1

Poslovni broj: Ref. 10 P-1208/19-33

 

        

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: Ref. 10 P-1208/19-33

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u S. B., po sucu Marini Vučetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice protutužene D. K., iz S. B., zastupane po punomoćniku D. J., odvjetniku iz R. protiv tužene Republike Hrvatske, OIB. 52634238587 zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u S. B., Građansko-upravni odjel i tuženika protutužitelja H. d.o.o., Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave održane 8. veljače 2023. u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika, punomoćnice prvotužene L. R., zamjenice u ODO, Građansko-upravni odjel i punomoćnice drugotuženika G. L., dipl.iur. i rasprave održane 23. veljače 2023. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "Nalaže se tuženicima da tužiteljici isplate tržišnu vrijednost nekretnine koja je bila u njezinom vlasništvu i to (stare) oznake kč.br. 645/3 upisane u z.k.ul. 761 k.o. L., u naravi restoran O. zgrade i neplodno M., površine 12100 m2, a koja je sastavni dio današnje nekretnine (nove) z.k. oznake kč.br. 645/1 upisane u z.k.ul. 963 sve u k.o. L., u ukupnom iznosu od 1.514.028,43 Eura / 11.407.447,21 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje sukladno čl. 29 Zakona o obveznim odnosima, tekućim od dana podnošenja tužbenog zahtjeva do isplate, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženima da tužiteljici naknade troškove postupka zajedno pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje sukladno čl. 29 Zakona o obveznim odnosima, tekućim od dana donošenja presude do isplate, u roku od 15 dana."

 

II. Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "Nalaže se tužiteljici protutuženoj D. K. iz S. B., da tuženiku protutužitelju H.  d.o.o. iz Z., preda u posjed slobodnu od osoba i stvari nekretninu – restoran u površini od 324 m2, pomoćnu zgradu u površini od 37 m2 i pomoćnu zgradu u površini od 14 m2 na kč.br. 645/1 upisane u z.klul. 963 k.o. L., u roku od 8 dana.

              Nalaže se tužiteljici protutuženoj D. K. iz S. B., platiti tuženiku protutužitelju H.  d.o.o. iz Z., iznos od 66.019,60 eura/497.424,75 kn sa zateznim kamatama koje teku:

-          na iznos od 759,80 eura/5.724,75 kn od 31. siječnja 2016. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 29. veljače 2016. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 31. ožujka 2016. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 30. travnja 2016. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 31. svibnja 2016. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 30. lipnja 2016. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 31. srpnja 2016. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 31. kolovoza 2016. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 30. rujna 2016. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 31. listopada 2016. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 30. studenog 2016. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 31. prosinca 2016. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 31. siječnja 2017. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 28. veljače 2017. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 31. ožujka 2017. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 30. travnja 2017. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 31. svibnja 2017. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 30. lipnja 2017. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 31. srpnja 2017. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 31. kolovoza 2017. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 30. rujna 2017. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 31. listopada 2017. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 30. studenog 2017. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 31. prosinca 2017. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 31. siječnja 2018. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 28. veljače 2018. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 31. ožujka 2018. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 30. travnja 2018. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 31. svibnja 2018. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 30. lipnja 2018. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 31. srpnja 2018. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 31. kolovoza 2018. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 30. rujna 2018. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 31. listopada 2018. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 30. studenog 2018. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 31. prosinca 2018. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 31. siječnja 2019. do isplate

-          na iznos od 1.570,28 eura/11.831,25 kn od 28. veljače 2019. do isplate

-          na iznos od 1.022,80 eura/7.706,25 kn 31. ožujka 2019. do isplate

-          na iznos od 1.022,80 eura/7.706,25 kn 30. travnja 2019. do isplate

-          na iznos od 1.022,80 eura/7.706,25 kn 31. svibnja 2019. do isplate

-          na iznos od 1.022,80 eura/7.706,25 kn 30. lipnja 2019. do isplate

-          na iznos od 1.022,80 eura/7.706,25 kn 31. srpnja 2019. do isplate

-          na iznos od 1.022,80 eura/7.706,25 kn 31. kolovoza 2019. do isplate

-          na iznos od 1.022,80 eura/7.706,25 kn 30. rujna 2019. do isplate

po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 8 dana.

              Nalaže se tužiteljici protutuženoj D. K. iz S. B., da tuženiku protutužitelju H.  d.o.o. iz Z., plaća mjesečni iznos naknade za korištenje cestovnog zemljišta od 1.022,80 eura/7.706,25 kn od dana dospijeća mjesečne naknade za rujan 2019. do 31. listpada 2019. pa nadalje, sve do predaje nekretnine – restoran u površini od 324 m2, pomoćne zgrade u površini od 37 m2 i pomoćne zgrade u površini od 14 m2 na kč.br. 645/1 upisane u z.k.ul. 963 k.o. L.,  u posjed tuženiku protutužitelju H.  d.o.o., s dospijećem plaćanja posljednjeg dana u tekućem mjesecu za prethodni mjesec korištenja cestovnog zemljišta.

              Nalaže se tužiteljici protutuženoj D. K. iz S. B., da tuženiku protutužitelju H.  d.o.o. iz Z naknadi prouzročeni parnični trošak, u roku od 8 dana."

 

III. Nalaže se tužiteljici D. K. iz S. B., da I-tuženoj Republici Hrvatskoj naknadi troškove postupka u iznosu od 38.996,08 Eura / 293.815,96 kn sa zateznom kamatom koja teče od 23. veljače 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje  je obavila prije  prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

IV. Odbija se II-tuženik H.  d.o.o., Z., sa zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od ukupno 233,90 eura/1.762,32 kn, kao neosnovanim.

 

Obrazloženje

 

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženih radi isplate.

