1

Poslovni broj Gž-2847/2019

 

 

              Poslovni broj Gž-2847/2019

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja  D.D., OIB:...., iz D. R., zastupanog po punomoćniku K. V., odvjetniku iz Z., protiv tuženika RH, OIB......, zastupane po ODO u Z,, G.-u. o., radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 37 Pn-1854/2017-99 od 21. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2023.,

 

p r e s u d i o    j e

 

1.Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 37 Pn-1854/2017-99 od 21. ožujka 2019. u točkama II.(I.) izreke za iznos od 23.359,21eura[1]/176.000,00 kuna (dvadeset tri tisuće tristo pedeset devet eura i dvadeset jedan cent/ sto sedamdeset šest tisuća kuna) te u točkama II.(II.), II.(III.) i II.(IV.) izreke.

2. Uvaženjem  žalbe tužitelja preinačuje se ista presuda u točkama II.(I.) i IV. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku RH isplatiti tužitelju D. D. na ime naknade nematerijalne štete iznos od 56.274,47 eura/ 424.000,00 kuna (pedeset šest tisuća dvjesto sedamdeset četiri eura i četrdeset sedam centi/ četiristo dvadeset četiri tisuće kuna) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od  4.112,66 eura (četiritisućestodvanaesteuraišezdesetišestcenti) /30.986,86 kuna (tridesettisućadevetstoosamdesetšestkunaiosamdesetšestlipa) sa zakonskom zateznom kamatom od  21. ožujka 2019. do isplate, dok se u preostalom dijelu  zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

3. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje ista presuda u točki III. izreke.

 

 

 

                                                                                    Obrazloženje

 

              1.Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju D. D. iznos od 6.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od  21. ožujka 2019. do isplate, u točki II. (I.) izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi naknade nematerijalne štete u iznosu od  600.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, u točki II.(II.) izreke je odbijen  zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos naknade materijalne štete od  6.000,00 kn za razdoblje od  16. svibnja 2001. do 20. ožujka 2019., u točki II. (III.)  izreke je odbijen zahtjev tužitelja za  isplatu izgubljene zarade u iznosu od 921.287,51 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini mjesečni iznos izgubljene zarade od dospijeća do isplate, u točki II.(IV.) izreke je odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženik isplaćuje izgubljenu zaradu od 16. ožujka 2019. pa ubuduće u iznosu od 4.756,01 kn mjesečno, i to najkasnije do svakog 15.-og u mjesecu za tekući mjesec,sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je u točki II. (V.) izreke odbijen zahtjev tužitelja za  nadoknadu parničnog troška. U točki III. izreke je odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška, dok je u točki IV. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

              2.Protiv presude su žalbu podnijele obje stranke, i to tužitelj pobijajući presudu u točkama II. i IV. izreke, pri čemu se pozvao na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14 i 70/19; dalje ZPP), , dok je tuženik podnio  žalbu protiv odluke o parničnom trošku iz točke  III. i IV. izreke prvostupanjske presude, bez naznake zakonom propisanog žalbenog razloga.

