1               Poslovni broj: Gž R-718/2021-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-718/2021-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Andree Boras Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja te Sonje Meštrović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M., OIB: ..., iz Z., zastupane po punomoćnici M. B., odvjetnici iz Z., protiv tuženika D. d.d., OIB: ..., iz Z., zastupanog po punomoćnicima po zaposlenju, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 9-Pr-2993/2018-84 od 30. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 24. veljače 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 9-Pr-2993/2018-84 od 30. ožujka 2021., i sudi:

 

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I/ Nalaže se tuženiku D. d.d., iz Z., isplatiti tužiteljici M. M., iz Z., na ime naknade štete iznos od 40.200,00 kuna neto (slovima: četrdesettisućadvjestokuna) sa zateznim kamatama tekućim od 16.11.2015.g., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku D. d.d., naknaditi tužiteljici M. M. parnični trošak u iznosu od 19.875,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 30.03.2021.g., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana."

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženom naknadi parnični trošak u iznosu od 199,62 eur u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I/ Nalaže se tuženiku D. d.d., iz Z., isplatiti tužiteljici M. M., iz Z., na ime naknade štete iznos od 40.200,00 kuna neto (slovima: četrdesettisućadvjestokuna) sa zateznim kamatama tekućim od 16.11.2015.g., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku D. d.d., naknaditi tužiteljici M. M. parnični trošak u iznosu od 19.875,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 30.03.2021.g., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.".

 

2.              Protiv navedene presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 i 114/22 dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3.              U odgovoru na žalbu tužiteljica je u cijelosti osporila žalbene navode predlažući da se žalba odbije kao neosnovana.

 

4.              Žalba tuženika je osnovana.

 

5.              Predmet spora u ovom stadiju postupka je zahtjev tužiteljice kao radnice za naknadom neimovinske i imovinske štete koje je pretrpjela kao posljedicu ozljeđivanja na radu 16. rujna 2015. prilikom odlaska s posla kući kada je pala u krugu poslodavca kod pješačke porte. U ovoj fazi postupka prijeporna je i odgovornost tužiteljice za štetni događaj.

 

6.              Prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio je u bitnom sljedeće:

- da među strankama nije sporno da je tužiteljica ozlijeđena na kraju radnog vremena kada je odlazila sa posla kući ali u krugu tvornice tuženika blizu pješačke porte kod tuženika,

- da je uvidom u evidencijski karton EK-1 o osposobljenosti radnika za rad na siguran način (list 35-37 spisa), razvidno da je tužiteljica M. M. osposobljena za rad na siguran način kod tuženika 2009.g.,

- da je uvidom u Prijavu o ozljedi na radu (list 4-6 spisa), razvidno da je poslodavac u prijavi Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, o ozljedi na radu tužiteljice naveo da je radnica pala na asfaltnoj površini ispred izlaza kod pješačke porte, odnosno da je pala prilikom odlaska s posla u krugu poslodavca kod pješačke porte.,

-da je navedeno pod točkom 37.; "pad na vanjskoj površini za kretanje radnika". Prijava o ozljedi na radu je popunjena 18.09.2015.g., potpisana je po neposrednom rukovoditelju tužiteljice I. M., a u Prijavi o ozljedi na radu se navodi kao očevidac štetnog događaja D. M.,

- da je 1.listopada 2018.g. obavljen očevid na mjestu štetnog događaja u krugu tvornice tuženika na adresi Z., uz sudjelovanje vještaka za zaštitu na radu I. J. iz tvrtke E. d.o.o.,

-da su na očevid pored ostalih bili pozvani u svojstvu svjedoka L. Š., D. P., D. M. i D. V. Vještak za zaštitu na radu je fotografirao mjesto štetnog događaja, put za pješake u krugu tvornice tuženika.,

-da je tužiteljica M. M. pokazala mjesto u krugu tvornice tuženika na kojem se ozlijedila, i gdje je odmah uočljivo da je asfalt na mjestu ozljeđivanja tužiteljice popravljan, odnosno popunjen novim slojem, te su vidljivi tragovi dviju ranijih rupa širine cca 4 cm pobliže to prikazuje fotografije broj 20, 21 i 22 (list 177 i 178 spisa) iz fotoelaborata vještaka za zaštitu na radu, a svi svjedoci (L. Š., D. P., D. M. i D. V.) su potvrdili da je do štetnog događaja došlo na mjestu koje pokazuje tužiteljica, odnosno oko tog mjesta,