              1.1.U tužbi je navedeno da je tužiteljica bila zemljišnoknjižni i stvarni vlasnik nekretnine kč.br. 645/3 upisane u z.k.ul. 761 k.o. L., u naravi restoran O. zgrade i neplodno M., površine 12100 m2. Na prijedlog H.  d.o.o. kao upravitelja javne ceste s izgrađenim prijavnim listom, pozivajući se na odredbe Zakona o cestama, predmetna nekretnina u vlasništvu D. K. je proglašena cestom, odnosno cestovnim zemljištem te je zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u S. B. istu upisao kao Javno dobro u općoj uporabi – neotuđivom vlasništvu Republike Hrvatske na upravljanju H.  d.o.o. i to u novi z.k.ul. 963 kao kč.br. 645/1 u naravi javna cesta A3 s 19386 m2, odnosno autocesta s 18548 m2, benzinska stanica kbr. 55 s 218 m2, nadstrešnica 1 s 136 m2, nadstrešnica 2 s 56 m2, nadstrešnica 3 s 53 m2, restoran s 324 m2, pomoćna zgrada s 37 m2 i pomoćna zgrada s 14 m2, sve u k.o. L.. Tužiteljica je putem zakupnika predmetne nekretnine, društva AIM d.o.o. S. B., Z. 27, zaprimila dopis Županijskog državnog odvjetništva u S. B. od 14. siječnja 2019. broj N-DO-1/19-2, kojim je dopisom navedeno da je njezina nekretnina sukladno Zakonu o cestama, prenesena u vlasništvo RH na upravljanje H.  d.o.o. te zatraženo da zakupnik AIM d.o.o. iz S. B. predmetnu nekretninu preda praznu od osoba i stvari u posjed tuženika. Bivši zakupnik AIM d.o.o. je dopisom od 21. siječnja 2019. obavijestio tužiteljicu da raskida ugovor o zakupu predmetne nekretnine zbog ovih okolnosti te joj predaje istu u posjed. Tužiteljica je 29. ožujak 2019. ODO-u u S. B. podnijela zahtjev za mirno rješenje spora, a koji zahtjev je dopunjen 29. travnja 2019. Tužiteljica je 26. srpnja 2019. zaprimila očitovanje ODO-a broj N-DO-52/19-17 kojim se predmetni zahtjev u cijelosti ocjenjuje neosnovanim i ne pristaje na mirno rješenje spora. Predmetnim se očitovanjem ističe a prema Građevinskom projektu autoceste Bratsvo-jedinsto, dionica L.-B. S. od km 352+600 do km 364+400 PUO L., prometne površine broj C-4972, a koji je sastavni dio Dopune građevinske dozvole UP/I-06-227/1988 od 15. lipnja 1988. temeljem koje je izdana i Uporabna dozvola Klasa UP/I-06-222/1988 od 29. lipnja 1988. navodno proizlazi da je odmorište L. – jug s uključenim pratećim uslužnim objektima sastavni dio autoceste. Temeljem Rješenja Općine S. B. S. H., K. za građevinsko zemljište broj UP/I-06-1560/1988 od 6. svibnja 1988. o davanju nekretnina na korištenje uz naknadu Republičkoj samoupravnoj interesnoj zajednici za ceste SR Hrvatske razvidno da je postupak eksproprijacije odnosno deposedacije proveden za nekretninu tužiteljice te da su na osnovu istog izdane građevinska i uporabna dozvola. Prvotuženik također navodi da su na temelju predmetnog rješenja H. d.o.o. o zemljišnoknjižnog suda zatražile upis javne ceste - općeg dobra u zemljišnoj knjizi, ali da je prijedlog odbijen Rješenje Z-5713/02 jer je u međuvremenu došlo do promjene vlasništva pa da "nije postojao zemljišnoknjižni slijed". Glede posljednjeg navoda o nepostojanju zemljišnoknjižnog slijeda, tužiteljica ističe da ako su tuženici ex lege stekli vlasništvo na predmetnoj nekretnini, odnosno ako je ista nekretnina od trenutka izgradnje opće ili javno dobro, kako se navodi u očitovanju ODO-a, onda nadležni z.k. sud ne bi odbio prijedlog tuženika za uknjižbu, već bi istu dopustio. Tužiteljica predmetne navode ODO-a u cijelosti osporava, naročito iz činjenice da nikad nije zaprimila, kao ni njezini pravni prednici, nikakve uvjete uređenja prostora, građevinske ili uporabne dozvole, odnosno parcelacijske elaborate iz kojih bi mogla utvrditi da je postupak izdavanja građevinske dozvole bio na zakonu osnovan i to zbog čl. 32. st. 1 toč. 4 i st. 2 Zakona o izgradnji objekata iz 1987. koji propisuje sljedeće: "zahtjevu za izdavanje građevinske dozvole za građenje ili rekonstrukciju objekta prilaže se… dokaz da investitor ima pravo korištenja zemljišta za izgradnju… Dokazom iz st. 1 ovog članka smatra se naročito izvadak iz zemljišne knjige ili akt nadležnog organa na osnovi kojeg je investitor stekao pravo korištenja, odnosno služnosti, ugovor o stjecanju prava korištenja zemljišta odnosno prava služnosti zaključen u skladu sa zakonom, akt nadležnog organa o stupanju investitora u posjed zemljišta…." Sukladno čl. 33. citiranom Zakona o izgradnji objekata iz 1987. zahtjevu za izdavanje građevinske dozvole za građenje iz čl. 31. istog Zakona prilažu se i potvrde ili suglasnosti nadležnih organa ili organizacija  da je tehnička dokumentacija izrađena u skladu s posebnim uvjetima građenja utvrđenim u postupku utvrđivanja uvjeta uređenja prostora, kao i potvrda organa nadležnog za utvrđivanje uvjeta uređenja prostora da je tehnička dokumentacija izrađena u skladu s urbanističko-tehničkim uvjetima propisanim za izgradnju konkretnog objekta. Predmetne akte, odnosno dokaze, potvrde i suglasnosti, a naročito o postojanju urbanističkih uvjeta te akte o zakonitom stjecanju prava na posjed i isplate naknade bivšim vlasnicima, tuženici nisu nikada prezentirali i po tužiteljičinim saznanjima isti ne postoje. ODO upućuje na postojanje gore navedene građevinske dozvole o zahvatu u prostoru na nekretnini u vlasništvu tužiteljice, odnosno njezinih pravnih prednika, ali iz predmetne građevinske dozvole nije razvidno koje katastarske čestice ulaze u zonu zahvata, tko su vlasnici predmetnih nekretnina na tom zemljištu te stoga tužiteljica osporava da bi se navedena građevinska dozvola uopće odnosila na predmetnu nekretninu, a posebno ne na zgradu u kojoj se nalazi restoran. Stoga tuženi moraju dokazati ovu spornu činjenicu ako se na nju pozivaju. Nadalje, ono što posebno upućuje na upitnost tj. važenje nekakve odluke Komisije za građevinsko zemljište Općine S. B. od 6. svibnja 1988. u odnosu na predmetnu nekretninu je uvid u arhivski izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu (stare oznake) kč.br. 645/3 k.o. L., jer je iz istog vidljivo da se temeljem Rješenja Općine S. B. od 6. svibnja 1988. uknjižuje pravo korištenja za korist Općine S. B., a potom se temeljem pravomoćnog rješenja Općine S. B. od 20. svibnja 1993. broj UP-944-16/92-01/4 upisuje pravo vlasništva na DP B. S...B. B. " d.o.o. Na temelju rješenja Trgovačkog suda u S. B. od 1. kolovoza 1996. mijenja se naziv vlasnika u B. M. d.o.o., a nakon toga ponovno temeljem rješenja od 2. travnja 1988. istog trgovačkog društva u M. D. d.o.o. Stoga tužiteljica drži nemogućim da bi ista Komisija unutar razdoblja od 5 godina predmetnu nekretninu najprije predala u vlasništvo investitoru izgradnje autoceste Bratsvo-jedinstvo, a nakon toga tu istu nekretninu predala trgovačkom društvu B.-M. d.o.o. tj. pravnom predniku tužiteljice, jer iz povijesnog z.k. izvatka proizlazi da je Rješenjem Općine S. B. od 6. svibnja 1988. upisano pravo korištenja za korist Općine S. B., a ne pravo korištenja RSIZ za ceste SR H.. Posebno se upitnom čini tvrdnja ODO-a da je prvotuženik na legalan način stekao nekretninu koju je kasnije proglasio vlasništvo RH i to iz činjenice da  iz očitovanja ODO-a nije jasno je li predmetni prijenos izvršen temeljem odredbi Zakona o građevinskom zemljištu iz 1980. ili Zakona o eksproprijaciji iz  1988. Naime, člankom 9 Zakona o eksproprijaciji iz 1988. propisano je: "Za ekspropriranu nekretninu vlasniku pripada pravična naknada". Čl. 13. st. 1. Zakona o građevinskom zemljištu glasi: "U gradovima i naseljima gradskog karaktera zemljišta na koja postoji pravo vlasništva prenose se u društveno vlasništvo odlukom skupštine općine". Stavkom 2. istog članka određeno je "Odlukom skupštine općine prenose se u društveno vlasništvo i zemljišta van gradova i naselja gradskog karaktera na koja postoji pravo vlasništva previđena za stambenu i drugu kompleksnu izgradnju." Člankom 28. Zakona o građevinskom zemljištu određeno je "Građevinsko zemljište  na kojem je izgrađena stambena ili poslovna z grada ili drugi građevinski objekt trajnog karaktera, odnosno objekt koji služi za redovnu upotrebnu stambene zgrade, a koji prema prostornom planu ne može postojati na toj građevinskoj parceli, može se uzeti iz posjeda prijašnjeg vlasnika tek nakon što se urede vlasničko-pravni odnosi u pogledu te zgrade odnosno objekta i stanarima koji stanuju u toj zgradi osigura korištenje drugog stana koji bitno ne pogoršava uvjete njihovog stanovanja, osim u slučaju kada je ovim zakonom drugačije određeno". Člankom 32. istog Zakona određeno je da se pravična naknada određuje na način i postupku propisanim Zakonom o eksproprijaciji. Iz gore navedenog, tužiteljica drži da nije ispoštovana ni jedna zakonska odredba, počevši od Zakona o građenju, kao ni Zakona o građevinskom zemljištu, odnosno Zakona o eksproprijaciji. Ako je, pak investitor RSIZ za ceste SR Hrvatske stjecao vlasništvo na predmetnoj nekretnini sukladno odredbama Zakona o eksproprijaciji koji je bio na snazi u to vrijeme, tužiteljica ističe sljedeće: čl. 5 Zakona o eksproprijaciji glasi: "Nekretnina se može eksproprirati nakon što je na način određen ovim Zakonom utvrđeno da postoji opći interes za izgradnju objekta, odnosno izvođenje drugih radova na toj nekretnini." Čl. 11. st. 3 glasi: "Rješenje o utvrđenju općeg interesa mora biti u skladu s uvjetima uređenja prostora određenim prema odredbama posebnog zakona.", Čl. 14. st. 1 određeno je: "izuzetno kad se radi o izgradnji objekata privredne infrastrukture od značaja za Republiku, opći