1              Poslovni broj Gž Ob-24/2023-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž Ob-24/2023-3

 

 

U  I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Miha Mratovića, predsjednika vijeća, te Mirjane Rubić, članice vijeća i izvjestiteljice i Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. K., OIB: ..., K. V., koju zastupa punomoćnik V. V., odvjetnik u R., protiv tuženika I. K., OIB: ..., S. V.-M., kojeg zastupa privremena zastupnica A. B., odvjetnica u V. G., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici pod brojem P Ob-126/2017-67 od 4. siječnja 2023., u sjednici vijeća dana 23. veljače 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici pod brojem P Ob-126/2017-67 od 4. siječnja 2023.

 

Tužiteljici se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku na ime bračne stečevine (obiteljske kuće upisane u zk.ul. broj 916 k.o. M. i to kč.br. 947/1 u T. površine 766 m2 i kč.br. 947/2 Oranica T. površine 824 m2) isplatiti tužiteljici iznos od 60.000,00 EUR u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza odnosno Hrvatska narodna banka i koja vrijedi na dan plaćanja zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena računajući ovu kamatu od presuđenja do konačne isplate, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice da joj tuženik, u roku od 15 dana, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 34.825,00 kn / 4.622,07 eur1.".

 

2.Protiv citirane presude žali se tužiteljica pobijajući presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07- odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11,148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 43/13 – Rješenje USRH, 89/14,70/19, 80/22 i 114/22 - dalje ZPP), 354. st.1. u svezi s čl. 8 ZPP-a, a sadržajem žalbe upire na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

2.1.Tuženik nije odgovorio na žalbu.

 

3.Žalba nije osnovana.

 

4.Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 60.000,00 EUR na ime potraživanja 1/2 dijela vrijednosti nekretnina i to obiteljske kuće u Z.U. 916 k.o. M. označene sa kč.br. 947/1 u T. površine 766 m2 i kč.br. 947/2 oranica T. površine 824 m2, koje nekretnine, prema tužbenim navodima, predstavljaju bračnu odnosno izvanbračnu stečevinu stranaka, a koje je tuženik kao u zemljišnim knjigama upisani isključivi vlasnik, otuđio trećoj osobi po ugovoru o kupoprodaji od 16. veljače 2017.

 

5.Ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu ocjene osnovanosti žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud, protivno žalbenim navodima tužiteljice, smatra da je izreka prvostupanjske presude jasna, razumljiva i u skladu s razlozima, da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo iscrpne i detaljne razloge u odnosu na utvrđenje relevantnih činjenica na kojima temelji svoju ocjenu o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, slijedom čega ovaj sud nije našao postojanje nikakvih nedostataka na koje tužiteljica ukazuje u žalbi, a zbog kojih se pravilnost prvostupanjske presude ne bi mogla ispitati u smislu odredbe iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a.

 

5.1.Neosnovano tužiteljica u žalbenim navodima ukazuje na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi s odredbama članka 8., 7. i 219. ZPP-a uz tvrdnje kako je prvostupanjski sud propustio savjesno i brižljivo ocijeniti izvedene dokaze.

 

5.2.Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud provedene dokaze cijenio po svom slobodnom uvjerenju sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, utvrđujući relevantne činjenice na kojima temelji svoju ocjenu o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, pri čemu navedeno uvjerenje prvostupanjskog suda u odnosu na utvrđenje relevantnih činjenica ima pravnu i činjeničnu osnovu u sadržaju dokaza provedenih tijekom postupka, zbog čega ocjena provedenih dokaza nema za posljedicu ni nepravilnost ni nezakonitost pobijane presude, pa se žalbeni razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi s člankom 8. ZPP-a, na način kako je to obrazloženo u žalbi tužiteljice, ukazuje neosnovanim.

 

5.3.Glede odbijanja tužiteljičinog prijedloga za izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku građevinske struke, i po ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud pravilno odlučio odbiti provođenje tog dokaza budući u postupku nije utvrđeno da je predmetna imovina stečena kao bračna odnosno izvanbračna stečevina, što je sve u razlozima detaljno i navedeno.