              3.Tužitelj u žalbi prije svega ukazuje da je naknada za pretrpljene fizičke bolove, za duševne bolove zbog naruženosti i straha dosuđena u preniskom iznosu te nije u skladu s mišljenjima medicinskih vještaka niti okolnostima konkretnog štetnog događaja. Navodi da je štetni događaj  nastao kada je bio u dobi od svega 21 godinu, tijekom služenja redovnog vojnog roka, uslijed propusta tuženika, da je pretrpio ozljede koje su rezultirale reamputacijom lijeve noge, nakon  čega su uslijedile operacije i fizikalna terapija, da je uslijed ozljede zaostala fantomska bol u lijevoj natkoljenici, smetnje usnivanja te osjećaj tjeskobe i potištenosti, da iz mišljenja vještaka različitih specijalnosti proizlazi da je zbog posljedica ozljeđivanja došlo do smanjenja njegove  životne aktivnosti od 75%. Naglašava da unatoč terapiji nije naviknut na protezu, s obzirom na zaostali geler koji mu radi probleme, a kojeg se liječnici ne usuđuju izvaditi, da mu se zbog toga stvaraju rane, te osjeća bolove, da živi na  četvrtom katu zgrade bez lifta što mu dodatno otežava kretanje, da dane provodi pred kompjuterom, da je prije štetnog događaja imao  ljubavne veze, što mu je danas znatno otežao jer se ne kreće među ljudima, da je prije štetnog događaja rekreativno igrao nogomet i bavio se  sportom, pa kada se sve okolnosti ovog slučaja uzmu u obzir, da proizlazi da je dosuđena naknada štete minimalna i neprimjerena. Glede uračunavanja osobne invalidnine u naknadu štete za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja  životne aktivnosti, navodi da se ta naknada može smatrati samo djelomičnom naknadom po toj osnovi, ali ne i konačnom. U tom dijelu smatra da je počinjena i bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer se prvotno spominje osobna invalidnina u iznosu od 2.359,30 kn, da bi se potom ustvrdilo da iz priloženih isprava proizlazi da  tužitelj prima invalidninu u iznosu od 1.829,30 kn pa da postoji proturječnost u razlozima presude. Smatra da je sud prvog stupnja, ukoliko je smatrao neosnovanim taj dio tužbenog zahtjeva, mogao provesti financijsko vještačenje, koji dokaz da je trebao predložiti  tuženik prema pravilima o teretu dokazivanja. Glede zaključka suda prvog stupnja da kod njega postoji preostala radna sposobnost u okviru koje bi mogao raditi na određenim poslovima, naglašava da iz nalaza i mišljenja vještaka medicine rada proizlazi da ima značajna ograničenja pri izboru posla jer mnoge aktivnosti, kao što su dugotrajno sjedenje i stajanje, često sagibanje te aktivnosti koje su opisane u nalazu, predstavljaju kontraindikaciju za obavljanje poslova. S obzirom na sva navedena ograničenja, da je nejasno kako je vještak zaključio da bi on bio sposoban obavljati određene poslove kao što je rad na računalu, na telefonskoj centrali, poslove portira ... Smatra da, s obzirom na utvrđena ograničenja, ne bi mogao  obavljati ni poslove na radnim mjestima koje je u svom nalazu opisao vještak medicine rada. U odnosu na pribavljene podatke Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, ističe da ti podaci nisu uzeli u obzir njegovo  zdravstveno stanje, pa gledajući to iz perspektive budućeg poslodavca, da nije za očekivati da bi ga neki poslodavac zaposlio na jedno od radnih mjesta koje se navode u dopisu, da bi mu dao propisanu plaću te ga maksimalno štedio, uzimajući u obzir sva njegova ograničenja. Tvrdi da sama činjenica postojanja potrebe za određenim radnim mjestom ne znači istovremeno da bi upravo on bio najpogodniji kandidat za takvo radno mjesto, neovisno o prednostima u zapošljavanju koja se  ne odnose na privatne poslodavce. Ističe da je nejasno što je, prema stajalištu suda, propustio učiniti da bi našao odgovarajući posao te naglašava da je predlagao provođenje novog vještačenja po vještaku medicine rada, koji prijedlog da je sud prvog stupnja neosnovano odbio. Osporava i odluku o parničnom trošku, smatrajući da je tužbeni zahtjev trebalo usvojiti pa posljedično tome i zahtjev za nadoknadu parničnog troška.

              4.Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

              5.Tuženik u žalbi  protiv odluke o parničnom trošku  (točke III. i IV. izreke) navodi da pravno shvaćanje suda prvog stupnja o primjeni čl. 154. st. 2. ZPP-a u nazočnom slučaju nije utemeljeno na tom propisu, jer da se takva odluka može donijeti kad stranka djelomično uspije u parnici. Navodi da je tužitelj uspio samo s razmjerno malim dijelom konačno postavljenog tužbenog zahtjeva pa smatra je dužan nadoknaditi tuženiku troškove zastupanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj  142/12 ,103/14 i 118/14; dalje Tarifa), u skladu s priloženim troškovnikom.

