1              Poslovni broj: I Kž-363/2022-11

Poslovni broj: I Kž-363/2022-11

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Lane Petӧ Kujundžić, predsjednice vijeća te Snježane Hrupek-Šabijan i Željka Horvatovića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. C. i optuženog M. Č. zbog kaznenog djela iz članka 231. stavka 3. u svezi s stavkom 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama optuženog D. C., optuženog M. Č. i državnog odvjetnika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 22. srpnja 2022. broj K-17/2022., u sjednici održanoj 23. veljače 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog D. C. uz branitelja, odvjetnika V. M. te optuženog M. Č. uz branitelja, odvjetnika P. B.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

I Prihvaća se djelomično žalba optuženog D. C., preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je optuženi D. C. radnjom za koju je proglašen krivim prvostupanjskom presudom počinio kazneno djelo protiv imovine, pomaganja u razbojničkoj krađi iz članka 231. stavak 3. u vezi sa stavkom 1. i 2. te u vezi s člankom 38. KZ/11.

 

II Uslijed odluke pod I i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog D. C. i optuženog M. Č., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženi D. C. za kazneno djelo protiv imovine, pomaganja u razbojničkoj krađi iz članka 231. stavak 3. u vezi sa stavkom 1. i 2. te u vezi s člankom 38. KZ/11., na temelju članka 231. stavak 3. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavak 1. i članka 49. stavak 1. točka 2. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu se na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od lišenja slobode 18. ožujka 2020. pa nadalje, a optuženi M. Č. za kazneno djelo za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim iz članka 231. stavak 3. u vezi sa stavkom 1. i 2. KZ/11., na temelju članka 231. stavak 3. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu se na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od lišenja slobode 18. ožujka 2020. pa nadalje.

 

III U ostalom dijelu žalbe optuženog D. C. i optuženog M. Č., kao i žalba državnog odvjetnika u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženici D. C. i M. Č. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela protiv imovine, razbojničkom krađom, iz članka 231. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. i 2. KZ/11., činjenično i pravno pobliže opisano u izreci te presude, te su na temelju članka 231. stavak 3. KZ/11. osuđeni svaki na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina, a temeljem odredbe članka 54. KZ/11. optuženom D. C. i optuženom M. Č. u izrečenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od lišenja slobode 18. ožujka 2020. pa nadalje.

 

2. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.) dosuđen je djelomično imovinskopravni zahtjev oštećenicama R. Č. i K. Č. u iznosu od 200.000,00 kuna i 10.000,00 eura, time da su optuženi D. C. i M. Č. dužni solidarno isplatiti iznos od 8.800,00 kuna, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude, a ostatak dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva oštećenicama će se isplatiti od novca koji je oduzet potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta broj 00082719 od 18. ožujka 2020. od N. V. u iznosu od 186.400,00 kuna, te od optuženog M. Č. potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta broj 000010378 od 18. ožujka 2020. u iznosu od 4.800,00 kuna i 10.000,00 eura, dok se u preostalom dijelu imovinskopravnog zahtjeva oštećenice upućuju u parnicu.

 

3. Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi s člankom 145. stavak 1. i 2. točka 1., 6. i 7. ZKP/08. dužni su optuženi D. C. i M. Č. platiti troškove kaznenog postupka, od čega su iznos od 63.937,50 kuna koji se odnosi na troškove provedenih vještačenja, kao i iznos od 240,00 kuna koji se odnosi na putne troškove svjedoka dužni platiti na jednake dijelove, optuženi D. C. na ime troškova branitelja po službenoj dužnosti iznos od 5.750,00 kuna, optuženi M. Č. je dužan platiti iznos od 617,50 kuna na ime troškova prevođenja, te je svaki na ime troškova paušala dužan platiti iznos od po 6.000,00 kuna, dakle optuženi D. C. u ukupnom iznosu od 43.838,75 kuna, a optuženi M. Č. u ukupnom iznosu od 38.706,25 kuna, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

 

4. Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu i optuženike osudi na kazne zatvora u duljem trajanju.

 

5. Žalbu i dopunu žalbe podnio je optuženi D. C. putem branitelja, odvjetnika V. M. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08., povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, s prijedlogom da se žalba prihvati, pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjeno vijeće. U korist optuženika žalbu je podnio njegov otac L. C., bez naznake žalbene osnove s prijedlogom da se presuda "ukine ili poništi ili izmijeni". S obzirom na isti sadržaj obje žalbe razmatrat će se jedinstveno.

