Poslovni broj: Gž R-10/2023-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. K., OIB: …, iz R., kao nasljednice iza pok. D. K., OIB: …, iz R., zastupane po punomoćniku D. B., odvjetniku iz R., protiv tuženika K. A. d.o.o. iz R., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima u OD V., J., Š., S., J. & J. iz R., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-46/2022-4 od 14. srpnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 23. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I.) Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-46/2022-4 od 14. srpnja 2022. godine.

 

II.) Tuženiku se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.) Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-46/2022-4 od 14. srpnja 2022. godine naloženo je tuženiku K. A. d.o.o. R., R., da tužiteljici Ž. K. iz R., kao nasljednici iza pokojnog D. K., na ime naknade štete u vidu izgubljene zarade za razdoblje od 01. travnja 2018. do 31. ožujka 2019. isplatiti iznos od 43.903,73 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 15. svibnja 2018. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koja teče na iznose od: 3.594,51 kn počev od 15. svibnja 2018. do isplate, 3.680,95 kn počev od 15. lipnja 2018. do isplate, 3.117,56 kn počev od 15. srpnja 2018. do isplate, 3.613,41 kn počev od 15. kolovoza 2018. do isplate, 3.947,55 kn počev od 15. rujna 2018. do isplate, 4.240,35 kn počev od 15. listopada 2018. do isplate, 3.698,98 kn počev od 15. studenog 2018. do isplate, 3.658,59 kn počev od 15. prosinca 2018. do isplate, 3.806,06 kn počev od 15. siječnja 2019. do isplate, 3.570,01 kn počev od 15. veljače 2019. do isplate,  3.489,11 kn počev od 15. ožujka 2019. do isplate, 3.493,04 kn počev od 15. travnja 2019. do isplate (točka I. izreke).

 

1.1.) O troškovima parničnog postupka je odlučeno tako da je tuženiku K. A. d.o.o. R., R., naloženo da tužiteljici Ž. K. iz R., isplati iznos od 6.250,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. srpnja 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka II. izreke).

 

2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne odluke o troškovima postupka, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva uz dosudu tuženiku parničnog troška uključujući i trošak žalbe.

 

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4.) Žalba nije osnovana.

 

5.) Predmet spora u ovoj parnici je novčana tražbina u iznosu od 43.903,73 kune s osnova imovinske štete u vidu izgubljene zarade u vremenskom razdoblju od 01. travnja 2018. godine pa do 31. ožujka 2019. godine, koja se sastoji u razlici između invalidske mirovine i plaće koju bi prednik (D. K.) sadašnje tužiteljice primao da nije zadobio ozljedu na radu 09. kolovoza 2003. godine.

 

5.1.) U svezi navedenog treba napomenuti da je predmetnu parnicu, u svojstvu tužitelja, pokrenuo D. K. kao bivši zaposlenik tuženika, no kako je isti tijekom vođenja parnice umro (01.02.2021.), postupak je u svojstvu tužitelja preuzela njegova supruga Ž. K., koja je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđena njegovom jedinom nasljednicom.

 

6.) Navedeni tužbeni zahtjev sud prvog stupnja ocjenjuje u cijelosti osnovanim polazeći pri tome od slijedećih nespornih te utvrđenih činjenica:

-da je D. K., kao bivši zaposlenik (vozač autobusa) tuženika, ozlijeđen na radu dana 09. kolovoza 2003. godine;

-da je D. K. zbog ozljeda pretrpljenih u navedenom događaju stupio u invalidsku mirovinu 17. svibnja 2006. godine;

-da je u predmetu P-719/06, u kojem je D. K. već ostvario naknadu neimovinske i dijela imovinske štete, pravomoćno utvrđeno da je tuženik, kao njegov poslodavac, odgovoran za štetu koja je nastala u navedenom štetnom događaju;