interes utvrđuje odlukom Izvršno vijeće Sabora.". Obzirom da tužiteljica nema saznanja o postojanju urbanističkih uvjeta uređenja prostora niti pak odluke Izvršnog vijeća Sabora kojom bi se utvrdio opći interes za izvlaštenje ove nekretnine, smatra da iste ni ne postoje. Nadalje, čl. 23 Zakona o eksproprijaciji određuje da će se na osnovi prijedloga za eksproprijaciju izvršiti po službenoj dužnosti zabilježba postupka eksproprijacije u zemljišnim knjigama. Sukladno iznesenom, tužiteljica dvoji o postojanju takvog postupka jer eventualni postupak eksproprijacije nikad nije zabilježen u zemljišnim knjigama, a u to vrijeme je predmetna nekretnina bila u vlasništvu njezinih pravnih prednika. Ono što je posebno bitno u tom postupku su odredbe čl. 59 Zakona o eksproprijaciji koji glasi: "Nakon pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji nadležni organ dužan je da bez odlaganja zakaže i održi usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za ekspropriranu nekretninu, isto kao i u postupku deposedacije. Dakle, predmetni postupak naknade pokreće se po službenoj dužnosti, a u takom bi eventualnom postupku valjda sudjelovali i pravni prednici tužiteljice da je ikad pokrenut. Iz gore navedenog, tužiteljica smatra da tuženici nisu dali nijedan valjan dokaz o tome da bi na zakonom predviđen način, bilo sukladno Zakon o građevinskom zemljištu ili Zakonu o eksproprijaciji, predmetnu nekretninu stekli na zakonit način, pa su time izgubili temeljni pravni osnov stjecanja, a time predmetna nekretnina nije nikad mogla postati cesta, cestovno zemljište niti pak dobro u općoj uporabi jer je uvijek zakon pretpostavljao da se takve nekretnine mogu proglasiti općim dobrom, ali pod pretpostavkom zakonitog stjecanja vlasništva i i prava na posjed. ODO u svom odgovoru na zahtjev za mirno rješenje spora navodi da je predmetna nekretnina formalno proglašena – upisana u vlasništvu RH pod upravljanjem Hrvatskih autocesta d.o.o. i to rješenjem z.k. odjela Općinskog suda u S..B. od 17. listopada 2018. jer drži da je predmetna nekretnina još 1990-ih godina zapravo bila cesta i cestovno zemljište, dakle u statusu javnog dobra i van pravnog prometa, pa da sukladno takvoj činjenici tužiteljica jest stekla na nezakonit način vlasništvo na istoj te da joj stoga ne pripada nikakvo pravo na naknadu. Tužiteljica smatra ovakav stav neosnovanim. Naime, tužiteljica i njezini pravni prednici su predmetnu nekretninu stekli na zakonit način, naplatnim pravnim poslom i odlukom suda, što je vidljivo iz arhivskog z.k. izvatka, iz kojeg proizlazi da je Općina S. B. donijela Rješenje od 20. svibnja 1993.- temeljem kojega se na predmetnoj nekretnini kao vlasnik uknjižilo DP B. S. B. B. " d.o.o. koja je naknadno promijenila ime u M. D. d.o.o. Trgovački sud u Z., u stečajnom postupku donosi rješenje o dosudi te se u skladu s tim postupkom sklapa kupoprodajni ugovor s trgovačkim društvom Z. d.o.o. iz S. B.. Dakle, predmetnu nekretninu je pravni prednik tužiteljice stekao odlukom Trgovačkog suda i isplatom vrijednosti nekretnine u tom postupku i to od tada zemljišnoknjižnog i stvarnog vlasnika predmetne nekretnine. Ovakvim načinom stjecanja (odlukom suda) pravni prednik tužiteljice je istovremeno postao vlasnikom predmetne nekretnine, čak i neovisno o kasnijem upisu u zemljišne knjige. ODO smatra da je predmetna nekretnina postala vlasništvo RH zanemarujući pritom činjenicu da nekretnina koje je bila u vlasništvu tužiteljice nikad nije na jedan zakonit način prenesena u vlasništvo i posjed tuženika, a što je oduvijek, i po bivšim zakonima, bilo nedopustivo. Upravo da bi se na zakonit način steklo vlasništvo na nekretnini koja bi eventualno postala javno dobro, donesen je Zakon o eksproprijaciji jer u protivnom taj zakon, a i drugi zakoni koju uređuju takvu materiju ne bi imali nikakvog smisla. Tužiteljica je kupoprodajnim ugovorom od 17. prosinca 2015. pod brojem OV-14413/14 od svog pravnog prednika Z. d.o.o. kupila predmetnu nekretninu s punim povjerenjem u zemljišne knjige. Njezino povjerenje u zemljišne knjige ničim nije moglo biti dovedeno u sumnju jer je njezin pravni prednik istu stekao naplatnim pravnim poslom i odlukom Trgovačkog suda, uz poseban naglasak da je u svakom pravnom poslu stjecanja među subjektima pravnom prometa bio valjan pravni osnov, isplata i predaja posjeda predmetne nekretnine, kao i uknjižba u zemljišnim knjigama. Posebno ističe da je pravni prednik tužiteljice, Z. d.o.o. stekao predmetnu nekretninu kupnjom u stečajnom postupku, a u tom postupku je prodaja izvršena javnom dražbom najboljem ponuditelju. Takva prodaja ne može se odredbama Zakona o obveznim odnosima nikada osporavati. O tome je Ministarstvo pravosuđa, uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo zauzelo jasan stav. Općinski sud u S. B. je Rješenjem od 23. svibnja 2022. broj Z-889/02 dozvolio "uknjižbu prava vlasništva na nekretnine M. D. d.o.o. upisane u z.k.ul. 761 k.o. L., a koje se sastoje od kč.br. 645/3 Restoran i parkiralište M. sa 12100 m2 pravnom predniku tužiteljice, poduzeću Z. d.o.o. Pravni osnov predmetne uknjižbe je bio ugovor o kupoprodaji od 20. veljače 2002. br. OV-1620/02 dopuna ugovora od 7. svibnja 2002. br. 4195/02, zapisnik stečajnog vijeća od 29. studenog 2001. br. OV-4417/02 Z., Isprava o imenovanju od 3. travnja 200. br. XXVIII/V st. 159/99 itd. Dakle, radilo se o naplatnom pravnom poslu sklopljenom u stečajnom postupku pred sudom. Tužiteljica smatra da je u ovom pravnom prijenosu njezine nekretnine u vlasništvo RH povrijeđen temeljni akt, čl. 48. st. 1 Ustava RH (NN 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10,5/14) kojim se jamči pravo vlasništva. Nadalje, tužiteljica ističe da je Protokolom 1 čl. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenim sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) zajamčeno pravo svake osobe na mirno uživanje svog vlasništva kojeg se smije lišiti samo uz uvjete predviđene zakonom i načelima općeg međunarodnog prava, čija je RH potpisnik. Odredbe Ustava RH i ove međunarodne konvencije okvir je ljudskih i vlasničkih prava koje država garantira svojim građanima i odriče se povrede takvih prava na bilo kakvu njihovu štetu ili pakost, pa je time tužiteljici povrijeđeno njezino ustavno i konvencijsko pravo na vlasništvo i miran posjed. Pravni prednik tužiteljice M. D. d.o.o. predmetnu nekretninu također stekao naplatnim pravnim poslom i to od RH u postupku pretvorbe. Zakonom o privatizaciji RH je sebe proglasila vlasnikom svih društvenih poduzeća te je svojim rješenjem kojim se dopušta privatizacija društveno-pravnog subjekta za procijenjenu vrijednost imovine prodala kao poslovne udjele kupcima. Time je RH garantirala da je to njezina imovina i da je prodajom poslovnih udjela prenosi na nove stjecatelje. Tužiteljica i njezini pravni prednici oduvijek su imali valjan z.k. upis, sva svoja prava stjecali su naplatnim pravnim poslovima uz predaju posjeda te obavljali dopuštenu poslovnu djelatnost. Tuženici nikad ove činjenice nisu sporili, a pozivaju se da je predmetna nekretnina u njihovom vlasništvu još od cca 1990. godine. Zar su tuženici toliko neodgovorni gospodari da ovo nisu sporili i tražili predaju posjeda više od dva desetljeća ili su  jednostavno svjesni činjenice da predmetnu nekretninu nikad nisu stekli na zakonit način i isplatom naknade te da ista zbog toga nikada nije postala nekakvo javno dobro, cesta ili slično. ODO spori činjenicu da su tužiteljica i njezini pravni prednici stekli nekretninu najprije kupnjom poslovnih udjela od te iste prvotužene RH, a kasnije odlukama Trgovačkog suda u Z. i S. B. te u stečajnom postupku javnom dražbom prodajom najboljem ponuditelju. Zašto ODO smatra da "de facto stanje" ima jaču pravnu snagu od stjecanja vlasništva na zakonit način i po provedenom postupku, temeljem povjerenja u zemljišne knjige stjecatelja, prodaje poslovnih udjela RH, odluke sudova i dosude Republike Hrvatske. Pravni prednik tužiteljice Z. d.o.o. je predmetnu nekretninu i poslovni prostor kupio u jednom derutnom i zapuštenom stanju te za obavljanje poslovne djelatnosti izvršio temeljitu rekonstrukciju poslovnog prostora te isti opremio stolovima, stolicama, kompletnom opremom i tehnikom po zahtjevima i standardima RH za obavljanje ugostiteljske djelatnosti. Nakon  što je prijašnji zakupnik društvo AIM d.o.o prestao obavljati djelatnost u ovom prostoru, sva oprema koja se nalazi u prostoru restorana-pansiona O. nema više nikakvu uporabnu vrijednost jer je pretežno ugrađena, a i tužiteljica ju ne može nigdje upotrijebiti, što predstavlja značajnu štetu za tužiteljicu koju ona ne može nadoknaditi. Obzirom da je tužiteljica i sada u posjedu predmetne nekretnine za obavljanje registrirane poslovne djelatnosti, uz ishođene sve potrebne suglasnosti za obavljanje iste u predmetnom objektu, jer zadovoljava sanitetno-tehničke i ostale uvjete, vrlo je neobično da se RH, odnosno tuženici upuštaju u ovakav prijenos vlasništva bez naknade, što bi u uobičajenom poimanju ovakve situacije predstavljalo nekakvu novu nacionalizaciju. Čak i za ovakvu "nacionalizaciju" bilo bi potrebno ili nekakvo zakonsko rješenje ili pad odgovarajuća sudska odluka, čega u konkretnom slučaju nema. Zbog svega navedenog tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka donese odlukom kojom će obvezati tužene da joj isplate naknadu u punoj prometnoj vrijednosti oduzete nekretnine.