              6.Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i prihvatiti zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška, podredno u tom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovan postupak, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

              7.Žalba  tužitelja je  djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

              8.Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:

-da je tužitelj ozlijeđen kao ročnik 16. studenog 2000. godine u V.Sv. P. u O. kada se sa još 26 ročnih vojnika nalazio na nastavnom satu obuke čišćenja minobacača,

-da su se u vojarni za obuku ročnika koristila nastavna sredstva koja nisu bila ubojita, međutim, u prostoru za minobacače se našlo eksplozivno sredstvo koje je eksplodiralo, uslijed čega je stradalo 12 ročnika, između ostalih i tužitelj,

-da je tužitelj kao ročnik ozlijeđen u dobi od 21 godinu, da je u štetnom događaju zadobio traumatsku amputaciju lijeve bedrene kosti te da se radi o ozljedi koja je bila opasna po život i dovela do opasnog stanja šoka uslijed traume i iskrvarenja,

-da je tužitelj premješten iz O. b. O. nakon ranjavanja u KBC Z. gdje je boravio do 6. prosinca 2000. godine, tijekom liječenja je izvršeno nekoliko zahvata u općoj anesteziji, između ostalih i transplantacija kože, te je tijekom liječenja u bolnici psihijatar preporučio oblik psihoterapijskog liječenja,

-da je od 6. prosinca 2000. godine do 24. siječnja 2001. godine tužitelj boravio u KBC R., Zavodu tijekom kojeg boravka je osposobljen za aplikaciju proteze i hod uz pomoć štake,

-da je tužitelju Ministarstvo isplatilo akontaciju naknade štete u iznosu od 150.000,00 kn u ožujku 2001. godine,

-da je tužitelju rješenjem Ministarstva od 12. lipnja 2001. godine priznato pravo na osobnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 2.359,28 kn te ortopedski dodatak u mjesečnom iznosu od 943,71 kn te mu je istim rješenjem priznat status mirnodopskog vojnog invalida treće skupine s 90% oštećenja organizma stalno,

-da je tužitelj u štetnom događaju zadobio i akustičnu traumu te je bio izložen situaciji visokog stresogenog potencijala što je dovelo do razvoja akutne stresne reakcije te posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP),

-da je tužitelju rješenjem HZMO P. s. u K. od 23. listopada 2008. godine priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad,

-da je tužitelj stekao srednju stručnu spremu za zanimanje industrijskog mehaničara te je prije odsluženja vojnog roka bio zaposlen,

-da je tužitelju životna aktivnost značajno smanjena zbog posljedica ozljeđivanja u štetnom događaju i to u omjeru od 75%, od čega se 65% odnosi na posljedice traumatske amputacije lijeve noge, a 10% na posljedice akustične traume te razvoja akutne stresne reakcije te PTSP-a,

-da tužitelj živi s majkom koja o njemu brine i pomaže mu u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, da zbog prisutnosti gelera na prednjoj strani bataljka ima problema s korištenjem proteze,

-da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć u razdoblju od ozljeđivanja do 17. svibnja 2001. godine ukupno 600 sati, a od narečenog datuma mu je trajno potrebna tuđa pomoć dva sata dnevno,

-da iz nalaza vještaka specijalista medicine rada proizlazi da se  tužitelj nakon stradavanja dobro oporavio i rehabilitirao, da je osposobljen za aplikaciju proteze koju koristi, a s psihijatrijske strane se njegovo stanje također rehabilitiralo, tako da rijetko odlazi na psihijatrijske preglede i koristi anksiolitik,