 

5.4.Pri tome je imati u vidu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što žaliteljica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što ona tvrdi o načinu stjecanja prijepornih nekretnina i imovini kojom su te nekretnine stečene, prvostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo žaliteljice.

 

5.5.Također je imati u vidu i kako je tužiteljici omogućeno raspravljanje o predmetu spora i pružena prilika da predloži dokaze za svoja shvaćanja i činjenice na koje se poziva te da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njezino shvaćanje o ocjeni dokaza - a sve jer u postupku u kojemu je to mogla nije predložila dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi ona htjela, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

 

5.6.Konačno, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u okviru ovlaštenja iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, nisu nađene povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4. ,8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

 

6.U provedenom postupku prvostupanjski je sud u bitnom utvrdio:

-kako su stranke bivši bračni drugovi čiji je brak, a u kojemu su imali troje djece, razveden pravomoćnom presudom Općinskog suda u Novskoj poslovni broj P-54/01 od 14. lipnja 2001.,

-kako je, prema zemljišnoknjižnom izvatku sadržanom u spisu, tuženik bio upisan kao samovlasnik kuće u Z.U. 916 k.o. M. označene sa kč.br. 947/1 u T. površine 100 m2 dvorišta od 666 m2 te i kč.br. 947/2 oranica T. površine 824 m2 do 16. veljače 2017. kada je, pozivom na Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 11.02.2017. i Aneks Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 14.02.2017. zaprimljen prijedlog za uknjižbu na ime B. Š., koja je sada i upisana u zemljišnim knjigama

-kako je pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici pod br. P-1453/10 vođena parnica između istih stranaka (po tužbi od 16. prosinca 2010.), radi utvrđenja bračne stečevine, čiji predmet su bile ovdje sporne nekretnine te nekretnina označena sa čest. zem. 39/3 Z.U. 1954 k.o. M. i tamo navedene pokretnine,

-kako je među strankama dana 14. siječnja 2011. zaključen Ugovor o darovanju kojim je ovdje tuženik darovao ovdje tužiteljici, koja je darovanje  prihvatila, nekretnine upisane u zk.ul. 1954 k.o. M. „u naravi apartman u površini od 62,66 m2 koji se nalazi na prvom katu izgrađenog objekta“ (toč. I. i II.), stranke su ugovorile da će sastav ugovora o darovanju temeljem kojeg će se daroprimateljica moći uknjižiti kao samovlasnica predmeta darovanja, zaključiti kada se ostvare za to propisane pretpostavke odnosno kada bude provedeno etažiranje (toč. III.), u znak potvrde svoje volje, darovatelj je daroprimateljici predao ključ u ruke tražeći od nje presliku podneska kojim povlači tužbu te se odriče svih potraživanja od darovatelja temeljem bračne stečevine (toč. IV), ugovoreno je da će pitanje poreza na darovanje realizirati nakon sastava glavnog ugovora o darovanju (toč. V.), slijede opće odredbe o snašanju troškova sastava ugovora i uknjižbe, o vrijednosti darovane nekretnine (63.000,00 EUR-a) te o suglasnosti volja stranaka ugovornica, koji ugovor je potpisan od obiju stranaka, čija istinitost nije osporena,

-kako je u parnici P-1453/2010 Općinskog suda u Velikoj Gorici dana 21. siječnja 2011. zaprimljen podnesak tužiteljice A. K. kojim obavještava sud da je s tuženikom postigla izvansudsku nagodbu na način što joj je tuženik dao jedan apartman u objektu na otoku Krku, u naselju S. V., da stoga više nema pravnog interesa voditi parnicu te „povlači tužbu i izjavljuje da se odriče svih potraživanja od tuženika temeljem bračne odnosno izvanbračne zajednice“,

