Poslovni broj: 25 : P-792/2021 

RePUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Crikvenici

Kralja Tomislava 85a

51260 Crikvenica

Poslovni broj: 25 : P-792/2021 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, u ime Republike Hrvatske, po sucu tog suda Kristini Pavelić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. K., (OIB: ...) iz V., i Z. K., (OIB: ...) iz V., tužitelji zastupani po punomoćniku R. A., odvjetniku u C., protiv tuženika  M. B. (OIB: ...) iz C., zastupan po punomoćnici K. T., odvjetnici u C., radi isplate, nakon rasprave zaključene 17.siječnja 2023. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 22.veljače 2023.

p r e s u d i o   je             

              I              Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženom da tužiteljima isplati iznos od 26.174,72 eura / 197.213,43 kuna [1], te zakonsku zateznu kamatu obračunatu na taj iznos od dana 06.09.2018.g. pa do isplate tužiteljima, kao i da tužiteljima nadoknadi troškove postupka za zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana donošenja prvostepene presude pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.“

              II               Nalaže se tužiteljima da tuženiku naknade trošak ovog parničnog postupka u iznosu od  1.224,28 eura / 9.375,00 kuna u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.U svojoj tužbi, zaprimljenoj na ovom sudu 27.kolovoza 2021. tužitelji navode da je tuženi B. M. je kao prodavatelj kupoprodajnim ugovorom zaključenim 06.09.2018. K. P. kao kupcu sa druge strane prodao i 6/108 suvlasnička djela nekretnine na nekretnini „Poslovnoj prostoriji u prizemlju” (E-5) koja se nalazi u zgradi sagrađenoj na k.č.br.284/1 iz z.k.ul.br.1687 k.o. C., a koji suvlasnički dio da je neovisno o z.k. upisu stvarno vlasništvo tužitelja, a što je tuženom jako dobro poznato, budući su tužitelji koji su bračni drugovi samo za kupnju tog djela nekretnine isplatili R. H. kao tadašnjem prodavatelju kupoprodajnu cijenu od 197.213,43.kuna (što je cc-a u visini preko 26.000,00.EUR-a za po ugovoru 5.m2) dok se tuženi u dogovoru sa tužiteljima čitavo vrijeme samo fiktivno vodio kao kupac iako su u naravi stvarni kupci, bili upravo tužitelji, što je među strankama bilo nesporno, budući se bez tog fiktivnog sudjelovanja i tuženog kao kupca zajedno sa tužiteljima, kupoprodajni ugovor sa R. H. nije mogao zaključiti, a u svezi čega postoje mnogobrojni dokazi, poglavito uplatnice, svjedoci i dr. sa kojima se sve to može dokazati. Ukupna ugovorena kupoprodajna cijena da je bila 591.640,30.kuna, od čega na tuženog otpada 1/3 tj. 197.213,43.kuna, a koju ukupnu kupoprodajnu cijenu su u smislu dogovora sa tuženim tužitelji cijelosti isplatili prodavatelju. Tužitelji da su bračni drugovi, pa se radi o njihovoj bračnoj tečevini, svakog u 1/2 dijela, da su nakon kupnje i taj dio nekretnine preuredili i namjestili, izvršivši u isti velika ulaganja, a što sve to među strankama to nije bilo sporno do kupoprodaje K. P. od 06.09.2018. Tada da je tuženi iskoristio taj svoj fiktivni položaj, te dobru vjeru tužitelja, te je navedenom kupoprodajom od 06.09.2018. otuđio i taj dio nekretnine, ostvarivši time stjecanje bez osnove, sa kojim je tužiteljima nanio veliku štetu koja premašuje naprijed navedeni očiti iznos 197.213,43.kuna, budući bi na isti trebalo pribrojiti pripadajuće zatezne kamate, te ostale štete koje iz toga za tužitelje proizašle, pa tako i u pogledu troškova u svezi izvršenih ulaganja i uređenja u taj dio poslovnog prostora, plaćen po tužiteljima porez na promet nekretnina na taj dio nekretnine i dr. Glede svega toga da je očito da tužitelji imaju pravo na naknadu barem iznosa od 197.213,43.kuna kojeg im je tuženi dužan isplatiti zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom obračunatom na taj iznos od 06.09.2018.g. pa do isplate bilo po osnovu naknade štete, bilo po osnovu stjecanja bez osnova ili nekog drugog pravnog osnova, imajući u vidu da sud i tako nije vezan pravnim osnovom koju tužitelj navede. Tužitelji potražuju trošak parničnog postupka.