-da je u predmetu istog suda Pr-373/17 D. K. već dosuđena naknada imovinske štete s osnova izgubljene zarade u vidu razlike između invalidske mirovine i plaće koju bi ostvarivao da nije bilo ozljeđivanja na radu, i to u iznosu od 92.552,58 kuna, a za vremensko razdoblje koje prethodi (od 01.12.2015. do 31.03.2018.) razdoblju utuženom u predmetnoj parnici;

-da je u navedenom parničnom predmetu provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđena visina izgubljene zarade i za predmetno razdoblje, i to u iznosu od 43.903,73 kune, temeljem kojeg nalaza i mišljenja (list 4) je tužitelj i postavio tužbeni zahtjev za isplatu;

-da iz pribavljenih podataka od HZMO proizlazi da je D. K. tijekom cijelog utuženog vremenskog razdoblja isplaćivana invalidska mirovina, i to upravo u onim iznosim koje je uzeo u obzir vještak pri izračunu njegove izgubljene zarade;

-da je vještak pri izračunu izgubljene zarade D. K. uzeo u obzir po tuženiku dostavljane podatke o isplati plaća usporedbenim radnicima (E. P., V. M.).

 

6.1.) Temeljem navedenog sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da je prednik sadašnje tužiteljice u utuženom vremenskom razdoblju temeljem invalidske mirovine ostvario manja primanja u odnosu na prosječno isplaćene plaće usporedbenih radnika tuženika, i to upravo u utuženom iznosu od 43.909,73 kune, pa stoga prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu tog iznos, sve to pozivom na primjenu odredbi čl.1045., čl.1085., i čl.1095. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125711. i 78/15. – dalje: ZOO/05), a kojim odredbama je propisano da tko drugome prouzroči štetu da ju je dužan naknaditi ako ne dokaže da je ista nastala bez njegove krivnje; da je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje kakvo je bilo prije nego je šteta nastala; i da tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje da mu je dužan naknaditi troškove liječenja i druge potrebne troškove s time u vezi i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, a ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu da mu je dužan plaćati i određenu novčanu rentu kao naknadu štete.

 

6.2.) Budući da dosuđeni iznos predstavlja novčanu imovinsku štetu sud prvog stupnja dosuđuje tužitelju na taj iznos zakonsku zateznu kamatu tekuću od trenutka dospijeća svakog pojedinom mjesečnog iznosa izgubljene zarade, pozivom na primjenu odredbe čl.21. i čl.29. ZOO/05.

 

7.) Tuženik žalbom ne pobija navedenu presudu zbog žalbenog razloga iz odredbe čl.354. ZPP-a, pa stoga, ispitujuću presudu u okvirima postavljenim odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi sud prvog stupnja, bilo prilikom donošenja pobijane presude, bilo u postupku koji joj je prethodio, učinio i jednu od bitnih povreda na koje se uvijek pazi po službenoj dužnosti.

 

8.) Nije ostvaren ni žalbeni razlog iz odredbi čl.355. ZPP-a, na koji se u žalbi izričito ukazuje, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve važne činjenice. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja djelom je pogrešno primijenio materijalno pravo glede pitanja odgovornosti za štetu pozivajući se na primjenu odredbi ZOO/05,  iako je u tom dijelu valjalo primijeniti odredbe drugih specijalnih propisa, a kada je riječ o primjeni općih odredbi obveznog odštetnog prava onda odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN broj 53/91.3., 73/91., 3/94., 111/93, 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. – dalje: ZOO/91), tj. propisa koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka štetnog događaja 2003. godine. Međutim navedeno nije imalo nikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost donesene odluke, budući bi o tužbenom zahtjevu valjalo jednako odlučiti i pravilnom primjenom materijalnog prava.

