1              Poslovni broj: Gž R-1130/2022-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj:Gž R-1130/2022-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimica, kao predsjednika vijeća, Andree Boras Ivanišević, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Sonje Meštrović, kao članice vijeća,, u pravnoj stvari tužiteljice M. I. iz P., OIB: ..., zastupane po punomoćniku F. L., odvjetniku u Z., protiv tuženika H: A. d.o.o. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku K. V., odvjetnici u Z., radi zaštite dostojanstva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu od 21. siječnja 2022. pod poslovnim brojem 23 Pr-3326/2021-83, u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od 21. siječnja 2022. pod poslovnim brojem 23 Pr-3326/2021-83 u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za sprječavanje daljnjeg uznemiravanje tužiteljice te poduzimanja mjera i radnji kako bi se tužiteljici osigurali normalni radni uvjeti u kojima bi ista mogla obavljati poslove svoga radnog mjesta i u kojima bi bila zaštićena od daljnjeg
šikanoznog i diskriminirajućeg postupanja nadređenog radnika.

II. Djelomično se prihvaća žalba tužiteljice i preinačava pobijana presuda u dijelu točke I. i u odluci o troškovima postupka (točka II. izreke) i u tom dijelu sudi:

"I. Utvrđuje se da je svojim postupanjem tuženik povrijedio dostojanstvo tužiteljice uznemirivanjem na radu, čime je povrijedio njeno pravo osobnosti.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 31.625,00 kuna/ 4.197,35 eura sa zateznim kamatama tekućim od 22. veljače 2012. do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena za razdoblje do 31.07.2015., a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023., do isplate sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime troškovima
parničnog postupka iznos od 5.937,50 kuna/788,04 eura ".

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice M. I. iz P., OIB: ..., koji glasi:

"Utvrđuje se da je svojim postupanjem tuženik povrijedio dostojanstvo tužiteljice uznemiravanjem na radu, čime je povrijedio njeno pravo osobnosti.

Nalaže se tuženiku H. A. d.o.o., Z., da spriječi daljnje uznemiravanje tužiteljice od strane nadređenog djelatnika, te da poduzme sve mjere i radnje kako bi se tužiteljici osigurali normalni radni uvjeti u kojima bi ista mogla obavljati poslove svoga radnog mjesta i u kojima bi bila zaštićena od daljnjeg šikanoznog i diskriminirajućeg postupanja nadređenog radnika, u roku od 8 dana.

Nalaže se tuženiku da na ime naknade štete isplati tužiteljici iznos od 31.625,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 22. veljače 2012. do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena za razdoblje do 01.07.2015., a od 01.08.2015.do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u roku od 8 dana."

I. Nalaže se tužiteljici da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kuna u roku od 8 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tužiteljica, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1, Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba je djelomično osnovana.

3. Pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati, te sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, pa u postupku koji je prethodio žalbi nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se poziva žaliteljica.

4. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je tuženik povrijedio njeno dostojanstvo uznemiravanjem na radu te njen zahtjev da tuženik spriječi daljnje uznemiravanje tužiteljice od strane nadređenog djelatnika, time da poduzme sve mjere i radnje kako bi se tužiteljici osigurali normalni radni uvjeti u kojima bi ista mogla obavljati poslove svoga radnog mjesta i u kojima bi bila zaštićena od daljnjeg šikanoznog i diskriminirajućeg postupanja nadređenog radnika, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti zlostavljanjem na radnom mjestu.

5. Tužiteljica, naime, u tužbi navodi da je od neposredno nadređenog rukovoditelja M. R. više od dvije godine bila izložena zlostavljanju na radnom mjestu, što je rezultiralo povredom njenog dostojanstva, časti i ugleda, uslijed čega joj je u znatnoj mjeri narušeno duševno zdravlje, zbog čega zahtijeva naknadu neimovinske štete na ime pretrpljenog straha i duševnih bolova budući da se neprekidno liječi kod neuropsihijatra.

6. Raspravljajući po navedenom zahtjevu tužiteljice sud prvog stupnja je u bitnom utvrdio:

- kako je tužiteljica od 2006. bila referent, a M. R. voditelj vatrogasne postrojbe i njen nadređen, te da je njihov poslovni odnos postao i privatni, koji se temeljio na dogovoru da će M. R. tužiteljici pomoći da napreduje,

- kako je tužiteljica M. R. slala ljubavne poruke i svoje golišave fotografije, a on je tužiteljici posvećivao posebnu pažnju u vidu brige kada nije došla na posao, vodio ju je na službena putovanja, posuđivao novac i slično,

- kako je na natječaju za radni mjesto suradnik izabran T. S. R., dok tužiteljica nije izabrana, a odluku o tome je donosila komisija u kojoj nije bio M. R.,