2.U svojem odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava navode iz tužbe, te da se protivi tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti. Da je netočno da su tužitelji stvarni vlasnici suvlasničkog dijela 6/108 kojeg je tuženik M. B. prodao kupcu K. P. po kupoprodajnom ugovoru od 06.09.2018., jer je isti bio suvlasnik navedenog poslovnog prostora ukupno u 60/108 dijela, time da je prije zaključenja kupoprodajnog ugovora 28.07.2009., u kojem su stranke ovog postupka bili kupci, a prodavatelj R. H., tuženik bio upisan kao suvlasnik u 54/108 dijela, a pravo suvlasništva u 6/108 dijela stekao je uknjižbom temeljem navedenog ugovora, a ne postoji pravna osnova po kojem su tužitelji na bilo koji način mogli steći „stvarno“ suvlasništvo tog suvlasničkog dijela nekretnine. Tuženik, kao suvlasnik navedenog poslovnog prostora da je, cijelo vrijeme i prije zaključenja ugovora 28.07.2009. davao je u zakup svoj suvlasnički dio navedenog poslovnog prostora upravo trgovačkom društvu čiji su vlasnici i osnivači tužitelji. Iz Ugovora zaključenog 26.03.2018. da jasno proizlazi da se je zakupac odrekao bilo kakvog potraživanja vezano za adaptaciju i uređenje tog prostora. Međutim, nakon što je tuženik prodao cijeli svoj suvlasnički dio kupcu K. P., tužitelji da su putem punomoćnika, odvjetnika R. A. dostavili tužitelju dopis 21.01.2019. odnosno opomenu pred tužbu navodeći kako je 6/108 dijela poslovnog prostora njihovo stvarno vlasništvo, te kako od njega potražuju iznos od 197.213,43 kuna, kako trpe štetu u poslovanju zbog te prodaje, između ostalog i zbog troškova ulaganja u tu nekretninu. Na taj dopis, tuženik da se putem punomoćnice, odvjetnice K. T. očitovao 30. siječnja 2019. i taj dopis dostavljen je punomoćniku tužitelja, međutim odgovor na taj dopis tuženik nikada nije dobio, kao niti dokumentaciju koju je tražio da mu se dostavi, a na koju su se tužitelji pozivali u dopisu od 21.01.2019. Tuženik kao suvlasnik ukupno u 60/108 dijela poslovnog prostora, putem odvjetnice S. M. M., da je bio pokrenuo kod Općinskog suda u Crikvenici u odnosu na ovdje tužitelje, postupak radi razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina, a o istome je dopisom od 09.03.2016. obaviješten i zakupnik trgovačko društvo K. d.o.o., direktor kojeg je upravo tužitelj D. K.. Iz tog dopisa da  je vidljivo da odvjetnica S. M. M. dopis upućuje u ime ovdje tuženika, kao suvlasnika tog prostora u 60/108 dijela. Iz dopisa trgovačkog društva K. d.o.o., koje dopise je kao direktor potpisivao tužitelj D. K., primjerice iz dopisa od 15.01.2016. da proizlazi kako je primio na znanje stav tuženika kako nema namjeru sklopiti novi Ugovor za „dio prostora u njegovom vlasništvu“, a iz dopisa od 02.03.2016. da isti navodi kako bi bilo korisno u „međuvremenu definirati fizičku diobu poslovnog prostora u idealnom vlasništvu“. Vezano za potraživanje tužitelja po ovoj tužbi, tuženik je naveo da je isto potraživanje u cijelosti neosnovano. Niti prije zaključenja Ugovora sa R. H., a niti nakon zaključenja tog Ugovora da nije došlo do zasnivanja niti obveznopravnog, a niti stvarnopravnog odnosa između stranaka za suvlasnički dio 6/108 dijela, koji suvlasnički dio je tuženik stekao uknjižbom po zaključenom Ugovoru od 28.07.2009. Tuženik tužiteljima ništa ne duguje ni po kojem osnovu, a u konkretnom slučaju tuženik ističe i prigovor zastare. Tuženik potražuje trošak parničnog postupka.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u kupoprodajni ugovor ( str. 4-10 spisa ), uplatnice ( str. 12-14 spisa), opomenu s uplatnicom ( str. 15 spisa), obračun kamata primjenom jednostavnog kamatnog računa ( str. 16 spisa), ugovor o kupoprodaji nekretnina od 6.rujna 2018. ( str. 17-20 spisa), izvadak iz zemljišne knjige za z.k.ul. 1687 k.o. C. ( str. 21-28 spisa ), dopis ( str. 29 spisa), prijedlog za razvrgnuće suvlasničke zajednice ( str. 38-39 spisa), ugovor o zakupu poslovnog prostora od 26.ožujka 2018. ( str. 40-48 spisa), dopis ( str. 50 spisa), dopis ( str. 51 spisa), dopis ( str. 52 spisa), dopis ( str. 53 spisa), te je saslušao parnične stranke.