-da je u pisanom očitovanju (list 193-196 spisa) na prigovore stranaka, vještak za zaštitu na radu I. J. iz tvrtke E. d.o.o. naveo, a na temelju onoga što je utvrdio na uviđaju održanom 1. listopada 2018.g., da ne postoji označeni put do izlazne pješačke porte, već da označeni put završava na stepenicama objekta koji se nalazi desno od porte (gledano od strane dvorišta prema porti). Svaki pješački put mora biti što jednostavniji i bez prepreka. Na fotografiji broj 1 (list 197 spisa), je vidljivo da su automobili parkirani na takav način da stražnja strana istih izlazi iz označenih parkirališnih mjesta i ulaze u dio koji je označen kao put i na taj način smanjuje njegovu širinu. Parkirana vozila smanjuju širinu puta jer su parkirana na takav način da ulaze u pješački put iza vozila. Pješački prijelaz na fotografiji 27 vodi od pješačkog puta na zelenu površinu s druge strane prometnice. Na označenom pješačkom putu postoje šahtovi i ulegnuti slivnici za vodu. Na pješačkom putu koji vodi od radnog mjesta tužiteljice do izlazne porte nalaze se četiri šahta i dva slivnika za vodu. Za radnike je sigurnije da se kreću udaljenije od automobila nego uz parkirana vozila. Mjesto na kojem je tužiteljica pala nalazi se izvan puta označenog za kretanje pješaka. Na fotografijama drugoj i trećoj (fotografije broj 19 i 18 fotoelaborata), strelicom je označeno mjesto pada tužiteljice. Nije moguć nastanak nezgode na označenom mjestu pada ukoliko se radnik kao pješak kreće označenim pješačkim putem i pješačkim prijelazom (zebrom),

-da je na ročištu održanom 06.studenog 2019., (list 223 i 224 spisa), vještak naveo da je mjesto događaja izvan označenog pješačkog puta, da je pješački put označen horizontalnom signalizacijom, tj. bijelim crtama koje su iscrtane po asfaltu. Vertikalna signalizacija nalazi se samo uz označene pješačke prijelaze (zebre). Nadalje, vještak je naveo da zadnjih 30-tak metara pješačkog puta, prije pješačke porte, put ne vodi direktno prema pješačkoj porti, nego skreće udesno. Prolazi iza parkiranih vozila i dolazi do objekta, tj. zgrade koja se nalazi desno od pješačke porte. Put vodi do ulaza u zgradu preko četiri stepenice. Nakon toga da bi se došlo do pješačke porte od ulaza u gore navedenu zgradu mora se ponovno sići sa četiri stepenice i uputiti se prema pješačkoj porti. Na mjestu gdje put zalazi iza vozila, put je sužen zbog vozila koja su parkirana na parkirnim mjestima. Zbog suženja puta, tj. činjenice da put prolazi iza parkiranih vozila i da se hodajući putem radnik mora penjati po stepenicama i ponovno silaziti stepenicama, vještak smatra da taj zadnji dio puta nije odgovarajući, pa navodi da smatra da je sigurnije za radnike da zadnjih 30-tak metara prođu direktno prema pješačkoj porti. Ozljeda tužiteljice dogodila se oko 20-tak metara od izlazne pješačke porte kada se nalazila na prostoru između pješačke porte i pješačkog prijelaza, nakon što je napustila pješački put i krenula ravno prema pješačkoj porti i pri tome je na sredini platoa naišla na rupu u kojoj joj je zapela peta cipele, pri čemu je ista pala,

- da iz iskaza svjedokinje L. Š. proizlazi da je toga dana vrijeme  bilo suho, bez  padalina, na asfaltu po kojem je tužiteljica hodala bile su rupe koje su zaostale od postavljanja šatora za Božićni domjenak prethodne godine., a tužiteljica je na nogama imala štikle. Svi radnici koristili upravo put kojim je hodala tužiteljica za dolazak na posao i odlazak sa posla, te u pravilu radnici nisu pratili bijelu crtu koja predstavlja put za pješake.,

-da iz iskaza svjedoka D. M. (list 210 i 211 spisa), proizlazi da je bio očevidac štetnog događaja u kojem je tužiteljica ozlijeđena obzirom da je zajedno sa tužiteljicom išao s posla. Tužiteljica je hodala s njegove desne strane, pričali su i ona je samo pala. Tužiteljica je na nogama imala cipele s petom koja nije bila previsoka. Mjesto gdje se to dogodilo je zapravo površina kojom se kreću zaposlenici kada dolaze i odlaze s posla, a tom površinom kretali su se svi, a to znači i zaposlenici i automobili, osim kamiona koji imaju posebnu ulazno-izlaznu portu. Blizu mjesta gdje se to dogodilo je parking za službene automobile uprave. U trenutku kada se to dogodilo na dijelu kolnika gdje je tužiteljica pala, nije bilo nikakvih automobila, odnosno prometa nije bilo.