-kako je tužiteljica, izjavila da su  stranke po povratku iz Njemačke (1997. ili 1998.) kupile kuću u V. negdje 2000. za cijenu od oko 105.000,00 DEM u gotovini od čega je dio novca dala i tuženikova sestra, ona radila u kući i odgajala djecu a tuženik se bavio žbukanjem i građevinskim radovima, negdje 2005. ta je kuća prodana pri čemu ne zna za koji iznos niti o tome ima papire i od toga je kupljena sporna imovina u M., misli za iznos od 60.000,00 EUR-a, o čemu također nema papire niti zna zašto je upisana kao vlasništvo tuženika,

-kako je tužiteljica izjavila da su stranke s troje djece (rođenih 1985.,1989. i 1998.) živjele zajedno do 2010., kada im je tuženik iskopčao sve „komunalne usluge“ nakon čega su otišli živjeti u Mlaku, a sada s partnerom živi u P. G.,

-kako je tužiteljica potvrdila da je Ugovor o darovanju nekretnina sklopljen između stranaka 14. siječnja 2011. (list 7 spisa) predstavljao pravu volju ugovornih stranaka, kako ima pristup na nekretninu i može ući u posjed te  tuženik kaže da joj je dao ono što je navedeno u darovnom ugovoru, a sve glede komunalija je „sama isposlovala da joj to majstori naprave“, ali ugovor nije bio provediv u zemljišnim knjigama zbog čega je i pokrenula ovaj postupak,

-kako svjedok M. K. nije imao saznanja o bračnoj ili izvanbračnoj zajednici stranaka,

-kako pretežiti dio iskaza svjedoka K. K., sina stranaka, sud nije cijenio „s obzirom da se temelji na nagađanjima bez uporišta u materijalnoj dokumentaciji u spisu“.

 

7.Polazeći od navedenog, cijeneći iskaze tužiteljice i saslušanih svjedoka te njihovu povezanost s materijalnim dokazima,  prvostupanjski sud zaključuje kako nije mogao sa sigurnošću utvrditi način na koji je nekretnina u M. stečena a niti da je stečena za vrijeme trajanja zajednice stranaka koja po svojim kvalitetama odgovara pojmu izvanbračne zajednice u smislu čl. 3. i 262. ObZ/98, posljedično čemu nisu ispunjeni ni uvjeti za odgovarajuću primjenu odredbi o imovinskim odnosima bračnih drugova, a pored toga da su stranke ugovorom o darovanju svoje  imovinske odnose  glede bračne odnosno izvanbračne stečevine sporazumno riješili te se tužiteljica odrekla daljnjih potraživanja s osnova bračne odnosno izvanbračne stečevine, radi čega je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

 

8.Prema zahtjevu kojeg je postavila tužiteljica, a obzirom na prethodno utvrđene činjenice, pravilnom primjenom materijalnog prava pravni režim imovine bračnih drugova prosuđuje se prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja te imovine.

 

8.1.Kako u primjeni odredbe čl. 252. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 162/98 – dalje: Obz/98 - koji je bio u primjeni od 1. srpnja 1999. do 22. srpnja 2003.) dakle za vrijeme, po tužiteljici prikazanog stjecanja imovine u V. (stečene negdje 2000. te kasnije prodane), tako i u primjeni odredbe čl. 248. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11 i 61/11 – dalje: Obz/03), koji je u primjeni glede ovdje sporne nekretnine (prema iskazu tužiteljice stečene 2006., a prodane 2017.) bračna stečevina predstavlja imovinu koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine. S druge strane, vlastita imovina prema odredbi čl. 257. st. 2. Obz/98, istovjetno odredbi čl. 253. Obz/03 predstavlja imovinu koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od one iz čl. 257. st. 2. Obz/98, odnosno čl. 253. Obz/03 (nasljeđivanje, darovanje i sl.).

 

8.2.Odredbom čl. 253. Obz/98 propisano je kako su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili te da nevjesta i ženik odnosno bračni drugovi mogu bračnim ugovorom drugačije urediti svoje odnose a istovjetno je regulirano odredbom čl.249 ObZ/03.