- kako su nakon toga počeli problemi u privatnom odnosu tužiteljice i M. R., a koji su se odrazili i na njihov poslovni odnos, na način da su međusobno neprimjereno komunicirali, da su ulazili u svađe i prepirke, vrijeđali i optuživali te prijetili jedan drugome,

- kako su svjedoci T. S. R. i D. M. izjavili da im je M. R. sa svog mobitela pokazao poruke koje mu je tužiteljica slala, kojima mu je prijetila da će mu razorit obitelj, te mu je slala poruke u kasnim satima u kojima piše: zašto mi se ne javljaš, volim te i sl. te da im je M. R. sa svog mobitela pokazao golišave fotografije tužiteljice na kojima se vidi njena glava i grudi,

- kako su tužiteljica i M. R. više pute išli na službena putovanja iako za ista nije bilo služenog naloga za tužiteljicu,

- kako iz iskaza svjedoka S. R., I. K., I. M., D. P., M. P. proizlazi kako nitko od svjedoka nije primijetio da bi M. R. tužiteljicu omalovažavao i da bi joj upućivao pogrdne riječi npr., da je nula, drolja, kurva, da neće napredovati, da će joj proliti kavu na glavu, da bi joj prijetio otkazom ili smrću, te da bi ju isključivao iz procesa rada,

- kako iz iskaza svjedoka R. proizlazi kako je tužiteljica bila privilegirana, te je M. R. tražio da u komunikaciji budu pažljiviji budući je tužiteljica bila jedina ženska osoba,

- kako tužiteljica nije radila 3 dana uzastopno, te ju je zbog toga M. R. zvao na mobitel, ali je bio ugašen, te je nakon toga zvao tužiteljicu na njen kućni broj i razgovarao s njenom majkom,

- kako iz iskaza svjedoka M. P., koja je radila kod tuženika na obračunu plaća, te je kao takva mjerodavna i objektivna, proizlazi da ju M. R. nije zvao da mu da podatke o financijskom stanju ili kreditu tužiteljice, a takve podatke niti nisu davali,

- kako je tužiteljica prijavila M. R. zbog prijetnje smrti pomoćniku direktora Č. ali je na sastanku usmeno i pismeno izjavila da je bila jako ogorčena i povrijeđena te je sve to preosobno shvatila i napisala ono što ne misli, zbog čega joj je iskreno žao, te se je ispričala M. R.,

- kako je tužiteljica podnijela pritužbu Povjerenstvu za zaštitu dostojanstva koje je izreklo mjeru da je potrebno razdvojiti u radu tužiteljicu i M. R., - kako je tužiteljica podnijela i kaznenu prijavu protiv M. R. ali je isti pravomoćno oslobođen od optužbe za kazneno djelo protiv ljudskih prava i temeljnih sloboda – zlostavljanje na radu – da je na radu drugoga vrijeđao, ponižavao, zlostavljao i uznemiravao i time narušio njegovo zdravlje,

- kako je dana 4. srpnja 2011. Povjerenstvu za zaštitu dostojanstva radnika tužiteljica podnijela pritužbu kojoj navodi da je u zadnje dvije godine doživjela niz neugodnosti i uznemiravanja na radnom mjestu od svog šefa M. R.,

- kako je Povjerenstvo za primanje i rješavanje pritužbi vezanih za zaštitu dostojanstva radnika donijelo Odluku od 26. rujna 2011. kojom je odlučeno o provođenju promjena u organizaciji rada Odjela za vatrogasnu operativu, a u tijeku postupka nije bilo moguće utvrditi tko uznemirava, a tko je uznemiravan,

- kako je dopisom od 31. listopada 2011. tužiteljici ponuđen novi Ugovor o radu za radno mjesto referent – za naplatne kartice i arhivu u Sektoru za naplatu cestarine – Grupa za logistiku naplate cestarine s mjestom rada u M.,

- kako je dopisom od 27. prosinca 2011. tuženik obavijestio tužiteljicu da sukladno propisima kao i tehničko tehnološkim razlozima i potrebama organizacije procesa rada nije moguće izmjestiti Vatrogasnu postrojbu H.-a niti zapovjednika postrojbe premjestiti na neko drugo mjesto rada, a tužiteljici je ponuđen ugovor o radu za radno mjesto iste složenosti poslova, iste plaće i s mjestom rada u drugoj ustrojstvenoj jedinici koja je bliža njenom prebivalištu, te da trenutno ima sklopljen ugovor o radu za radno mjesto referenta u ukinutoj ustrojstvenoj jedinici jer je preustrojen Odjel za vatrogasnu operativu u Vatrogasnoj postrojbi H.-a pa joj ponovno nude novi ugovor o radu kao i ranije,