-da iz iskaza svjedoka D. P. (list 214 i 215 spisa), proizlazi da je on kao povjerenik za zaštitu na radu kod tuženika, bio obaviješten o štetnom događaju sutradan, jer je taj dan kada se štetni događaj zbio, već bio otišao s posla. Na jednom od sastanaka koordinacije Službe za zaštitu na radu i glavnog povjerenika, svjedok je ukazao na povrede, odnosno ozljede zaposlenika tuženika na asfaltnoj površini kojom se pristupa pješačkoj porti, a na kojoj površini se ozlijedila i tužiteljica. Svjedoku je poznato da su još dvije djelatnice "upale" u rupe na asfaltu, na tom potezu, ali im se imena i prezimena ne može sjetiti, zbog proteka vremena. Te dvije žene ozlijedile su se na istom potezu na kojem se ozlijedila i tužiteljica. Svjedok je neovisno o štetnom događaju, prije tog štetnog događaja, a vezano za ozljeđivanje naprijed navedenih dviju žena koje su se ozlijedile na istom potezu na kojem se ozlijedila tužiteljica, ali ranije, upozoravao na saniranje prostora koji je korišten za postavljanje šatora za Božićni domjenak. Šator je bio postavljen na način da je presijecao pješački put. Kada je bio postavljen šator, pješaci su bili preusmjereni obilaziti zgradu drugim smjerom kako pješaci ne bi zapeli za užad kojima je šator bio učvršćen za asfaltnu podlogu. Nakon što je šator maknut, rupe na asfaltu od tih klinova su ostale i nisu zatrpane. Te rupe su ostale na asfaltu, a ostale su jer nisu smetale djelatnicima upravne zgrade koji su tuda prolazili isključivo automobilima, a ne pješice. Taj prostor je na potezu od pješačke porte prema zgradi proizvodnje i garderobama,

-da iz iskaza svjedoka D. V. (list 215 i 216 spisa), proizlazi da je on kod tuženika zaposlen na mjestu voditelja službe za zaštitu na radu, te da u krugu tuženika na adresi Z., su označene prometnice za kretanje pješaka i vozila. Za kretanje pješaka imaju iscrtane zebre i putove za kretanje radnika, odnosno pješaka od njihovih ureda do pješačke porte. Iskazao je da je porta prema kojoj se kretala tužiteljica isključivo pješačka porta. Na uviđaju na kojem je nazočio, uočio je okrugle rupe na asfaltu koje su zatrpane, ali ne zna kada i tko ih je zatrpao, osobno nije vidio štetni događaj, već ga je obavijestio neposredni očevidac D. M.

 

7.              Slijedom navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio navedeni tužbeni zahtjev tužiteljice jer je smatrao da uzrok štetnog događaja nije krajnja nepažnja tužiteljice, niti njezina obuća, već je uzrok postojanje rupa/e u asfaltu kojim se kretala kao najsigurnijem koridoru za pješake, obzirom da bi kretanje uz upravnu zgradu bilo opasnije zbog parkiranih automobila i zbog tog što su radnici trebali koristiti stepenice u dva navrata za dolazak do te porte.

 

8. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva ne može se prihvatiti kao pravilan.

 

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 365. ZPP-a ovaj sud drži kako u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a kao niti druga bitna povreda postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitosti i pravilnost pobijane presude može ispitati.

 

10.              Međutim, na utvrđeno činjenično stanje koje u bitno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te činjenična utvrđenja koja imaju osnovu u sadržaju dokaza provedeni u postupku prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio kao osnovan.

 

11.              Kako se u konkretnom slučaju radi o ozljedi na radu valja primijeniti odredbe članka 111. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04, 68/05, 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, 93/14, 127/17, 98/19 – dalje u tekstu: ZR) i članka 25. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 71/14, 118/14, 154/14 , 94/18, 96/18 – dalje u tekstu: ZZR) koji je u vrijeme nastanka štetnog događaja bio na snazi, te na odredbe članka 19., 1100. i 1095. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 dalje: ZOO).

 

12.              Prema odredbi članka 25. ZR-a propisano je da se ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječe od rada i poslodavac za njih odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Odredbom stavka 2. istog članka određeno je da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom kao radnika ili treće osobe na koju poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice moga izbjeći unatoč provedenoj zaštiti na radu.

 

13.              Odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku određena je odredbom članka 111. Zakona o radu pa je tako u stavku 1. iz članka propisano ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom poslodavac je dužan naknaditi štetu po općim propisima Obveznog prava. Odredbom stavka 2. istog članka određena je ako se pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovog članka odnosi na štetu koje poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

 

14.              Odredbom članka 1064. ZOO-a propisano je da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi (kriterij objektivne odgovornosti).