2. U odgovoru na tužbu prvotužena je navela da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice. Navodi da sadržaj zahtjeva  za mirno rješenje spora podnesen sukladno čl. 186A Zakona o parničnom postupku nije istovjetan postavljenom tužbenom zahtjevu u odnosu na toč. II tužbe. Tužiteljica u zahtjevu za mirno rješenje spora pod toč. I potražuje isplatu prometne vrijednosti dijela nekretnine kč.br. 645/3 upisane u z.k.ul. 761 k.o. L., u naravi restoran O. – zgrade i neplodno M. sa 12100 m2, a koja je danas sastavni dio nekretnine nove zk. oznake kč.br. 645/1 upisane u zk.ul. 963 u naravi javna cesta A3 s 19386 m2, odnosno autocesta s 18548 m2, benzinska stanica kbr. 55 s 218 m2, nadstrešnica 1 s 136 m2, nadstrešnica 2 s 56 m2, nadstrešnica 3 s 53 m2, restoran s 324 m2, pomoćna zgrada s 37 m2 i pomoćna zgrada s 14 m2, sve u k.o. L. u ukupnom iznosu od 15.000.000 kn, a pod toč. II potražuje naknadu izgubljene zarade od 1. veljače 2019. do podnošenja tužbe s pripadajućim kamatama. Međutim, tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje pod toč. I isplatu tržišne vrijednosti nekretnine koja je bila u njezinu vlasništvu i to stare oznake kč.br. 645/3 u z.k.ul. 761 k.o. L., u naravi restoran O., zgrade i neplodno M. površine 12100 m2, a koja je sastavni dio današnje nekretnine (nove) z.k. oznake kč.br. 645/1 upisane u z.k.ul. 963 sve u k.o. L. u ukupnom iznosu od 11.407.447,21 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim pod podnošenja tužbe do isplate. Točkom II tužbenog zahtjeva potražuje isplatu tržišne vrijednosti poslovnog inventara koji se nalazi u restoranu Orljava u iznosu od 319.934,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. S obzirom da je podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora sukladno čl. 186A Zakona o parničnom postupku pozitivna procesna pretpostavka za podnošenje tužbe i pokretanje parničnog postupka 1. tuženica predlaže da se toč. II tužbenog zahtjeva odbaci. Za predmetni tužbeni zahtjev nije niti podnesen zahtjev za mirno rješenje spora, a identitet podnesenog zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe u tom dijelu nije istovjetan, radi se o različitim pravnim osnovama, stoga su ispunjeni uvjeti za odbacivanje tužbe u tom dijelu. točni su navodi tužiteljice da je predmetna nekretnina na temelju Rješenja Općinskog suda u S. B., z.k. odjela pod brojem Z-222/18 od 17. listopada 2018. sukladno očitovanju upravitelja javne ceste Hrvatskih autocesta d.o.o. Odluke o razvrstavanju javnih cesta donesenoj po Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture, te obavijesti DGU PUK S. B. te prijavnog lista DGU PUK od 28. prosinca 2017., te prijavnog lista DGU PUK S. B. od 28. prosinca 2017. i čl. 123. i 124. Zakona o cestama cijepana na kč.br. 645/3 sa 161 m2 i 645/7 sa 58 m2 koje su ostale upisane u vlasništvo podnositelja zahtjeva, te kč.br. 645/13 Javna cesta A3, gospodarsko dvorište i trafostanica sa 21 m2 koja je otpisana u novi z.k.ul. 964 k.o. L. i upisana kao javo dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu RH pod upravljanjem H. d.o.o. Z. kao i preostali dio površine stare kčbr. 645/3 koji je prešao u novo nastalu česticu 645/1 Javna cesta A3 sa 19386 m2. Naime, predmetno rješenje od 17. listopada 2018. doneseno je u skladu s odredbama članka 123. i 124. Zakona o cestama na temelju prijavnog lista dostavljenog od strane DGU PUK S. B. i pregledanog i potvrđenog geodetskog elaborata izvedenog stanja javne ceste A3 – G.P. B. (granica R. S.) – Z. – S. B. – G.P. B. (granica republike S.), dionice P. – L., L. – B. S., pribavljenog i dostavljenog od strane H. d.o.o. kao zakonskog upravitelja navedene javne ceste. Tužiteljica je izjavila prigovor na predmetno rješenje z.k. odjela koji je u međuvremenu Rješenjem Općinskog suda, z.k. odjela Z-22/18-21 od 10. lipnja 2019. odbijen te je potvrđeno rješenje od 17. listopada 2018. Tužiteljica navodi da je nakon zaprimanja zahtjeva za mirno rješenje spora od Županijskog državnog odvjetništva u S. B. od 14. siječnja 2019. upućenog zakupniku predmetne nekretnine trgovačkom društvu AIM d.o.o. S. B., radi predaje u posjed, zakupnik dopisom od 21. siječnja 2019. obavijestio tužiteljicu da raskida ugovor o zakupu iste nekretnine zbog predmetnih okolnosti te joj predaje u posjed istu. Međutim, tužiteljica ne navodi da je nakon isteka roka za mirno rješenje spora 1. tužena podnijela tužbu Trgovačkom sudu u O., S. u S.. B., protiv AIM d.o.o. koji se vodi pod brojem P-136/19, s obzirom da su isti i dalje u posjedu predmetne nekretnine i dalje obavljaju registriranu ugostiteljsku djelatnost. Naime, na zapisnik pred Uredom državne uprave u B. županiji 26. ožujka 2019. zakonski zastupnik TD AIM d.o.o. G. P. navodi da posjeduje pravovaljan Ugovor o zakupu predmetne nekretnine na neodređeno vrijeme od 16. ožujka 2016. te posebno navodi da je u predmetni ugostiteljski objekt uložio znatna novčana sredstva te da je u posjedu do daljnjeg. Dakle, navodi tužitelji da je raskinut ugovor o zakupu s predmetnim trgovačkim društvom su neistiniti te je obavijest o raskidu od 21. siječnja 2019. na koju se tužiteljica poziva fiktivna jer je AIM d.o.o. i dalje u posjedu, a objekt Orljava trenutno je zatvoren za posjetitelje s obavijesti "lokal zatvoren zbog renoviranja". Nadalje, prvotužena navodi da se temeljem prijedloga tužiteljice pred Uredom državne uprave u B. županiji, Službi za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove vodi postupak za određivanje naknade temeljem Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade i to za "izvlaštenu – oduzetu" nekretninu, kako to tužiteljica navodi kč.br. 645/3 u k.o. L. u kojem nije odlučeno, stoga prvotužena smatra tužbu i tužbeni zahtjev preuranjenim te se slijedom navedenog prigovara i apsolutnoj nenadležnosti suda u ovom predmetu. Prvotužena je vlasništvo predmetne nekretnine stekla na temelju zakona, koji način stjecanja je izvoran i nema svoj korijen ni u čijem pravu. Pravo vlasništva prvotužene kao pravo stečeno zakonom nije izvedeno n i iz čijeg prava već je stečeno bez obzira na prava koja netko već ima na objektu stjecanja. Upravo iz razloga što je stjecanje prava vlasništva temeljem zakon izvoran način stjecanja vlasništva, njime se vlasništvo stječe bez upisa u zemljišne knjige i neovisno od upisa u zemljišne knjige, a upisom u zemljišne knjige se pravo vlasništva RH sami čini vidljivim i od izvanknjižnog vlasništva postaje knjižnim. Stoga tužena smatra da je promašena i pasivna legitimacija u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom da je tužiteljica eventualno zahtjev za naknadu tržišne vrijednosti nekretnine mogla podnijeti eventualno protiv svojih pravnih prednika, odnosno od onoga od koga je kupila predmetnu nekretninu, dakle od Z. d.o.o. kojemu su također morale biti poznate činjenice o statusu predmetne nekretnine. Predmetna nekretnina od izgradnje autoceste čini njezin sastavio dio, bila je obuhvaćena projektnom dokumentacijom autoceste kao sastavni dio odmorišta autoceste, a u smislu č.. 73 Zakona o cestama koristi se isključivo za pružanje usluga korisnicima autoceste te prema čl. 4 Zakona o cestama čini sastavni dio javne ceste. Unatoč navedenim činjenicama i priloženim dokazima, prvotužena smatra da se većina sadržaja tužbe odnosi na osporavanje postupka koji je prethodio izdavanju građevinske dozvole i svih radnji vezanih uz navedeno, navodeći da su iste nezakonite i da se ne odnose na predmetnu nekretninu te osporavanje provedenog postupka vezanog uz upis prava vlasništva prvotužene na predmetnoj nekretnini, što nije predmet ovog postupka, nego zahtjev za isplatom. Naime, tužiteljica je imala mogućnost osporavanja provedbe postupka uknjižbe prava vlasništva podnošenjem žalbe na rješenje Općinskog suda u S. B., Zemljišno knjižnog odjela broj Z-222/2018 od 17. listopada 2018. što tužiteljica nije iskoristila. Predmetnoj uknjižbi prethodio je kompleksan postupak koji je provela Državna geodetska uprava, PU za katastar S. B. propisan Zakonom o cestama te sukladno svim ispunjenim pretpostavkama i pravno relevantnim činjenicama proveden upis prvotuženice kao vlasnice. Nadalje, prvotužena ne osporava činjenicu da je tužiteljica predmetnu nekretninu kupila temeljem kupoprodajnog ugovora zaključenog s pravnim prednikom Z. d.o.o. kao niti činjenicu da je predmetna nekretnina prethodno unesena u temeljni kapital bivšeg društvenog poduzeća M. D. d.o.o. te da je prodana u stečajnom postupku trgovačkom društvu Z. d.o.o. Međutim, kako je sporna nekretnina restoran Orljava od izgradnje bila u režimu općeg dobra te je od izgradnje imala istu uporabu kao i danas i činila je dijelom sastavni dio autoceste unutar zaštitne žičane ogradne koja isključivo služi korisnica autoceste i u cestovnom je pojasu pa niti ranije nije danas pravni prednici tužiteljici niti ona nije mogla koristiti predmetnu nekretninu na drugačiji način i nije mogla biti predmet gore navedenog raspolaganja. Upravo iz tog razloga raniji nositelji prava korištenja M. D. d.o.o nisu mogli prenijeti na eventualnog stjecatelja Z. d.o.o. više prava nego što ih je sam imao, a s obzirom da je bila u režimu općeg dobra (restoran) nije vršio vlasničkpravna ovlaštenja pa ih stoga nije niti mogao prenijeti na drugoga. Društveno pravna osoba M. D. d.o.o . koji je koristio predmetnu nekretninu nije istu mogao voditi u svojim poslovnim knjigama kao svoja osnovna sredstva jer se radilo o nekretnini koja je opće dobro, niti ih je mogao prenijeti drugome (Z. d.o.o.). Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud RH u presudi Rev 2482/11-2 od 19. travnja 2017. Naime, od izgradnje ovog dijela autoceste mijenjala su se i zakonska određenja pravnog statusa javne ceste, ali je javna cesta uvijek imala status opće ili javnog dobra, koje ne može biti u vlasništvu fizičkih osoba te je uvijek bilo određeno da se na javnoj cesti ne mogu stjecati imovinska prava pa je tako čl. 3. Zakona o cestama, a koji je bio na snazi u vrijeme izgradnje nekretnine iz tužbenog zahtjeva, u pogledu pravnog statusa javne ceste bilo propisano da se na javnoj cesti ne mogu stjecati imovinska prava, što samo po sebi znači da je javna cesta opće dobro. Iz samog tog zakonskog ograničenja stjecanja imovinskih prava vidljivo je da je javna cesta izuzeta od pravnog prometa pa time i onda i opće dobro. Nadalje, prvotužena prigovara i zastari prava na isplatu i naknadu štete, s obzirom da zahtjev tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) dakle, u zastarnom roku od pet godina, a njen zahtjeva za naknadu dospio je u trenutku kada je tužiteljica, odnosno njen pravni prednik faktički izgubio mogućnost raspolaganja predmetnom nekretninom. Pravni prednik tužiteljice izgubio je mogućnost raspolaganja predmetnom nekretninom najkasnije stupanjem na snagu Zakona o javnim cesta, a 6. prosinca 1996. pa je jasno da je do podnošenja zahtjeva u ovom predmetu protekao rok od pet godina. Činjenica da je tužiteljica u posjedu ne utječe na zastarni rok jer se njezina tražbina temelji upravo na prestanku prava na posjed koje je nastupilo zakonski, a ne po oduzimanju posjeda. Prvotužena osporava i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva prvenstveno uzimajući u obzir činjenicu da je predmetna nekretnina javno dobro u općoj uporabi te se ne može odrediti visina tržišne vrijednosti jer je stvar izvan prometa. Nadalje, prvotužena visinu osporava i zbog činjenice da je iz kupoprodajnog ugovora kojim je tužiteljica kupila predmetnu nekretninu od Z. d.o.o. vidljivo da je istu kupila za kupoprodajnu cijenu od 470.000,00 kn, dakle evidentno je da je visina tužbenog zahtjeva previsoko postavljena i da se radi o velikom nesrazmjeru između kupoprodajne cijene i postavljenog tužbenog zahtjeva. Prvotužena posebno napominje i na činjenicu da je uvidom u Ugovor o kupoprodaji od 20. veljače 2012. sklopljen između M. D. d.o.o. i Z. d.o.o vidljivo da je za predmetnu nekretninu plaćena kupoprodajna cijena u iznosu od 322.000,00 DEM, odnosno protuvrijednost u kunama cca 1.288.000,00 kn. Visina tužbenog zahtjeva je previsoko postavljena i s obzirom na kretanje tržišta nekretnina u odnosu na prethodne godine, kada postoji evidentan pad cijena nekretnina, a ne povećanje, stoga prvotužena ovako postavljen tužbeni zahtjev smatra u cijelosti neosnovanim. Zbog svega navedenog, prvotužena predlaže da sud nakon provedenog postupka tužiteljicu odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