4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 dalje u tekstu ZPP), sud je odlučio kao u izreci ove presude.

5. U svojem svjedok R. C. je iskazao da je bio pravni zastupnik konkretno gospodina D. K., a radilo se o pravnom poslu kupoprodaje zaostalog suvlasničkog dijela od R. H., a kojeg je R. H. imala u poslovnom prostoru nekadašnja kavana Š., u ul. Š. šetalište C.. Da se ne sjeća točno, koji je udio imala R. H. a misli da se radilo o 1/6 dijela, 15-tak m2. Gospodin K. da je odlučio kupiti suvlasnički dio od R. H., a rekao mu je da je razgovarao sa nekim u V. R. H. gdje da mu je rečeno da se kao kupci moraju pojaviti svi preostali suvlasnici, zbog jednostavnije kupoprodaje, da je to provjeravao i to je tako i bilo. Da su se kao kupci pojavili D. K., njegova supruga i M. B. s time da se M. B. pojavio kao fiktivni kupac iz već opisanih razloga. Kada se sklopio kupoprodajni ugovor gospodin K. i njegova supruga su isplatili cjelokupnu kupoprodajnu cijenu, a gospodin B. M. da nije sudjelovao u isplati kupoprodajne cijene. On da je njemu rekao da to njega ne zanima, da nema novaca, da ne bi sudjelovao u kupoprodajnoj cijeni, a ukoliko se treba javiti kao fiktivni kupac da će se javiti. Na kraju da je gospodin M. B. prodao dio na kojeg je bio upisan i prije kupoprodaje sa R. H., zajedno sa ovim dijelom od R. H., koji je bio stvarno vlasništvo gospodina K.. Neposredno prije ove kupoprodaje da se obratio M. B., usmeno, te mu je rekao da se mora riješiti ovaj suvlasnički dio, a s obzirom da tvrtka tužitelja više nije bila u zakupu predmetnog poslovnog prostora, na što mu je M. B. rekao da je to u redu i da se mora konzultirati sa svojom odvjetnicom K. T.. Da mu pokazao darovni ugovor, možda mu ga je i dao, a kojim bi se izvršio prijenos suvlasničkog dijela koji je bio od RH i fiktivno je prešao na M., a darovnim ugovorom bi prešao na tužitelje. Međutim tuženik da je svoj suvlasnički dio i ovaj dio stečen od RH prodao K. P.. Suvlasnički dio da je stajao u povjerenju na tuženiku, stranke su bile u iznimno dobrim odnosima, tužitelj je kupovao suvlasničke udjele u toj kući, odnosno nekakve prostore kojim je proširivao kavanu pa se taj suvlasnički dio trebao jednom riješiti kroz etažiranje, nije bilo prijeporno što je čije. Gospodin B. da je govorio da nema šanse da to proda ali je ipak na kraju prodao, a pri tome misli da je to govorio za svoj suvlasnički dio. Bilo je govora o diobi tog poslovnog prostora, te bi B. M. odvojio svoj dio i to onaj koji mu pripada u stvarnosti. Iz povjerenja i očekivanog dijela taj dio kupljen od RH nije se nikada prepisao sa M. na gospodina K.. Gospodin M. B. da je bio iznajmio svoj stvarni