Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              1              Poslovni broj -134/2023-2

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

 

 

 

 

Poslovni broj: -134/2023-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus, kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Virna Sarvan kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. P. Z. O. I. R. N. R., GIU, Z., OIB , kojega zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva V. i partneri j.t.d., Z., protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja S. M. I. H. G. d.d. u stečaju, P., MBS , koju zastupa punomoćnica A. Z., odvjetnica u R., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1755/2018-217 od 25. kolovoza 2022. ispravljene rješenjem toga suda poslovni broj P-1755/2018-223 od 2. siječnja 2023., na sjednici vijeća održanoj  23. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

  1. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1755/2018-217 od 25. kolovoza 2022., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-1755/2018-223 od 2. siječnja 2023., u pobijanom dijelu točke I., III., IV., V. i VIII. izreke.
  2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
  3. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju H. P. Z. O. I. R. N. R., GIU, Z.,, iznos od 2.139.948,58 kuna sa zateznim kamatama po stopi od 18% godišnje do 30. lipnja 2002., 15% godišnje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopama koje su određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, izuzev zateznih kamata za razdoblje trajanja posebnih okolnosti od 18. svibnja 2020. do 18. listopada 2020., kako slijedi:

- na iznos od 19.946,76 kuna od 5. svibnja 2000. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. lipnja 2000. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. srpnja 2000. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. kolovoza 2000. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. rujna 2000. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. listopada 2000. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. studenoga 2000. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. prosinca 2000. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. siječnja 2001. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. veljače 2001. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. ožujka 2001. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. travnja 2001. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. svibnja 2001. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. lipanja 2001. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. srpnja 2001. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. kolovoza 2001. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. rujna 2001. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. listopada 2001. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. studenoga 2001. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. prosinca 2002. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. siječnja 2002. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. veljače 2002. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. ožujka 2002. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. travnja 2002. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. svibnja 2002. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. lipnja 2002. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. srpnja 2002. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. kolovoza 2002. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. runja 2002. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. listopada 2002. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. studenoga 2002. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. prosinca 2002. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. siječnja 2003. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. veljače 2003. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. ožujka 2003. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. travnja 2003. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. svibnja 2003. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. lipnja 2003. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. srpnja 2003. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. kolovoza 2003. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. rujna 2003. do isplate,

- na iznos od 20.899,94 kuna od 5. listopada 2003. do isplate,

- na iznos od 20.899,94 kuna od 5. studenoga 2003. do isplate,

- na iznos od 20.899,94 kuna od 5. prosinca 2003. do isplate,

- na iznos od 20.812,00 kuna od 5. siječnja 2004. do isplate,

- na iznos od 20.810,00 kuna od 5. veljače 2004. do isplate,

- na iznos od 20.812,00 kuna od 5. ožujka 2004. do isplate,

- na iznos od 20.812,00 kuna od 5. travnja 2004. do isplate,

- na iznos od 20.812,00 kuna od 5. svibnja 2004. do isplate,

- na iznos od 20.812,00 kuna od 5. lipnja 2004. do isplate,

- na iznos od 20.812,00 kuna od 5. srpnja 2004. do isplate,

- na iznos od 20.812,00 kuna od 5. kolovoza 2004. do isplate,

- na iznos od 20.812,00 kuna od 5. rujna 2004. do isplate,

- na iznos od 20.812,00 kuna od 5. listopada 2004. do isplate,

- na iznos od 20.812,00 kuna od 5. studenoga 2004. do isplate,

- na iznos od 20.812,00 kuna od 5. prosinca 2004. do isplate,

sve u roku od 15 dana, polaganjem na račun Općinskog suda u Pazinu.“

II. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju H. P. Z. O. I. R. N. R., GIU, Z., OIB :

1.) iznos od 82.462,41 kuna,

2.) zatezne kamate po stopi od 18% godišnje do 30. lipnja 2002., 15% godišnje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopama koje su određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, izuzev zateznih kamata za razdoblje trajanja posebnih okolnosti od 18. svibnja 2020. do 18. listopada 2020., kako slijedi:

- na iznos od 16.746,23 kuna od 5. svibnja 1999. do isplate,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. siječnja 2000. do 5. siječnja 2001.,

- na iznos od 45.189,00 kuna od 5. siječnja 2002. do isplate,

- na iznos od 20.812,00 kuna od 5. siječnja 2005. do isplate,

sve u roku od 15 dana, polaganjem na račun Općinskog suda u Pazinu.“

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženice prema tužitelju istaknuta radi prebijanja u iznosu od 1.530.253,30 kuna.

IV. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 538.649,41 kunu sa zateznim kamatama koje teku od 25. kolovoza 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženici naknaditi umješaču na strani tužitelja parnični trošak u iznosu od 154.731,81 kuna, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se u preostalom iznosu od 884.988,09 kuna zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

VII. Odbija se u preostalom iznosu od 27.927,04 kuna zahtjev umješača na strani tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

VIII. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška kao neosnovan."

 

1.1. Pobijana presuda ispravljena je rješenjem od 2. siječnja 2023. na sljedeći način:

1.) u točki I. izreke:

- u 2. retku na način da ukupni dosuđeni iznos umjesto "2.139.948,58 kuna" ispravno glasi "2.139.849,58 kuna",

- na drugoj stranici, 35., 36. i 37 redak, na način da dosuđeni iznosi umjesto "20.899,94 kuna" ispravno glase "20.866,94 kuna",

2.) u točki II. izreke:

- u 5. retku na način da odbijajući dio umjesto "82.462,41 kunu" ispravno glasi "82.561,41 kuna"

- na način da se između 18. i 19. retka dodaju tri retka sljedećeg sadržaja:

"- na iznos od 33,00 kuna od 5. listopada 2003.

- na iznos od 33,00 kuna od 5. studenoga 2003.

- na iznos od 33,00 kuna od 5. prosinca 2003.",

3.) u obrazloženju, 17. stranica, točka 26.2., osmi redak na način da umjesto "2.812,00 kuna" treba ispravno stajati "20.812,00 kuna".