 

6. Žalbu je podnio i optuženi M. Č. putem branitelja, odvjetnika P. B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da se optuženiku izrekne kazna zatvora "u znatno manjem trajanju".

 

7. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su branitelj optuženog D. C., odvjetnik V. M.. i branitelj optuženog M. Č., odvjetnik P. B.., s prijedlogom "odbiti žalbu državnog odvjetnika".

 

8. Prije održavanja sjednice vijeća, na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

9. O sjednici drugostupanjskog vijeća, na temelju članka 475. stavak 1. ZKP/08., izviješteni su optuženi D. C. i njegov branitelj, odvjetnik V. M. te optuženi M. Č. i njegov branitelj, odvjetnik P. B. koji su u žalbi to zahtijevali. Prisutnost optuženih D. C. i M. Č. na sjednici vijeća osigurana je u smislu članka 475. stavka 7. ZKP/08. uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu (audio-video uređaj), na koji način je javnoj sjednici prisustvovao i branitelj optuženog M. Č., odvjetnik P. B.., dok je branitelj optuženog D. C., odvjetnik V. M.. osobno prisustvovao sjednici. Državni odvjetnik, iako uredno pozvan, nije pristupio na sjednicu vijeća pa je ista održana u njihovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08. Na javnu sjednicu nije pozvan otac optuženog D. C., L. C. iako je to zahtijevao, jer on nije stranka u postupku, a prema odredbi članka 475. stavka 1. ZKP/08. o sjednici vijeća na njihovo traženje obavještavaju se samo stranke.

 

10. Žalbe optuženog D. C. i njegovog oca L. C. te optuženog M. Č. djelomično su osnovane, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

11. Najprije valja napomenuti da je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske već ranije, odlučujući o žalbama optuženika podnesenih protiv presude Županijskog suda u Splitu od 7. rujna 2021. broj K-2/2021., prihvatio žalbe optuženog D. C. i njegovog oca L. C. i optuženog M. Č., i ukinuo pobijanu presudu kojom su optuženi D. C. i M. Č. osuđeni da su počinili kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavak 3. u vezi stavka 1. i 2. KZ/11. i kojom su osuđeni svaki na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

12. U odnosu na žalbu i dopunu žalbe optuženog D. C., osim zbog odluke o kazni.

 

12.1. Žalitelj nije u pravu kada tvrdi da intervencija prvostupanjskog suda u činjenični opis predstavlja izravno prekoračenje optužbe, da je povrijeđen njezin identitet i da je time ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 9. ZKP/08. jer je optuženik proglašen krivim za drugo kazneno djelo (razbojnička krađa) u odnosu na djelo iz optužnice (razbojništvo).

 

12.2. Prema činjeničnom opisu djela i utvrđenju suda prvog stupnja jasno proizlazi da je dogovor i namjera oba optuženika bila od oštećenika oduzeti i zadržati novac s ciljem njegova prisvajanja. Ustrajući u toj namjeri, optuženici prema oštećeniku primjenjuju silu kako bi slomili njegov otpor kada je pokušao povratiti oduzeti novac. Prema činjeničnom utvrđenju, koji sadržajno nije mijenjan, te temeljem obrane optuženog M. Č. zaključak je prvostupanjskog suda da primjena sile nije prethodila krađi, već je sila upotrijebljena kao sredstvo za zadržavanje ukradene stvari. Dakle, ovdje se ne radi o drugom djelu, presuda se kreće u granicama kriminalnog događaja postavljenog u optužbi i kakav se stvarno odigrao pri čemu je prvostupanjski sud prihvatio dinamiku događaja kako to opisuju optuženici. Izmjene koje je unio sud prvog stupnja u činjenični opis djela u presudi dovele su samo do drugačijeg djela, ali ne i do drugog djela, čime prvostupanjski sud nije prekoračio ovlast koju ima sukladno zakonu. Djelo je za optuženike ostalo jednako teško, u granicama događaja koji je obuhvaćen optužnicom. Stoga optužba nije prekoračena kada je prvostupanjski sud intervenirao u činjenični opis, u okvirima činjeničnih tvrdnji iz optužnice, zakonski opis i zakonsku oznaku djela unutar iste Glave KZ/11. Stoga žalitelj nije u pravu kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 9. ZKP/08.

 

12.3. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. optuženik vidi u tome da je prvostupanjski sud intervenirao u činjenični i zakonski opis i zakonsku oznaku djela, a da u obrazloženju nisu dani razumljivi razlozi za takvu izmjenu, odnosno nije jasno koje dijelove je sud ispustio, a koje dodao.