              3. U odgovoru na tužbu, drugotuženik je naveo da  se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tužiteljica potražuje naknadu za izvlaštenje odnosno naknadu šteta obrazlažući svoj zahtjev osporava činjenicu da je predmetna nekretnina dio javne ceste odričući joj legalitet. Drugotuženik osporava istinitost navoda te osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva i to zbog nepostojanja pasivne legitimacije drugutuženika jer drugotuženik nije vlasnik nekretnine u odnosu na koju je postavljen tužbeni zahtjev, zbog nemogućnosti stjecanja prava vlasništva na javnoj cesti, nepostojanja elemenata odgovornosti za štetu, nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice, zbog apsolutne sudske nenadležnosti. Drugotuženik nije vlasnik nekretnine kč.br. 645/1 upisane u z.k.ul. 963 k.o. L. već je on pravna osoba koja upravlja istom u skladu s ovlaštenjima iz čl. 31. i 81. Zakona o cestama. Zbog navedenog, drugotuženik prigovara pasivnoj legitimaciji u odnosu na sebe. Tužiteljica nikada ni po kojoj pravnoj osnovi nije stekla niti je mogla steći vlasništvo nad predmetnom nekretninom. Pravno je neutemeljen navod tužiteljice da je samom činjenicom njezinog zemljišnoknjižnog upisa vlasništva u pogledu nekretnine prijašnje oznake kč.br. 645/3 iz z.k.ul. 761 k.o. L., koja je sastavni do sadašnje kč.br. 645/1 iz z.k.ul. 963 k.o. L., isto pravo vlasništva zaista valjano i nastalo te proizvodilo pravne učinke. Pravni posao temeljem kojega je izvršen upis vlasništva tužiteljice je ništetan. Tužiteljica se ne može pozivati na dobru vjeru kod stjecanja. Također, odredbom čl. 126. st. 2 ZC 11-14 koji je stupio na snagu 28. srpnja 2011. propisano je da su sve nekretnine koje su prema ovom Zakonu javne ceste i bile su u porabi kao javne ili nerazvrstane ceste prije 1. siječnja 1997. javno dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu RH. I prije toga Zakonom o javnim cestama zakonski je utvrđen status javne ceste kao općeg dobra. Neosnovana je tvrdnja tužiteljice da je njezin neposredni prednik Z. d.o.o. stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini jer, neovisno o načinu na koji je ishodio isprave i sam upis u zemljišnu knjigu, nije bila zadovoljena temeljna pretpostavka za stjecanje prava vlasništva, a to je sposobnost predmeta da se na njemu stekle pravo vlasništva. Slijedom navedenog činjenica da je tužiteljica bila upisana kao vlasnik u zemljišnoj knjizi ne znači da je ona zaista vlasništvo stekla i bila nositelj prava vlasništva, jer je zemljišnoknjižni postupak strogo formalni postupak koji se provodi prema pravilima izvanparničnog postupka na osnovu isprava, a sam prijašnji opis kč.br. 645/3 iz z.k.ul. 761 k.o. Lužani kao "restorana, zgrade, pomoćne zgrade, neplodno" ne daje samo po sebi zemljišnom sudu saznanje da je isti i dio javne ceste. Ali to saznanje nije moglo ostati nepoznato tužiteljici jer je predmetna nekretnina u naravi prateći uslužni objekt na odmorištu autoceste koje je izolirani prometni koridor zaštitnom žičanom ogradom, odvojen od ostalih površina koje nisu javna cesta i kojim ima kolni prilaz i priključak s autoceste. Zbog toga se tužiteljica ne može pozivati na dobru vjeru prilikom stjecanja. Dobre vjere nije moglo biti niti na strani njezinog prednika Z. d.o.o. jer mu je presudom u parničnom postupku kod Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu pod brojem P-586/11 povodom tužbe H. osnovom utvrđenja da se radi o cestovnom zemljištu naloženo platiti neplaćene naknade za korištenje cestovnog zemljišta i obavljanja pratećih djelatnosti na lokaciji PUO S. i P. L.. Drugotuženik osporava i prigovara postojanju aktivne legitimacije tužiteljice za tužbeni zahtjev pod točkom 2. tužbe jer tužiteljica ničim nije dokazala da je uložila u interijer. Naprotiv, zahtjev je protivan navodima iz tužbe da je ulaganja vršio Z. d.o.o., a u upravnom postupku koji se vodio povodom zahtjeva drugotuženika za ukidanje minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, direktor društva AIM d.o.o. je izjavio da je on uložio sredstva u objekt. S obzirom da je tužiteljica u posjedu objekta od dana kupoprodaje 17. prosinca 2015. nejasno je zašto nije dostavljen niti jedan račun o nabavci roba i usluga. Također u okviru redovnih obilazaka svih dijelova javne ceste od strane nadležne tehničke jedinice održavanja drugotuženika, 5. veljače 2019. utvrđeno je da je objekt O. zatvoren radi preuređenja pa je nelogično zašto bi se objekt koji je nakon kupnje renoviran u tolikoj iskazanoj vrijednosti, zatvorio radi renoviranja nakon samo 3 godine. Drugotuženik osporava i visinu tužbenih zahtjeva kao previsokih jer bi se isprave na kojima tužiteljica temelji svoj tužbeni zahtjev trebale cijeniti i kao dokaz o vrijednosti predmetne nekretnine. Iz ugovora o kupoprodaji između Z. d.o.o. i tužiteljice razvidno je da su utvrdili kupoprodajnu cijenu za ovu nekretninu u iznosu od 470.000,00 kn.

