Broj: Ppž-8473/2022

-1-

 

 

                             

 

 

                                 U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Popović, predsjednice, te Davorka Kučana i Drage Klasnića, članova vijeća, uz sudjelovanje Nade Horvatović u svojstvu više sudske savjetnice zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog S. R., zbog prekršaja iz članka 282. stavka 1. i 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19.), rješavajući o žalbi okrivljenika, protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju od 31. svibnja 2022., broj: 23.PpP-420/2020, u sjednici vijeća održanoj 23. veljače 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I               Odbija se žalba okr. S. R. kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđuje.

 

II               Na temelju odredbe članka 139. stavka 3. u vezi članka 138. stavka 2. točke 3.c. Prekršajnog zakona okrivljenik je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 30,00 EUR (trideset eura) / 226,04 kn[1] (dvjestodvadesetšest kuna i četiri lipe) u roku trideset dana od primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje

             

1.              Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju okr. S. R. proglašen je krivim da je, na način činjenično opisan u izreci počinio prekršaj iz članka 282. stavka 1. i 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, pa je na temelju cit. propisa i uz primjenu instituta ublažavanja, kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 kuna.

 

1.1.     Na temelju članka 40. Prekršajnog zakona okrivljeniku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme koje je bio lišen slobode u vezi s prekršajem 28. studenoga 2019. u 20,15 sati do 29. studenoga 2019. u 7,35 sati, kao dva dana zatvora, odnosno 600,00 kuna novčane kazne, pa je preostalo za platiti 4.400,00 kuna kazne.         

 

1.2.     Istom odlukom okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od 3 mjeseca.

 

1.3.                  Okrivljenik je obvezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna.

 

2.              Protiv te prvostupanjske presude okrivljenik je podnio pravodobnu žalbu zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni.

 

2.1.              Žalitelj u bitnome ponavlja svoju obranu da nije imao svojstvo vozača te da iz zdravstvenih razloga nije prihvatio alkotest, jer nema dovoljan kapacitet pluća. Nadalje ističe da je s obzirom na njegove životne prilike novčana kazna prestroga.

 

2.2.              Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, njegova žalba prihvati.

 

3.              Žalba nije osnovana. 

 

4.              Rješavajući predmet te ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ("Narodne novine" br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) po službenoj dužnosti, vijeće Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske (dalje: Suda) je utvrdilo da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. tog Zakona, da nisu povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika te da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona.

 

5.                  Ispitujući pobijanu presudu u pogledu žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, vijeće ovog Suda smatra da je prvostupanjski sud nakon provedenih svih potrebnih dokaza, pravilnom ocjenom obrane okrivljenika, iskaza svjedoka A. B. i cjelokupnog dokaznog materijala predmeta, utvrdio sve odlučne činjenice te izveo na zakonu osnovan zaključak o krivnji okrivljenika za prekršaj iz članka 282.  stavka 1. i 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, koji je prihvatljiv i ovom Sudu.

 

5.1.              Neosnovano žalitelj i nadalje dovodi u pitanje svojstvo vozača inkriminirane prilike, budući da isto jasno proizlazi iz rezultata provedenog postupka pred sudom, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Naime, i sam okrivljenik se branio da je vozilom došao do caffe bara B., pa nije sporno da je upravljao vozilom u prometu na cesti neposredno prije kontrole, a budući da su djelatnici policije te prilike postupali prema vozaču na temelju dojave građana o nekontroliranom kretanju tog vozila na cesti iz pravca Hrvaca prema Sinju, to iako su vozilo i vozač u trenutku pristupanja službenih osoba zatečeni izvan prometa, time nije dovedena u pitanje činjenica da je neposredno prije zaustavljanja vozila imao svojstvo vozača u prometu na cesti. Ovlaštenje za postupanje policijskih službenika proizlazi iz članka 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, s time da odredba članka 282. stavka 1. Zakona propisuje da policijski službenik, obavljajući poslove iz članka 4. stavka 1. Zakona može vozača i drugog sudionika u prometu na cesti podvrgnuti ispitivanju pomoću odgovarajućih sredstava i uređaja (alkometar i dr.) radi utvrđivanja prisutnosti u organizmu alkohola, droga ili lijekova koji utječu na psihofizičke sposobnosti, i na sposobnosti upravljanja vozilima, a potom po potrebi i odvesti u zdravstvenu ustanovu na vađenje krvi i urina ili na liječnički pregled, a prema stavku 4. tog članka i Zakona bio je dužan postupati prema zahtjevima policijskog službenika. Odbijanje testiranja, suprotno tvrdnji žalitelja, proizlazi iz rezultata provedenog postupka, odnosno jasnog iskaza svjedoka te materijalne dokumentacije predmeta koja potvrđuje njegov iskaz, međutim i same obrane okrivljenika. Okolnost da bi testiranje odbio iz zdravstvenih razloga ne proizlazi iz rezultata provedenog postupka, kako je o tome svjedočio A. B. i potvrđuje zapisnik o ispitivanju prisutnosti alkohola, opojnih droga ili lijekova u organizmu od 28. studenoga 2019., kada je prethodno upozoren da odbijanjem testiranja čini prekršaj, odbio testiranje i nije imao primjedbe na zapisnik. Prema izričitoj zakonskoj odredbi žalitelj je bio dužan postupiti prema zahtjevu policijskog službenika, pa bez uspjeha svoje postupanje pokušava opravdati zdravstvenim prilikama. U slučaju kada bi na mjestu događaja isticao nemogućnost puhanja u alkometar zbog zdravstvenih razloga, bio bi odveden na liječnički pregled, vađenje krvi i uzimanja urina radi analize.