 

2. Protiv dijela presude, toč. I., III., IV., V. i VIII. izreke, pravovremenu žalbu podnosi tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe, u bitnom, počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, da je ugovorna strana u zakupnom odnosu, odnosno zakupodavac, bila i H. T. d.o.o., da tužitelj nije dokazao da ne postoji povezanost između ta dva društva, da stoga tražbinu prema Republici Hrvatskoj (RH) ima i H. T. d.o.o., a ne samo H. group d.d. U.; da se tužitelj zato ne može naplatiti iz ugovora; da vještačenjem nije utvrđeno koliko iznosi tražbina tužitelja te tražbina H. G. d.d. u odnosu na RH; da nije utvrđeno koliko je tužena primila na ime zakupnine HI Group d.d. u stečaju, odnosno koliko iznosi tražbina H. G. d.d. i H. T. d.o.o. prema tuženici na ime zakupnog odnosa zaključno do 01. svibnja 2004. godine do kada je trajao Ugovor o zakupu br. 5/98 naveden u rješenju o pljenidbi tražbine Ovr-589/99; da sud nije utvrdio do kada je trajao Ugovor o zakupu broj 5/98; da vještak u nalazu i mišljenju nije uzeo u obzir iznos od 304.687,68 kn plaćen 9. lipnja 2006. prema računu 59; da nije pravilno utvrđen iznos dospjelih poreznih obveza do 08. prosinca 2000. jer vještak nije tražio podatke od Porezne uprave; da je tužitelj sudjelovao u svojstvu razlučnog vjerovnika u stečajnom postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Pazinu pod brojem St-11/2015; da je u istom istaknuo istu tražbinu prema H. G. d.d. u stečaju koju potražuje i u ovome postupku, da mu je ta tražbina u tom postupku priznata, pa tužitelj u dva postupka naplaćuje istu tražbinu od različitih osoba; da iz rješenja Trgovačkog suda u Pazinu broj St-11/2015 od 25. siječnja 2019. proizlazi činjenica da će se iz iznosa kupovnine od 5.925.115,82 kuna isplatiti pod red. brojem 1. tražbina razlučnog vjerovnika H. P. Z. O. I. R. N. R., GIU, u iznosu od 1.350.000,00 kuna što je i učinjeno 22. veljače 2019., pa je za taj iznos valjalo umanjiti tražbinu. Nadalje, ističe da je valjalo utvrditi visinu duga tužitelja (financijskim vještačenjem što je tužena predlagala) na dan 22. veljače 2019.; ukazuje na navode rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-996/14 od 02. listopada 2018., presude Općinskog suda u Bujama broj P-344/98 od 12. veljače 1999. te da tužitelj može tražiti od tužene samo iznos koji proizlazi iz pravomoćne presude P-344/98 do iznosa koji je tužena dužna društvu H. G. d.d. sada S. masa iza H. G. d.d. u stečaju. Nadalje ukazuje da Ugovor o zakupu br. 5/98 od 28. travnja 1999. nije izvršavan po proteku pet godina jer iz vještačenja slijedi da za vrijeme 2004. godine nije izvršena niti jedna uplata na ime zakupnine već je ta zakupnina podmirena tek 9. lipnja 2006.; da stranke ne bi naknadno sklapale nove ugovore o zakupu da su smatrale da se ugovor produljuje; da je stoga radi toga valjalo ispitati pravu volju ugovorih strana posebno nakon prodaje dijela prostora u ovršnom postupku. U odnosu na prigovor prijeboja na ime ulaganja tužene ukazuje na iskaz svjedoka A. B.; da je u tom dijelu počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP jer je odbijanjem saslušanja svjedoka Ž. G. bivšeg pomoćnika ravnatelja Porezne uprave i A. H., bivšeg višeg savjetnika za investicije u Središnjem uredu državne uprave tuženiku onemogućeno raspravljanje; da ti svjedoci imaju saznanja o ulaganjima tužene. Ističe da je dostavila svu dokumentaciju kojom raspolaže o ulaganjima, da je od istih proteklo više od 20 godina, a zbog toga je valjalo saslušati svjedoke. Smatra da je sud unatoč nalazu i mišljenju vještaka prema dokumentaciji o izvršenim radovima, specifikaciji troškova, i ostalih isprava i iskaza svjedoka mogao ocijeniti nužnost i korisnost učinjenih troškova. Ukazuje i da iz Ugovora o zakup broj 5/98 od 28.4.1999. ne proizlazi da se tuženica odrekla prava potraživati naknadu za izvršene radove, čl. 10. te smatra da je prigovor prijeboja po osnovi ulaganja osnovan. Predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovan postupak ili preinaku pobijane odluke. Potražuje trošak za sastav žalbe.

 