 

12.4. Nasuprot tvrdnji žalitelja, iz obrazloženja prvostupanjske presude u točki 8., i 8.1., 25. i 25.1. proizlazi da je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud došao do utvrđenja da su optuženici postupali kao supočinitelji kaznenog djela razbojničke krađe kvalificirane težom posljedicom iz članka 231. stavak 3. u vezi stavka 1. i 2. KZ/11., jer su na temelju zajedničke odluke o djelu, pozvali oštećenog J. Č. da s novcem dođe u …, da je optuženi D. C. ostao čekati u automobilu, da je u objekt u izgradnji ušao optuženi M. Č. i oštećeniku uzeo novac, da ga je oštećenik pokušao zaustaviti u bijegu, a optuženi M. Č. u cilju da zadrži otuđeni novac udario oštećenika, zatim ušao u vozilo u kojem ga je čekao optuženi D. C., nakon čega su zajedno pobjegli. U točki 23. 8. sud objašnjava činjenične izmjene u odnosu na utvrđeni uzrok smrti oštećenika, jer prema nalazu vještakinje oštećenik je preminuo uslijed psihičke traume, ali ne i ozljeda zbog čega je taj dio ispušten iz činjeničnog opisa. Slijedom navedenog žalitelj nije u pravu kada tvrdi da pobijana presuda nije razumljiva u odnosu na činjenične intervencije prvostupanjskog suda.

 

12.5. Daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. KZ/11. optuženik nalazi u tome da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna sama sebi, da se ne može ispitati jer ne sadrži opis subjektivnog elementa kod optuženog D. C. u odnosu na smrtnu posljedicu, niti prethodnu svijest i znanje o lošem zdravstvenom stanju oštećenika, da nije navedena kvalifikacija ozljeda koje je zadobio oštećenik kao i da postoji proturječje s obrazloženjem pobijane presude u kojem sud zaključuje kako su optuženici u odnosu na smrtnu posljedicu postupali sa svjesnim nehajem.

 

12.6. Međutim, citirana bitna povreda nije ostvarena jer činjenični opis izreke pobijane presude sadrži sve bitne objektivne i subjektivne elemente zakonskog bića kaznenog djela razbojničke krađe iz članka 231. stavak 3. u vezi stavka 1. i 2. KZ/11., pri čemu je jasno naznačena namjera optuženika da od oštećenika otuđeni novac protupravno prisvoje i zadrže primjenom fizičkog nasilja i da je oštećenik uslijed pretrpljenog šoka zbog navedenog događaja umro radi psihičke traume, odnosno utvrđena je uzročna veza između događaja (oduzimanja i zadržavanja novca te fizičkog nasilja) i s njom povezane psihičke traume i smrtne posljedice. Prigovori žalitelja na nalaz vještakinje M. D., da zaključke o uzroku smrti kada se radi o psihičkoj traumi donose na stručnim sastancima Zavoda za sudsku medicinu, a što je konkretno izostalo, čemu žalitelj sada prigovara, valja istači da obrana optuženog D. C. na raspravi 30. lipnja 2021. i 19. srpnja 2022. kada je vještakinja iznosila dopunu svog nalaza nije imala primjedbi ni konkretnih prijedloga za dopunom vještačenja. Isto tako, prvostupanjski je sud pod točkom 12.8. pobijane presude obrazložio zašto je iz činjeničnog opisa ispustio ozljede koljena, a to stoga jer temeljem nalaza vještakinje proizlazi da su te ozljede mogle nastati kasnije nakon napada, uslijed pada jer se nedvojbeno oštećenik kretao od mjesta napada. Što se tiče ozljeda glave i lica, suprotno žalbenim prigovorima, vještakinja je navela da su ozljede nastale od više udaraca tupotvrdim predmetom silom lakog intenziteta, a upravo iz obrane optuženog D. C. proizlazi da mu je optuženi M. Č. rekao da je oštećenika udario dva puta. Stoga žalbeni prigovori optuženika da u nedostatku dokaza nije utvrđen mehanizam nastanka ozljeda oštećenika i da je u slučaju dvojbe valjalo primijeniti odredbu članka 3. stavak 3. ZKP/08. nije osnovan.