- kako je dopisom tuženika od 18. siječnja 2012. tužiteljica obaviještena da je u međuvremenu stupio na snagu Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu H. d.o.o. kojim je ukinut Odjel za vatrogasnu operativu u kojem je zaposlena pa joj ponovno nude novi ugovor o radu kao i ranije, - kako je Povjerenstvu za primanje i rješavanje pritužbi vezanih za zaštitu dostojanstva radnika donijelo Odluku od 21. veljače 2012. kojom se povlači Odluku od 26. rujna 2011., te je radniku M. R. izrečeno upozorenje na kršenje obveza iz radnog odnosa,

- kako je M. R. otkazan ugovor o radu Odluku o otkazu od 21. lipnja 2012., kao i da je M. R. vraćen na rad tako da je opet nadređen T. S. R.,

- kako je tužiteljica prema nalazu vještak psihijatra imala Poremećaj prilagodbe i Depresivni poremećaj zbog čega je trpjela strah jakog intenziteta tjedan dana, srednjeg intenziteta 14 dana, te blažeg do 3 tjedna po stresnim događajima, sve izraženo kumulativno,time da je u vremenskom periodu od oko dvije i pol godine ulagala pojačane napore u svakodnevnom životu i radu u omjeru od 15%, te ona i nadalje ulaže pojačane napore u svakodnevnom životu i radu u omjeru od 5% trajno.

7. Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, jer je smatrao kako nije postojao osnov za zaključak o tome da bi se na radnom mjestu tužiteljice provodio kompleks uznemiravajućih diskriminirajućih i mobingizirajućih radnji, sustavno usmjerenih prema tužiteljici, ocjenjujući njene navode paušalne, nedokazane i neuvjerljive, koji nemaju veze niti s radnim odnosom kod tuženika, niti s obavljanjem rada kod tuženika, pri čemu je dopustiv subjektivni osjećaj nelagode i neprijateljske atmosfere na radnom mjestu, za što nema objektivnih dokaza da bi tužiteljica bila stavljena u nepovoljniji položaj od drugih zaposlenika.

8. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi tako kako sud prvog stupanja drži utvrđenim da postupci tuženika tj. nadređenog M. R. nisu bili onakvi kako to tužiteljica opisuje, te isti nisu bili šikanozni, kako pojedinačno, tako i u svojoj ukupnosti i nemaju obilježja mobbinga. To stoga što svi postupci nadređenog M. R. nisu vezani, a niti proizlaze iz radnog odnosa, već proizlaze isključivo iz privatnog odnosa s tužiteljicom, te su se događali isključivo u okviru njihovog privatnog odnosa, te nisu bili poduzeti s ciljem ugrožavanja tužiteljičinog ugleda,časti, ljudskog dostojanstva i integriteta na njenom radnom mjestu.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava te bitne povrede postupka u okviru odredbe 365. stavak 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci iz razloga kako slijedi.

10. Prvostupanjski sud je predmet spora, a obzirom na činjenice koje navodi tužiteljica, razmotrio uzimajući u obzira diskriminacijsku osnovu koju tužiteljica navodi, pozivajući se na odredbe ranije važećeg Zakona o radu u trenutku poduzimanja radnji za koje tužiteljica tvrdi kako predstavljaju diskriminaciju i uznemiravanje te važećeg Zakona o radu i Zakona o suzbijanju diskriminacije s posebnim osvrtom na mobingizirajuće radnje u kojima tužiteljica nalazi osnovu za priznanje prava na naknadu neimovinske štete.

11. Tako je prema odredbi čl. 103. st. 1. tada važećeg Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, dalje: ZR/09), a koji Zakon se primjenjuje od 1. siječnja 2010. do donošenja novog Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14), propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, a pravo na naknadu štete iz st. 1. ovoga članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa (st. 2.).

12. Odredbe o zabrani diskriminacije, osim o temeljnim pravima i obvezama, unesene su u Zakon o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08, 112/12-dalje ZSD), koji Zakon određuje zaštitu od diskriminacije propisujući svojstva temeljem kojih je diskriminacija zabranjena, određuje što je izravna, a što neizravna diskriminacija, definira uznemiravanje i spolno uznemiravanje, definira što se smatra poticanjem na diskriminaciju i propuštanje razumne prilagodbe, segregacijom, te težim oblicima diskriminacije, propisuje zaštitu od viktimizacije te određuje zabranu diskriminacije ali i izuzetke od zabrane diskriminacije.

13. Odredbom članka 5. st. 2. ranije ZR/09, a članka 7. ZR/14 propisano je da poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika, a stavkom 4. istog članka je propisano da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima. Prema stavku 5. istog članka poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.

14. Zaštita dostojanstva radnika posebno je uređena i člankom 130. ZR/09, odnosno člankom 134. ZR/14, kojom odredbom je propisano da se postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

15. Pri tome odredbe ZR/09, kojima je uređena zabrana uznemiravanja, više na sadrže pravila o teretu dokazivanja. U tom pogledu bi se primjenjivale druge odredbe, i to odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije (tako i Vrhovni sud Republike u odluci Revr 1003/12 od 21. svibnja 2013.)

