1

Poslovni broj Gž Ovr-90/2023-2

 

Poslovni broj: Gž Ovr-90/2023-2

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R  J  E  Š  E  NJ  E

 

Županijski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Bruni Frankoviću, kao sucu pojedincu, u ovršnoj pravnoj stvari ovrhovoditelja E. & S. B. d.d., R., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Č. i partneri, odvjetnicima iz Z., protiv ovršenika G. G., Š., OIB:…, zastupanog po D. D. K., odvjetnici iz Š., radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog  suda u Šibeniku, poslovni broj: Ovr-11/2023-34 od 20. siječnja 2023., 23. veljače 2022.,

 

 

r i j e š i o    j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba ovrhovoditelja i potvrđuje rješenje Općinskog  suda u Šibeniku, poslovni broj: Ovr-11/2023-34 od 20. siječnja 2023.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda odgođena je provedba ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupaka koji se radi proglašenja ovrhe nedopuštenom vodi kod prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem: P-786/2022.

 

2. Protiv ovog rješenja žalbu, pravodobno, podnosi ovrhovoditelj. Žalbu podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede ovršnog postupka. U žalbi, u bitnome, navodi da je ovaj prijedlog za odgodu ovrhe prvenstveno usmjeren na odugovlačenje provedbe ovrhe. Ukazuje da je prijedlog za ovrhu utemeljen na ovršnoj ispravi-Ugovoru o kreditu broj: 5102893622 od 13.3.2006. i njegova Aneksa broj 1 od 20.01.2016. Navedenim Aneksom izvršena je konverzija valutne klauzule iz CHF u EUR, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15-dalje: ZID ZPK/15) i time je stvorena nova pravna osnova temeljem koje postoji ova njegova novčana tražbina, a što proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u predmetu poslovni broj: Gos-1/2019., pa pravno shvaćanje izraženo u presudi Suda Europske unije poslovni broj: C-407/18, na koje se poziva prvostupanjski sud nije primjenjivo u okolnostima konkretnog slučaja. U ovom je postupku već je utvrđeno da ovršna isprava sadrži nepoštenu odredbu, ali nacionalni sud pred kojim se vodi ovrha bez obzira na to nije u realnoj mogućnosti odgoditi ovrhu. Čak i da to nije utvrđeno kao u konkretnom slučaju pred sudom Europske unije, iz odgovora kojeg daje Sud Europske unije nedvojbeno proizlazi da bi nacionalni sud koji odgađa ovrhu, mogao tu ovrhu odgoditi isključivo nakon ispitivanja jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene. Iz pobijanog proizlazi da sud nije proveo ovakvo ispitivanje ovršne isprave, a stajalište suda prema kojem se ovrha odgađa samo na temelju činjenice da je pokrenut postupak proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom, bez da uvidom u dokumentaciju kojom raspolaže sud izvede procjenu eventualne osnovanosti/neosnovanosti takvih tvrdnji, ovrhovoditelj smatra pogrešnim. Osim toga, smatra i da u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjeni zakonski uvjeti iz odredbe čl. 65. OZ za odgodu ove ovrhe jer u konkretnom slučaju ovršenik nije učinio vjerojatnim nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete u slučaju provedbe ovrhe.

Žalbeni je prijedlog da se navedeno rješenje preinači na način da se kao neosnovan odbije prijedlog ovršenika za odgodu ove ovrhe uz naknadu troškova ove žalbe.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba ovrhovoditelja nije osnovana.