3. U odgovoru na žalbu tužitelj navodi da nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP; da društvo H. T. d.o.o. U. nije zaključilo ugovor o zakupu niti je bilo vlasnik prostora; da je tužena koristila prostor, pa je na njoj teret dokaza da je platila zakupninu tužitelju nakon što je tražbina na njega prenesena, da je na tuženoj teret dokaza poreznog duga tužitelja od 8. prosinca 2000., da koliko je tužitelj naplatio iz stečajne mase H. G. d.d. nema utjecaja na dug tužene prema H. G. d.d. na ime zakupnine; da ovom parnicom tužitelj utjeruje dug tužene prema H. G. d.d., da tužena može prigovarati da ne duguje toliku zakupninu, ali ne i u smislu da je pravo na naplatu preneseno na tužitelja i da li je sud, primjenom čl. 151. st. 1. Ovršnog zakona pretjerao. Ukazuje na odredbu čl. 152. st. 4. OZ te rješenje Županijskog suda u Puli 1534/14-3 od 26. lipnja 2014.; da se odredba iz čl. 151. st. 1. Ovršnog zakona na koju je ukazao Vrhovni sud RH da se pljenidba i prijenos novčane tražbine mogu odrediti i provesti samo u iznosu koji je potreban za namirenje tražbine ovrhovoditelja primjenjuje i u času kad se donosi rješenje o tome i kad se novac dijeli. Ističe da tužena neosnovno ističe da uplatu od 304.687,68 kn vještak nije uzeo u obzir jer se radi o tome da je pljenidba potraživanja zakupnine po ugovoru o zakupu 5/98 prenesena na tužitelja rješenjem Ovr-856/94-4 od 04. veljače  2000. godine Općinskog suda u Bujama, pa je tim rješenjem Republici Hrvatskoj zabranjeno tražbinu ispuniti H. G.-u d.d., a H. G.-u d.d. taj novac primiti. Time se osigurava naplata tražbine tužitelja. U protivnom, kad bi tužna mogla i dalje plaćati zakupninu H. G. d.d., a ona to primati, rješenje o pljenidbi i prijenosu tražbine na ime zakupnine radi naplate duga po presudi bilo bi potpuno besmisleno. Ističe da zato nema utjecaja niti iznos primljen iz stečaja nakon ukidanja presude Općinskog suda u Bujama P-442/11 od 19. srpnja 2012. godine jer tom isplatom nije smanjen dug tužene prema H. G.-u d.d. na ime zakupnine; da samo H. G. d.d. prilikom raspodjele novca, naplaćenog od strane tužitelja, temeljem sudske cesije može istaknuti zahtjev da se isplata tužitelju iz tog iznosa smanji za naplaćeni iznos, da u tome tužena nema pravo sudjelovati jer nije stranka u postupku. Stoga, da tužena nema pravo prigovarati, niti tražiti da se vještači koliko je potraživanje tužitelja prema H. G.-u d.d. Glede prigovora prijeboja s osnova poreznog duga članica holdinga H. G.-a prema državi, a zatim s osnova ulaganja u zakupljeni prostor prema potraživanju na ime zakupnine, ističe da koliko je tužitelj naplatio preko suda u Bujama i preko Trgovačkog suda u Pazinu 22. veljače 2019. tuženu se ne tiče jer je to odnos između tužitelja i H. G. d.d., da tužitelj ima pravo utužiti cijeli dug na ime zakupnine, da ima pravo naplatiti cijelo potraživanje koje mu H. G. d.d. duguje osnovom presude Općinskog suda u Bujama P-344/98 od 12. veljače 1999.; da će se tada utvrditi dug i tada će se uzeti u obzir uplata iz stečajne mase H. G.-a d.d. u iznosu od 1.350.000,00 kn na način da se taj iznos prebije s dugom H. G. d.d. na ime zateznih kamata kako propisuje ZOO o redoslijedu naplate, a višak će se platiti H. G.-u d.d., a ne tuženoj, pa tužena nema pravni interes osporavati tražbinu koju tužitelj ima prema H. G.-u d.d.. Ukazuje i na odredbu čl. 8. Ugovora u smislu da je ugovor ostao na snazi samo je zaključen novi na manju kvadraturu 30. svibnja 2005.; da tužena nema pravo na naknadu za izvršene radove ako zbog njih nije povećana vrijednost nekretnine, da to slijedi iz izvješća građevinskog vještaka, pa tužena nema pravo na prijeboj s te osnove. Ukazuje na sudsku praksu VSRH Rev 227/1993-2 od 3.11.1993., te presudama Rev 507/04-2 od 5.4.2005.,Rev 245/08-2 od 25.2009, Rev-x 533/15-2 od 5.11.2014. iz koje slijedi da bez obzira na korisnost ulaganja tužitelj nema pravo na naknadu ako nije zbog toga povećana prometna vrijednost nekretnine; ističe da svjedoci nisu vještaci te ukazuje i na praksu u kojoj je suđeno da u predmetima u kojima zakupcima, koji su ugovorili kako će poslovni prostor urediti o svom trošku, pa zatim tražili da im se plati naknada za izvršeno ulaganje, nemaju to pravo Rev 2417/00-2 od 3.6.2003., Rev-419/02-2 od 27.3.2002., Rev-2566/1999-2 od 22.10.2003. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu te potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

 

4. Žalba tuženice nije osnovana.

 

5. Predmet spora je, s obzirom na dio prvostupanjske presude koji je predmet pobijanja, zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.139.849,58 kn zajedno sa zateznim kamatama, kao i zahtjev za utvrđenje postoji li tražbina tuženice na ime izvršenih ulaganja u poslovni prostor u Umagu, Šetalište Vladimira Gortana 38. u iznosu 1.530.253,30 kn istaknuta kao prigovor radi prijeboja.

 

6. Sud prvog stupnja utvrdio je:

-          da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bujama poslovi broj P-344/98-13 od 12. veljače 1999. naloženo društvima H. group d.d. U. i H. G. d.o.o. U. da tužitelju H.N.P. d.o.o. Z. solidarno isplate 1.237.789,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 1997. te da mu naknade parnični trošak u iznosu od 72.160,00 kuna

-          da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Bujama poslovni broj Ovr-856/99-4 od 4. veljače 2000. (rješenje o pljenidbi) u ovršnoj stvari ovrhovoditelja H.N.P. d.o.o. Z. protiv ovršenika H. group d.d. U. i H. G. d.o.o. U. radi ostvarenja i naplate tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 1.237.789,50 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 1997. te iznosa od 72.160,00 kuna kao troškova parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. veljače 1999. te troškova postupka ovrhe određena ovrha (između ostaloga) pljenidbom novčane tražbine koju ovršenik ima prema Republici Hrvatskoj, Ministarstvu financija, Poreznoj upravi (tuženica) na temelju Ugovora o zakupu broj 5/98 na ime zakupnine u visini od 45.189,00 kuna mjesečno, da je time ovršenikovom dužniku tj. Republici Hrvatskoj, Ministarstvu financija, Poreznoj upravi zabranjeno da tu tražbinu ispuni ovršeniku, a ovršeniku se zabranjuje da tu tražbinu naplati ili da inače raspolaže sa njome i zalogom koji je dan za njeno osiguranje; da je pljenidba provedena danom dostave toga rješenja ovršenikovom dužniku, koji nema pravo žalbe protiv rješenja o pljenidbi; da je istim rješenjem određeno da se tražbina prenosi radi naplate, a ovrhovoditelj pljenidbom stječe založno pravo na ovršenikovoj tražbini; da je rješenje o pljenidbi ovršenikovom dužniku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, odnosno tuženici dostavljeno 8. prosinca 2000.

a iz čega zaključuje da je pljenidba provedena danom primitka rješenja od strane ovršenikovog dužnika (tuženice) 8. prosinca 2000., čl. 152. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96., 29/99. i 42/00., dalje: OZ)

-          da je rješenjem Općinskog suda u Bujama poslovni broj Ovr-726/00-12 od 19. srpnja 2001. prenesena tražbina koju H. group d.d. ima prema tuženici na temelju Ugovora o zakupu broj 5/98 od 28. travnja 1999. na ime zakupnine, radi naplate te je određeno da se prijenos smatra provedenim dostavom rješenja ovršenikovom dužniku Republici Hrvatskoj, a Republika Hrvatska pozvana je dužne iznose položiti na privremeni račun suda

-          da je prijenosom tražbine ovlašten tužitelj tražiti isplatu prenesene novčane tražbine te obaviti sve radnje potrebne radi očuvanja i ostvarenja prenesene tražbine; čl. 160. OZ

-          da je zakupodavac prema Ugovoru o zakupu poslovnog prostora broj 5/98 od 28. travnja 1999. samo H. group d.d. (ugovor je samo s njegove strane potpisan i pečatiran, H. group d.d. je izdavao račune (nakon prodaje prostora označenog kao A1 za prostor A2), bio vlasnikom prostora; njemu je tuženica plaćala zakupninu)

a iz čega sve proizlazi aktivna legitimacija tužitelja te pravo da od tuženice kao zakupnika potražuje cjelokupne iznose mjesečne zakupnine (na račun suda);

-          da tužitelj ima pravo naplatiti se i iz iznosa dospjelih nakon pljenidbe, a ne samo prema stanju tražbine (H. group d.d. prema tuženici) u trenutku pljenidbe 8. prosinca 2000.