suvlasnički dio tvrtki od gospodina K., a prijeporni suvlasnički dio nije utjecao na cijenu zakupa. Gospodin M. B. da je bio iznajmio samo svoj suvlasnički dio, stvarni suvlasnički dio, a ne i ovaj stečen od RH jer se znalo da to nije njegovo. Cijenu da su bili odredili i po nekakvim tržišnim uvjetima, a tužitelj je plaćao i više od toga. Porez na promet nekretnina, a kod kupnje suvlasničkog dijela R. H. da platio je D. K.. Ovo zna jer se bilo kasnilo sa plaćanjem poreza pa mu se bio obratio M. i rekao mu je neka kaže D. da to plati jer da M. sa time nema ništa. Na upit po čijem je zahtjevu sastavio Darovni ugovor, a kojeg je spominjao u svojem iskazu svjedok je iskazao da je to on predložio, na način da je rekao gospodinu K. da bi bilo dobro da se to riješi, jer više nije bilo ljubavi. O činjenicama o kojima je iskazivao, misli da ne postoje pisani dokumenti osim uplata, tko je plaćao kupovninu i ostalo, ali to pretpostavlja. Od zaključenja kupoprodajnog ugovora sa RH stranke da nisu riješile svoje odnose jer je između njih bio odnos povjerenja, i očekivalo se etažiranje odnosno dioba kroz koje bi se to riješilo. Da formalno kao punomoćnik nije putem suda pokretao diobu, ali da su puno puta na terenu razgovarali kome bi koji dio fizički pripao. To su razgovarali gospodin B. i K.. Da mu je poznato da se bila pokretala nekakva dioba odnosno postupak razvrgnuća, ali o tome ne zna. Sve je to trajalo jer je bio problem kako će se to legalizirati, propisi su kočili da se od jednog prostora naprave dva i zato je to trajalo. Tužitelji su također svoj suvlasnički dio kojeg su imali na poslovnom prostoru prodali tom istom gospodinu P.. Nadalje je iskazao da prije ovog ugovora o zakupu poslovnog prostora je sastavljao strankama ugovore o zakupu poslovnog prostora. Da nije u te ugovora o zakupu poslovnog prostora unosio da bi nešto bilo ili ne bi bilo stvarno vlasništvo M. B. iz već iznesenih razloga, jer se očekivalo etažiranje poslovnog prostora ali i cijele kuće. D. K. je kupovao i druge fizičke dijelove, pripojio ih je toj kavani i to više ništa nije odgovaralo stanju u zemljišnim knjigama. Prostor da je dakle izvorno imao određeni broj kvadrata, dalje je D. kupovao i dograđivao, a M. je uvijek iznajmljivao ono što je realno bilo njegovo, izvorno po vlasničkom listu opet bez suvlasničkog udjela od R. H.. Po njemu stvarno stanje ne odgovara vlasničkom listu onom priloženom zadnjem ugovoru o zakupu poslovnog prostora, niti po površini jer se površina mijenjala niti po suvlasničkom udjelu. Ono što je napisano u ugovoru o zakupu poslovnog prostora, kao predmet zakupa podrazumijevalo se da M. B. daje u zakup svoj stvarni suvlasnički dio.