 

5.2.              Slijedom navedenog, budući da žalitelj ne upire, u smislu odredbe članka  193. stavka 5. Prekršajnog zakona, na postojanje novih činjenica i dokaza, niti svojim žalbenim navodima argumentirano dovodi u sumnju činjenično utvrđenje, to žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

6.              Pogrešno žalitelj upire na povredu materijalnog prava, upirući na tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava koja bi proizlazila iz primjene odredaba prekršajnog prava na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, u kojem smislu se ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz članka 194. stavka 1. točke 2. Prekršajnog zakona. Postojanje povrede materijalnog prekršajnog prava ocjenjuje se u okviru činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud i koje je opisano u izreci presude, pa kako je ovaj Sud činjenično utvrđenje iz izreke pobijane presude prihvatio pravilnim, to nije ostvarena niti povreda materijalnog prekršajnog prava, kako se sugerira žalbom.

      

7.              Razmatrajući odluku o kazni u pogledu navoda žalbe ovaj Sud smatra da je  za počinjeni prekršaj izrečena kazna u zakonom propisanim granicama, imajući na umu težinu i opasnost djela kao i sve okolnosti konkretnog slučaja mjerodavne za vrstu i mjeru kazne, u smislu članka 36. Prekršajnog zakona, te suprotno tvrdnji žalitelja, nije prestrogo odmjerena. Naime, prvostupanjski sud je kaznu odmjerio uz primjenu instituta ublažavanja u značajnoj mjeri ispod posebnim zakonom minimalno propisanog iznosa novčane kazne za predmetno djelo, već očito u dovoljnoj mjeri vrednujući sve okolnosti na koje žalitelj ponovno upire u žalbi, smatrajući da će se tako odmjerenom kaznom postići svrha kažnjavanja i djelovati na buduće ponašanje okrivljenika, odnosno da će se postići svrha specijalne i generalne prevencije. Takvu ocjenu prihvaća i ovaj Sud, dok žalitelj ne ističe (i ne dokumentira) nikakve nove naročito olakotne okolnosti koje bi učinile osnovanim daljnje ublažavanje kazne. 

 

 

8.              Ističe se da je nakon počinjenja djela, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj: 114/22.) koji zbog konverzije novčane valute propisuje nešto nižu novčanu kaznu za predmetni prekršaj. Sukladno načelu primjene blažeg propisa iz članka 3. PZ-a, prema počinitelju se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a ako se propis nakon toga, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se propis  koji je najblaži za počinitelja. Međutim, ovaj Sud nije izmijenio pravnu kvalifikaciju djela i primijenio izmijenjenu odredbu Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22. i 114/22.) kao blažeg propisa, jer je mišljenja da je kazna pravilno odmjerena uz primjenu instituta ublažavanja, ispod propisane novčane kazne za taj prekršaj zakonom koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a koja i prema novom zakonu predstavlja ublaženu novčanu kaznu. Stoga je stav ovog Suda da u predmetnom slučaju nema mjesta primjeni blažeg propisa, jer novi zakon ne dovodi do povoljnije kazne za okrivljenika.

 

9.     Prvostupanjski sud je već pravilno upozorio okrivljenika u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, da će se novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom, ako osuđena osoba plati dvije trećine preostalog dijela kazne za uplatu, u za to određenom roku.

 

10.              Ispitujući u smislu odredbe članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona odluku o zaštitnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od 3 mjeseca ovaj Sud je mišljenja da je ta mjera utemeljena na odredbi članka 58. Prekršajnog zakona. S obzirom na značaj i težinu počinjenog prekršaja, i ovaj Sud smatra pravilnom procjenu prvostupanjskog suda da je od okrivljenika potrebno otkloniti uvjete koji mu omogućavaju počinjenje novog prekršaja, s time da je          zaštitna mjera određena u zakonom propisanom vremenu trajanja (od jednog mjeseca do dvije godine), razmjerno osobinama ličnosti okrivljenika i ranijem primjerenom ponašanju u prometu.

 

11.              Troškovi žalbenog postupka temelje se na odredbi članka 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Stoga je paušalni iznos tog postupka odmjeren u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (NN 18/13.), s obzirom na složenost i trajanje drugostupanjskog postupka. 

 

12.              Zbog navedenih razloga, na temelju odredbe članka 205. Prekršajnog zakona,  odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

                                                 U Zagrebu 23. veljače 2023.

 

           Zapisničarka:                                                                              Predsjednica vijeća:

 

           Nada Horvatović, v. r.                                                        Renata Popović, v. r.

 

              Odluka se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.