 

15.              Odredbom članka 1067. stavak 1. ZOO-a propisano je da se vlasnik oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredviđenog uzroka koji se nalazi izvan stvari a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se vlasnik oslobađa odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radi oštećenika ili treće osobe kojom nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti.

 

16.              U konkretnom slučaju, izrečena utvrđenja prvostupanjskog suda da postoji odgovornost tuženika za nastalu štetu ne može se prihvatiti kao pravilna jer je sud prvog stupnja propustio izvršiti ocjenu izvedenih dokaza na način predviđen odredbom članka 8. ZPP-a.

 

17.              Naime, osnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja propustio ocijeniti iskaz saslušanog svjedoka D. V. koji je iskazao da su radnici tuženika osposobljeni za rad na siguran način, da je izrađena procjena rizika i zaštite na radu, a kroz edukaciju su radnici upoznati sa putovima kretanja u krugu poslodavca. Ovaj svjedok je nedvojbeno iskazao da kao voditelj službe za zaštitu na radu kod tuženika u krugu tvornice tuženika su označene prometnice za kretanje pješaka i vozila odnosno za kretanje pješaka imaju iscrtane zebe i putovi za kretanje radnika odnosno pješaka od njihovih ureda do pješačke porte, a isto tako postoje prometnica za kretanje vozila kojim dijelom nije predviđeno kretanje pješaka.

 

18.              Nesporno je među strankama a što se sud i uvjerio očevidom lica mjesta , kao i stekao uvjerenje iz iskaza svih saslušanih svjedoka i vještaka da se mjesto na kojem je tužiteljica pala nalazi izvan označenog puta za kretanje pješaka, te na taj način nije uopće moguć nastanak nezgode na mjestu pada ako se radnik kreće označenim pješačkim putem i prijelazom. Osim toga neosporno je utvrđeno kako mjesto nastanka štetnog događaja nije niti u blizini označeno pješačkog puta već se nalazi na sredini prostora koje nije namijenjeno kretanju pješaka, već naprotiv automobila (službenih).

 

19.              Sami iskazi svjedoka L. Š., D. M., kao i tužiteljice koji su iskazali da se gotovo svi radnici koriste upravo putem kojim je hodala tužiteljica za dolazak na posao i odlazak s posla, u konkretnom slučaju po stajalištu ovog suda ne ekskulpiraju tužiteljicu od odgovornosti, odnosno ne oslobađaju je obveze na poštivanje označene prometnice za kretanje pješaka, kojom se dužna kretati. Naime, da se tužiteljica kretala upravo onako opisanom putnom vezom koja je označeno u krugu tvornice tuženika, zasigurno ne bi zadobila opisane povrede kao što se to dogodilo kritične prigode.

 

20.              Prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda postojanje rupe na asfaltu cca širine 4 cm., i nastale povrede kod tužiteljice nisu u uzročnoj vezi već su u uzročno posljedičnoj vezi postupanja tužiteljice tj. gruba nepažnja tužiteljice prilikom prelaska asfaltnog kolnika izvan obilježenog pješačke staze, a za što ni u kojem slučaju nije odgovoran tuženik.

 

21.              Kako prema stajalištu ovog žalbenog suda zbog svega unaprijed izloženog prvostupanjski sud stečeno uvjerenje nije opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima jer činjeničnu i pravnu osnovu ne nalazi u dokazima na koje se sud pozvao, a niti je dokazano da je tužiteljica pretrpjela posljedice upravo na dijelu kruga tvornice tuženika označenom za kretanje pješaka, to nije bilo osnova za dosuđenjem naknade za nastalu štetu tužiteljici.

 

22.               Stoga proizlazi kako su ostvareni zakonski uvjeti za primjenu članka 373. ZPP-a jer je prvostupanjski sud iz činjenica što je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljena presuda.

 

23.              Pravilnom primjenom materijalnog prava iz naprijed citiranih zakonskih odredaba trebalo je prihvatiti žalbu preinačiti sudsku presudu i tužbeni zahtjev tužiteljice odbit kao neosnovan.

 

24.              S obzirom da je preinačena prvostupanjska presuda, sukladno odredbi članka 166. stavak 2. ZPP-a valjalo je odlučiti i o visini troška postupka.

 

25.              Odluka o troškovima postupka je donijeta primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, članka 155. ZPP-a i sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 69/93, 87/93, 16/94 i 11/96) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 18/14, 107/15 i 37/22, dalje u tekstu: Tarifa). Prema stajalištu ovog žalbenog suda tuženiku je valjalo priznati trošak sastava žalbe (Tbr. 10. točka 1.) u iznosu od 199,62 eur-a.

 

26.              Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 26. veljače 2023.