6. U svojem iskazu tužitelj D. K. je naveo da se predmetni lokal zvao kavana Š., a misli da se i sada tako zove, a nije se mogao staviti u funkciju jer se nisu mogli dobiti minimalni tehnički uvjeti, zbog suvlasništva 1/6 R. H.. Supruga i on imali su 2/6, a B. je imao 3/6 i R. H. 1/6. Nakon muke i truda uspješno je riješena 1/6 dijela, i ista je kupljena od R. H., za od prilike 600.000 kuna da bi se kavana Š. stavila u funkciju. Formalno da su kupili svi troje suvlasnika, jer je takav bio naputak APN-a, to je bilo valjda 2009. Formalno da su bili kupci dakle svi preostali suvlasnici. S time da je odmah bio dogovor što je bilo i logično, jer je on platio kupoprodajnu cijenu R. H., da je to pripadajući dio suvlasničkom dijelu tužitelja. Takav je bio dogovor između suvlasnika, M. B. i tužitelja, a da se radi realno o polovičnom vlasništvu 3/6 supruga i on, a M. B. 3/6. M. B. je govorio da nema novaca i pristajao je da se to ubroji u suvlasnički dio tužitelja. Čitavih 8 – 9 godina bila je harmonična suradnja, i uopće nije bilo upitno nekakvi novci i da netko nešto nekome vrati, već da se prvom prilikom prenese na tužitelja. Kad su se odnosi počeli zahlađivati, počelo se spominjati da se napravi dioba kako je to spominjao odvjetnik R. C.. Za vrijeme svih tih zakupnih odnosa, uredno se plaćala zakupnina za udio B., sa stalnom tendencijom povišenja najma. Krenuli su od 560,00 Eura mjesečno, a došli su do zakupnine od prilike 1.500 Eura mjesečno za udio B.. To je bilo korektno varolizirano za njegov udio. Na bazi harmoničnih odnosa suradnja da je tekla u punom povjerenju. Da se nije forsiralo da se da se taj udio formalno prepiše na tužitelja. Da nisu inzistirali jer su imali apsolutno povjerenje. Tužitelji da nisu mogli provesti kao kupci već je to mogao provesti B. kao vlasnik. S vremena na vrijeme se poteglo to pitanje, a rješenje problema je bilo u M. B.. Povjerenje da se temeljilo jer su bili susjedi i on je govorio da će staviti u oporuku da se ne smije prodati njegov udio u lokalu, a pri tome misli na bazni udio od 3/6, a 1/18 dijela odnosno udio od R. H. bio je voljan prepisati na tužitelje. Tužitelji da nisu dali inicijativu da to prepiše, a on nije ništa poduzeo. Da su to mislili to riješiti u postupku diobe ili etažiranja kad su odnosi zahladili. Da su sve troškove plaćali tužitelji, da je platio i porez kada je kupljen suvlasnički dio od R. H.. Da se tužitelji nisu pismeno obraćao prije ove tužbe M. B. radi razrješenja njihovih odnosa jer se podrazumijevalo da je od tužitelja dio od 1/3 koji je prešao od države, a koja je upisan na B..