-          da je Ugovor o zakupu 5/98 od 28. travnja 1999. trajao do 31. prosinca 2004. jer je čl. 8. Ugovora bila određena mogućnost produženja istog (bio je sklopljen na vrijeme od pet godina), ukoliko niti jedna strana ne otkaže zakup

slijedom čega, tužitelj ima pravo na naplatu zakupnine do prosinca 2004.

    • da je prema Ugovoru zakupnina iznosila mjesečno 45.189,00 kn do petog u mjesecu za tekući mjesec
    • da je dio poslovnog prostora (prostor A1) koji je bio predmet zakupa prodan na javnoj dražbi u predmetu broj I-729/93 Općinskog suda u Bujama, da je rješenje o dosudi pravomoćno 15. rujna 2003.
    • da stoga od listopada 2003. tužena je bila dužna plaćati umanjenu zakupninu
      • da je ta umanjena zakupnina utvrđena nalazom vještaka financijske  struke Z. M. u iznosu 20.866,94 kn (za prostor A2)
    • da tražbina H. group d.d prema tuženici po osnovi zakupnine za poslovni prostor na dan 8. prosinca 2000. iznosila je 406.701,00 kn (nalaz vještaka Z. M.)

-          da prigovor građanskopravnog prijeboja osnovom izjave o prijeboju od 14. prosinca 2000. osnovica koje je, kako ističe tuženica, činjenica da su joj H. group d.d. i H. T. d.o.o. dugovali na ime poreza na promet, PDV-a, poreza na cestovna motorna vozila, dohodak, reklame, porez na tvrtku i kazne iznos od 11.740.256,47 kn, osnovan je samo u dijelu u kome se prebija iznos od 53.685,01 kn (nalaz vještaka Z. M.);

    • da je prebijena tražbina obuhvaćala dugovanja ostalih trgovačkih društava, a samo u tom iznosu je prebijena tražbina H. group d.d.;
    • da je za iznos od 70.431,34 kn već pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja (prvostupanjska presuda u ovom postupku poslovni broj P-394/05-44 od 21. svibnja 2007.), dakle prihvaćen je izvršen prijeboj i za veći iznos, pa slijedi da je ostala još neplaćena tražbina zakupnine počevši od svibnja 2000. u iznosu 19.946,76 kn)

-          da tuženica neosnovano smatra da valja tražbinu H. group d.d. prema RH umanjiti za iznos od 304.687,68 kn po računu br. 59 od 13. prosinca 2004., a koji se odnosi na zakupninu za 2004. godinu jer je ta uplata od strane tuženice izvršena 2006. godine, dakle nakon što je tražbina zakupnine s H. group d.d. prenesena na tužitelja (rješenje poslovni broj Ovr-726/00-12 od 19. srpnja 2001.); da je tuženica ispunjenje mogla izvršiti samo tužitelju kao svom novom vjerovniku (to i zanemarujući da se ta uplata ne vidi u poslovnim knjigama H. group d.d. u stečaju)

a iz čega zaključuje da mjesečno iznosi zakupnina 45.189,00 kn (uz iznimku za svibanj 2000.), a od 1. listopada 2003. iznos od 20.866,94 kn, a od 1. siječnja 2004. 20.812,00 kn (jer je za toliko je H. group d.d. u to vrijeme teretio tuženicu)

-          da nije osnovan niti prigovor radi prijeboja koji je tuženica istakla s osnova ulaganja u poslovni prostor u iznosu 1.530.253,50 kn jer

    • osnov ulaganja tuženice u poslovni prostor predstavlja sporazum stranaka kojim je tuženici ostavljena mogućnost izvršiti uređenje poslovnog prostora o svom trošku, da je i čl. 4. Ugovora o zakupu od 30. svibnja 2005. izričito ugovoreno da zakupoprimac nema pravo na porat uloženih sredstava; da za vrijeme toga ugovora nisu izvršena nikakva ulaganja, da se taj ugovor nadovezuje na prethodne ugovore jer postoji kontinuitet zakupnog odnosa (od ugovora od 28. travnja 1999.);
    • da niti iz iskaza svjedoka ne slijedi drugačiji zaključak, već da je (svjedok D. F.) politika H. groupa d.d. bila da se ulaganja dozvoljavaju isključivo o vlastitom trošku;
    • da iz iskaza svjedoka ne može se izvesti zaključak vezano za količine stvarno izvedenih radova
    • da je zgrada promijenila vlasnika i posjednika, da je njezino stanje do te mjere izmijenjeno da nije bilo opravdano provoditi uviđaj na licu mjesta jer se istim ništa značajno ne bi moglo utvrditi vezano za nužne i korisne troškove
    • da iz nalaza vještaka građevinske struke M. K. slijedi da ulaganje tuženice u poslovne prostore A-1 i A-2 1999. i 2000. godine ne utječe na povećanje njihove tržišne vrijednosti, a što zaključuje uvažavajući i procjene tih prostora od 23. kolovoza 1995., 26. lipnja 1996. i 26. srpnja 2000., koja je uvažila navedena ulaganja, nije starosno umanjena vrijednost prostora, ne postoji građevinska knjiga (koja bi trebala sadržavati podatke stvarno izvedenih količina), građevinski dnevnik, pojedine stavke u specifikacijama se preklapaju, troškovnik građevinskog dijela se ne poziva na niti jedan projekt; nema snimki postojećeg stanja, nekonzistentni su troškovnici;
    • da je tuženica prestala koristiti prostor i to poslovni prostor oznake A-1 1. listopada 2003., a preostali dio A-2 31. prosinca 2007.

a iz čega zakljuje da tuženica nije dokazala da je ulaganjima povećala vrijednost poslovnog prostora, da se ne može iz dostavljenih podataka izvesti zaključak o količini izvedenih radova, da ne postoji građevinska knjiga, a slijedom svega zaključuje da je prigovor radi prijeboja neosnovan, tim više što tražbina na ime ulaganja u vrijeme pljenidbe nije niti bila dospjela, čl. 336. ZOO jer dospijeva tek prestankom korištenja prostora;