 

12.7. Pri tome treba istaknuti da izostanak opisa svijesti optuženika o zdravstvenom stanju žrtve, kao i nehajnog postupanja optuženika u odnosu na nastupjelu posljedicu ne čini izreku pobijane presude nerazumljivom kako to tvrdi žalitelj, jer te okolnosti ne moraju ni biti sadržane u izreci presude, već se o tim okolnostima sud mora očitovati u obrazloženju presude, kako je prvostupanjski sud to i učinio u točki 24.2. pobijane presude kada je dao valjane razloge o subjektivnom odnosu prema nastupjeloj posljedici, koji uključuje oštećenikovu stariju životnu dob, da su iskoristili njegovo povjerenje i namamili ga na osamljeno mjesto, da će činjenica oduzimanja novca i izloženost fizičkom nasilju izazvati veliki emocionalni stres i prepast i da je stoga u odnosu na mogućnost nastupa smrtnog ishoda postojala lakomislenost optuženika. Slijedom navedenog nije osnovan žalbeni navod da je obrazloženje  proturječno i nerazumljivo te nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka  468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

 

12.8. Isto tako nije povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku i pravo na pravično suđenje, jer suprotno žalitelju, prvostupanjski je sud obrazložio subjektivni element djela u odnosu na ozljeđivanje oštećenika i nastupjele posljedice pod točkom 24.2. Međutim, a kako očito žalitelj nije zadovoljan takvim obrazloženjem, zapravo se radi o prigovorima činjenične naravi i nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08.

 

12.9. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i s tim u vezi povrede kaznenog zakona, optuženi D. C. drži da nije dokazana njegova uloga u ovom kaznenom djelu, poglavito kao supočinitelja, da se njegova uloga u počinjenju djela sastojala u pomaganju u kaznenom djelu krađe, da je primjena sile i nanošenja ozljeda oštećeniku predstavljalo eksces u postupanju optuženog M. Č..

 

12.10. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza, te savjesne i brižljive ocjene obrane oba optuženika ispravno utvrdio da je među njima postojao dogovor o učinu djela na način kako je to i navedeno u izreci presude. Prema tome, nema dvojbe ni za ovaj sud da je optuženi D. C. znao i prihvatio način na koji će djelo biti počinjeno, da će optuženi M. Č. kao neposredni izravni počinitelj, ako bude potrebno, primijeniti silu prema oštećeniku na zadržavanje novca. To proizlazi iz obrane optuženog D. C. s rasprave 1. rujna 2021. "…da poznaje drugooptuženog M. Č. i kada je kazao da je slutio da bi se nešto moglo dogoditi i da bi moglo doći do otimanja novaca…", "… ja sam pristao da drugooptuženom pomognem u svemu". Stoga nisu osnovani navodi žalbe, da fizički sukob optuženog M. Č. sa oštećenikom predstavlja eksces optuženog M. Č. koji nije obuhvaćen dogovorom niti namjerom ni nehajem optuženog D. C.. Dakle, upravo iz obrane optuženog D. C. koji dobro poznaje optuženog M. Č. proizlazi da je slutio da će doći do primjene sile. Dakle, kako je cilj optuženika bio da se domognu novčanih sredstava, nema dvojbe da namjera kod optuženog D. C., upravo zbog dobrog poznavanja optuženog M. Č., obuhvaća i situaciju u kojoj je iznenada kod optuženog M. Č. došlo do odluke da se primijeni sila kako bi se novac zadržao. Osim toga, potpuno je životno i logično da će oštećenik pružati otpor i za očekivati je da će se boriti da zadrži novac, osobito jer se radilo o većem iznosu (200.000,00 kuna i 10.000,00 eura). Dakle, suprotno žalbenim navodima ne postoji neslaganje između predodžbe o djelu što ga je imao optuženi D. C. i onoga što je ostvario optuženi M. Č.. Stoga nisu osnovani žalbeni prigovori optuženog D. C. da njihov dogovor nije uključivao primjenu sile.

 

12.11. Međutim, u pravu je optuženi D. C. da njegova kriminalna aktivnost ne može imati značaj supočiniteljskih radnji zbog čega je na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon u odredbi članka 469. točka 4. ZKP/08. Naime, premda postojanje zajedničkog dogovora ukazuje na sudioništvo više osoba u nekom kaznenom djelu, istovremeno ne znači da nužno sudjeluju kao supočinitelji već mogu imati svojstvo pomagača ili pak poticatelja. S obzirom da je optuženi D. C., prema činjeničnom opisu djela, ostao u vozilu dok je optuženi M. Č. ušao u objekt u izgradnji, radnje kojima je ostvario obilježja kaznenog djela razbojničke krađe iz članka 231. stavak 3. u vezi s stavkom 1. i 2. KZ/11., a potom se vratio u vozilo u kojem ga je čekao optuženi D. C., tako opisanom aktivnošću optuženi D. C. nema izravno učešća u radnji počinjenja kaznenog djela razbojničke krađe, a nema ni vlast nad djelom jer o njemu ne ovisi ishod djela, već samo ima ulogu pomagača u kaznenom djelu razbojničke krađe. Stoga je u ovom dijelu osnovana njegova žalba zbog povrede kaznenog zakona uslijed čega je i preinačena pobijana presuda u pravnoj oznaci djela.

