocjenjuje tko je obveznik plaćanja, visina obveze, rokovi plaćanja i druge okolnosti o kojima ovisi novčana tražbina. Takve prigovore tužiteljice nisu iznosile u postupku utvrđenja obveze (postupak po rješenju, KLASA: UP/l-363-03/16-01/900 od 18. siječnja 2016. i UP/l-363-03/19-01/2499 od 11. ožujka 2019.), kao što nisu ni obavijestile da je predmetni stan na korištenju od strane najmoprimca, što zainteresirana strana, opreza radi, negira, jer takve tvrdnje tužiteljice nisu ničim ni opravdale ni dokazale. Slijedom toga, u obvezi plaćanja komunalne naknade su isključivo tužiteljice kao vlasnice predmetnog stana zbog čega je i protiv njih radi neplaćanja te naknade pokrenut ovršni postupak. Po pitanju zastare, suprotno navodima tužiteljica, ne primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima i trogodišnji rok zastare, već OPZ kao opći zakon koji regulira pitanje zastare za sva javna davanja. Nadalje, zainteresirana osoba u dopuni odgovora na tužbu navodi da, budući da se predmet upravnog spora tiče neplaćene novčane tražbine s osnove komunalne naknade, te da tužiteljice osporavaju obvezu plaćanja tvrdeći da nikada nisu zaprimile rješenje o utvrđenju obveze plaćanja komunalne naknade za stambeni prostor stan površine 74 m2, ista dostavlja za sud i protivnu stranu rješenje o utvrđenju obveze izdano po nadležnom upravnom tijelu Grada B., KLASA: UP/l-363-03/19-01/2499, URBROJ: 2103/01-06/15-19-1 od 11. ožujka 2019., pravomoćno i ovršno dana 10. prosinca 2019. godine. Navedena isprava dostavlja se kao dopuna odgovora na tužbu, ali i kao dokaz valjanosti i osnovanosti pokretanja ovršnog postupka pokrenutim rješenjem Grada B., KLASA: UP/l-415-01/21-01/947 od 26. srpnja 2021. godine. S obzirom da su tužiteljice osobno i vlastoručno preuzele rješenje o obvezi, nesporno je da su upoznate sa obvezom plaćanja komunalne naknade, u iznosu i rokovima kako je pobliže navedeno u navedenom rješenju, te su iz navedenoga oborili navodi iz tužbe „da tužiteljice nikada nisu zaprimile rješenje", jer suprotno proizlazi iz priloženog rješenja od 11. ožujka 2019. godine. Nadalje, zainteresirana osoba i dalje osporava da bi za predmetni stan postojala obveza za plaćanje komunalne naknade od strane treće osobe, a ne tužiteljica kao vlasnica, jer isto tužiteljice ničime tijekom svih ovih godina nisu dokazale, a rješenje o najmu odavno nema pravnu snagu, niti obvezuje Grad B., ni u dijelu upravljanja predmetnim stanom, niti u dijelu plaćanja komunalne naknade nekog drugog, a ne samih tužiteljica. Budući da je zainteresirana strana dokazala osnovanost i valjanost pokrenutog ovršnog postupka na osnovi pravomoćne i ovršne isprave, te da tužiteljice nisu podmirile novčanu tražbinu u iznosu kako je navedeno u rješenju o ovrsi Grada B., KLASA: UP/l-415-01/21-01/947 od 26. srpnja 2021., predlaže se naslovnom sudu prihvaćanje dopune odgovora na tužbu zainteresirane strane, jer sadrži bitne činjenice i okolnosti za odlučivanje o ovoj upravnoj stvari, te odbijanje kao neosnovanog tužbenog zahtjeva tužiteljica.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 55. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.

7. Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje B.-b. županije, KLASA: UP/II-363-03/21-01/7, URBROJ: 2103/1-19-22-2 od 12. siječnja 2022. godine (stranica 7-10 spisa), rješenje Grada B., KLASA: UP/I-415-01/21-01/947, URBROJ: 2103/01-08-01/7-21-3 od 26. srpnja 2021. godine (stranica 17-30 spisa), rješenje o ovrsi Grada B., KLASA: UP/I-415-01/21-01/947, URBROJ: 2103/01-08-01/7-21-1 od 1. lipnja 2021. godine (stranica 35-37 spisa), karticu obveznika – promet po prisilnoj naplati (stranica 38 spisa), rješenje o komunalnoj naknadi Grada B., KLASA: UP/I-363-03/19-01/2499, URBROJ: 2103/01-06/15-19-1 od 11. ožujka 2019. godine (stranica 41-44 spisa), te rješenje o komunalnoj naknadi Grada B., KLASA: UP/I-363-03/16-01/900, URBROJ: 2103/01-06/21-16-1 od 18. siječnja 2016. godine (stranica 47 spisa).

8. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 12. siječnja 2022. godine, kojim se odbija žalba tužiteljica protiv rješenja Grada B., KLASA: UP/I-415-01/21-01/947, URBROJ: 2103/01-08-01/7-21-3 od 26. srpnja 2021. godine, kao neosnovana. Potonjim rješenjem se u točki I. izreke ukida rješenje o ovrsi Grada B., KLASA: UP/I-415-01/21-01/947, URBROJ: 2103/01-08-01/7-21-1 od 1. lipnja 2021. godine, dok se točkom II. izreke djelomično usvaja žalba ovršenika, ovdje tužiteljica od 1. srpnja 2021. godine izjavljena na rješenje o ovrsi, KLASA: UP/I-415-01/21-01/947, URBROJ: 2103/01-08-01/7-21-1 od 1. lipnja 2021. godine, te je doneseno rješenje o ovrsi, kojim se utvrđuje da su ovdje tužiteljice dužne solidarno na dan 26. srpnja 2021. godine na ime komunalne naknade za stambeni prostor (stan površine 74 m2) iznos od 2.537,28 kn i to (glavnica 2.131,20 kn, kamate 406,08 kn) i troškove ovrhe u iznosu od 200,00 kn. Naime, tuženik se poziva na odredbu članka 93. stavka 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 68/181, 110/18. i 32/20.), kojom je utvrđeno da komunalnu naknadu plaća vlasnik, odnosno korisnik nekretnine iz članka 92. stavka 1. istog Zakona. Obzirom da je iz spisa predmeta utvrđeno da su žalitelji suvlasnici stambenog prostora u B., (stan površine 74 m2), obveznici su plaćanja komunalne naknade za stambeni prostor, te im je obveza plaćanja komunalne naknade utvrđena rješenjem KLASA: UP/I-363-03/19-01/2499 od 11. ožujka 2019. godine. Odredbama članka 100. stavka 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 68/18, 110/18. i 32/20.), utvrđeno je da rješenje o komunalnoj naknadi donosi se i ovršava u postupku i na način propisan zakonom kojim se uređuje opći odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i drugim javnim davanjima, ako Zakonom o komunalnom gospodarstvu nije propisano drugačije. Dakle, postupak utvrđenja komunalne naknade proveden je prema Općem poreznom zakonu („Narodne novine“, broj: 115/16, 106/18, 121,19, 32/20. i 42/20.) na način na koji određuje i upućuje odredba članka 100. stavka 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 68/18, 110/18. i 32/20.). U pogledu dostave i uručenja ovršne isprave, odnosno rješenja o utvrđenju tuženik ukazuje na odredbu članka 59. stavka 6. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20. i 42/20.), što primjenjivo u konkretnom slučaju znači da je pismeno iz 2019. godine vraćeno prvostupanjskom tijelu, te se smatra da je osobna dostava izvršena u roku 15 dana od dana kada je obavijest ostavljena u mjestu dostave. Nadalje, povodom žalbenog navoda da je u kontradikciji podatak o rješenju o obvezi donesenom u poreznom postupku od 11. ožujka 2019. godine u odnosu na pregled otvorenih stavaka priložen uz rješenje, tuženik ukazuje da je isti neosnovan. Naime, rješenje o utvrđenju, KLASA: UP/I-363-03/19-01/2499 od 11. ožujka 2019. godine odnosi se na obvezu komunalne naknade utvrđenu po kvartalu u iznosu od 106,65 kn, dok se oznaka minus 106,56 kn odnosi na storniranje razdoblja za koji je utvrđena zastara. Dakle, tuženik ukazuje da je žaliteljima u ovom predmetu nakon žalbe djelomično prihvaćen prigovor zastare i ista je obuhvaćena u pobijanom rješenju o ovrsi, što se dokazuje financijskom karticom za ovršenike. Nadalje, odredbom članka 108. stavka 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20. i 42/20.) utvrđeno je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveze poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Sukladno navedenom članku Općeg poreznog zakona tuženik ukazuje da je pobijanim rješenjem djelomično prihvaćen prigovor zastare žalitelja, jer je za razdoblje duga od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015. godine nastupila zastara u ukupnom iznosu od 1.355,36 kn (glavnica u iznosu 852,48 kn i kamata 502,88 kn). Razmatrajući navode žalitelja, vezano uz zastaru prava na utvrđenje komunalne naknade i zastaru prava na naplatu obveze komunalne naknade, tuženik iskazuje da su isti neutemeljeni obzirom da je komunalna naknada kako je već naprijed navedeno, posebnim zakonom određena kao novčano javno davanje, a tim posebnim zakonom je ujedno propisano da se na njihovo utvrđenje i ovrhu primjenjuju propisi o porezima i drugim javnim davanjima, u ovom slučaju Opći porezni zakon („Narodne novine“, broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20. i 42/20.).