              3.1. Drugotuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo i protutužbeni zahtjev. Drugotuženik protutužitelj ima pravo upravljanja nekretninom kč.br. 645/1 koja je u zlk.ul. 963 k.o. L. upisana kao javna cesta A5, restoran u površini od 324 m2, pomoćna zgrada u površini od 37 m2 i pomoćna zgrada u površini od 14 m2. Poslovi upravljanja autocestom u smislu čl. 81. i čl. 31. Zakona o cestama obuhvaća odlučivanje o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih djelatnosti na javnim cestama u skladu s člankom 3. stavak 3. i 73. Zakona o cestama. Tužiteljica protutužena u tužbi priznaje da drži posjed nekretnine za obavljanje djelatnosti ugostiteljstva (restoran i smještajni objekt), a s drugotuženim protutužiteljem nema sklopljen ugovor o korištenju cestovnog zemljišta temeljem kojeg bi ostvarivala pravo korištenja objekta. Iz navedenog proizlazi da tužiteljica protutužena ni po kojoj  osnovi nema pravo na posjed i korištenje nekretnine, a zbog navedenog nezakonitog korištenja ne postoji pravna osnova za sklapanje ugovora o korištenju cestovnog zemljišta jer se cestovno zemljište povjerava na korištenje javnim nadmetanjem. Drugotuženik protutužitelj zbog neosnovanog držanja u posjedu predmetnog objekta od strane tužiteljice protutužene ne može izvršavati svoje zakonske ovlasti i obveze u odnosu na nekretninu – prateći uslužni objekt na javnoj cesti. Mjesečna naknada za korištenje cestovnog zemljišta na autocesti u površini od 375 m2 iznosi 6.165,00 kn uvećano za PDV. (sukladno Pravilniku o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih djelatnosti na javnoj cesti – NN 78/14). U pratećem uslužnom objektu obavlja se djelatnost restorana i smještaja, utvrđena je visina naknade u mjesečnom iznosu od 1.500,00 i 1.800,00 kn. Slijedom navedenog, obračun mjesečnog iznosa naknade za korištenje cestovnog zemljišta i obavljanje pratećih djelatnosti koji tužitelj potražuje određen je zbrojem navedene mjesečne naknade za korištenje cestovnog zemljišta u iznosu od 6.165,00 kn i mjesečnog iznosa za prateće uslužne djelatnosti u iznosu od 3.300,00 kn (6.165,00 kn + 3.300,00 kn) odnosno 9.465,00 kn uvećano za PDV od 25% (11.831,25 kn) jer se sukladno propisima o oporezivanju vrši isporuka usluga. Navedeni mjesečni iznos se potražuje za razdoblje od 17. prosinca 2015. kada je tužiteljica protutužena preuzela posjed nekretnine do 31. siječnja 2019. do kada se obavljala djelatnost u objektu. Za daljnje razdoblje od 1. veljače 2019. do podnošenja protutužbe potražuje se samo naknada za korištenje cestovnog zemljišta u mjesečnom iznosu od 6.165,00 kn uvećano za PDV odnosno 7.706,25 kn.