-da iz nalaza istog vještaka proizlazi da je tužitelj radno sposoban za poslove koji ne zahtijevaju dugotrajno sjedanje i stajanje, često sagibanje, hodanje uz i niz stepenice, hod po neravnom ili kosom terenu, prisilne položaje tijela, uspinjanje na ljestve, rad koji zahtijeva čučanje i klečanje, rad na visini, rad na samohodnim strojevima, težak fizički rad u građevinarstvu, guranje kolica te nošenje tereta preko pet kilograma, ali da je tužitelj sposoban za rad na računalu (administrativni poslovi), za poslove na telefonskoj centrali, poslove portira, rad na aparatu za fotokopiranje, slaganje i razvrstavanje pismenih pošiljaka,

-da prema mišljenju vještaka ni psihičke tegobe niti šumovi u lijevom uhu ne utječu na tužiteljevu radnu sposobnost za obavljanje poslova koji su u nalazu navedeni,

-da iz dopisa Zavoda, P.u. K. od  23. travnja 2018. proizlazi da je na području K. županije u razdoblju od  2013. do 2018. tražen određeni broj radnika za radna mjesta na kojima je, prema ocjeni vještaka medicine rada, poslove tužitelj sposoban obavljati, konkretno 333 radnika, pretežito za poslove  administrativnog službenika,

-da  tužitelj nakon štetnog događaja nije  pokušao naći  zaposlenje, ni preko Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, niti na neki drugi način,

-da je tužitelj od Ministarstva u razdoblju od lipnja 2001. do listopada 2017. primao ortopedski dodatak i osobnu invalidninu, te je za to razdoblje, na ime osobne invalidnine primio iznos od  377.222,13 kn, a za razdoblje od  studenoga  2017. do veljače 2019. još iznos od  29.268,80 kn, dakle ukupno iznos od  406.490,93 kn,

-da je presudom suda prvog stupnja, koja je u tom dijelu potvrđena presudom ovog suda posl .broj Gž-729/2016 od 7.travnja 2017., majci tužitelja (u tom stadiju postupka 1.tužiteljici) dosuđena naknada štete zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe u iznosu od 150.000,00 kn sa zateznom kamatom, dok je tužitelju D. D. dosuđena naknada za tuđu njegu i pomoć za razdoblje od 7. svibnja 2001. do 29.siječnja 2016.u iznosu od 105.600,00 kuna, a od 1.veljače 2016.renta u iznosu od 600,00 kuna mjesečno.

9.Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da u nazočnom slučaju ne postoji doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja,budući da se tužitelj nalazio na odsluženju redovnog vojnog roka, da je obavljao redovne zadatke na koje su ga uputili za to nadležni časnici, da se eksplozivna naprava nije smjela nalaziti u prostoru u kojemu su ročnici bili dužni proći obuku čišćenja minobacača pa ocjenjuje da tužitelju pripada pravo na naknadu štete u cijelosti. Glede visine štete, nakon analize nalaza i mišljenja vještaka kirurga, neurologa, otorinolaringologa i psihijatra, ocjenjuje da bi tužitelju pripadalo pravo  na naknadu za pretrpljenu nematerijalnu  štetu u iznosu od 555.000,00 kn i to za pretrpljene fizičke bolove  iznos od 19.000,00 kn, strah 22.000,00 kn,  za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti iznos od 74.000,00 kn, a za  duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 440.000,00 kn, sukladno odredbi čl. 200. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- u nastavku teksta: ZOO). Pritom ocjenjuje da bi se osobna invalidnina trebala uračunati u naknadu za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, jer je to svojevrsna naknada za oštećenje organizma, pa s obzirom na činjenicu da je tuženik u izvansudskom postupku isplatio tužitelju iznos od 150.000,00 kuna te da je tužitelj u razdoblju od lipnja 2001. do veljače 2019. primio na ime osobne invalidnine iznos od 406.490,93 kune, zaključuje da je tužitelju u cijelosti namirena nematerijalna šteta.