9. Sud smatra da pobijana odluka tuženika (a niti rješenje o ovrsi od 26. srpnja 2021. godine) nije zasnovano na zakonu, te nije prihvatio stajalište tuženika da u konkretnom slučaju postoje pretpostavke da se provede ovrha u korist ovrhovoditelja Grada B., a protiv ovdje tužiteljica kao ovršenika. Naime, iz rješenja o ovrsi komunalne naknade od 1. lipnja 2021. godine proizlazi da su ovršenice dužne solidarno platiti komunalnu naknadu za stambeni prostor na temelju ovršne isprave: rješenja o komunalnoj naknadi Grada B., KLASA: UP/I-363-03/16-01/900, URBROJ: 2103/01-06/21-16-1 od 18. siječnja 2016. godine i rješenja o komunalnoj naknadi G. B., KLASA: UP/I-363-03/19-01/2499, URBROJ: 2103/01-06/15-19-1 od 11. ožujka 2019. godine, i to za razdoblje od 1. siječnja 2016., odnosno 1. siječnja 2019. godine, u tromjesečnom iznosu komunalne naknade 106,56 kn, te obračunatu kamatu za nepravodobno plaćene iznose komunalne naknade. Međutim, niti tuženik, a niti zainteresirana osoba nisu dokazali u upravnom sporu da su navedene isprave stekle svojstvo ovršnosti, jer tuženik samo paušalno navodi da su ovršne isprave postale pravomoćne i izvršne (ukazuje na članak 59. stavak 6. OPZ), dok zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu ističe da je rješenje o utvrđenju komunalne naknade od 11. ožujka 2019. godine postalo pravomoćno i ovršno dana 10. prosinca 2019. godine, jer su tužiteljice osobno i vlastoručno preuzele rješenje o obvezi plaćanja komunalne naknade. Pri tome treba naglasiti da spisu ne prileže dostavnice o uručenju navedenih isprava tužiteljicama (prileže dvije za uručenje rješenja o komunalnoj naknadi od 11. ožujka 2019. godine, a nema niti jedne dostavnice za rješenje o komunalnoj naknadi od 18. siječnja 2016. godine). Stoga ne stoji tvrdnja tuženika da je u cijelosti ispitao osnovanost ovršnog postupka kako u pogledu isprava, tako i novčano potraživanje, te je utvrdio da je Grad B. osnovano temeljem ovršne isprave  i neplaćenih obveza komunalne naknade pokrenuo ovršni postupak radi prisilne naplate te tražbine. No, navedene isprave nemaju svojstvo ovršnosti, te time niti utvrđene tražbine nisu stekle svojstvo ovršivosti, pa u konkretnom slučaju nije bilo uvjeta za donošenje rješenja o ovrsi komunalne naknade, tj. za podmirenje duga s osnove komunalne naknade. Dakle, doneseno je rješenje o ovrsi radi prisilnog ostvarenje neovršive tražbine, pa je osnovan prigovor tužiteljica da ovršne isprave nisu stekle svojstvo ovršnosti/izvršnosti.

10. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u točki I. i II. izreke presude.

11. Sud je dosudio tužiteljicama trošak upravnog spora u iznosu od 1.244,28 eura/9.375,00 kn, temeljem članka 79. stavka 4. ZUS-a, a koji se sastoji od sastava tužbe - 2.500,00 kn/331,81 eura, zastupanja na ročištu dana 17. veljače 2023. godine – 3.750,00 kn/497,71 eura, PDV-a – 207,38 eura/1.562,50 kn, te uvećanja po Tbr. 36. stavku 1. Odvjetničke tarife – 207,38 eura/1.562,50 kn. Radi se o opravdanom trošku shodno članku 79. stavku 1. ZUS-a, s time da se visina istog temelji na stavku 2. citiranog članka ZUS-a, a u svezi Tbr. 23. točke 1. Odvjetničke tarife.  

U Zagrebu, 24. veljače 2023. godine

Sudac:

Ivan Levak,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).