16. Odredbom čl. 20. ZSD propisano je da ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama tog Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj strani.

17. Odredbom članka 1. st. 1. ZSD propisano je da se tim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

18. Izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. st. 1. Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, a pod pojmom neizravne diskriminacije podrazumijeva se da ista postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa stavljaju ili bi mogli staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi čl. 1.st. 1. ZSD u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna, a kako je to propisano odredbom čl. 2. st. 2. ZSD. Odredbom članka. 3. st. 1. ZSD propisano je da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članka 1. st. 1. tog Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, a na uznemiravanje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe tog Zakona koje se odnose na diskriminaciju (st 3.).

19. Iz citiranih odredbi proizlazi da će prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije uznemiravanje postojati ako je uzrokovano osnovom iz članka. 1. st. 1. ZSD.

20. U konkretnom slučaju u postupku je nesporno da je zaposlenik tuženika M. R. bio šef vatrogasne operative i zapovjednik vatrogasne postrojbe H.-a na S. R., a tužiteljica od 2006. referent u vatrogasnoj operativi S. R., te je isti od tada nadređen tužiteljici.

21. Kao sporno u postupku je valjalo raspraviti i utvrditi jesu li u postupanju tuženika od strane rukovodećeg kadra ostvareni elementi za pružanjem sudske zaštite zbog diskriminatornog i uznemiravajućeg odnosa prema tužiteljici, odnosno je li ponašanje rukovoditelja odjela M. R. prema tužiteljici nedopušteno, ponižavajuće i šikanozno te usmjereno ka njenoj diskreditaciji u radnoj okolini pa s tim u svezi je li time tužiteljici nastala povreda prava osobnosti zbog koje potražuje od tuženika naknadu nastale neimovinske štete.

22. U odnosu na navode žalbe, a u kontekstu naprijed citiranih odredaba, ukazati je kako je za uznemiravanje potrebno je postojanje nekih od temelja diskriminacije iz ZSD-a, a za izravnu diskriminaciju potrebno je postupanje uvjetovano nekim od zabranjenih osnova kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, a što ovdje nije slučaj. Naime, ovaj su ne prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da tijekom postupka tužiteljica nije učinila vjerojatnim da bi tuženik povrijedio njeno pravo na jednako postupanje, jer je tužiteljica, sukladno zakonskoj odredbi, podnijela pritužbu tuženiku vezanu za uznemiravanja i zaštitu dostojanstva radnika, na koju očito zbog minoriziranja problema na koje je tužiteljica ukazivala izostala pravodobna reakcija poslodavca.

23. Tomu u prilog govori i činjenica kako je tužiteljica u siječnju 2011. prvotno uputila dopis tuženiku kojim je prijavila da joj radnik tuženika i neposredno nadređeni M. R. prijeti, povodom koje je održan sastanak kod pomoćnika direktora za poslove sigurnosti prometa g. S. Č., a ne nadležnog Povjerenstva za zaštitu dostojanstva radnika kod tuženika i kojom prilikom je tužiteljica uputila isprike g. R. uz obrazloženje kako je jako ogorčena i povrijeđena, što je razvidno iz Zapisnika od 24. siječnja 2011. kojeg je pisala tužiteljica.

24. Nakon toga uslijedila je pritužba tužiteljice od 4. srpnja 2011., Povjerenstvu za zaštitu dostojanstva radnika kod tuženika, u kojoj navodi da je u zadnje dvije godine doživjela niz neugodnosti i uznemiravanja na radnom mjestu od svog šefa M. R., povodom koje je Povjerenstvu za primanje i rješavanje pritužbi vezanih za zaštitu dostojanstva radnika donijelo Odluku od 26. rujna 2011. i u kojoj je odlučeno o provođenju promjena u organizaciji rada Odjela za vatrogasnu operativu.

25. Međutim, dopisom od 31. listopada 2011. tužiteljici je ponuđen novi Ugovor o radu za radno mjesto referent – za naplatne kartice i arhivu u Sektoru za naplatu cestarine – Grupa za logistiku naplate cestarine s mjestom rada u M., time da je dopisom od 27. prosinca 2011. tuženik obavijestio tužiteljicu da sukladno propisima kao i tehničko tehnološkim razlozima i potrebama organizacije procesa rada nije moguće izmjestiti Vatrogasnu postrojbu H.-a niti zapovjednika postrojbe premjestiti na neko drugo mjesto rada, a tužiteljici je ponuđen ugovor o radu za radno mjesto iste složenosti poslova, iste plaće i s mjestom rada u drugoj ustrojstvenoj jedinici koja je bliža njenom prebivalištu, te da trenutno ima sklopljen ugovor o radu za radno mjesto referenta u ukinutoj ustrojstvenoj jedinici jer je preustrojen Odjel za vatrogasnu operativu u Vatrogasnoj postrojbi H.-a pa joj ponovno nude novi ugovor o radu kao i ranije, koji tužiteljica nije prihvatila.