10.Glede zahtjeva za izgubljenu zaradu, sud prvog stupnja na temelju nalaza i mišljenja vještaka medicine rada utvrđuje da kod tužitelja postoji preostala radna sposobnost za obavljanje određenih poslova koji su u nalazu detaljno opisani, pa da bi tužitelj mogao raditi na tim poslovima. S obzirom na utvrđenje da su na području županije u kojoj prebiva tužitelj traženi radnici za obavljanje upravo onih poslova koje bi mogao u okviru preostale radne sposobnosti obavljati i tužitelj, a kako tužitelj nije ni pokušao pronaći zaposlenje nakon štetnog događaja, zauzima stajalište da tužitelj nije dokazao da je poduzeo sve da bi štetu po toj osnovi barem umanjio. Stoga ocjenjuje da ne postoji odgovornost tuženika za štetu koju tužitelj trpi zbog gubitka na zaradi pa u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

11.Glede zahtjeva za naknadu materijalne štete, zbog tuđe pomoći i njege, na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđuje da tužitelju pripada pravo na naknadu za ukupno 600 sati pružene njege i pomoći pa primjenom odredbe čl. 195.st. 2. u svezi s čl. 188. ZOO-a tužitelju dosuđuje naknadu u iznosu od 6.000,00 kn, koliko je tužbenim zahtjevom zatraženo (10,00 kn po satu), a kamatu na iznos naknade za tuđu njegu i pomoć dosuđuje od dana donošenja prvostupanjske presude.

12.Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 2.  ZPP-a, na način da je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, pri čemu je cijenjena okolnost da je tužbeni zahtjev tužiteljice N. D. u cijelosti prihvaćen, da je tuženik ustrajao na prigovoru suodgovornosti tužitelja za nastanak štetnog događaja, a koji prigovor je u konačnici ocijenjen neosnovanim te da su troškovi tužitelja bili znatno veći od troškova tuženika.

13.Ovaj sud prihvaća kao pravilno stajalište suda prvog stupnja da u nazočnom slučaju ne postoji doprinos tužitelja nastanku štete i štetnog događaja, zbog čega tužitelj ima pravo na naknadu štete u punom iznosu. Naime, tužitelj je teško stradao kao ročnik, prilikom obuke, u trenutku štetnog događaja su se u prostoru gdje je trebao biti održan nastavni sat obuke čišćenja minobacača nalazili samo ročni vojnici, bez časnika, u tom prostoru se nalazila eksplozivna naprava, iako su se smjela nalaziti samo nastavna sredstva koja nisu ubojita, ročnici nisu znali da se radi o ubojitom sredstvu pa okolnost što su ročnici (pa tako i tužitelj) uzeli u ruke eksplozivnu napravu se ne može smatrati doprinosom nastanku štetnog događaja. Pritom treba naglasiti da su časnici koji su bili zaduženi za nadzor ročnika upravo zbog propuštanja nadzora oglašeni krivima presudom Vojno – stegovnog suda u Zagrebu, broj VPS.133/01 od 17. siječnja 2002. godine, dok se o njihovoj kaznenoj odgovornosti u konačnici odlučilo odbijanjem optužbe zbog nastupanja apsolutne zastare. U istom kaznenom postupku je tužitelj oslobođen optužbe da bi iz nehaja na mjestu gdje je bilo okupljeno više osoba, općeopasnim sredstvom izazvao opasnost za tijelo ljudi, čime su prouzročene teške tjelesne ozljede više osoba, pri čemu je zauzeto stajalište da tužitelj ne snosi krivnju za štetni događaj jer nije znao da u ruci drži općeopasno sredstvo niti su to znali ostali ročnici koji su bili u istoj prostoriji. Konačno, o neosnovanosti tuženikovog prigovora suodgovornosti tužitelja za štetu, ovaj sud je izrazio pravno stajalište u presudi Gž-729/2016 od 5.travnja 2017. kojom je djelomično potvrđena prvostupanjska presuda.