 

8.1.) U svezi naprijed navedenog treba reći da tuženik tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije iznosio činjenice koje bi dovodile u pitanje postojanje štetnog događaja (ozljeda na radu) koji se je zbio još 2003. godine, ili kojima bi dovodio u pitanje svoju odgovornost za njegov nastanak, odnosno nije iznosio tvrdnje o postojanju okolnosti (viša sila, skrivljena radnja oštećenog, radnja treće osobe) koje bi isključivale njegovu odgovornost. Polazeći upravo od toga, a imajući pri tome u vidu i to da za štetu, koju radnik pretrpi ozljedom na radu, poslodavac odgovara po objektivnom kriteriju (princip cauze) a ne prema kriteriju pretpostavljene krivnje kako se to navodi u presudi, sud prvog stupnja je zauzeo pravilan stav o tuženikovoj odgovornosti za štetu koju tužitelj potražuje u predmetnoj parnici. Pravilnost navedenog stava proizlazi, ne iz zakonski propisa na koje se je pogrešno pozvao sud prvog stupnja već iz propisa važećih u vrijeme štetnog događaja, a to su odredbe čl.102.st.1. Zakona o radu (NN 38/95. i dr. – dalje: ZR/95), odredbe čl.15. Zakona o zaštiti na radu (NN broj 59/96. i dr. – dalje: ZZR/96), kao i opće odredbe obveznog odštetnog prava sadržane u čl.154.st.3. ZOO/91.

 

9.) Sporeći prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tuženik u žalbi ističe da sud nije utvrdio odlučne činjenice u pogledu opsega štetnih posljedica ozljeđivanja za koje tuženik kao poslodavac odgovara, a sve to jer tužiteljeva invalidnost nije samo posljedica njegove ozljede na radu već je posljedica i drugih bolesti.

 

9.1.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje ne mogu se uvažiti, jer iz stanja predmetnog spisa (pisani odgovor na tužbu, usmena očitovanja tuženika na pripremnim ročištima) proizlazi da tuženik navedene činjenice nije iznosio u postupku pred prvostupanjskim sudom, već ih po prvi puta iznosi u predmetnoj žalbi. Budući da je odredbom čl.352.st.1. ZPP-a izričito propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, ovaj sud drugog stupnja naprijed navedene žalbene tvrdnje nije uzeo u razmatranje niti ih je ocjenjivao.

 

10.) Nadalje, sporeći donesenu prvostupanjsku odluku zbog žalbenog razloga iz odredbe čl.355. ZPP-a tuženik u žalbi ističe da je visina izgubljene zarade pogrešno utvrđena, jer je pri njenom izračunu sud uzeo u obzir i isplaćeni regres za godišnji odmor.

 

10.1.) Navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao osnovane, jer iz stanja predmetnog spisa potpuno izvjesno proizlazi da te tvrdnje nisu točne, jer iste proturječe ispravama koje postoje u predmetnom spisu.

 

10.2.) Naime, na listu 4 spisa nalazi se nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijskog vještaka o izračunu izgubljene zarade tužitelja i za utuženo vremensko razdoblje, a na listu 5 spisa nalaze se podaci o isplaćenim plaćama usporedbenih radnika (V. M. i E. P.) tuženika, pa su tako u stupcu označenom brojem 3 prikazani podaci o neto isplaćenoj plaći V. M., a u stupcu označenom brojem 5 prikazani su podaci o neto isplaćenoj plaći E. P.. Nadalje, u spis predmeta tuženik je dostavio kartone (list 20-31) o svim isplatama po osnovi radnog odnosa navedenim komparativnim radnicima za vremensko razdoblje od 01. travnja 2018. pa do 31. ožujka 2019. godine, i ako se ti podaci usporede sa naprijed navedenim podacima na listu 5 spisa, tada se može utvrditi da je vještak za izračun izgubljene zarade tužitelja uzeo samo isplate neto plaća navedenih radnika, i to upravo u onim iznosima koji su kao neto plaća navedeni i u po tuženiku dostavljenim kartonima navedenih radnika.