26. No, u međuvremenu je isto Povjerenstvo za primanje i rješavanje pritužbi vezanih za zaštitu dostojanstva radnika donijelo novu Odluku od 21. veljače 2012. kojom se povlači Odluku od 26. rujna 2011., te je radniku M. R. izrečeno upozorenje na kršenje obveza iz radnog odnosa, a što je obrazloženo time da je utvrđeno da svi problemi proizlaze iz njihovog osobnog odnosa i animoziteta, te su stranke povrijedile odredbe Pravilnika o radu o primjerenom ponašanju na radnom mjestu i odredbe Etičkog kodeksa o načelima poslovnog ponašanja, a svojim neprimjerenim ponašanjem su negativno utjecali i na radnu atmosferu unutar odjela, a tužiteljica nije prihvatila zaštitnu mjeru premještaja na drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i bliže je njenom mjestu stanovanja te je M. R. otkazan ugovor o radu Odluko o otkazu od 21. lipnja 2012.

27. Da bi se u smislu zakonskih odredbi moglo smatrati da je neki radnik uznemiravan, potrebno je da je uzrok ponašanja spram radnika čija se prava povrjeđuju u nekom od zabranjenih temelja diskriminacije. ZR-u i ZSD-u uređuju zaštitu od diskriminacije. Međutim, područje mobbinga, kao oblika ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina osoba sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu ili više njih s ciljem ugrožavanja njezina/njihova ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta koje često dovodi do uklanjanja s njegova/njihova područja djelovanja, izričito ne uređuju niti ZR niti ZSD.

28. Kako to proizlazi zakonskih odredbi, da bi se u smislu ZSD-a i ZR-a moglo smatrati da je neki radnik uznemiravan, potrebno je da je uzrok ponašanja spram radnika čija se prava povrjeđuju u nekom od zabranjenih temelja diskriminacije.

29. Uznemiravanje po ZR uživa, proizlazilo bi iz odredbe članka 134. stavak 1. ZR, zaštitu samo ako je utemeljeno na nekom od osnova diskriminacije (i to ne samo onih taksativno propisanih u ZSD), ali uznemiravanje koje se podvodi pod mobbing uživa zaštitu po ZR u vezi Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 ; dalje ZOO) i bez takove osnove. Ovo jer, prema odredbi članka 111. stavak 1. ZR, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

30. No, s druge strane, svaki radnik čija se prava osobnosti povrjeđuju ima sva
prava koja propisuje ZOO-a iz područja naknade štete. To uključuje i traženje
prestanka radnje kojom se povređuje pravo osobnosti.

31. Prema članku 134. ZR-a svaki radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan ima pravo podnijeti pritužbu poslodavcu, a poslodavac je dužan ispitati pritužbu i poduzeti sve potrebne mjere primjerene pojedinom slučaju radi sprječavanja nastavka uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja, ako utvrdi da ono postoji. Ako poslodavac u roku ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od 8 dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom.

32. Činjenica da tužiteljica nije prihvatila zaštitnu mjeru premještaja na drugo radno mjesto koje prema navodima tuženika odgovara njenoj stručnoj spremi i bliže je njenom mjestu stanovanja, međutim ne opravdava zaključak prvostupanjskog suda o izostanku diskriminatornog postupanja tuženika u odnosu na tužiteljicu u odnosu na razdoblje koje je prethodilo poduzimanju mjera od strane poslodavca.

33. Naime, tužiteljica tijekom postupka ističe kako je poslodavac dopustio da ostane u za nju potencijalno diskriminirajućoj situaciji, te da nije poduzeo pravodobno zakonom propisane mjere za njezinu zaštitu.

34. U konkretnom slučaju diskriminirajuće ponašanje tuženika tužiteljica nalazi u nejednakom postupanju prema tužiteljici u odnosu upravo na neposredno nadređenog po spolnoj osnovi, na što ukazuje odluka tuženika od 26. rujna 2011. s obrazloženjem kako se radi o događajima uzrokovanim narušenim međuljudskim odnosima između radnika, kojom je upravo tužiteljica izdvojena iz radne sredine.

35. Iz stanja spisa je razvidno da je poslodavac nakon citirane odluke donio novu odluku kojom se radniku M. R. izriče upozorenje na kršenje obveza iz radnog odnosa, a potom i otkazuje ugovor o radu, između ostalog i zbog ponašanja prema tužiteljici, koja odluka je stavljena izvan snage, što je koincidiralo s oslobađajućom kaznenom presudom protiv M. R.