7. U svojem iskazu tužiteljica K. Z. je potvrdila činjenične navode tužitelja.

8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja, sud je istog odbio. Naime, u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 ) zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Nadalje, u smislu odredbe čl. 225. ZOO tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute korist. Nadalje, u smislu čl. 1112. ZOO tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

9.Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da im tuženik isplati iznos od 26.174,72 eura navodeći da je tuženik suvlasnički dio od 6/108 predmetnog poslovnog prostora, prodao trećoj osobi, a da su stvarni vlasnici tog suvlasničkog dijela tužitelji, a koji je kupljen od R. H., te koji suvlasnički dio je R. H. imala na nekretnini oznake k.č.br. 284/1, k.o. C., u naravi poslovni prostor u prizemlju, etaža E-5. Tužitelji tvrde da su u cijelosti platili kupoprodajnu cijenu R. H., iako su u kupoprodajnom ugovoru bili navedeni kao kupci i tužitelji i tuženik, a tuženik da ništa nije platio. Tužitelji navode da je tuženik svoj cijeli suvlasnički udio predmetnog poslovnog prostora u prizemlju prodao trećoj osobi, uključujući i ovaj suvlasnički udio od R. H. kojeg da su zapravo platili tužitelji. Tužitelji dakle od tuženika potražuju iznos od 26.174,72 eura / 197.213,43 kuna sa zateznom zakonskom kamatom koja teče od 6.rujna 2018. odnosno 1/3 kupoprodajne cijene plaćene R. H.. Sve ove činjenične navode tuženik je osporio, te je prigovorio zastari potraživanja.

10.Sud je izvršio uvid u kupoprodajni ugovor kojeg su sklopili tužitelji i tuženik kao kupci te R. H. kao prodavatelj 16.svibnja 2009., iz kojeg je vidljivo da su tužitelj i tuženik kupili suvlasnički udio R. H. od 18/108 dijelova ili 15 m 2, poslovnog prostora u prizemlju kuće sagrađene na k.č.br. 284/1, z.k.ul. 1687 k.o. C., ukupne površine 90 m 2, sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i zemljišta ispod zgrade. Tužitelj je nadalje u spis dostavio uplatnice ( str. 12-13 spisa ), iz kojih je vidljivo da je na uplatnicama navedeno ima platitelja D. K., a za državni proračun R. H.. Tužitelj je nadalje u spis dostavio opomenu i uplatnicu ( str. 15 spisa ), kojima dokazuje da je platio porez na promet nekretnina povodom kupoprodajnog ugovora sa R. H.. Nadalje, sud je izvršio uvid u kupoprodajni ugovor sklopljen 6.rujna 2018., iz kojeg je vidljivo da je tuženik svoj suvlasnički udio predmetne nekretnine prodao trećoj osobi i suvlasnički udio od 54/108 dijela i 6/108 dijela. Sporno je u ovom postupku da li je tuženik dužan isplatiti tužiteljima iznos od 26.174,72 eura. Tuženik je u svojem odgovoru na tužbu istu osporio te je naveo da prije zaključenja ugovora sa R. H. niti poslije nije došlo do zasnivanja obveznopravnog odnosa ili stvarnopravnog odnosa između stranaka za suvlasnički dio 6/108 dijela, a koji suvlasnički udio da je tuženik stekao uknjižbom po ugovoru zaključenom 28.srpnja 2009. Tuženik je prigovorio zastari potraživanja.