 

8.3.Nadalje, u primjeni ObZ/98, prema čl. 259. (1.) Bračnim ugovorom mogu se urediti imovinskopravni odnosi na postojećoj ili budućoj imovini. (2.) Prema trećim osobama uglavci o upravi ili raspolaganju imovinom imaju pravni učinak ako su upisani u zemljišne knjige, odnosno u javne upisnike kod kojih je upis nužan za stjecanje prava ili se stvar ne može rabiti bez takva upisa. (3.) Bračni ugovor sklapa se u pisanom obliku, a potpisi bračnih drugova moraju biti ovjereni, što  je istovjetno odredbi iz čl.255. ObZ/03.

 

8.4.Prema odredbi iz čl. 262. ObZ/98 izvanbračna zajednica žene i muškarca koja je trajala dulje vrijeme stvara imovinskopravne učinke na koje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe tog Zakona o imovinskim odnosima bračnih drugova.

 

8.5.Odredbom iz čl. 3. ObZ/03 propisano je da se odredbe ovoga Zakona o učincima izvanbračne zajednice primjenjuju se na životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca koji ne žive u drugoj izvanbračnoj zajednici, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete, a odredbom čl. 258. ObZ/03 kako izvanbračna zajednica žene i muškarca koja ispunjava pretpostavke iz članka 3. tog Zakona stvara imovinskopravne učinke na koje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o imovinskim odnosima bračnih drugova.

 

9.Među strankama je sporno jesu li nakon razvoda braka 2001. nastavili živjeti u izvanbračnoj zajednici, kako tvrdi tužiteljica, pa jesu li u izvanbračnoj zajednici stekli spornu nekretninu sredstvima ostvarenim prodajom zajedničke imovine u V., a sporno je jesu li Ugovorom o darovanju zaključenim 14. siječnja 2011. razriješili sva svoja međusobna prava i obveze s osnova bračne odnosno izvanbračne stečevine.

 

9.1.Kako je valjano utvrdio i prvostupanjski sud, tužiteljica je tvrdila kako su sporne nekretnine kupljene 2006. nakon prodaje zajedničke nekretnine u V., kupljene negdje oko 2000. za oko 105.000,00 DEM-a od zajedničkih sredstava i nešto novca koji je dala tuženikova sestra, a svjedok K. K., sin stranaka, iako nije siguran, misli da je kuća u V. prodana za 100,000,00 DEM, sporna kupljena za oko 65.000,00 do 70.000,00 Eura pri čemu mu nije poznato koliko je tko dao već da je nešto novca posudila i tetka.

 

9.2.Tužiteljica iskazuje da su stranke i djeca nakon razvoda živjele zajedno, a i sin stranaka K., ne iskazujući detaljnije o sadržaju zajednice. Tužiteljica, iako se u tužbi određeno poziva na ugovor o kupnji spornih nekretnina te prodaji po tuženiku trećoj osobi, nikakve isprave nije dostavila, kako o tim pravnim poslovima, tako ni onima kojima je stečena imovina u V., tako da nije poznato o kakvoj imovini se radi, kako je stečena, kada i za koji iznos je otuđena.

 

9.3.Pri tome se tužiteljica putem punomoćnika na raspravi od 13. rujna 2022. obvezala dostaviti povijesne vlasničke listove za spornu nekretninu kao i onu u V., izjavljujući da ne raspolaže ugovorom o kupnji sporne, ali kako će se isprave moći pribaviti po dostavi z.k. izvadaka, što nije učinjeno, a od saslušanja svjedoka S. S., kojemu se upućeni poziv vratio neuručen s naznakom da je adresa nedovoljna te svjedokinje K. T., kojoj je dostava bila uredno iskazana, tužiteljica je odustala.

 

10.U načelu teret dokazivanja činjenica nužnih za utvrđivanje predmeta tužbe leži na tužitelju, dok tuženik mora dokazima poduprijeti svoju obranu od tužbenog zahtjeva. Ako tuženik podnese protuzahtjev, u tom slučaju on snosi teret dokazivanja tog zahtjeva, što ovdje nije bio slučaj.

 

10.1.U konkretnoj situaciji, kada tuženik osporava tužbene navode, teret dokazivanja glede osnovanosti tužbenog zahtjeva je na tužiteljici koja u tužbi iznosi predmetnu tvrdnju o stjecanju imovine u bračnoj odnosno izvanbračnoj zajednici, a time i pravnom režimu stjecanja imovine, a provedenim dokazima sa sigurnošću nije tu tvrdnju poduprla.