 

5. Tijekom ovog ovršnog postupka utvrđeno je:

 

- da je na prijedlog ovrhovoditelja, a temeljem ovršne isprave – Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102893622, solemniziran kod javnog bilježnika L. M. iz Š., pod poslovnim brojem: OU-156/2006 od 13.3.2006. koji postao ovršan 9.11.2018., te Aneksa broj 1 navedenom Ugovoru o kreditu, solemniziranog kod javnog bilježnika L. M. iz Š., pod poslovnim brojem: OV-360/2016 od 20.1.2016., koji je postao ovršan 9.11.2018., protiv ovršenika određena ovrha sada pravomoćnim rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda poslovni broj: Ovr-87/2019 od 7. veljače 2019. i to na nekretninama ovršenika i to k.č.br. 802/1, upisane u z.k.ul. 6753, K.O. Š., u naravi zgrada i pločnik neodvojivo povezano s vlasništvom posebnog dijela nekretnine i to 39. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom Etažno vlasništvo (E-39) 1. Stan u objektu D, ulaz 3, II. kat. stan br. 10, A/B, površine 78,33 m2, zabilježbom ovrhe u zemljišnim knjigama, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz novčanog iznosa dobivenog prodajom, a sve radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u ukupnom iznosu od 114.535.87 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka;

- da je 20. studenog 2020. ovršenik podnio prijedlog za odgodu ovrhe navodeći da su ovršne isprave na temelju kojih je protiv njega određena ova ovrha ništetni jer je u njima ovrhovoditelj, kao davatelj kredita ugovorio nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljeći svoju takvu tvrdnju na pravnim shvaćanjima Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pž-7129/2013 od dana 13. lipnja 2014.;

- da je zaključkom prvostupanjskog suda poslovni broj: Ovr-102/2021 od 28. ožujka 2022. ovšenik upućen u parnicu radi proglašenja ove ovrhe nedopuštenom, a koju parnicu je ovršenik i pokrenuo te se ona vodi kod prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem: P-786/2022.

6. Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem, kao osnovan prihvatio ovaj prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe i posljedično tome odgodio je provedbu ove ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupaka koji se kod prvostupanjskog suda vodi pod poslovnim brojem: P-786/2022., a sve povodom tužbe ovršenika, kao tužitelja protiv ovrhovoditelja, kao tuženika i to radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, zaključujući, u bitnome da su u ovom postupku kumulativno ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 65. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22 – dalje: OZ ).

 

7. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome - dodatno - po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. u vezi odredbe čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13,  28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP ), a sve u vezi odredbe čl. 21. st. 1. i odredbe čl. 50. st. 5. OZ na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi ovršnog postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijano rješenje pravilno i zakonito.

 

7.1. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na  bitne povrede odredaba parničnog ( ovršnog ) postupka valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba ovršnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju navedenih zakonskih odredbi, a kako niti sam žalitelj ni izrekom, a niti sadržajno ne ukazuje na određenu i konkretnu bitnu povredu odredaba ovršnog postupka koju je navodno počinio prvostupanjski sud ističući da žalbu podnosi i iz ovog zakonskog žalbenog razloga, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba ovršnog postupka. 

 

8. Niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

9. Odredbom čl. 141.c Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14 - dalje: Ustav RH), propisano da je ostvarivanje prava koja proizlaze iz pravne stečevine Europske unije, izjednačeno je s ostvarivanjem prava koja su zajamčena hrvatskim pravnim poretkom (st. 1.), da se pravni akti i odluke koje je Republika Hrvatska prihvatila u institucijama Europske unije primjenjuju u Republici Hrvatskoj u skladu s pravnom stečevinom Europske unije ( st. 2.), da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije ( st. 3.), da državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe s javnim ovlastima izravno primjenjuju pravo Europske unije ( st. 4. ).

 

9.1. Dakle, cijeneći sadržaj navedene ustavne odredbe jasno proizlazi zaključak prvostupanjskog suda da su hrvatski sudovi obvezni primjenjivati pravo EU i pravna shvaćanja utemeljena na pravu EU.

 

9.2. Obzirom na sadržaj žalbe ovrhovoditelja, sporno je, može li se pravno shvaćanje izraženo u presudi suda EU broj: C-407/2018 primijeniti i u ovom predmetu ovrhe i jesu li u konkretnom slučaju kumulativno ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 65. OZ za odgodu ove ovrhe.