 

12.12. Međutim, nije u pravu žalitelj da je povrijeđen kazneni zakon iz članka 469. stavak 1. točka 1. ZKP/08. jer djelo za koje je optuženi D. C. oglašen krivim, nije kazneno djelo, to stoga, jer izostanak opisa svijesti optuženika o zdravstvenom stanju žrtve, kao i nehajnog postupanja optuženika u odnosu na nastupjelu posljedicu ne mora biti navedeno u izreci presude kako je već objašnjeno pod točkom 12.5.

 

13. U odnosu na žalbu optuženog M. Č., osim zbog odluke o kazni

 

13.1. Žalitelj nije u pravu kada tvrdi da intervencija prvostupanjskog suda u činjenični opis na način da su ispuštene riječi "uslijed ozljeda", a dodane su riječi "uslijed psihičke traume preminuo u vozilu hitne medicinske pomoći istog dana u 18,40 sati" predstavlja prekoračenje optužbe iz čega proizlazi zaključak kako smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 9. ZKP/08. Međutim, identitet nije bio izmijenjen, niti je optužba prekoračena, kada je prvostupanjski sud, neznatno, intervenirao u činjenični opis na način da je ispustio riječi "uslijed ozljeda" kao uzrok smrti jer to proizlazi iz nalaza vještakinje i u jednom manjem dijelu, opisao sa nešto više pojedinosti, uzrok i mjesto smrti oštećenika, ne dirajući pri tome detaljan opis bitnog svojstva konkretnog kaznenog djela.

 

13.2. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. KZ/11. optuženik nalazi u tome da prvostupanjski sud nije naveo razloge zbog čega smatra da su optuženici u odnosu na razvoj psihičke traume kod oštećenika kao uzroka smrtnog ishoda postupali nehajno. Međutim, prvostupanjski je sud to učinio u točki 24.2. pobijane presude kada je dao valjane razloge o subjektivnom odnosu prema nastupjeloj posljedici, koji uključuje oštećenikovu stariju životnu dob, da su iskoristili njegovo povjerenje i namamili ga na osamljeno mjesto, svjesni da će činjenica oduzimanja novca i izloženost fizičkom nasilju izazvati veliki emocionalni stres i prepast i da je stoga u odnosu na mogućnost nastupa smrtnog ishoda postojala lakomislenost optuženika. Što se tiče ozljeda glave i lica, suprotno žalbenim prigovorima, upravo iz obrane optuženog D. C. proizlazi da mu je optuženi M. Č. rekao da je oštećenika udario dva puta, a vještakinja je navela da su ozljede nastale od više udaraca tupotvrdim predmetom silom lakog intenziteta, na dvije lokacije na licu te su ozljede opisane i izreci presude, a određeni višak koji zapravo ne opisuje nove ozljede oštećenika nije od značaja za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, kojem žalitelj zapravo prigovara, iako ih podvodi pod bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

 

13.3. Dakle, suprotno žalbenim navodima optuženika, u pobijanoj presudi nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka 468. stavak 1. točka 9. i 11. ZKP/08.

 

13.4. Nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje u odnosu na ozljede koje je zadobio oštećenik, a zatim je i pravilno primijenio kazneni zakon kada je optuženog M. Č. oglasio krivim za kazneno djelo razbojničke krađe iz članka 231. stavak 3. u vezi stavka 1. i 2. KZ/11., koju žalbenu osnovu žalitelj ne ističe u uvodnom dijelu, ali obrazlaže da se optuženik smatra krivim za osnovni oblik kaznenog djela, zbog čega nije osnovana žalba niti zbog tzv. posredne povrede kaznenog zakona.