-          da je u tijeku postupka otvoren stečaj nad H. group d.d. te je isti u međuvremenu brisan iz sudskog registra, a upisana je Stečajna masa iza H. group d.d. u stečaju

-          da je u stečajnom postupku iza H. group d.d. rješenjem Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj 2St-11/2015-779 od 25. siječnja 2019. određeno da će se iz preostalog iznosa kupovnine od 5.925.115,82 kune ostvarenog prodajom prostora zgrade sagrađene na k.č.br. 2101, upisan u zk.ul. 2338 k.o. Umag, isplatiti tražbina razlučnog vjerovnika – tužitelja u iznosu od u iznosu od 1.350.000,00 kuna

-          da je taj iznos isplaćen tužitelju 22. veljače 2019.

a iz čega zaključuje da taj prigovor nije odlučan za ishod ovog postupka jer će se tako naplaćeni iznos uzeti u obzir u ovršnom postupku prilikom namirenja iz zaplijenjene tražbine koja je prenesena radi namirenja

              - da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke G. d.o.o. od 2. lipnja 2022. slijedi

- da tražbina tužitelja prema H. group d.d. utvrđena pravomoćnom presudom i rješenjem Općinskog suda u Bujama poslovni broj P-344/98-13 od 12. veljače 1999. (tražbina tužitelja) na dan 30. svibnja 2022. ukupno iznosi 5.669.792,82 kuna, od čega 1.237.789,50 kuna na ime glavnice, 4.432.003,32 kuna na ime zatezne kamate obračunate za razdoblje od 1. siječnja 1997. do 30. svibnja 2022., za podmirenje koje je izvršena uplata dana 22. veljače 2019. u iznosu od 1.350.000,00 kuna kojom je primjenom odredbe iz članka 172. ZOO podmirena zatezna kamata, uslijed čega ostaje tražbina tužitelja na dan 31. svibnja 2022. u ukupnom iznosu 4.319.792,82 kuna, od čega 1.237.789,50 kuna na ime glavnice te 3.082.003,32 kuna na ime obračunate, a nepodmirene zatezne kamate zaključno s 30. svibnja 2022.

- da na ime naknade parničnog troška presuđenog presudom i rješenjem Općinskog suda u Bujama poslovni broj P-344/98, na dan 31. svibnja 2022. tražbina ukupno iznosi 303.026,81 kuna, od čega je 72.160,00 kuna glavnica (parnični trošak), a 230.866,81 kuna obračunate zatezne kamate za razdoblje od 13. veljače 1999. do 30. svibnja 2022.

- da tražbina tužitelja iz podneska od 3. prosinca 2020. (konačno postavljen tužbeni zahtjev) iznosi ukupno 7.897.060,63 kuna, a ista se odnosi na 2.177.506,81 kuna na ime glavnice te 5.719.553,82 kuna na ime obračunate zatezne kamate tekuće za svaki pojedinačni iznos naznačen u podnesku zaključno sa 30. svibnja 2022.

a iz čega zaključuje prihvaćanjem nalaza vještaka te cijeneći postavljen tužbeni zahtjev (omaške u istom) te dio u kojem je zahtjev utvrdio neosnovanim (isplata zakupnine za siječanj 2005. sa zateznim kamatama što nije predmet žalbenog postupka, djelomično odbijanje prvog dospijevajućeg iznosa od 36.692,99 kn, dosuđeno 19.946,76 kn te zatezne kamate na isti, nije predmet žalbenog postupka) da je tužitelju dosuđeno ukupno na dan 30. svibnja 2022. iznos od 7.755.523,93 kn od čega je 2.139.849,58 kn glavnica, 5.615.575,35 kn zatezne kamate na glavnicu, odnosno da tražbina tužitelja (nenamireni dio) iznosi manje od dosuđenog iznosa, odnosno zaplijenjene i prenesene tražbine, pa slijedom svega navedenog, primjenom čl. 164. st. 1. i 2. OZ i čl. 165. OZ zaključuje da tužitelj osnovano potražuje isplatu predmetne tražbine H. group d.d. u iznosima i razdobljima kako je navedeno u izreci i to sve na račun suda u čijem je sastavu stalna služba suda koja provodi ovršni postupak u kojem će se iz zaplijenjene i prenesene tražbina namiriti tražbina tužitelja, a u preostalom dijelu namirit će se tražbina Stečajne mase H. group d.d.

 

7. Ispitujući pobijanu presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih navoda, pazeći dodatno i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka te pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupu ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 – dalje u tekstu: ZPP), utvrđenje je ovoga suda da je pobijana odluka pravilna i zakonita. Nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa niti ona iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP/14 jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Nema niti proturječnosti između onoga što se navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Tuženica ne prihvaća pravno shvaćanje i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, međutim, time nije ostvarena navedena povreda. Nije počinjena navedena bitna povreda niti u dijelu u kojem se navode pogreške u pisanju jer je navedeno sud prvog stupnja ispravio rješenjem od 2. siječnja 2023., pravilno primjenjujući odredbu čl. 342. ZPP, a sasvim je jasno da se radi o omaškama u pisanju, a ne nedostacima zbog kojih se odluka ne bi mogla ispitati ili jest proturječna.

 

7.1. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP time što je sud odbio u konačnici provesti neke dokaze koje je predlagala tuženica, odnosno dokaz saslušanjem Ž. G. bivšeg pomoćnika ravnatelja Porezne uprave i A. H., bivšeg višeg savjetnika za investicije u Središnjem uredu državne uprave, a koji su bili predloženi na okolnost obima ulaganja tuženice u predmetni poslovni prostor radi ocjene u konačnici nužnosti i korisnosti učinjenih ulaganja, odnosno troškova jer odbijanjem provođenja tih dokaza u osnovi kao nepotrebnim s obzirom na druge izvedene dokaze, tuženica nije ni na koji način onemogućena u raspravljaju. Naime, sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su odlučne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Sud prvog stupnja je postupao u skladu s tom odredbom, proveo dokaze koje je utvrdio odlučnim za donošenje odluke pri čemu je analizirao sve istaknute prigovore i utvrdio sve odlučne činjenice za ovaj spor. Dakle, takvo postupanje suda ne predstavlja povredu postupka, niti je posljedica istog nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, povreda prava tuženika na raspravljanje, već je takvo postupanje rezultat promišljenog razmatranja nespornih i utvrđenih činjenica kroz relevantne propise.