11. Po provedenom dokazanom postupku, sud je tužbeni zahtjev tužitelja odbio. Naime, tuženik je prigovorio da su tužitelji i tuženik u pogledu suvlasničkog dijela koji je kupljen od R. H. bili u bilo kakvom obveznopravnom ili stvarnopravnom odnosu te je prigovorio zastari potraživanja. Tužitelji i tuženik sa R. H. su sklopili ugovor 28.srpnja 2009., te je predmet kupoprodaje bio 18/108 suvlasničkog dijela, a tužitelj je kupoprodajnu cijenu isplatio konačno 11.ožujka 2010., o čemu je tužitelj dostavio uplatnice. Tužba tužitelja na sudu je zaprimljena 27.kolovoza 2021. Navod tužitelja da je tuženik njima dužan 26.174,72 eura / 197.213,43 kune bilo po osnovi naknade štete, bilo po osnovi stjecanja bez pravne osnove ili po nekoj drugoj pravnoj osnovi nije osnovan. Naime, tužitelji nisu dokazali da su pretrpjeli štetu u iznosu od 26.174,72 eura / 197.213,43 kune, tužitelji nisu dokazali štetu, štetnu radnju, štetnu posljedicu, štetnika, ili posljedično uzročnu vezu između štete i štetne radnje, sve prema članku 1045. ZOO. Što se tiče stjecaja bez osnove, ističe se kako tuženik nikakvu imovinu tužitelja nije stekao bez pravne osnove prodavši svoj suvlasnički udio od 6/108 dijela predmetnog poslovnog prostora trećoj osobi. U svojem iskazu svjedok R. C. je iskazao da je volja stranaka ovog postupka bila da su stvarni kupci zapravo tužitelji koji da su i platili kupoprodajnu cijenu, a ne tuženik, koji je po savjetu kao suvlasnik predmetnom poslovnog prostora bio naveden u ugovoru. Naveo je da su stranke bile u dobrim odnosima i povjerenju, te da su se tužitelji neposredno prije nego što je tuženik prodao suvlasnički udio od 6/108 dijela na koji je bio upisan u zemljišnim knjigama obratio tuženiku da se riješi suvlasnički udio na koji se upisao od R. H., te da mu je tuženik rekao da je to u redu ali da se mora savjetovati sa odvjetnicom. Svjedok je iskazao da se sporni suvlasnički udio trebao jednom riješiti kroz etažiranje, a i sami tužitelji su svojem iskazu naveli da se sporni suvlasnički udio trebao riješiti jednom kroz etažiranje. Međutim, tužitelji nisu obrazložili iz kojeg razloga stranke etažiranje nisu provele niti kada je etažiranje trebalo biti provedeno. Iako se iz iskaza ispitanog svjedoka i tužitelja, čijim iskazima sud poklanja vjeru, može zaključiti kako su doista tužitelji platili cjelokupnu kupoprodajnu cijenu, te da je tuženik na predmetnom ugovoru naveden samo da se lakše kupi suvlasnički udio R. H., ne može se reći da su tužitelji bili stvarni suvlasnici i 6/108 predmetnog poslovnog prostora. Tuženik kad je prodao trećoj osobi svoj cjelokupni suvlasnički udio, nije stekao predmetni iznos bez pravne osnove u odnosu na tužitelje, a sve u smislu odredbe čl. 1111. ZOO, jer dio imovine tužitelja nije prešao u imovinu tuženika bez pravne osnove. Naime, odredbom članka  120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 81/15 i 94/17) je propisano da se vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu. Navod tužitelja da je tuženik prodao i njihov stvarni suvlasnički udio nije osnovan, a koji dio od 6/108 dijela je tuženik stekao na temelju ugovora sa R. H., iako ga nije platio, budući je stekao pravo vlasništva uknjižbom. Tužitelji su od tuženika, a budući drugačije nisu dobrovoljno regulirali svoje odnose, mogli potraživati od tuženika iznos kojeg su platili umjesto njega, ali unutar zastarnog roka koji teče od kada je plaćena kupoprodajna cijena.

12. Budući su tužitelji izgubili u sporu, u obvezi su na plaćanje troškova parničnog troška tuženiku kojeg je u ovom postupku zastupao odvjetnik. Sud je priznao tuženiku trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 331,81 eura /2.500,00 kuna, trošak pristupa na ročišta i to 5.listopada 2022. u iznosu od 165,90 eura / 1.250,00 kuna i 17.siječnja 2023. u iznosu od 497,71 eura / 3.750,00 kuna, ukupno 995,42 eura / 7.500,00 kuna, sve uvećano za trošak PDV 248,86 eura/ 1.875,00 kuna, dakle ukupno 1.224,28 eura / 9.375,00 kuna.  Sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadama za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022). Preostali zatraženi trošak tužene nije bio nužan niti potreban radi vođenja ovog postupka.

U Crikvenici, 22.veljače 2023.

SUDAC:

Kristina Pavelić, v.r.

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi rješava Županijski sud.

1