 

11.To stoga što je, kako je sud prvog stupnja osnovano zaključio, sama o bitnim činjenicama neodređeno iskazivala, kao i sin stranaka, svjedok K. K. (rođen 1985.), za kojega je sud s pravom našao kako se pretežiti dio njegovog iskaza temelji na nagađanjima, pri čemu je za njega još imati u vidu i kako, sudeći prema njegovoj dobi od oko 15 godina u vrijeme po tužiteljici prikazanog stjecanja imovine u V., to ne bila dob kada djeca po redovnom tijeku stvari aktivno sudjeluju u pripremi i realizaciji značajnih obiteljskih imovinskopravnih poslova, a s tim u svezi i neposredno stjecanje bitnih saznanja o tim poslovima.

Dodatno je imati u vidu i kako je njegova uloga svjedoka u ovoj parnici vrlo delikatna glede njegovog (daljnjeg) odnosa prema roditeljima, ovdje parničnim strankama u suprotstavljenim ulogama.

 

11.1.Ne nudeći, pored navedenih drugih dokaza, osim prijedloga za građevinskim vještačenjem, čime bi se mogla utvrditi vrijednost nekretnine, ali ne i način stjecanja, i koji bi dokaz trebalo prihvatiti jedino u slučaju da je u postupku nedvojbeno utvrđeno kako se radi o bračnoj odnosno izvanbračnoj stečevini, tužiteljica nije kod suda uspjela stvoriti uvjerenje u ispunjenost kriterija najveće moguće vjerojatnosti činjenica na koje se poziva.

 

11.2.Stoga, kako je i prvostupanjski sud pravilno zaključio, dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva, a dokazivanje obuhvaća sve činjenice važne za donošenje odluke (čl. 219. i 220. ZPP-a), što ovdje tužiteljica kao stranka nije učinila.

 

11.3.Kako je sud izveo predložene dokaze, a na temelju njihove ocjene (čl.8. ZPP-a) nije mogao sa sigurnošću utvrditi bitne činjenice vezane za odluku o zahtjevu, pa tako način na koji je nekretnina u V. a nakon nje sporna u M. stečena, a niti je li se radilo o izvanbračnoj stečevini koja je u pravnom režimu bračne stečevine (čl.3., 258. i 249. ObZ/03), to je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221. a. ZPP-a s osnovom smatrao kao nedokazanu tvrdnju kako sporna imovina predstavlja bračnu odnosno izvanbračnu stečevinu za čiju istinitost tužiteljica, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Slijedom toga pravilno je primijenjeno i materijalno pravo kada je iz navedenih razloga tužbeni zahtjev odbijen.

 

12.Međutim, nije u pravu prvostupanjski sud kada smatra da su stranke Ugovorom o darovanju od 14. siječnja 2011., poslije kojega je tužiteljica povukla tužbu radi utvrđenja i diobe bračne stečevine u parnici P-1453/10 Općinskog suda u Velikoj Gorici izjavljujući kako se odriče potraživanja s osnova bračne ili izvanbračne stečevine, pravovaljano razriješile pitanje zajedničke imovine.

 

12.1.Glede žalbenog prigovora da eventualno nije došlo do predaje posjeda nekretnine koja je bila predmet tog ugovora, odgovoriti je kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je predaja izvršena jer to nedvojbeno proizlazi ne samo iz ugovora prema kojemu je tužiteljici predan ključ nekretnine koja je predmet ugovora (k.o. M.), već i njezinog stranačkog iskaza kako može ući u posjed i kako je sama riješila pitanje komunalija plaćanjem odgovarajućih izvođača, a pretpostaviti je da se radi o komunalnim instalacijama i priključcima za što su i potrebni izvođači, pa je dakle posjed izvršen, a osim paušalnih žalbenih navoda sama i ne dokazuje da u tom dijelu nije bio izvršen ugovor o darovanju.