 

7.1.1. Zato, kako je sud prvog stupnja, a što je i valjano obrazložio, zaključio pravilnom analizom izvedenih dokaza da je osnov ulaganja tuženice u poslovni prostor sporazum stranaka kojim je tuženici ostavljena mogućnost izvršiti uređenje prostora o svom trošku, dakle, ugovorni odnos, ne dolazi do primjene odredba čl. 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Taj zaključak sud prvog stupnja je pravilno izveo cijeneći kontinuitet odnosa tuženice i H. group d.d., a koji slijedi iz izvedenih dokaza.

 

8. U svezi tražbine H. group d.d. prema tuženici valja navesti da neosnovano u žalbi tuženica smatra da je ugovorna strana u zakupnom odnosu osnovom Ugovora o zakupu poslovnog prostora 5/98 od 28. travnja 1999. bio i H. trade d.o.o., odnosno da je i to društvo bilo zakupodavac. Naime, iako se to društvo navodi u uvodu toga Ugovora o zakupu broj 5/98, kao zakupodavac uz H. group d.d., taj Ugovor od strane toga društva nije niti potpisan, niti je pečatiran, (kao što to jest od H. group d.d.), a niti je H. trade d.o.o. bilo vlasnik predmetnog poslovnog prostora koji je dan u zakup (cjelina A-1 i cjelina A-2, Umag Šetalište Vladlimira Gortana 38, na . 2101 k.o. Umag). Dakle, tražbinu prema tuženici nema i H. trade d.o.o. kako to tuženica tvrdi, niti se uopće može izvesti zaključak o povezanosti tih društva u smislu da se radnje jednog odnose i na drugog.

 

8.1. Pravilno, pritom, sud prvog stupnja utvrdivši da je taj Ugovor o zakupu 5/98 bio sklopljen na vrijeme od pet godina počevši od 1. svibnja 1999., ali i da je u čl. 8. istoga dogovoreno da postoji mogućnost produženja ugovora ukoliko jedna od ugovornih strana ne otkaže zakup najmanje 30 dana prije; cijeneći i utvrđene činjenice da je tuženica i nadalje ostala u posjedu prostora (i plaćala zakupninu), kao i da su nastavno sklopljeni ponovno Ugovori o zakupu i to 10. prosinca 2004. s početkom primjene 1. siječnja 2005., kao i nastavno Ugovor o zakupu poslovnog prostora broj 34/2005 od 30. svibnja 2005.; izveo logičan zaključak da između stranaka (H. group d.d. i tuženice) došlo je do produženja ugovora iz 1999., ali i da postoji kontinuitet zakupnog odnosa koji valja promatrati kao cjelinu.

 

8.2. Neosnovano tuženica ukazuje da sud nije utvrdio do kada je trajao Ugovor o zakupu 5/98 jer je sud prvog stupnja jasno utvrdio da je isti trajao do 31. prosinca 2004. godine; pa tuženica neosnovano ističe i da je isti prestao 1. svibnja 2004., osobito kada i nije sporno da je ista plaćala zakupninu za 2004. godinu, odnosno platila ju je (kako sama tvrdi) u iznosu 304.687,68 kn po računu broj 59 od 13. prosinca 2004. dana 9. lipnja 2006. (iako to nije zabilježeno u poslovnim knjigama sada Stečajne mase iza H. group d.d. u stečaju); dakle ako upravo tuženica navodi da je uplatila zakupninu za 2004. godinu (a tada je već prostor oznake A-1 bio prodan u ovršnom postupku, pa je zakupnina iznosila mjesečno 20.866,94 kn), nedvojbeno su neosnovani njezini žalbeni navodi glede osporavanja produženog trajanja Ugovora o zakupu 5/98, sukladno odredbi čl. 8. toga Ugovora, kako sve zaključuje i sud prvog stupnja, odnosno i nakon 30. travnja 2004.

 

8.3. Osim toga, tužitelj niti ne potražuje isplatu, odnosno prijenos (na račun suda) zakupnina osnovom Ugovora o zakupu od 10. prosinca 2004. koji je vrijedio od 1. siječnja 2005. godine, niti nastavnim Ugovorom o zakupu od 20. svibnja 2005.. Pritom je po stavu ovoga suda, jer žalbenim navodima tuženica to nije dovela u sumnju, prvostupanjski sud pravilno zaključio da između stranaka (H. group d.d. i tuženice) postoji kontinuitet zakupnog odnosa od sklapanja Ugovora o zakupu 5/98 i da je volja istih uvijek bila da se zakupni odnos nastavlja, pa i nakon prodaje dijela poslovnog prostora u ovršnom postupku (prostor oznake A-1; rujan 2003.); tim više kada odredbe ugovora iz 1999. nisu ni mijenjane, barem ne pisano, uslijed činjenice prodaje dijela prostora).

 

9. Nadalje, nije sporno koja je, kolika tražbina tužitelja prema H. group d.d., odnosno da ta tražbina prema nalazu vještaka G. d.o.o. na dan 30. svibnja 2022. iznosi 4.319.792,82 kuna (uz uvažavanje uplate u stečajnom postupku), od čega 1.237.789,50 kuna na ime glavnice te 3.082.003,32 kuna na ime obračunate, a nepodmirene zatezne kamate zaključno s 30. svibnja 2022. te da na ime naknade parničnog troška tražbina ukupno iznosi 303.026,81 kuna, od čega je 72.160,00 kuna glavnica (parnični trošak), a 230.866,81 kuna obračunate zatezne kamate za razdoblje od 13. veljače 1999. do 30. svibnja 2022. (ovo uz napomenu da valja uvažiti omaške na koje je ukazano pod točkama 31.4. i 32. obrazloženja pobijane odluke što prema žalbenim navodima nije sporno); a da je rješenjem o pljenidbi Ovr-856/99-4 od 4. veljače 2000. izvršena pljenidba tražbine koju ovršenici (H. group d.d. i H. gros d.o.o. U.) imaju prema RH i to temeljem Ugovora o zakupu broj 5/98 od 28. travnja 1999. na ime zakupnine u visini od 45.189,00 kn mjesečno. Nije sporno da je tuženica kao ovršenikov dužnik to rješenje primila 8. prosinca 2000.