 

11.) Pogrešnu primjenu materijalnog prava pri usvajanju tužbenog zahtjeva tuženik nalazi u tome što je tužitelju dosuđena izgubljena zarada i za period nakon što je tužitelj ispunio uvjete za starosnu mirovinu, čime je sud direktno povrijedio odredbu čl.35. Zakona o mirovinskom osiguranju, no niti navedene žalbene tvrdnje tuženika ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene.

 

11.1.) Naime odredbom čl.35. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22. – dalje: ZMO), na čiju povredu se ukazuje žalbom, propisano je da pravo na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika ima osiguranik kada navrši 60 godina života i 41 godinu mirovinskog staža osiguranja u efektivnom trajanju.

 

11.2.) Vezano za naprijed navedenu žalbenu tvrdnju kojom se upućuje na povredu naprijed citirane zakonske odredbe valja napomenuti da je tuženik tijekom postupka (pisani odgovor na tužbu) pred prvostupanjskim sudom predlagao da se od HZMO pribave podaci da li je tužitelj i nadalje (u utuženom razdoblju) korisnik invalidske mirovine te da li je u međuvremenu stekao uvjete za starosnu mirovinu.

 

11.3.) Iz podataka koje je sud prvog stupnja pribavio od HZMO-a (list 16) proizlazi da je tužitelj i tijekom utuženog vremenskog razdoblja imao status korisnika invalidske mirovine, odnosno da mu je isplaćivana invalidska mirovina, dok se glede pitanja da li je D. K. stekao uvjete za starosnu mirovinu HZMO nije očitovao ni na koji način. Međutim u svezi toga,  a s obzirom na nespornu činjenicu da je D. K. pravo na invalidsku mirovinu, zbog invalidnosti nastale nakon pretrpljene ozljede na radu, ostvario još 2006. godine, treba reći da odredbama ZMO nije niti predviđena mogućnost da se samim navršavanjem godina života ranije priznato pravo na invalidsku mirovinu pretvori u starosnu mirovinu. Osim toga, budući se sada pokojni tužitelj nalazio u invalidskoj mirovini od 2006. godine, on od tada nije niti mogao ostvarivati radni staž relevantan za eventualno stjecanje prava na starosnu mirovinu. S obzirom na navedeno, žalbene tvrdnje da je sud prvog stupnja povrijedio odredbu čl.35. ZMO, time što nije utvrđivao da li je tužitelj tijekom utuženog razdoblja, i kada, ostvario propisane uvjete za stjecanje starosne mirovine, pravno su potpuno promašene.

 

12.) No vezano za navedeno u prethodnoj točki obrazloženja, valja treba reći i to da bi se odgovorni poslodavac obveze plaćanja izgubljene zarade, u vidu razlike između invalidske mirovine i plaće koju bi oštećeni po redovnom tijeku stvari primao da nije bilo ozljeđivanja zbog kojeg je stupio u invalidsku mirovinu, mogao osloboditi u času kada bi radnik, da nije bio ozlijeđen te da je nastavio raditi, ispunio uvjete za starosnu mirovinu i glede godina života i glede godina potrebnog staža osiguranja, no to sve uz uvjet ako bi u tom slučaju njegova starosna mirovina bila barem jednaka ili manja od invalidske mirovne koju prima, jer samo u tom slučaju moglo bi se utvrditi da više ne postoji navedena šteta koja je posljedica ozljeđivanja na radu. Međutim, tuženik u smislu navedenog tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije niti iznio tvrdnju da bi D. K., prema redovnom tijeku stvari da nije bilo predmetnog ozljeđivanja, ostvario uvjete za starosnu mirovinu, a napose nije niti iznio tvrdnju da bi u tom slučaju njegova starosna mirovina iznosila barem jednako kao invalidska mirovina koju prima ili da bi ista bila manja, niti je predlagao da se to i utvrdi, a za navedeno je teret dokaza bio na njemu.