14.Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da je pri obračunu naknade za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti potrebno uračunati osobnu invalidninu koja je tužitelju priznata rješenjem Ministarstva od 12. lipnja 2001. godine. Naime, prema odredbi čl. 34. Zakona o mirovinskom osiguranju („NN“ 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10 – pročišćeni tekst, 61/11, 114/11, 76/12 i 133/113 u nastavku teksta ZMO), invalidnost postoji kada je kod osiguranika radna sposobnost trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravome osiguraniku (profesionalna nesposobnost za rad), a invalidnost postoji i kada kod osiguranika zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak sposobnosti za rad (opća nesposobnost za rad). Kada je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, utvrđuje se preostala radna sposobnost pod uvjetima koji su propisani tim zakonom.

15.Međutim, pogrešno je stajalište da se osobna invalidnina uračunava u naknadu štete u nominalnom iznosu pa je posljedično tome pogrešan i zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj glede naknade nematerijalne štete namiren u cijelosti. Naime, okolnost da tužitelj prima naknadu po osnovi invalidnine treba uzeti u obzir pri odlučivanju o visini naknade za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, ali samo kao jedan od parametara koji utječu na visinu naknade. U protivnom bi visina naknade za taj vid štete bila zavisna o duljini razdoblja primanja naknade (posredno i o duljini trajanja sudskog postupka), što zasigurno ne može biti ispravan način uračunavanja. Prema stajalištu ovog suda, a imajući u vidu sve okolnosti ovog slučaja, narečena okolnost utječe na visinu štete u omjeru od 20% pa za taj postotak treba umanjiti naknadu koja za taj vid štete pripada tužitelju.

16.Glede visine nematerijalne štete koja pripada tužitelju, treba reći da s osnovom tužitelj u žalbi ukazuje da sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve odlučne okolnosti (osim pri utvrđivanju naknade za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti), prije svega vrlo mladu životnu dob u kojoj je tužitelj ozlijeđen te težinu posljedica koje su ostale u tjelesnoj i duševnoj sferi tužiteljevog života.

17.Prema ocjeni ovog suda, tužitelju pripada pravo na naknadu za pretrpljene fizičke bolove i strah u iznosu od po 30.000,00 kuna, koliko je tužitelj postavio tužbenim zahtjevom pa s obzirom na naknadu koju mu je priznao prvostupanjski sud, proizlazi da ima pravo na daljnji iznos pravične novčane naknade od 19.000,00 kuna (za fizičke bolove iznos od 11.000,00 kuna i strah 8.000,00 kuna). Naime, tužitelj je nastradao na način da mu je u ruci eksplodirala eksplozivna naprava, ozljeda koju je pretrpio je bila opasna po život, zaprimljen je u bolnicu u stanju šoka te je podvrgnut operaciji reamputacije lijeve noge. Tijekom liječenja je trpio različite neugodnosti, više zahvata je obavljeno u anesteziji, pretrpio je i akustičnu traumu te se razvio posttraumatski stresni poremećaj zbog kojeg se liječio kod psihijatra. Zbog načina ozljeđivanja tužitelj je pretrpio smrtni strah koji je imao objektivnu podlogu, a koji je u blažem obliku bio prisutan i tijekom liječenja. Sve navedene okolnosti upućuju na zaključak da dosuđena naknada po ovim osnovama nije primjerena okolnostima ovog slučaja.

18.Nasuprot tome, dosuđena naknada za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti je primjerena, jer je sud prvog stupnja pravilno valorizirao bitne okolnosti, prije svega vrlo mladu životnu dob tužitelja te okolnost da je zbog štetnog događaja tjelesno hendikepiran na način koji je vrlo uočljiv, što tužitelju nanosi velike duševne bolove.