 

9.1. Odredbom čl. 151. st. 1. OZ određeno je da se pljenidba i prijenos novčane tražbine mogu se odrediti i provesti samo u iznosu koji je potreban za namirenje tražbine ovrhovoditelja, osim ako je u pitanju nedjeljiva tražbina. Odredbom čl. 152 OZ određeno je da (1) pljenidba se provodi dostavom ovršenikovu dužniku rješenja o ovrsi kojim se ovršenikovu dužniku zabranjuje da ovršeniku ispuni novčanu tražbinu, a ovršeniku se zabranjuje da tu tražbinu naplati ili da inače raspolaže njome i zalogom koji je dan za njezino osiguranje. (2) Pljenidba je provedena danom dostave rješenja o ovrsi ovršenikovu dužniku. (3) Ovrhovoditelj pljenidbom stječe založno pravo na ovršenikovoj tražbini.(4) Ovršenikov dužnik nema pravo žalbe protiv rješenja o pljenidbi. Odredbom čl. 170. st. 2. OZ propisano je da namirenje ovrhovoditelja i drugih osoba čija prava prestaju provedbom ovrhe provodi se uz odgovarajuću primjenu odredaba članka 144. i 145. ovoga Zakona. Odredbom čl. 164. st. 2. OZ određeno je da višak prodajne cijene koji preostane nakon namirenja predat će se ovršeniku, ako za to nema smetnji.

 

9.2. Dakle, 8. prosinca 2000. provedena je pljenidba tražbine H. group d.d. prema tuženici radi naplate tražbine ovrhovoditelja (ovdje tužitelja). Prema žalbenim navodima ne proizlazi spornim ovlast ovrhovoditelja da, kako je sve detaljno obrazložio sud prvog stupnja u točkama 21. do 22. obrazloženja pokrene parnični postupak kao što je ovaj radi naplate prenesene novčane tražbine kada tuženica kao ovršenikova dužnica nije priznala postojanje tražbine koja je prenesena.

 

9.3. I ovaj sud, ne nalazeći potrebnim ponavljati u tom dijelu valjano obrazloženje suda prvog stupnja, smatra da je moguća pljenidba i prijenos i buduće tražbine jer to nije Ovršnim zakonom zabranjeno, a i pravna teorija, na koju ukazuje i sud prvog stupnja, na stanovištu je da za to nema zapreke.

 

9.4. U konkretnom slučaju u konačnici zaplijenjena je upravo tražbina koju H. group d.d. ima prema tuženici kao dužniku temeljem Ugovora o zakupu br. 5/98 na ime mjesečne zakupnine u visini 45.189,00 kn (u dijelu smanjena kako je nesporno). Dakle, plijeniti samo tražbinu u visini u kojoj je ista postojala u vrijeme, trenutku pljenidbe 8. prosinca 2000. (406.701,00 kn; koju bi valjalo umanjiti za iznos iz građanskopravne kompenzacije - 70.431,34 kn) bilo bi u konačnici kontraproduktivno jer bi ovrhovoditelj nastavno svaki mjesec, kako koja mjesečna zakupnina dospijeva na naplatu trebao predlagati pljenidbu i prijenos radi naplate svoje tražbine; a to nije smisao, učinak pljenidbe sukladno odredbama Ovršnog zakona, osobito čl. 152. OZ. Osim toga i npr. u provedbi ovrhe na plaći primjenjuju se upravo odredbe Ovršnog zakona čl. 147.-171. (ako nije drugačije određeno), a ne dolazi do pljenidbe samo plaće koja je dospjela u vrijeme pljenidbe, već i budućih iznosa, pa i povećanja plaće, sve do namirenja tražbine ovrhovoditelja.

 

9.5. Nastavno, a kako je zaključio i sud prvog stupnja, nije od značaja za ovaj postupak činjenica da je tuženica dakle 2006. platila H. group d.d. zakupninu za 2004. godinu jer joj je tada bilo zabranjeno da tražbinu ispuni istom (rješenjem o pljenidbi), ista je to znala i tu je zabranu trebala poštovati. Zato, neosnovano tuženica prigovora da je vještak Z. M. trebala uzeti u obzir i taj iznos jer tada ne bi poštovala učinak pljenidbe tražbine. O tome sud prvog stupnja detaljno obrazlaže u točki 27.5. obrazloženja, pa se ukazuje na isto.

 

9.6. Neosnovano prigovora tuženica i da je vještak trebao zatražiti podatke Porezne uprave kada je upravo te podatke vještak Z. M. priložila svom nalazu i mišljenju te i navodi u nalazu da koristi podatke iz informacijskog sustava Porezne uprave, a iz kojeg nalaza kao valjan, stručan i pravilan slijedi zaključak da je prigovor građanskopravne kompenzacije osnovan samo za iznos od 53.685,01 kn (a pravilno je sud prvog stupnja u donošenju pobijane odluke već cijenio da je ranijom presudom pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja u dijelu upravo jer je tada utvrđeno da je taj dug H. group d.d. tada iznos iznosio 70.431,34 kn). U preostalom dijelu je, kako slijedi iz nalaza vještaka, iznos u izjavi o prijeboju 14. prosinca 2000. odnosio se na dugovanja drugih društava. Dakle, sud prvog stupnja je pravilno cijenio da je već pravomoćno odlučeno u tom dijelu da je ta tražbina iznosila 70.431,34 kn (prije vještačenja), pa je u tom iznosu i prestala tražbina H. group d.d. prema tuženici prije pljenidbe.

 

10. Nisu osnovani niti žalbeni navodi glede stečajnog postupka i činjenice da tužitelj u tom postupku ima status razlučnog vjerovnika te činjenice da mu je isplaćen iznos 1.350.000,00 kn dana 22. veljače 2019. Naime, te će činjenice biti od značaja prilikom namirenja tužitelja kao ovrhovoditelja u ovršnom postupku u kojem će H. group d.d. kao ovršenik izvjesno prigovoriti djelomičnom ispunjenju tražbine u međuvremenu s obzirom na protek vremena. Dakle, u ovršnom postupku (ranije poslovni broj Ovr-726/00) će se o tome voditi računa, a ne u ovom u kojem ovrhovoditelj kao tužitelj nastoji kroz sudski postupak natjerati ovršenikovog dužnika (tuženicu) da sukladno rješenju o pljenidbi radi naplate prenese (položi) tražbinu na račun suda, čl. 164. i 165. OZ.

 

11. Dakle, tužitelj u ovom postupku ne naplaćuje svoju tražbinu, već se samo radi  o radnji poduzetoj radi ostvarenja prava na naplatu iz zaplijenjene i prenesene tražbine. Zato su i ti žalbeni navodi tuženice neosnovani u smislu da tužitelj u dva postupka naplaćuje istu tražbinu i da je valjalo utvrditi visinu tražbine tužitelja na dan 22. veljače 2019. (datum kada je isplaćen iznos od 1.350.000,00 kn u stečajnom postupku).

