1

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

                                                                                           Poslovni broj: 2 Us I-1284/2022-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja D. Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, kojeg zastupa službena osoba N. G., radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, 23. veljače 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.        Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/II-224-04/21-01/86, URBROJ: 511-01-203-22-2 od 7. listopada 2022., te radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave ličkosenjske, Postaje granične policije …, Broj: 511-04-07-04-UP/I-679/2021. od 29. rujna 2021. godine.

 

II.      Nalaže se tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova da zahtjev tužitelja D. Z. za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom uputi stvarno i mjesno nadležnom javnopravnom tijelu i da o tome obavijesti tužitelja, u roku od 30 dana od dostave pravomoćne odluke u odnosu na točku II. ove presude.

 

III.   Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova ovoga upravnog spora.

 

IV.  Svaka stranka snosi svoje troškove spora

 

 

Obrazloženje

 

1.                 Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave ličko-senjske, Postaje granične policije Donji Lapac, broj: 511-04-07-04-UP/I679/2021. od 29. rujna 2021., odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske.

 

2.                 Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-224-04/21-01/86, URBROJ: 511-01-20322-2 od 7. listopada 2022. odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Tuženik obrazlaže, u bitnome, da tužitelj ne ispunjava zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana, na temelju članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11, 110/15 i 102/19, u nastavku teksta: ZHD), jer nijedan od žaliteljevih roditelja nije imao hrvatsko državljanstvo u trenutku njegovog rođenja, a tužitelj je po propisima važećim do 8. listopada 1991. stekao podrijetlom državljanstvo Republike Srbije.

 

3.                 Tužitelj osporava zakonitost tuženikova rješenja i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Predmetni zahtjev tužitelj je podnio na temelju članka 5. stavka 2. ZHD-a, a ne na temelju članka 30. toga Zakona. Tužiteljev otac B. Z. rođen je 17. siječnja 1951. u selu M., D. L., Republika Hrvatska, pa su neosnovani navodi tuženika da nema dokaza da je njegov otac bio upisan u uništenim knjigama državljana Matičnog ureda Donji Lapac. Izjava S. Z. i potvrda Crkvene općine …, Eparhije Gornjokarlovačke, predstavljaju dokaz da je tužiteljev otac bio upisan u uništenim knjigama hrvatskih državljana, odnosno da su roditelji njegova oca zatražili i upis u knjigu rođenih njegova oca kod nadležnih općinskih institucija. Budući da su knjige državljana Matičnog ureda D. L. uništene za vrijeme Domovinskog rata, tužitelju mora biti omogućeno dokazivati činjenice i drugim dokaznim sredstvima, kao što su izjave neposredno prisutnih svjedoka. Tužiteljev djed rođen je na području Općine D. L. i bio je hrvatski državljanin. Tužitelj je stariji od 21 godine života i rođen je u inozemstvu, njegov je otac hrvatski državljanin podrijetlom jer je rođen u Republici Hrvatskoj, a čiji je, pak, otac u trenutku rođenja svog sina, oca tužitelja, bio hrvatski državljanin. Stoga tužitelj ispunjava sve pretpostavke za stjecanje hrvatskog državljanstva propisane člankom 5. stavkom 2. ZHD-a. Netočno je da se ta odredba odnosi samo na one osobe koje su rođene nakon 8. listopada 1991., jer to nije određeno ZHD-om. Navedena je odredba na snagu stupila 1. siječnja 2020. i odnosi se na sve osobe, pa i na one rođene prije 8. listopada 1991. godine. Stoga su javnopravna tijela pogrešno primijenila materijalno pravo kada su izvela zaključak da se zahtjev tužitelja mogao ispitati isključivo na temelju odredbe članka 30. stavka 1. ZHD-a. U provedenom upravnom postupku povrijeđena su načela utvrđivanja materijalne istine, samostalnosti i slobodne ocjene dokaza, te učinkovitosti i ekonomičnosti. Tužitelj predlaže poništiti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje. U pogledu zahtjeva tužitelja za stjecanje državljanstva, tužitelj na raspravi proširuje tužbeni zahtjev na način da predlaže da Sud, pri šutnji uprave, sam riješi stvar usvajanjem tog zahtjeva, podredno nalaganjem tuženiku donošenje rješenja o navedenom zahtjevu. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 1.243,75 eura.

 

4.                 Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporenog rješenja, dodatno elaborira svoju argumentaciju u pogledu neprimjenjivosti odredbe članka 5. stavka 2. ZHB-a na tužitelja, te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

 

5.                 Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu ovoga upravnog spora. Sud nije prihvatio dokazne prijedloge tužitelja iznesene na raspravi. Naime, zbog razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja, izvođenje tih dokaza, pri mjerodavnom normativnom okviru i postojećem stanju spisa spora, nije nužno za rješavanje spora, pa bi nastavak vođenja spora radi njihova izvođenja bio protivan načelu učinkovitosti (čl. 8. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS).

 

6.                 Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 22. veljače 2023., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

7.                 Tužitelj je 15. rujna 2020. Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske podnio zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana u skladu s odredbom člankom

5. stavkom 2. ZHD-a, kojim zahtjevom je zatražio stjecanje hrvatskog državljanstva u skladu s navedenom zakonskom odredbom (tj. stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom). Nadalje, tužitelj je 26. travnja 2021. Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Republici Srbiji podnio zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.