36. Naime, citiranom pravomoćnom presudom kaznenog suda od presudu Općinskog suda u Zadru broj K-958/11 od 14.03.2013. M. R. je oslobođen optužbi da je inzistirao da s M. I. nastavi intimnu vezu što je ona odbijala radi čega ju je na radnom mjestu vrijeđao govoreći joj da je drolja i kurvetina, da ode iz firme i da da otkaz, prijetio joj da će je usmrtiti, da je uzeo njen mobitel i s njega slao njene golišave fotografije i pokazivao ih kolegama, da je njenoj sestri rekao da je mobitel kupio za 1.000,00 dura, te joj pokazivao veći broj SMS i MMS poruka i fotografije, da je pri zajedničkom povratku iz Zagreba izbacio M. I. iz službenog automobila, a što je sve prouzročilo velike psihičke probleme, težak stres, dakle, na radu drugoga vrijeđao, ponižavao, zlostavljao i uznemiravao i time narušio njegovo zdravlje.

37. Međutim, iz obrazloženje citirane presude proizlazi kako je okrivljeni M. R. oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv ljudskih prava i temeljnih sloboda-zlostavljanja na radu iz članka 133. KZ/11 jer predmetno kazneno djelo nije bilo propisano u vrijeme inkriminacije.

38. Osim toga sud je u građansko-pravnoj stvari u smislu odredbe članka 12. stavak 3. ZPP-a vezan samo kaznenom osuđujućom presudom, budući je građansko pravna odgovornost šira u odnosu na kaznenu a i činjenični supstrat tužbenog zahtjeva prema tuženiku kao poslodavcu zasnovan na tvrdnji nejednakog postupanje zbog diskriminatornog postupanja stavljanjem u neravnopravan položaj u odnosu na neposredno nadređenog.

39. Naime, u situaciji kada se radi o odnosu subordinacije, kao što je konkretni slučaj odnos tužiteljice i njenog neposredno nadređenog ne može se po ocjeni ovoga suda svoditi na privatnu sferu, koja se nedvojbeno odražavala i na njihovu radnu sredinu jer je narav tog odnosa određen činjenicom da je jedna osoba drugoj profesionalno nadređena.

40. Stoga ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud iz činjenica što ih je utvrdio, izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljena pobijana presuda, time da je i materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

45. Naime, iznesene tvrdnje tužiteljice mogu se povesti pod pojam diskriminacije, pri čemu sadržaj izvedenih dokaza, ukazuje na izravno diskriminatorno postupanje tuženika u odnosu na tužiteljicu po osnovi spola izričito navedenoj u odredbi članka 1. stavka 1. ZSD.

41. Ovo stoga što za ocjenu postojanja odgovornosti poslodavca valja poći od neprijeporne činjenice da je neposredno nadređeni rukovoditelj tužiteljice upravo M. R., u kom smislu je valjalo cijeniti navode tužiteljice o propustima poslodavca da zaštiti njen ugled i čast na radnom mjestu od radnji jednog od rukovoditelja poslodavca.

42. Tužiteljica tijekom postupka, kao ilustraciju dominantnog odnosa između ostalog u tužbi navodi jedan od službenih putovanja, kada je od strane rukovoditelja M. R. bila izbačena iz službenog vozila, o čemu kazivanje istog dijelom i proturječi navodima tada nazočnog svjedoka u samom opisu konkretnog događaja. No, ono što je odlučno jest činjenica da tuženik ni nakon upute iz ranijeg ukidnog rješenja ovoga suda u tom pravcu nije dostavio dokaz je li i temeljem kojeg naloga tužiteljica morala ići na službeni put s rukovoditeljem, pa je utoliko i prvostupanjski sud zaključio da se radi isključivo o privatnom putovanju tužiteljice.

43. Međutim, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, u navedenom ovaj sud nalazi korištenje od strane svjedoka R. pozicije rukovoditelja, koja se reflektirala i na profesionalni odnos prema tužiteljici kojoj je nadređeni i osobi s kojom je održavao intimne odnose. Ovo tim prije što i tijekom postupka saslušani svjedok M. R. ne spori da je s tužiteljicom bio u intimnim odnosima i da je tužiteljica i to po nekoliko puta mjesečno išla s njim na službeni put.

44. Naime, svaki poslodavac je dužan jasno i precizno definirati poslovni odnos subordinacije, kako bi se spriječila zlouporaba hijerarhijski istaknutijeg položaja posebno kada je riječ o odnosu muškarca na rukovodećem mjestu prema ženama s kojima je u subordinacijskom odnosu. Pri tome je naglasiti da sve što se reflektira na radni odnos u radnoj sredini je i stvar poslovnog odnosa. Stoga se i odgovornost poslodavac ogleda i u propustu da stvori uvjete rada koji bi u spriječili zlouporabu položaja od strane rukovodećeg kadra i stvaranje radnog okruženja u kojem tužiteljica biva između ostalog izložena i javnom sramoćenju, a što se u konačnici reflektiralo i na njeno duševno zdravlje.