19.U odnosu na naknadu za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, treba navesti da je za taj vid štete, prema stajalištu ovog suda, naknada štete primjerena u iznosu od 550.000,00 kuna. Tužiteljeva životna aktivnost je smanjena u vrlo visokom stupnju (75%), njegov život nakon ozljeđivanja je potpuno promijenjen, zbog gubitka noge te ostalih trajnih posljedica tužitelj mnoge aktivnosti koje je prije obavljao sada  ne može upražnjavati, a u obavljanju mnogih aktivnosti je ograničen. Tužitelj je teško nastradao u osjetljivoj mladoj dobi, pred njim je trebao biti dugi aktivni život, kako u radnoj, tako i privatnoj sferi, a što se sve na grubi način izmijenilo. Iako je tužitelj vremenom prilagodio svoj život nastalim okolnostima, to nije u većoj mjeri umanjilo njegove tegobe i duševne bolove. Međutim, kako je već navedeno, u ovaj vid štete treba uračunati, odnosno uzeti u obzir naknadu-osobnu invalidninu ( u omjeru od 20%) pa proizlazi da za taj vid štete tužitelju pripada pravo na naknadu  u iznosu od 440.000,00 kuna.

20.Dakle, tužitelju bi pripadalo pravo na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 574.000,00 kuna, no kako je tuženik u izvansudskom postupku isplatio tužitelju iznos od 150.000,00 kuna, proizlazi da je tužbeni zahtjev u tom dijelu osnovan za iznos od 424.000,00 kuna/56.274,47 eura.

21.U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade, sud prvog stupnja je utvrdio relevantne činjenice u okviru dokaznih prijedloga stranaka (čl.7. ZPP-a) te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je u tom dijelu zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim. Naime, tužitelj je u ovom postupku trebao dokazati da krivnjom tuženika gubi na zaradi koja se ogleda kao razlika između invalidske mirovine koju prima i plaće koju bi ostvarivao na radnom mjestu da nije bilo štetnog događaja. Takva razlika bi tužitelju pripadala pod pretpostavkom da zbog posljedica štetnog događaja nije sposoban za rad, odnosno da se ne može zaposliti. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da je na tužitelju bio teret dokaza o tome u smislu odredbe čl.219.ZPP-a pa tužitelj bez osnove u žalbi pokušava takav zaključak osporiti.

22.Točni su navodi tužitelja da je predložio provođenje novog vještačenja po vještaku medicine rada, međutim, i prema stajalištu ovog suda u nazočnom slučaju nisu bile ostvarene zakonske pretpostavke za provođenje novog vještačenja, budući da je nalaz imenovanog vještaka bio jasan i detaljno obrazložen. Prema nalazu bi proizlazilo da , unatoč posljedicama štetnog događaja, kod tužitelja postoji preostala radna sposobnost za obavljanje određenih poslova koji su u nalazu detaljno navedeni. U odnosu na to pitanje su pribavljeni podaci Zavoda o potrebama za radnicima koji bi obavljali takve poslove za koje ne postoje kontraindikacije kod tužitelja, a tužitelj  na te okolnosti nije predlagao daljnje dokaze. Stoga, pored činjenice da se tužitelj nije prijavio na Zavod, niti se pokušao na neki drugi način zaposliti u okviru preostale radne sposobnosti, a da je s druge strane oglašavana potreba za radnicima koji bi obavljali poslove na kojima je mogao raditi i tužitelj, valja zaključiti da tužitelj nije dokazao da se nakon štetnog događaja nije mogao zaposliti i na taj način ostvarivati zaradu, a u kojem slučaju bi imao pravo na naknadu štete od tuženika, na temelju odredbe čl. 195. ZOO/91..