 

12.2.Dosljedno, ne radi se o ugovoru o darovanju bez prave predaje za čiju se pravovaljanost, sukladno odredbi iz čl. 53. st.1. točka 2. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16, 57/22, dalje:ZJB) odnosno čl. 482. st. 2 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05,41/08,125/11,78/15, 29/18,126/21,114/22 i 156/22, ZOO) traži oblik javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave.

 

12.3.Iz sadržaja žalbe proizlazi kako tužiteljica, pored ostalog čini spornim je li za pravnu valjanost bračnog ugovora odnosno ugovora o uređenju imovinskih odnosa nakon prestanka braka u smislu odredbe čl. 255. st. 1. i 3. ObZ/03 potrebno da potpisi bračnih (izvanbračnih) drugova budu ovjereni, odnosno može li u slučaju izostanka ovjere potpisa bračnih (izvanbračnih) drugova, bračni ugovor biti pravno valjan, ako je isti realiziran u smislu odredbe čl. 294. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dalje ZOO.

 

12.4.Konkretno, ovdje je sporno jesu li parnične stranke temeljem Ugovora o darovanju od 14. siječnja 2011. podijelile imovinu stečenu za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice, kao i je li taj ugovor (sporazum) pravno valjan.

 

12.5.Sadržaj ugovora kojim tuženik tužiteljici daruje fizički dio, apartman, površine 62,66 m2 na prvom katu izgrađenog objekta (z.k. ul.1954 k.o. M.) uz suglasnost kako će se po provedbi etažiranja zaključiti ugovor o darovanju podoban za uknjižbu, utvrđenje o predaji ključa daroprimateljici te o njezinoj obvezi povući tužbu radi utvrđenja i diobe bračne stečevine, što je i izvršeno jer je, kako je naprijed utvrđeno, tužiteljica stupila u posjed predmeta darovanja te povukla tužbu i odrekla se potraživanja po osnovi bračne odnosno izvanbračne zajednice smislenim promatranjem njegovih odredbi i njihovim povezivanjem sa ciljem zaključivanja, te izvršenju osim u dijelu koji se odnosi na etažiranje objekta a u skladu s tim i suglasnosti o naknadnom zaključenju ugovora odnosno dodatka kojim bi se tužiteljici omogućila uknjižba, po stavu ovog suda ukazuje kako se radilo o ugovoru kojim su stranke namjeravale razriješiti svoje imovinske odnose.

 

13.Iz obrazlaganja pobijane presude proizlazi kako je prvostupanjski sud zaključio da taj ugovor koji su potpisali i tužiteljica i tuženik, ne ovjeravajući potpisa, po svojoj formi i sadržaju predstavlja ugovor o diobi imovine stranaka.

 

13.1.Navedeno shvaćanje ne može se prihvatiti pravilnim.

 

13.2.Naime, u smislu odredbe čl. 255. i 258.  ObZ/03 bračni ugovor, a time i ugovor koji bi sklapali izvanbračni partneri glede imovine koju su stekli za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice, je strogo formalni pravni posao, kod kojeg je propisan oblik, te je propisana ovjera potpisa bračnih (izvanbračnih) drugova, (tako i VSRH u Rev-2238/2016-2 od 19. listopada 2021.).

 

13.3.Činjenica da ugovorne strane nisu izvršile ovjeru potpisa čini takav ugovor pravno nevaljanim, te izostanak forme ne može biti nadomješten realizacijom ugovora u smislu odredbe čl. 294. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15,29/18,126/21,114/22 i 1546/22 dalje: ZOO), kako je to pogrešno smatrao prvostupanjski sud.

 

13.4.No, u konkretnom slučaju forma spornog ugovora nije od utjecaja na odbijanje tužbenog zahtjeva iz razloga ranije iznijetih.

 

14.Zbog svega navedenog pobijanu je presudu valjalo potvrditi uz odbijanje žalbe tužiteljice kao neosnovane (čl.368. ZPP).

 

15.Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer sa žalbom nije uspjela (čl.166. ZPP).

 

U Splitu 23. veljače 2023.