 

12. Točno je da tužitelj može naplatiti samo iznos koji proizlazi iz pravomoćne presude Općinskog suda u Bujama poslovni broj P-344/98 od 12. veljače 1999., odnosno svoju tražbinu; čl. 151. st. 1. OZ jer se samo u tom dijelu može provesti pljenidba i prijenos; ali isti ovom parnicom ne traži pljenidbu i prijenos, niti isplatu svoje tražbine već ostvarenje prava na naplatu prenesene tražbine H. group d.d. prema tuženici. Višak koji će izvjesno ostati po prijenosu jer iz nalaza vještaka G. d.o.o. jasno je da je zaplijenjena tražbina veća od tražbine tužitelja (sve to i sa zakonskim zateznim kamatama) bit će isplaćen ovršeniku (H. group d.d.) u ovršnom postupku.

 

12.1. Da je tome tako slijedi iz odredbe čl. 170. st. 2. OZ kojom je određeno da namirenje ovrhovoditelja i drugih osoba čija prava prestaju provedbom ovrhe provodi se uz odgovarajuću primjenu odredaba članka 144. i 145. ovoga Zakona; a odredbom čl. 144. st. 2. OZ određeno je da višak prodajne cijene koji preostane nakon namirenja predat će se ovršeniku, ako za to nema smetnji. Dakle, odgovarajućom primjenom te odredbe slijedi da višak tražbine (zaplijenjene) koji preostane nakon namirenja (tražbine ovrhovoditelja, tužitelja) predat će se ovršeniku (Histria group d.d., odnosno sada Stečajna masa), ako za to nema smetnji.

 

12.2. Dakle, tužitelj ne ostvaruje, ne potražuje u ovom postupku svoju tražbinu (iz presude Općinskog suda u Bujama-Buie), niti prijenos iste.

 

13. U odnosu na prigovor prijeboja na ime ulaganja tužene, uz već navedeno pod točkom 7.1. obrazloženja ove odluke, valja dodati. Točno je da vještak Mirjana Krsnik nije utvrdila nužne i korisne troškove, ali je ista jasno navela da je dokumentacija tužene (kojima ista želi dokazati postojanje i visinu tih troškova) manjkava (npr. rađeni projekti nakon ugovora o građenju, nepotpisane situacije, nepostojanje građevinske knjige, dnevnika, snimke postojećeg stanja, nekonzistentni troškovnici) glede izvedenih radova i naznačenih količina, ali da je nedvojbeno da radovi nisu povećali tržišnu vrijednost nekretnina kada se cijene procjene nekretnina koje su rađene prije i poslije ulaganja tuženice u prostore. Takav nalaz i mišljenje vještak izvodi iz sve dostavljene dokumentacije, ali vodeći pritom računa i o drugim podacima u spisu osobito trajanju radova (iskaz svjedoka).

 

14. Sve to, tek je podredno, jer je odredbom čl. 10. Ugovora 5/98 između tuženice i H. group d.d. dogovoreno da ista može izvršiti preinake o svom trošku, a kada se uz kontinuitet odnosa stranka cijeni i da je čl. 4. Ugovora o zakupu od 30. svibnja 2005. dogovoreno da zakupoprimac nema pravo na povrat uloženih sredstava; a do tada je već sve bio uložio i ništa dalje nije ulagano, a niti je, kako sama tuženica navodi još bila platila zakupninu za 2004., tada osim nedvojbenog kontinuiteta odnosa, nedvojbeno su stranke u tom dijelu postigle dogovor da tuženica nema pravo na povrat onoga što je uložila u prostor H. group d.d. (u stečaju), dakle niti onog što bi predstavljalo nužne i korisne radove; upravo jer su svojom voljom dogovorile drugačije.

 

15. Stoga, kraj manjkave građevinske dokumentacije o izvedenim radovima, cijeneći izvedene dokaze saslušanjem svjedoka na okolnosti količine, obima izvedenih radova gdje se niti iz iskaza izvođača (svjedok A. B.) ne može izvesti kao valjan zaključak o obimu, količini izvedenih radova, a kamoli je li bi se mogli smatrati nužnima, korisnima, ne može se, cijeneći i protek vremena i činjenicu nesvrsishodnosti uviđaja uslijed naknadnih preinaka u prostoru, zaključak koji su i kakvi radovi izvedeni i je su li bili nužni i/ili korisni izvoditi iz iskaza svjedoka. Osim toga, valja primijetiti da iz dokumentacije koju tuženica dostavlja slijedi da je vrijednost radova prema Ugovorima o građenju (tri ugovora) ukupno 1.250.891,62 kn, a tuženica ističe prigovor radi prijeboja u iznosu 1.530.253,30 kn, pa očito je pravilan nalaz i mišljenje vještaka da s obzirom na manjkavu dokumentaciju i propuste u građevinskoj dokumentaciji koja je trebala pratiti izvedene radove nedostaje dokaz o količini izvedenih radova, odnosno da se zaključak o količini izvedenih radova ne može izvesti kao valjan. Kako se takav zaključak nije mogao izvesti niti saslušanjem izvođača radova, pravilno je sud prvog stupnja, cijeneći sve dokaze pravilnom primjenom odredbe čl. 8. ZPP, kao nepotrebne odbio dokazne prijedloge tuženice da se saslušaju i Ž. G. bivšeg pomoćnika ravnatelja Porezne uprave i A. H., bivšeg višeg savjetnika za investicije u Središnjem uredu državne uprave jer je, iz već izvedenih dokaza, nedvojbeno da se ne može izvesti valjan zaključak o konkretnim ulaganjima tuženice.

 

15.1. Zbog već navedenog pod točkom 8. obrazloženja ove odluke, nije od značaja činjenica da je H. trade d.o.o. priznao tražbinu tuženice istaknutu radi prijeboja; kada to nije učinio H. group d.d., koji kao Stečajna masa iza H. group d.d. u stečaju sudjeluje u ovom postupku kao umješač na strani tužitelja osporavajući tu tražbinu.

 

16. Slijedom navedenog, primjenom čl. 168. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

 

17. Odluka o trošku je pravilna i valjano obrazložena, po osnovi, čl. 154. st. 2. ZPP i visini, čl. 155 .st. 1. ZPP.

 

18. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP, a odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka jer odgovor na žalbu nije bio potreban radi vođenja postupka, čl. 155. st. 1. ZPP.

 

 

U Puli-Pola 23. veljače 2023.

 

   Predsjednica vijeća

                                                                                                                                    Dolores Peruško

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu