- 1 -              Rev 47/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 47/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. Nj., iz U., OIB…, kojeg zastupa M. P., odvjetnik iz Z., protiv tuženika: Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupan po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Pazinu, OIB …, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-338/2021-2 od 3. svibnja 2021., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama - Buie poslovni broj Pr-8/2019-27 od 30. prosinca 2020., u sjednici održanoj 22. veljače 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              I Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

              II Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime dodatka za rad na terenu iznos 67.560,00 kn sa zateznim kamatama kako je pobliže navedeno u izreci dok je u preostalom dijelu za isplatu 6.920,00 kn tužbeni zahtjev odbijen. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 4.070,00 kn.

 

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvog stupnja na način da je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.

 

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 3602/2021-2 od 13. srpnja 2022. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-338/2021-2 od 3. svibnja 2021. radi sljedećeg pravnog pitanja:

 

              "Da li policijski službenik koji je upućen i obavlja poslove granične kontrole na graničnom prijelazu na teritoriju druge države temeljem međunarodnog sporazuma Republike Hrvatske s drugom državom na čijem teritoriju se granična kontrola obavlja (u konkretnom slučaju Republike Slovenije), ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu prema odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (u konkretnom slučaju članak 56. (NN 104/13) i 50. (NN 112/17)?''.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužitelj je izjavio reviziju prema odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) radi gore navedenog pravnog pitanja. Predlaže da revizijski sud ukine drugostupanjsku odluku u odbijajućem dijelu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

5. Tuženik  je u odgovoru na reviziju predložio istu odbiti kao neosnovanu ujedno potražujući trošak sastava odgovora na reviziju.

 

6. Revizija nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Buje da mu tuženik isplati naknadu za rad na terenu za razdoblje od 1. listopada 2013. do 1. listopada 2018. pozivom na članak 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 104/13 - dalje KU/13), a sve s obzirom na tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje kolektivnog ugovora broj 7/55 od 20. svibnja 2014.

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

 

- da je tužitelj djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijska postaja Buje;

- da je prema rasporedu rada obavljao poslove policijskog službenika za graničnu kontrolu na zajedničkom graničnom prijelazu "GP K. - MP D." koje se nalazi unutar teritorija Republike Hrvatske;

- da je granični prijelaz K. izmješten na teritorij Republike Slovenije;

- da je tužitelj obavljao poslove voditelja smjene na graničnom prijelazu K. i P., te mu je mjesto rada bilo na samom graničnom prijelazu, a koja oba granična prijelaza su se nalazila na teritoriju Republike Hrvatske sve do ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju kada je granični prijelaz K. premješten na granični prijelaz D. koji se u cijelosti nalazi na teritoriju Republike Slovenije, što je se dogodilo 2013. tako da je faktično tužitelj poslove svog radnog mjesta obavljao na teritoriju Republike Slovenije na graničnom prijelazu D.;

- da je rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova od 28. srpnja 2012. utvrđeno da je tužitelj raspoređen s danom 1. kolovoza 2012. u Policijskoj upravi istarskoj, Policijska postaja Buje na radnom mjestu voditelja smjene graničnog prijelaza;

- da je između Vlade Republike Slovenije i Vlade Republike Hrvatske o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole koji je stupio na snagu 1. srpnja 2013. pod člankom 1. točkom 30. utvrđeno da je granični prijelaz K. - D. utvrđen kao zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole za cestovni promet, na slovenskom državnom teritoriju, dakle da se mjesto rada tužitelja nalazi na teritoriju Republike Slovenije;

- da iz dopisa Policijske postaje Buje od 11. travnja 2019. proizlazi da je granični prijelaz K. - D. udaljen 220 metara od područja PP Buje koje se proteže do granične crte s Republikom Slovenijom te je policijskim službenicima osiguran prijevoz službenim vozilom do graničnog prijelaza i natrag te da imaju slobodu kretanja po području graničnog prijelaza kao i mogućnost samostalnog kretanja do područja PP Buje, da su imali mogućnost korištenja službenih vozila za vrijeme dnevnog odmora ali to pravno nisu zahtijevali s obzirom da na graničnom prijelazu su osigurani uvjeti za odmor odnosno kuhinja sa blagovaonom te aparatima za kuhanje i čuvanje hrane;

- da je utvrđeno da je tužitelj u utuženom vremenskom razdoblju radio 469 smjena u trajanju od najmanje 8 sati.

 

9. Na temelju gornjih utvrđenja prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio djelomično  osnovanim zaključujući da je tužitelj od 1.srpnja 2013. radio izvan mjesta stalnog boravka  te izvan stalnog mjesta rada odnosno da je radio na mjestu rada koje se nalazi u Republici Sloveniji , pozivajući se pri tom na Tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike broj 7/55 od 20. svibnja 2014.

 

10. Međutim, drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku odluku i odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

10. 1. Naime, sud drugog stupnja zaključuje s obzirom na to da se djelovanje Policijske uprave istarske - Postaje granične policije ( u koju je tužitelj raspoređen) u sporno vrijeme protezalo na granični prijelaz K. - MP D., gdje se obavlja zajednička kontrola, a sukladno Međunarodnom sporazumu između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije, da je granični prijelaz ujedno i stalno mjesto rada na kojem je tužitelj bio dužan obavljati poslove na koje je raspoređen.

 

10.2. Nadalje, sud drugog stupnja obrazlaže da policijski službenici koji obavljaju poslove granične kontrole na području Republike Slovenije, obavljaju poslove svojeg radnog mjesta na koje su raspoređeni jer je to u nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju su raspoređeni odnosno predstavlja njihovo mjesto i područje rada, te da je mjesto odnosno područje rada tužitelja uređeno međunarodnim ugovorom koji ima jaču pravnu snagu od zakona i kolektivnog ugovora. Pri tom drugostupanjski sud navodi da Zajednička komisija nije mogla protumačiti da obavljanje poslova radnog mjesta u Republici Sloveniji nije njegovo stalno mjesto odnosno područje rada. (Sukladno stavu izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-391/09 od 3. lipnja 2009. tumačenje Zajedničke komisije sukladno sudskoj praksi ne obvezuje sud.).

 

13. Stoga je ocjena suda drugog stupnja da tužitelj nema drugo mjesto rada osim obavljanja granične kontrole na tom radnom mjestu u Republici Sloveniji, pa prema utvrđenju istog suda ne može ostvarivati pravo na terenski dodatak, odnosno da se u konkretnom slučaju, granični prijelaz K. - D. ima smatrati mjestom rada tužitelja te se takav rad ne može tretirati kao rad na terenu, a sve s obzirom na Zakon o nadzoru državne granice, te dogovor između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole, kao i s obzirom na činjenicu da je dogovoreno zajedničko službeno mjesto za graničnu kontrolu, bilo stalno mjesto rada tužitelja.  

 

10. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

11. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

12. Pravilna je ocjena suda drugog stupnja da se u konkretnom slučaju rad tužitelja ima smatrati radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koje nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka.

 

13. Naime, pri tumačenju pojma mjesta rada policijskih službenika za zaštitu granice valja najprije imati na umu da je odredbom čl. 25.st.3. Zakona o nadzoru državne granice (''Narodne novine'' broj 83/13,27/16,114,22 i 151/22 - dalje: ZNDG) propisano da se granična kontrola ili dio granične kontrole može, sukladno međunarodnim instrumentima, obavljati i na području druge države, dok u skladu s odredbom čl. 37. st. 2. istog Zakona, policijski službenici Republike Hrvatske smiju, sukladno međunarodnom ugovoru ili odredbama važećih propisa, u drugim državama obavljati određene radnje i poslove iz područja nadzora državne granice i druge poslove međunarodne suradnje, pod uvjetima određenim međunarodnim ugovorom.

 

14. Između Republike Hrvatske i  Republike Slovenije u vezi s obavljanjem  granične kontrole međunarodni ugovor predstavlja Sporazum o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu potpisan u Kopru 14. travnja 2002. i potvrđen Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu (''Narodne novine'' –Međunarodni ugovori broj 2/2002 - dalje: Sporazum).

 

15. Tim Sporazumom je u čl. 2. st. 1. ugovoreno da će ugovorne stranke unutar njegova okvira pojednostaviti i ubrzati obavljanje granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, dok je u st. 2. istog članka propisano da će u tu svrhu u domaćoj državi biti određena službena mjesta na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. U st. 3. čl. 2. Sporazuma određeno je da službene osobe susjedne države imaju pravo u skladu s ovim Sporazumom obavljati graničnu kontrolu u domaćoj državi u zoni, koja se određuje sukladno ovom Sporazumu.

 

16. U navedenom Sporazumu su i definirana značenja pojedinih pojmova, pa tako prema čl. 1. točki  2. izraz ''domaća država'' označava ugovornu stranku na čijem državnom području nadležna tijela susjedne države obavljaju graničnu kontrolu, izraz ''susjedna država.

