1              Poslovni broj: Gž-1532/2022-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1532/2022-3

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

 

RJEŠENJE

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to mr. sc. Ivana Tironija kao predsjednika vijeća, te Vedrane Perkušić kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Daniele Pivčević kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Zavoda, OIB: ..., Z., zastupanog po punomoćnici P. K., zaposlenici tužitelja, protiv tuženika T. O. d.d. Z., zastupanog po punomoćniku H. L., odvjetniku u O. M. & L. Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja, te tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 8 Pn-136/2019-18 od 19. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 23. veljače 2023.,

 

riješio je

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Varaždinu broj 8 Pn-136/2019-18 od 19. srpnja 2022. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 58.217,34 kune / 7.726,77 eura[1] sa zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno pod točkom I. izreke ove presude, dok je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 25.804,60 kuna / 3.424,86 eura, te iznosa od 21.664,04 kuna / 2.875,31 eura s pripadajućim kamatama (točka II. izreke), kao i zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška (točka III. izreke).

 

2. Žali se tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. izreke i to zbog žalbenog razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista u pobijanom dijelu preinači shodno žalbenim navodima.

 

3. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I. i III. izreke i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se ista u pobijanom dijelu preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

 

4. Stranke su odgovorile na žalbe protivne strane protiveći se žalbenim navodima i s prijedlogom da se žalbe odbiju kao neosnovane. Tuženik je zatražio i trošak odgovora na žalbu.

 

5. Žalbe su osnovane.

 

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete, odnosno zahtjev za povrat iznosa invalidskih mirovina isplaćenih tužiteljevom osiguranika I. B. u razdoblju od početka 2015. do kraja 2018. u ukupnom iznosu od 105.685,98 kuna.

 

7. Među strankama nije sporno da je osiguranik tužitelja I. B. stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila u Vinkovcima, a skrivio ju je F. H., upravljajući automobilom "Kombi IMW" reg. oznake ČK ... osiguranim kod tuženika broj police ZU0000200561, a što je utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Vinkovcima broj K-129/79 od 27.ožujka 1979. te da je u toj nesreći zadobio teške tjelesne povrede; da je zbog toga osiguraniku tužitelja priznato pravo na pravo na zaposlenje na drugom poslu uz profesionalnu rehabilitaciju, a rješenjem broj 12004 od 27. srpnja 2000. prevedeno je od 1. siječnja 1999. pravo na zaposlenje na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad; da postoji uzročno posljedična veza između povrede osiguranika tužitelja I. B. s isplatom invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, te da tužitelj tužbom potražuje isplatu naknade štete koja mu je nastala isplatom invalidske mirovine za utuženo razdoblje i to u punom iznosu, koji izračun nije sporan.

 

8. Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev (dok je dio zahtjeva odbio prihvaćanjem, po tuženiku, istaknutog prigovora zastare), uz obrazloženje da je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti iznos od 58.217,34 kune / 7.726,77 eura na ime davanja iz mirovinskog osiguranja na ime naknade stvarne štete, temeljeći svoju odluku na odredbi iz članka 161. stavak 2. i članka 164. stavak 1. i stavak 5. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19, dalje: ZOMO).

 

9. Prvostupanjski sud je svoje pravo shvaćanje obrazložio na slijedeći način:

„Odredbom članka 161. stavak 2. ZOMO-a propisano je da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu; 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu; 3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja i 4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

 

Odredbama članka 164. stavak 1. i stavak 5. ZOMO-a propisano je da se, u slučaju kada tužitelj zahtijeva naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, u pogledu utvrđivanja visine stvarne štete primjenjuju odredbe tog Zakona. Slijedom navedenog „osnovanost zahtjeva tužitelja za naknadu štete ocjenjuje primjenom odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju“.

 

10. Tuženik smatra da je odluka prvostupanjskog suda nezakonita (zbog pogrešne primjene materijalnog prava) i da odstupa od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te da je u ovom sporu nije pravno relevantan ZOMO-a, neovisno što je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu utvrđeno prema odredbama tog zakona (i to zbog šetnog događaja od 10. veljače 1978.), jer je obračun visine utužene štete trebalo utvrditi prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu(„Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje: ZOOP), kao posebnog zakona, a ne primjenom ZOMO-a.

 

11. Prema pravnom shvaćanju ovog suda koje je sadržano i u brojnim odlukama revizijskog suda kao što su primjerice odluka broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017. i Rev 66/2022-2 od 1. veljače 2022. za odluku u ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode.

 

12. Naime, odlučujući o postavljenom pitanju prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP-u.

 

13. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Člankom 8. stavak 1. ZOOP-a reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi:

 

„Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“

 

14. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

 

15. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to članka 27. ZOOP koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

 

16. Prema članku 27. ZOOP-a obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

17. Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u odlukama ovog suda Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021.

 

18. Nadalje, u konkretnom slučaju se primjenjuje trogodišnji rok zastare i teče od izvršene isplate svakog pojedinog davanja (istovjetno u Rev x-423/202-2 od 4. lipnja 2013.), pa će i u tom smislu trebati dopuniti činjenično stanje.

 

19. Navedenim, kako zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda prilikom odlučivanja o visini štete nije pravilno utvrđeno činjenično stanje jer visina štete nije obračunata temeljem odredbe članka 27. stavak 3. ZOOP-a, a niti je utvrđeno kada su izvršene pojedinačne isplate, to je pozivom na odredbu članka 370. trebalo ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

20. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje shodno uputama iz ovog ukidnog rješenja, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava donijeti odgovarajuću odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja, a time i o troškovima ovog postupka.

 

U Splitu 23. veljače 2023.