23.Glede odluke o parničnom trošku, valja istaći da se zbog preinačenja prvostupanjske presude i djelomičnog uvaženja žalbe tužitelja promijenio uspjeh stranaka u sporu, a što se odražava i na odluku o parničnom trošku. Prije svega treba naglasiti da su u prvom dijelu postupka, do donošenja prvostupanjske presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4947/11 od 29. siječnja 2016. kao  tužitelji sudjelovale dvije osobe, D. D. i N. D., da je tom presudom pravomoćno tužiteljici N.D. dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosu od  150.000,00 kn sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, a tužitelju D. D. je pravomoćno dosuđen iznos od 105.600,00 kn sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, na ime rente za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 7. svibnja 2001. do 29. siječnja 2016., dok je dio presude ukinut te je u ponovljenom postupku sudjelovao kao tužitelj D. D..  Podneskom od 3. ožujka 2015. tužitelj je postavio tužbeni zahtjev u objektivnoj kumulaciji nakon čega je vrijednost predmeta spora prema zbroju iznosila 1.057.971,00 kn. Odlučujući u granicama zahtjeva za nadoknadu parničnog troška kojeg je tužitelj specificirao u troškovniku, proizlazilo bi da  bi tužitelj, da je u cijelosti uspio u sporu, imao pravo na nadoknadu slijedećeg troška: nagrada odvjetnika za podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora od 12. ožujka 2001. u iznosu od 8.040,00 kn prema Tbr. 28. Tarife,  za sastav tužbe nagrada u iznosu od 8.040,00 kn prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za sastav podnesaka od 14. lipnja 2011., 2. ožujka 2015. i 16. ožujka 2018.  nagrada u iznosu od  po 500,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife. Prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife odvjetniku pripada pravo na nagradu u istom iznosu kao za sastav tužbe za najviše četiri obrazložena podneska pa je tako tužitelju priznata nagrada u punom iznosu za sastav podnesaka od 15. veljače od 2012. ( 8.040,00 kn), 13. svibnja 2013. (5.000,00 kn) te 26. veljače 2018. i 20. srpnja 2018. (po 5.851,51 kn), dok je za podnesak od 7. ožujka 2014. priznata nagrada prema  Tbr. 8. toč. 3. Tarife od 500,00 kn. Tužitelju nadalje pripada pravo na  nagradu odvjetnika za pristup na ročište održano 17. lipnja 2003. u iznosu od 4.020,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 2. Tarife, za ročište održano 13. ožujka 2013. u iznosu od 8.040,00 kn, za ročišta održana  6. svibnja 2015. i 20. siječnja 2016. nagrada u iznosu od po 6.436,60 kn za svako, te za ročišta održana  16. travnja i 20. rujna 2018. po  5.851,00 kn za svako, sve primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Ukupan trošak zastupanja iznosi  79.456,20 kn, pa kako je tužitelj u konačnici uspio sa svojim zahtjevom u omjeru od oko 30%, proizlazi da mu pripada pravo na trošak zastupanja odvjetnika u iznosu od  23.836,86 kn te pored toga trošak vještačenja u iznosu od  7.150,00 kn, odnosno ukupan trošak od  30.986,86 kn, odnosno 4.112,66 eura.

24.Pritom treba naglasiti da je tužitelj glede osnove svog zahtjeva, dakle odgovornosti tuženika za štetu koju je pretrpio u štetnom događaju uspio u cijelosti, da tuženik kojeg po zakonu zastupa državni odvjetnik nije imao posebne izdatke, osim plaćanja troška jednog vještačenja, pa  tužitelju pripada pravo na trošak postupka srazmjerno uspjehu u sporu primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a. Drugačija odluka, koja bi bila donesena na štetu tužitelja, bi dovela do povrede čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine Međunarodni ugovori" 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10), o čemu je doneseno više odluka Europskog suda za ljudska prava ( npr. Klauz protiv Hrvatske).

25.Zbog izloženog je valjalo presudu suda prvog stupnja u točki  III. izreke potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, a u točki IV. izreke preinačiti i priznati tužitelju parnični trošak srazmjerno uspjehu u parnici primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

26.Presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke je kao nepobijana ostala neizmijenjena.

U Rijeci, 22. veljače 2023.

                                                       

PREDSJEDNICA VIJEĆA

                                                                                                                Helena Vlahov- Kozomara