4. Tužiteljica je u odgovoru na protutužbu navela da u cijelosti osporava navode iz protutužbe jer se podnosi zahtjev za stupanje u posjed nadležnom uredu državne uprave u županiji ako je prijašnjem vlasniku isplaćena naknada i protivi se i dijelu zahtjeva za isplatu kao neosnovanim.

5. Rješenjem Općinskog suda u S. B. broj P-1208/2019-10 od 4. listopada 2019. je odbijena tužiteljica s prijedlogom za izdavanje privremene mjere (str. 101 do 103 spisa) i to rješenje je pravomoćno.

6. Rješenjem ovog suda broj P-1208/19-23 od 13. svibnja 2022. je odbačena tužba protiv tužene RH u donosu na tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica potraživala isplatu iznosa od 319.934,00 kn (str. 381 do 382 spisa).

              7. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u zk.ul. broj 761 k.o.Lužani kč.br. 645/3 Restoran, zgrade i neplodno medan 12100 iz kojeg je vidljivo da je pod Z-659/2016 na temelju ugovora o kupoprodaji od 17. prosinca 2015. uknjižena kao vlasnica D. K. iz S. B., (str. 8 do 9 spisa). Uvidom u rješenje Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u S. B. broj Z-222/2018 od 17. listopada 2018. je vidljivo da je zk. ulošku broj 761 k.o. Lužani  cijepan kč.br. 645/3 restoran, zgrade i neplodno M. 12100 m2 na kč.br. 645/3 pomoćna zgrada i neplodno zemljište sa 161 m2 645/7 neplodno zemljište sa 58 m2, 645/13 Javna cesta A3 sa 21 m2, 645/13 javna cesta sa 21 m2 u novi zkl. 964 k.o. L. uz uknjižbu prava vlasništva Javno dobro u općoj uporabi – neotuđivo vlasništvo Republike Hrvatske pod upravljanjem H.  d.o.o. Z. i da je iz naputka o pravnom lijeku vidljivo da nezadovoljna strana ima pravo prigovora u roku od 15 dana, a iz dostavne naredbe je vidljivo da je to rješenje dostavljeno i tužiteljici (str. 10 do 13 spisa). Uvidom u zk.ul.broj 963 k.o. Lužani je vidljivo da je na kč.br. 645/1 upisana kao javno dobro u općoj uporabi na neotuđivom vlasništvu Republike Hrvatske – upravlja H. d.o.o. (str.14 do 16 spisa). Uvidom u zk.ul.br. 761 k.o. L. kč.br. 645/3 i 645/7 ukupno 219 m2 je vidljivo da je vlasnik D. K. (str. 761 spisa). Uvidom u preslik rješenja zk. odjela ovog suda broj Z-889/02 od 23. svibnja 2002. je vidljivo da je dopuštena uknjižba prva vlasništva na nekretninama M. D. (str. 29 spisa). Rješenjem Općinskog suda u S. B. broj Z-222/18-21 od 10. lipnja 2019. je vidljivo da je odbijen prigovor K. D. kao neosnovan i potvrđeno je rješenje broj Z-222/18 od 17. listopada 2018. uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radi o upisu javne ceste sukladno odredbi čl. 123.st.1. i 2. zakona o cestama (NN 83/11,22/13, 54/13, 148/13 i 92/14) na temelju odluke iz čl. 7. st.2. istog zakona, prijavnog lista sa snimkom izvedenog stanja koje zemljišnoknjižnom sudu dostavlja nadležno tijelo za katastar, a upis na Republiku Hrvatsku se obavlja po službenoj dužnosti.  Navedene odredbe Zakona o cestama odnose se na nekretnine na kojima se pravo vlasništva subjekta javnog prava stječe ex lege. Podnositelj prigovora ako smatra da je oštećen u svojim pravima nije uskraćena mogućnost postavljati zahtjeve obvezno-pravne prirode. Ustavni sud je u rješenju od 7. veljače 2017. naveo da isti mogu potraživati eventualno neisplaćenu naknadu za zemljište koje im je oduzeto, te u tu svrhu pokrenuti parnične postupke pred nadležnim sudom, na temelju općih propisa. Na to rješenje je tužiteljica imala pravo žalbe u roku od 15 dana  (str. 79 do 81 spisa). Uvidom u građevinski projekt C-4972 je vidljivo da je istim obuhvaćena dionica L. - B. S., da je ista izgrađena u rujnu 1986., da je korisnik motela O. bio RO B. iz S. B. i da je bio predviđen za rušenje pa se naknadno pristupilo izradi potrebne tehničke dokumentacije da bi se isti uključio u autocestu (str. 118 do 125 spisa).  Republički komitet za građevinarstvo je 15. lipnja 1988. donio dopunu građevinske dozvole i za uslužni objekt Lužani  (str. 126 do 132 spisa). Uvidom u rješenje Republičkog komiteta od 29. lipnja 1988. je utvrđeno da je izdana građevinska dozvola za upotrebu izgrađenih objekata koji predstavljaju prometnu i tehničko-tehnološku cjelinu (str. 133 do 137 spisa). Uvidom u situacije u svezi izgradnje autoceste je vidljivo da se isti odnose na izgradnju autoceste Bratstvo  - jedinstvo i između ostalog je ista izgrađena i u L., a kao prilog istog je i povijesni zk. uložak sa oznakom kč.br. na kojima je autocesta izgrađena  (str. 138 do 152 spisa). Prijavni list Uredu za katastar S. B. k.o. L. o izvršenoj promjeni na zemljištu uslijed izgradnje pratećeg uslužnog objekta L. je sastavljen 8. travnja 1988. (str. 160 do 169 spisa). Uvidom u Ekspropriacioni elaborat za prateći uslužni objekt L. je vidljivo da su navedeni tadašnji posjednici nekretnina kojima su iste eksproprirane i da je iz tih nekretnina stvorena i kč.br. 645/3 sa 12100 m2 (str. 170 do 174 spisa), Uvidom u preslik Ugovora o kupoprodaji od 20. veljače 2002. je vidljivo da je isti sastavljen između M. D. d.o.o. u stečaju zastupan po stečajnom upravitelju P. M. kao prodavatelja i Z. d.o.o. kao kupca u svezi M. O. L. upisanog u zk.ul.broj 761 k.o.o L. na kč.br. 645/3 površine 121000 m2 u zk.ul.broj 771 kč.br. 645/4 površine 1518 m2 kčbr. 645/5 površine 1110 m2 za iznos od 322.000,00 DEM (str. 175 do 177 spisa). Iz preslike Ugovora o kupoprodaji koji je sastavljen između Z. d.o.o. S. B. kao prodavatelja i K. D. kao kupca je vidljivo da su 17. prosinca 2015. sastavili ugovor u svezi kupoprodaje nekretnine upisane u zk.ul.broj  761 k.o. L. na kč.br. 645/3 površine 121000 m2 u zk.ul.broj 771 kč.br. 645/4 površine 1518 m2 kčbr. 645/5 površine 1110 m2 za iznos od 470.000,00 kn (str. 179 do 180 spisa). Iz rješenja Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove B. županije od 14. rujna 2021. je vidljivo da je odbačen zahtjev D. K. za utvrđivanje naknade za oduzete nekretnine Uredu državne uprave zbog nenadležnosti (str. 392 do 395 spisa). Rješenjem Ministarstva pravosuđa i uprave od 22. travnja 2022. je odbijena žalba D. K. kao neosnovana (str. 396 do 403 spisa).

8. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

9. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- je tužiteljica bila upisana kao vlasnik nekretnine upisane u zk.ul.broj 761 k.o. L. kč.br. 645/3 sa 12100 m2 koju je kupila od Z. d.o.o.17. prosinca 2015. a uknjižena je 20.siječnja 2016.

- da je ta nekretnina bila unesena u temeljni kapital bivšeg društvenog poduzeća M. D. d.o.o. i prodana je u stečajnom postupku društvu Z. d.o.o. S. B.,

- rješenjem Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u S. B. broj Z-222/2018  od 17. listopada 2018. zk. uložak broj 761 k.o. L. cijepan na kč.br. 645/3 restoran, zgrade i neplodno M. 12100 m2 na kč.br. 645/3 pomoćna zgrada i neplodno zemljište sa 161 m2 645/7 neplodno zemljište sa 58 m2, 645/13 Javna cesta A3 sa 21 m2, 645/13 javna cesta sa 21 m2 u novi zk.ul. 964 k.o. L. uz uknjižbu prava vlasništva Javno dobro u općoj uporabi – neotuđivo vlasništvo Republike Hrvatske pod upravljanjem H.  d.o.o. Z.

- je tužiteljica 6. studenog 2018. uložila prigovor na rješenje broj Z-222/2018  od 17. listopada 2018. pod Z-11084/2018

- je rješenjem Općinskog suda u S. B. broj Z-222/18-21 od 10. lipnja 2019. odbijen prigovor K. D. kao neosnovan i potvrđeno je rješenje broj Z-222/18 od 17. listopada 2018. uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radi o upisu javne ceste sukladno odredbi čl. 123.st.1. i 2. zakona o cestama (NN 83/11,22/13, 54/13, 148/13 i 92/14) na temelju odluke iz čl. 7. st.2. istog zakona, prijavnog lista sa snimkom izvedenog stanja koje zemljišnoknjižnom sudu dostavlja nadležno tijelo za katastar, a upis na Republiku Hrvatsku se obavlja po službenoj dužnosti.  Odredbe Zakona o cestama odnose se na nekretnine na kojima se pravo vlasništva subjekta javnog prava stječe ex lege. Na to rješenje je tužiteljica imala pravo žalbe u roku od 15 dana i nije uložila žalbu na isto,

- je nekretnina upisane u zk.ul.broj 761 k.o. L. kč.br. 645/3 sa 12100 m2 do 1990. bila u režimu društvenog vlasništva na kojoj se i prema Zakonu o cestama (NN 29/84, 47/86, 24/87, 47/89) nisu mogla stjecati imovinska prava, a od 1990. je stekla status općeg dobra, a zaštita povjerenja u zemljišne knjige u odnosu na nekretnine u društvenom vlasništvu je bila odgođena do 1. siječnja 2017.

- je tužiteljica podnijela zahtjev za isplatom naknade za izvlaštenje pred upravnim tijelom i zahtjev joj je bio odbačen.