 

10. U navedenom postupku donošenja prethodne odluke koji je rezultirao donošenjem presude Suda EU poslovni broj: C-407/2018, u predmetu K. c/a A. B. d.d., činjenični supstrat nacionalnog postupka bio je istovjetan predmetnom - ovrhovoditelj, bankarska institucija pokrenula je protiv korisnika kredita ovršni postupak temeljem ovršne isprave - ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, a u odnosu na čije odredbe je ovršenik prigovarao (djelomičnoj) ništetnosti.

 

10.1. Sud EU je, u analizi načela djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ), a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhu, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju da li odnosna nacionalna odredba slovenskog ovršnog zakona (koja je gotovo istovjetna odredbi čl. 65. stavku 1. OZ ) čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije (dakle Direktive Vijeća 93/13/EEZ), pa je posljedično tome zaključio da u procesnoj situaciji, kada sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ne može provoditi kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača, a koji u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu, već navedeno tek naknadno i eventualno može učiniti parnični sud kojemu se potrošač obrati tužbom za utvrđivanje ništetnosti takvih nepoštenih odredbi, i da je vjerojatno da će pljenidba nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe kao nepoštene, a šteta koju bi potrošač u tom slučaju i ostvario, no á posteriori, da bi kao vid pravne zaštite bila nepotpuna i nedovoljna i ne predstavlja ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe.

 

10.2. Dakle, cijeneći sadržaj načela djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i izraženog  pravnog shvaćanja Suda EU u presudi broj: C-407/2018 u kojoj izražava pravno shvaćanje da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu, to je evidentno da u istovjetnoj činjeničnoj i materijalno-pravnoj situaciji vezuje i prvostupanjski sud, a kako načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne direktive i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići.

 

10.3. Stoga je, ocjena i ovoga drugostupanjskog suda da će navedenom zahtjevu biti udovoljeno određivanjem odgode ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupaka koji je ovršenik, kao tužitelj pokrenuo kod prvostupanjskog suda protiv ovrhovoditelja, kao tuženika, a radi utvrđenja ništetnosti ovršnih isprava temeljem kojih je u ovom postupku protiv njega i određena ovrha, a koji se postupak vodi kod prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem: P-786/2022. Takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom u Zagrebu 11. ožujka 2022., kojim je zaključeno da je obveza ovršnog suda, u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.), a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe. No, kako je u konkretnom slučaju ovršenik zaključkom prvostupanjskog suda poslovni broj: Ovr-102/2021 od 28. ožujka 2022. upućen u parnicu radi proglašenja ove ovrhe nedopuštenom, a koju parnicu je i pokrenuo te se ona kod prvostupanjskog suda vodi pod poslovnim brojem: P-786/2022., to će ta sudska kontrola biti izvršena u tom postupku.

 

11. Obzirom na ovakvo pravno shvaćanje i nespornu činjenicu da bi ovršenik, kao potrošač, provedbom ove ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu budući bi prodaja predmetne nekretnine osigurane hipotekom bila dovršena prije pravomoćnog dovršetka navedenog parničnog postupaka koji je ovršenik, kao tužitelj protiv ovrhovoditelja, kao tuženika pokrenuo kod prvostupanjskog suda radi utvrđenja ništetnosti ovršnih isprava temeljem kojih je protiv njega u ovom postupku određena ovrha, ocjena je i ovog suda da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 65. OZ za odgodu ove ovrhe, a sve kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, radi čega je i žalbu ovrhovoditelja valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

 

12. Slijedom navedenog valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu  ovrhovoditelja i na temelju odredbe čl. 380. točke 2. ZPP u vezi odredbe čl. 21. st. 1. OZ riješiti kao u izreci ovog rješenja.

 

                                          Pula - Pola, 23. veljače 2023.

 

S u d a c:

 

Bruno Franković,v.r.