 

14. U odnosu na žalbe državnog odvjetnika, optuženog D. C. i optuženog M. Č. zbog odluke o kazni

 

14.1. Državni odvjetnik u žalbi ističe da uz pravilno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti na strani obojice optuženika valja uzeti u obzir da u vrijeme počinjenja djela nisu imali prebivalište ni boravište u Republici Hrvatskoj, da optuženi D. C. ima više državljanstva, da su nakon počinjenja djela zatečeni u blizini graničnih prijelaza, bezobzirno i bešćutno postupanje, izostanak pomoći žrtvi nakon zadobivenih ozljeda, izostanak posebnog kajanja zbog smrti oštećenika, zbog čega se izrečenom kaznom zatvora u trajanju od sedam godina koja je bliže donjoj granici propisane kazne, neće ostvariti svrha kažnjavanja i jačati povjerenje građana u pravni poredak i pravičnost kažnjavanja počinitelja.

 

14.2. Žaleći se zbog odluke o kazni optuženi D. C. ističe da je trebalo kao olakotno cijeniti da se djelomično smatra krivim, izraženo žaljenje i kajanje, a da su neosnovano otegotnim cijenjene, pobude iz kojih je djelo počinjeno, težina i društvena opasnost, smrtni ishod oštećenog jer se radi o dvostrukom vrednovanju istih okolnosti. Smatra da olakotne okolnosti i njegov doprinos djelu opravdavaju izricanje znatno blaže kazne.

 

14.3. Optuženi M. Č. u žalbi zbog odluke o kazni navodi da uvažavajući da se može raditi jedino o osnovnom obliku kaznenog djela krađe, priznanje tog djela i izraženo žaljenje i kajanje kao i doprinos oštećenika nisu dovoljno cijenjene prilikom donošenja odluke o kazni da ona bude manja.

 

14.4. Razmotrivši žalbene navode, kao i uslijed preinake u pravnoj oznaci djela za optuženog D. C., ovaj sud nalazi da se optuženici osnovano žale zbog prestrogo odmjerenih kazni dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

14.5. Sud prvog stupnja pravilno je olakotno vrednovao obojici optuženika njihovu neosuđivanost, korektno i primjereno ponašanje, koje se doduše podrazumijeva, obiteljske prilike i da su roditelji djece o kojima skrbe. S pravom obrana optuženika ističe da je kao olakotno valjalo cijeniti njihovo djelomično priznanje, žaljenje i kajanje zbog događaja, a pobude iz kojih je djelo počinjeno i smrtna posljedica da su obilježje kaznenog djela za koje su osuđeni zbog čega je tu okolnost prvostupanjski sud pogrešno vrednovao otegotnim. Dakle, u odnosu na optuženog D. C., uvažavajući po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene otegotne okolnosti i to: iskazanu upornost, povjerenje koje je iskoristio i izostanak pomoći oštećeniku, a imajući na umu da je ovom odlukom osuđen za blaži oblik sudioništva, pomaganje, za koje zakon propisuje mogućnost blažeg kažnjavanja nego za izravnog počinitelja kaznenog djela, to ovaj sud nalazi opravdanim zakonski ublažiti kaznu i ovom optuženiku izreći kaznu zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci, kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja u općem i posebnom smislu.

 

14.6. U odnosu na optuženog M. Č. vrednujući otegotne okolnosti utvrđene po prvostupanjskom sudu i to izraženu upornost da se djelo počini, otuđi i zadrži novac, da je pobjegao iz Republike Hrvatske u kojoj nema ni prebivalište ni boravište, izostanak pomoći oštećeniku koji suprotno ovom žalitelju nije doprinio kaznenom djelu (nezakonitim mijenjanjem deviza), one prevladavaju nad značajem olakotnih okolnosti, njegove neosuđivanosti, djelomičnog priznanja djela i izraženog žaljenja i kajanja zbog događaja, te imajući na umu zapriječenu kaznu za predmetno djelo (najmanje pet godina), mišljenje je Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da je kazna zatvora u trajanju pet godina i šest mjeseci uvažavajući sve iznijete okolnosti, primjerena ostvarenju svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

14.7. Na kraju valja istači, da nije u pravu državni odvjetnik da optuženom D. C. otegotnim treba cijeniti da nema prebivalište ni boravište u Republici Hrvatskoj i da ima više državljanstva, s obzirom da prema stanju spisa proizlazi da je obiteljski povezan sa više država i da je u vrijeme uhićenja zatečen u kući ženinih roditelja u Republici Hrvatskoj gdje je prespavao i ne može se zaključiti da je bježao.

 

14.8. Slijedom izloženog, a obzirom na to da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije našao povrede na koje u smislu članka 476. stavka 1. točka 1. i 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 486. i 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 23. veljače 2023.