45. S druge strane otklanjanje iskaza sindikalnog povjerenika A. K., pozivom na postojanje njegove ljubavne veze sa sestrom tužiteljice, diskreditira ovog svjedoka ne samo kao osobu, već i obzirom na njegovu funkciju koju obnaša kod poslodavca kao izbrani predstavnik radnika. Tako ovaj svjedok, između ostalog opisujući kronologiju pravne zaštite koju je tužiteljica tražila od poslodavca, između ostalog potvrđuje navode tužiteljice da je upravo svjedok R. otuđio njen mobitel s velikim brojem osobnih i intimnih snimaka, što zapravo i nije od odlučnog značenja kod neprijeporne činjenice da je tužitelj ove fotografije pokazivao ostalim zaposlenicima, o čemu govore njihova suglasna kazivanja.

46. Naime, kao što je već ranije ukazano, postupanje M. R. prema tužiteljici valja promatrati s aspekta odnosa nadređenog radnika pa se u navedenom ne može govoriti o odnosu koji se odvijao isključivo u okviru njihovog privatnog odnosa te je i proizašlo iz njihovog privatnog odnosa, a u kojem se je i tužiteljica prema njemu ponašala na isti ili sličan način, pa da isto nema nikakve veze sa radnim odnosom tužiteljice.

47. U tom pravcu ukazati je i na zaključak suda da je svjedok M. R. kao rukovoditelj odjela u kojem je tužiteljica zaposlena svoj privatni odnos s tužiteljicom temeljio zapravo na korištenju svoje pozicije u njenom napredovanju iako se ne radi o ucjeni.

48. Da se radi o ponižavajućem okruženju na radnom mjestu, koje je promatrati u cjelini, proizlazi iz nedvojbeno tijekom postupka utvrđenih postupaka svjedoka R., i kroz osobni angažman svjedoka u provjerama, kako kod nadležnih službi poslodavca, tako i kod članova obitelji tužiteljice gdje se nalazi tužiteljica, pa i kad koristi bolovanje ili slobodne dane,što se ne može opravdati brigom za zaposlenike kao uobičajenoj proceduri. U tomu svakako presudnu ulogu čine njegovi postupci pokazivanjem intimnih fotografija tužiteljice drugim zaposlenicima, a što se manifestiralo i na psihofizičkoj sferi zdravstvenog stanje tužiteljice zbog čega je zatražila psihološku pomoć, a u prilog čemu govori u postupku provedeno medicinsko vještačenje po vještaku psihijatru.

49. Tako je provedenim medicinskim vještačenjem u konkretnom slučaju na nedvojben utvrđeno da se kod tužiteljice radi o poremećaju prilagodbe sa depresivnom kliničkom slikom, zbog čega je liječena ambulantno, u programu dnevne bolnice, te na kraju i stacionarno koja je uzročno-posljedična veza između psihičkih smetnji i traumatskih doživljaja na poslu, koji su se odvijali tijekom vremena za koje tužiteljica tvrdi da je bila izložena zlostavljanju.

50. Utoliko postupanje tuženika zbog propusta u pravovremenoj reakciji na njene pritužbe (koje su u konačnici i dovele do prijedloga poslodavca da se tužiteljicu premjesti na drugo radno mjesto, ali i izricanja upozorenja radniku R.), stvarno predstavlja povredu njenog dostojanstva, a koje uzrokuje strah i ponižavajuće okruženje, jer je bilo uzrokovano upravo osnovom iz članka 1. stavka 1. ZSD, te je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tužiteljica nije bila uznemirena i da ne bi bilo povrijeđeno njeno dostojanstvo.

51. S tim u svezi upućuje se na odredbu članka 31. Povelje Europske unije o temeljnim pravima 2007/C 303/01 kojom da se ne radi distinkcija između osnova uznemiravanja, već se navodi kako svaki radnik ima pravo na radne uvjete kojima se čuvaju njegovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo. Ističe i da treba uvažavati praksu suda Europske unije iz koje proizlazi pravno shvaćanje da se temeljna socijalna prava radnika moraju tumačiti široko, a iznimke odnosno ograničenja vrlo restriktivno.

52. Prema tome, tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva utvrđenje povrede njenog dostojanstva te utvrđenje uznemiravanja, u smislu odredbe članka 3. stavak 1. ZSD-a je osnovan.

53. S druge strane, u činjenici koja proizlazi iz utvrđenja suda da je tuženik poduzeo, iako sa zakašnjenjem, mjere radi rješavanja nastale konfliktne situacije između tužiteljice i M. R., te je iste poduzimao isključivo s ciljem rješavanja problema unutar radne sredine, proizlazi i neosnovanost zahtjeva tužiteljice u dijelu kojim je traženo naložiti tuženiku poduzimanja mjera i radnji u cilju omogućavanja neometanog obavljanja poslova radnog mjesta.