 

13.) Konačno, u osporavanju pobijane presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava tuženik ukazuje i na to da je sud prvog stupnja, kada je utuženi iznos dosudio supruzi D. K., kao njegovoj nasljednici, povrijedio odredbu čl.1097.st.1. i st.2. ZOO/05, pri čemu se, glede navedenog, pozvao i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izraženo u odluci Rev x-135/13.

14.1.) Međutim, niti naprijed navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, a neutemeljenost tih tvrdnji proizlazi čak i iz naprijed navedene odluke VSRH na koju se je pozvao tuženik.

14.) Naime, odredbom čl.1097. ZOO/05, koji je u primjeni u vremenskom razdoblju na koje se odnosi utuženi iznos naknade štete, propisano je da pravo na naknadu štete u obliku novčane rente zbog smrti bliske osobe ili zbog ozljeda tijela ili oštećenja zdravlja ne može se prenijeti na drugu osobu (st.1.); i da se dospjeli iznosi naknade mogu prenijeti na drugoga ako je visina naknade određena pisanim sporazumom stranaka ili pravomoćnom sudskom odlukom (st.2.). Potpuno jednako je bilo propisano i odredbom čl.197. ZOO/91, koji je važio u vrijeme štetnog događaja.

14.1.) Međutim, naprijed navedene zakonske odredbe ne primjenjuju se na predmetni slučaj, to prije svega što se u predmetnom slučaju niti ne radi o naknadi štete u obliku novčane rente. Osim toga, u predmetnom slučaju riječ je o tužbi za naknadu imovinske štete koju je kao tužitelj, tj. kao oštećeni podnio D. K., koji je umro tijekom postupka, a parnicu je, u svojstvu tužitelja, nastavila njegova supruga kao njegova jedina zakonska nasljednica, koja je takvom utvrđena i rješenjem o nasljeđivanju broj O-682/2021 od 01. travnja 2021. godine. Dakle, tužbeni zahtjev tužitelja svodi se na isplatu već dospjele naknade imovinske štete – koja se odnosi na vremenski period od 01. travnja 2018. godine pa do 31. ožujka 2019. godine. S tim u svezi valja reći da je i navedena već dospjela naknada utužene imovinske štete u vidu izgubljene zarade trenutkom smrti oštećenog (D. K.) i prvotnog tužitelja u ovoj parnici prešla na njegovog nasljednika (Ž. K.), i to kao dio njegove ostavinske imovine, a navedeno je u skladu sa pravnim shvaćanjem VSRH izraženim u odluci Rev x-135/13.

14.2.) Slijedom navedenog sud prvog stupnja, kada je utuženi iznos dosudio supruzi oštećenog D. K., koja je nakon njegove smrti kao njegov nasljednik preuzela parnicu u svojstvu tužitelja, nije pogrešno primijenio naprijed navedenu odredbu na koju upire žalbom tuženik.

15.) S obzirom na sve naprijed navedeno pobijana odluka, kojom je tužitelju dosuđena utužena naknada imovinske štete, je pravilna i zakonita, pa joj tuženik neutemeljeno žalbom prigovara.

16.) Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to je onda pravilna i zakonita i odluka suda prvog stupnja o troškovima parničnog postupka, koju je sud prvog stupnja donio primjenom odredbe čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a, dosudivši tužitelju cjelokupni trošak koji je, u skladu sa vrijednošću predmeta spora uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12. i dr.), utvrđen po prvostupanjskom sudu potrebnim za vođenje predmetne parnice.

17.) Zbog svega naprijed izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

18.) Kako tuženik nije uspio sa izjavljenom žalbom ne pripada mu niti pravo na trošak njenog izjavljivanja pa mu isti nije niti dosuđen.

 

 

Bjelovar, 23. veljače 2023.

 

 

                                                                                                 Predsjednik vijeća

 

                                                                                                      Vladimir Šestak v. r.