 

10. Tijekom postupka je bilo sporno:

- je li tužiteljica mogla steći pravo vlasništva na nekretnini koja je sastavni dio autoceste i u režimu općeg dobra, jer tužiteljica smatra da je, jer je i bila upisana kao vlasnik u zemljišne knjige, a tuženi se tome protive

 

10.1. Po ocjeni ovog suda tužiteljica nije niti mogla steći pravo vlasništva na nekretnini koju je prema Ugovoru o kupoprodaji sklopljenim sa Z. d.o.o. 17. prosinca 2015. kao što niti Z. d.o.o. nije mogao steći pravo vlasništva kupoprodajom od M. D. d.o.o. u stečaju jer je nekretnina upisana u zk. ul. broj 761 k.o. L. kč.br. 645/3 sa 12100 m2  do 1990. bila u režimu društvenog vlasništva i odgoda primjene načela povjerenja u zemljišne knjige je bila do 1. siječnja 2017. Dakle, nesporno u vrijeme kada je tužiteljica kupila nekretninu bila je na snazi odgoda zaštite povjerenja u zemljišne knjige u skladu s odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koja su se odnosile samo na nekretnine koje su na dan stupanja na snagu ZV-a bile upisane kao društveno vlasništvo, dok su se odgode prema Zakonu o zemljišnim knjigama odnosile na sve nekretnine. Do odgoda zaštite povjerenja u zemljišne knjige je došlo zbog neusklađenost zemljišnoknjižnog stanja nekretnina s faktičkim izvanknjižnim stanjem nekretnina. To se posebno odnosilo na nekretnine u bivšem društvenom vlasništvu u odnosu na koje je izvršena pretvorba društvenog vlasništva, a koja pretvorba je vršena temeljem velikog broja zakona i drugih propisa, a upravo je na taj način RH postala ex lege vlasnik velikog broja nekretnina. U svezi navedenog tužiteljica je prilikom kupnje nekretnine morala je znati da je nekretnina koju je kupila do 1990. bila u režimu društvenog vlasništva i da se na nju odnosi odgoda primjene načela povjerenja u zemljišne knjige.To je bilo vidljivo i samo uvidom u povijesni zk. uložak.

10.2. Tužiteljica je 2015. sklopila Ugovor o kupoprodaji  s poduzećem Z. d.o.o. iz S. B., a 2018. je zk. služba pod brojem Z-222/2018 ovog suda donijela rješenje kojim je brisano pravo vlasništva tužiteljice. Poduzeće Z. d.o.o. je Trgovački sud u O. - Stalna služba u S. B. brisao to poduzeće 25. veljače 2019. Dakle, tužiteljica je nakon što je 17. listopada 2018. brisana kao vlasnica mogla pokrenuti postupak protiv prijašnjeg vlasnika radi poništenja tog ugovora o prodaji nekretnine, a to nije učinila nego je podnijela tužbu protiv RH i H.  radi isplate.

11. Nije osnovan niti prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda, o tome je i pravomoćno odlučeno  rješenjem Ministarstva i uprave od 22. travnja 2022. kojim je potvrđeno rješenje Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko pravne poslove B.- županije od 14. rujna 2021. kojim je odbačen zbog nenadležnosti zahtjev D. K. i ovaj sud je stvarno nadležan za odlučivanje o tužbenim zahtjevima iz tužbe i protutužbe.

12. Nadalje je bilo sporno da li tuženi pasivno legitimirani u ovom postupku radi isplate. Po ocjeni ovog suda osnovano su tuženi istakli prigovor nedostatka pasivne legitimacije. I-tuženik Republika Hrvatska je stekla pravo vlasništva rješenjem ovog suda broj Z-222/18 od 17. listopada 2018. jer je nekretnina javno dobro u općoj upotrebi, a II-tuženik H. d.o.o. su stekle pravo upravljanja nekretninom. Dakle tuženi sami nisu poduzeli niti jednu radnju na temelju koje je tužiteljici brisano pravo vlasništva do toga je došlo provedbom Zakona i pravomoćnih odluka suda. U svezi navedenog zahtjev tužiteljice za isplatom od tuženika nije osnovan, jer nisu tuženi oduzeli vlasništvo nekretnine, kako je to već i navedeno.

13. Prigovor zastare koji su istakli tuženi nije osnovan. Tužiteljici je rješenjem ovog suda broj Z-222/18 od 17. listopada 2018. brisano vlasništvo, a tužiteljica je podnijela zahtjev za isplatom 6. rujna 2019.  dakle prije isteka roka od tri godine čl.  230.st.1. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22).

14. Nadalje sporno je to što II-tuženik u protutužbi traži da mu tužiteljica preda u posjed nekretninu sada upisanu u zk.ul.broj 963 k.o. L. kč.br. 645/1, a tužiteljica protutužena se tome protivi. II-tuženik H.  d.o.o. imaju pravo upravljanja nekretninom.

14.1. Nesporno je da je tužiteljica u posjedu te nekretnine. Na temelju čl. 14. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17) II-tuženik koji nije vlasnik nekretnine nema aktivnu legitimaciju da  traži predaju u posjed nekretnine jer II-tuženik samo upravlja tom nekretninom – autocestom. U svezi navedenog sud je i odbio II-tuženika u tom dijelu protutužbenog zahtjeva jer isti po ocjeni suda nije osnovan.

14.2. Nadalje je sporno potraživanje II-tuženika protutužitelja radi isplate i to iznosa od 66.019,61 Eura/497.424,75 kn radi korištenja cestovnog zemljišta, naknada radi obavljanja djelatnosti ugostiteljstva iz skupine restorani.  Nije sporno da je tužiteljica do kraja siječnja 2019. obavljala ugostiteljsku djelatnost u izuzetim nekretninama, iznajmljivanjem tog restorana ali po ocjeni ovog suda zahtjev II-tuženika za isplatom nije osnovan iz razloga što tužiteljica od  17. listopada 2018. više nije vlasnica te nekretnine, tužiteljica realno ne ostvaruje nikakav prihod od iste, dakle od 17. listopada 2018. do 31. siječnja 2019. nije pasivno legitimirana, a od 17. prosinca 2015. do 17. listopada 2018. tužiteljica je bila vlasnica nekretnine, a ne II-tuženik i bilo kakav zahtjev II-tuženika za isplatom nije osnovan. Tužiteljica u tom vremenu nije niti imala saznanja da ona nije vlasnica nekretnine niti je II-tuženik bio ovlaštenik upravljanja tom nekretninom, pa je u tom dijelu zahtjev II-tuženika neosnovan i sud je i odbio II-tuženika s postavljenim protutužbenim zahtjevom.

15. Na temelju čl. 154. st. 1. Zakon o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22) tužiteljica je u obvezi I-tuženoj naknaditi troškove postupka jer je I-tužena uspjela u postupku u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice.

15.1. I-tuženoj je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 9.749,02 eura / 73.454,00 kn (trb. 8.t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika  (NN  142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22,126/22; dalje - OT), priznat je i trošak zastupanja na ročištima od 27. rujna 2019. u iznosu od 9.749,02 eura/73.454,00 kn (tbr. 9.t.1. OT), 8. veljače 2023. 9.749,02 eura/73.454,00 kn (tbr. 9.t.1. OT)., priznat je i trošak sastava obrazloženog podneska od 16. rujna 2019. u iznosu od 9.749,02 eura/73.454,00 kn (tbr. 8.t.1. OT). Ukupno je priznat trošak u iznosu od 38.996,08 Eura/293.815,96 kn.

16. II-tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od ukupno 233,90 Eura, jer se priznaje punomoćnicima samo trošak po OT, a punomoćnicima po zaposlenju se ne priznaje trošak dolaska na raspravu. To je trošak koji snosi zastupani.

17. Sud je odbio prijedlog za saslušanje tužiteljice i predloženih svjedoka po tužiteljici i to P. M., V. M., N. B. na predložene okolnosti jer stjecanja nekretnine i nije bilo sporno tijekom postupka, a da je nekretnina bila društveno vlasništvo vidljivo je iz povijesnog zk. uloška, pa po ocjeni ovog suda nema osnove provoditi dokaze koji su nesporni. Nadalje sud je odbio prijedlog za provođenje vještačenja radi utvrđivanja tržišne vrijednosti nekretnine jer se radi o nekretnini u statusu javnog dobra koja i ne može imati tržišnu vrijednost. Sud je odbio i prijedlog II-tuženika za razdvajanje predmeta po protutužbi jer isti po ocjeni ovog suda nije osnovan, budući da se odluka o tužbenom zahtjevu nesporno može donijeti zajedno s protutužbenim zahtjevom.

 

S. B., 23. veljače 2023.

Sudac

Marina Vučetić

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu pisanim podneskom.

 

Fiksni tečaj konverzije 7,53450