54. Nadalje, osnovanost tužbenog zahtjeva sa aspekta nedopuštenog ponašanja nadređenog zaposlenika poslodavca, koje ulazi u sferu zlostavljanja na radnom mjestu,a koje se podvodi pod pojam mobbinga, obzirom na naprijed izneseno daje dostatnu činjeničnu i pravnu podlogu za donošenje meritorne odluke. Naime, u tužbi je tužiteljica navela u dulje vrijeme bio izložen zlostavljanju (mobbingu) na radnom mjestu od strane rukovoditelja tuženika, čime je povrijeđeno njeno pravo osobnosti.

55. Mobbing, za koji u pozitivnim propisima, za razliku od diskriminacije, ne postoji zakonska definicija, te se definira kao oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu ili više njih s ciljem ugrožavanja njegova/njihova ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta koji često dovodi do uklanjanja s njegova/njihova područja djelovanja. Za pružanje sudske zaštite od mobbinga, potrebno je dakle, da postoji sustavno psihičko zlostavljanje i ponižavanje druge osobe, a što je pak cijeniti s aspekta primjene općih odredaba ZOO-a o odgovornosti za štetu, odnosno postojanja pretpostavki predviđenih odredbom članka 1045. stavak 1. članka 1046. i članka 1100. u svezi s člankom 19. ZOO-a.

56. U smislu svega navedenoga, u konkretnom slučaju, tužiteljica je dokazala štetnu radnju koju predstavljaju (osim zakašnjele reakcije na njenu pritužbu u postupku zaštite od uznemiravanja na radnom mjestu) upravo navedeni pojedini (protupravni) postupci rukovoditelja tuženika, koja imaju obilježja uznemiravanja, šikanoznog postupka, odnosno mobbinga.

57. U navedenom, po ocjeni ovoga suda tužiteljici pripada pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, koja prava su u konkretnom slučaju tužiteljici povrijeđena, osnovom odredbe članka 1100. ZOO-a, u svezi s odredbom članka 19. ZOO-a. Stoga je, vodeći računa o svim manifestacijama nastale štete jer su strah i umanjenje životnih aktivnosti samo kvalifikatorne okolnosti o kojima ovisi visina pravične novčane naknade, a ne posebni osnovi tužbenog zahtjeva, a imajući pri tom u vidu jačini i trajanju duševnih boli koje je tužiteljica trpjela zbog narušenog zdravlja, uvažavajući i ostale okolnosti slučaja, vodeći računu o cilju kojem ta naknada služi, tuženika valjalo obvezati da tužiteljici isplati primjerenu naknadu štete u visini od ukupno zatraženog iznosa od 31.625,00 kuna/4.197,35 eura, kao pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje.

58. Na navedeni iznos tužiteljici je priznata zatezna kamata od donošenja prvostupanjske presude, od dana podnošenja tužbe (22.veljače 2012) po stopi sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, pri čemu rok za dobrovoljno ispunjenje novčanih tražbina utvrđenih sudskom odlukom iznosi 15 dana (čl. 328. st. 2. ZPP-a), pa je pravilnom primjenom materijalnog prava odluku tuženiku valjalo naložiti da tužiteljici dosuđeni iznos plati u paricijskom roku od 15 dana.

59. Slijedom naprijed izloženog, djelomično je odbijena kao neosnovana žalba tužiteljice te je u tom dijelu, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, pobijanu presudu valjalo potvrditi, a u preostalom odbijajućem dijelu prvostupanjske presude, osnovom odredbe članka 373. točka 2. ZPP-a, djelomično prihvatiti njenu žalbu, i pobijanu presudu preinačiti, radi čega je odlučeno kao pod točkom I i II. izreke ove drugostupanjske presude.

60. Kako je u povodu žalbe tužene preinačena presuda prvostupanjskog suda, sukladno odredbi članka 166. stavak 2. ZPP-a trebalo je odlučiti o trošku cijelog postupka.

61. Trošak tužiteljice, obračunat je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 148/09, 142/12, 103/14, 37/22) odnosi se na trošak zastupanja na ročištima od 10. ožujka 2021. i 8. prosinca 2021. od po 100 bodova, temeljem Tbr. 9. toč.1., kao i sastav žalbe temeljem Tbr. 10. od 125 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda te trošak PDV-a, uvećano za trošak vještačenja u iznosu od 1.875,00 kuna, predstavlja ukupni trošak od 5.937,50 kuna/788,04 eura, kojeg je tuženik u obvezi naknaditi tužiteljici sukladno odredbi iz članka 154. stavak 5. ZPP-a. Naime, tužiteljica u postupku nije uspjela s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, imajući u vidu na tijekom cijelog postupka spornu pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženika.

 

U Splitu, 24. veljače 2023.