 

8.                 Člankom 5. stavkom 2. ZHD-a propisano je da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i osoba starija od 21. godine života, rođena u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu toga Zakona podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana, a Ministarstvo unutarnjih poslova prethodno utvrdi da ne postoje zapreke iz članka 8. stavka 1. točke 5. toga Zakona.

 

9.                 Člankom 30. stavkom 1. ZHD-a propisano je da se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu toga Zakona. Stavkom 5. navedenoga članka propisano je da utvrđivanje pretpostavki iz stavaka 1. i 2. toga članka obavlja policijska uprava odnosno policijska postaja. Ako utvrdi da su ispunjene sve pretpostavke naložit će upis u evidenciju o državljanstvu bez donošenja pisanog rješenja. Ako utvrdi da nisu ispunjene sve pretpostavke, odbit će zahtjev rješenjem.

 

10.             U upravnim stvarima utvrđivanja hrvatskog državljanstva ni od kakvog utjecaja nije okolnost čije republičko državljanstvo je stranka trebala steći u vrijeme FNRJ/SFRJ, niti čije su republičko državljanstvo trebali imati roditelji stranke. Ako je stranka prije 8. listopada 1991. stekla republičko državljanstvo neke od drugih tadašnjih narodnih/socijalističkih republika, te ako je to državljanstvo imala i navedenog dana, istodobno nije mogla imati hrvatsko republičko državljanstvo, te nema osnove da joj se hrvatsko državljanstvo utvrdi. Tome u prilog ide ustaljena upravna, upravnosudska i ustavnosudska praksa (npr. odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-3090/2018 od 3. prosinca 2019.). 

 

11.             Nesporno je da je tužitelj na dan stupanja ZHD-a na snagu (8. listopada1991.) zatečen kao osoba sa srbijanskim republičkim državljanstvom, te da na taj dan tužitelj nije imao (niti je mogao imati) hrvatsko republičko državljanstvo. Kod tužitelja, dakle, nije postojao kontinuitet hrvatskog državljanstva potreban za utvrđivanje tog državljanstva primjenom odredbe članka 30. stavka 1. ZHD-a. Rečena pravna interpretacija ustaljena je u upravnoj, upravnosudskoj i ustavnosudskoj praksi, te u tom pogledu u odnosu na tužitelja nije odlučivano drukčije nego u odnosu na druge stranke u usporedivoj situaciji. Uzgredno, tužitelj je upravo po osnovi upisa u knjigu državljana Socijalističke Republike Srbije po načelu kontinuiteta (p)ostajao državljaninom kasnijih državnih entiteta – sljednikâ Socijalističke Republike Srbije, uključujući sadašnje državljanstvo Republike Srbije. Sukladno navedenome, prvostupanjsko tijelo pravilno je odbilo zahtjev tužitelja za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, što je tuženik osnovano potvrdio. Zbog toga je, u skladu sa člankom 58. stavkom 1. ZUS-a, odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

12.             Nadalje, potrebno je razlikovati pojmove stjecanja državljanstva (podrijetlom ili rođenjem na području Republike Hrvatske), primitka u državljanstvo (stjecanja državljanstva prirođenjem), odnosno utvrđivanja državljanstva. Većina tužiteljeve argumentacije tiče se njegova zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom, na temelju članka 5. stavka 2. ZHD-a. U svjetlu članka 98. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP), o zahtjevu tužitelja za stjecanje državljanstva podrijetlom nije odlučeno izrekom prvostupanjskog, ni drugostupanjskog rješenja.

13.             Obje su stranke u ovome sporu izlagale i u odnosu na tužiteljev zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem. Ova je materija obuhvaćena i proširenim tužbenim zahtjevom. No, u primjeni članka 5. stavka 2. ZHD-a nadležnost tuženika ograničena je na prethodnu provjeru (ne)postojanja zapreka iz članka 8. stavka 1. točke 5. toga Zakona, što ne razumijeva rješavanje upravne stvari stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom. Prema članku 24. stavku 2. ZHD-a, poslovi stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom nisu u stvarnoj nadležnosti tuženika, pa na umu treba imati i mjerodavnu odredbu o upućivanju zahtjeva nadležnom tijelu (čl.

18. st. 1. ZUP-a), po kojoj tuženik zasad nije postupio. Stoga je Sud odlučio kao u točki II. izreke presude.

14. U pogledu merituma ove upravne stvari (utvrđivanje hrvatskog državljanstva), tužitelj nije uspio u sporu. Što se tiče stjecanja hrvatskog državljanstva, Sud je naložio upućivanje predmeta na rješavanje nadležnom javnopravnom tijelu. Stoga je Sud, na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a, odredio da svaka stranka snosi svoje troškove spora. Zbog toga je ujedno bilo potrebno odbiti tužiteljev zahtjev za nadoknadu troškova spora.

U Rijeci 23. veljače 2023.

S u d a c 

 

              dr. sc. Alen Rajko

 

             

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.