 

17. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Sporazuma, zona u cestovnom prometu može obuhvaćati: a) službene prostorije određene za obavljanje granične kontrole susjedne države, b) cestovne dionice, c) druge objekte i d) cestu između državne granice i službenog mjesta za obavljanje granične kontrole. U skladu s odredbom čl. 4. stavka 1. Sporazuma, u zoni za obavljanje granične kontrole susjedne državne vrijede svi propisi susjedne države za prijelaz osoba preko granice te za uvoz, izvoz i provoz stvari. Službene osobe susjedne države provode ove propise u jednakom opsegu i s jednakim posljedicama kao na vlastitom državnom području, dok prema st. 2. istog članka službene radnje koje u zoni obave službene osobe susjedne države smatraju se kao da su bile obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz.

 

18. Na temelju čl. 2. st. 4. naprijed spomenutog Sporazuma te čl. 17. Uredbe (EZ), broj 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., kao i poštujući dobru praksu obavljanja granične kontrole na graničnim prijelazima za pogranični promet, vlade dviju država su 12. lipnja 2013. postigle i Dogovor o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole te su, među ostalim mjestima, utvrdile da je takvo mjesto i GP K.-D. za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području (čl.1. točka 30. Dogovora).

 

19. Pod pojmom "stalno mjesto rada" prema odredbi čl. 50. st. 2. KU-a podrazumijeva se "mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavljaju poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela".

 

20 Iz navedenoga proizlazi da policijska postaja nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice u osnovi predstavlja geografsko područje nadležnosti utvrđeno posebnim propisima na kojem policijski službenici za zaštitu granice obavljaju poslove koji čine opis poslova tog radnog mjesta. U konkretnom je slučaju to geografsko područje određeno spomenutim međudržavnim dogovorom kao mjesto rada policijskog službenika za zaštitu granice u predmetnoj policijskoj postaji koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza za cestovni promet K.-D..

 

21. Tužitelj je tužbu utemeljio na tvrdnji da mu predmetni terenski dodatak pripada zbog činjenice što njegovo mjesto rada obuhvaća i područje Republike Slovenije koje se nalazi izvan mjesta sjedišta policijske postaje u Bujama, jer je u tuženom razdoblju prema rasporedu rada, obavljao poslove policijskog službenika za graničnu kontrolu na zajedničkim graničnim prijelazima koje pokriva PP Buje, a to je granični prijelaz K.-D., na kojemu se obavlja kontrola na području Republike Slovenije, smatrajući da ta činjenica znači da je on upućen na rad izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen. Pritom se tužitelj pozvao na odredbe članka 56 KU/13 odnosno članka 50. KU/17 kojima je propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio.

 

22. Ovaj sud, imajući na umu naprijed navedeni pravni okvir, pravilnim smatra zaključak drugostupanjskog suda da je tužitelj u obavljanju službe na radnom mjestu policijskog službenika za zaštitu granice u policijskoj postaji Buje, koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice K.-D., odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza u Hrvatskoj i u Sloveniji radilo na stalnom radnom mjestu u kojemu je zaposlen. To stoga što njegovo stalno radno mjesto uključuje i područje Republike Slovenije u kojem je on ovlašten obavljati svoje redovne poslove vezane uz graničnu kontrolu i što se njegove službene radnje obavljene u zoni Republike Slovenije kao susjedne države smatraju kao da su obavljene u Bujama, a u skladu s naprijed navedenim sadržajem međudržavnog Sporazuma. U tom je smislu ta zona kao područje Republike Slovenije u kojem tužitelj ima pravo obavljati graničnu kontrolu odnosno redovne poslove svog radnog mjesta, u skladu s međudržavnim Sporazumom, sastavni dio njegovog radnog mjesta zbog čega njegov rad u toj zoni nema obilježje rada izvan njezinog stalnog mjesta rada.

 

23. Slijedom iznesenog pravilan je zaključak  drugostupanjskog suda prema kojem tužitelj  u konkretnom slučaju nije bio upućen na rad u Republiku Sloveniju budući da radno mjesto tužitelja kao policijskog službenika za zaštitu granice obuhvaća i područje Republike Hrvatske i područje Republike Slovenije. Upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo je sasvim drugi pravni institut. Naime, prema odredbi čl. 7. točke 9. Zakona o policiji ("Narodne novine" broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19 - dalje: ZP), Ministarstvo unutarnjih poslova, radi stvaranja uvjeta rada policije organizira, među ostalim, i upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo. Tako se, u skladu s odredbom čl.77. st. 2. ZP, policijski službenik upućuje na rad u inozemstvo na temelju utvrđenih pravila o međunarodnoj policijskoj suradnji te posebnih pravila.

 

24. Prema navedenom, kada pravila o međunarodnoj suradnji u vezi s obavljanjem granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, kao što su ZNDG i spomenuti međudržavni Sporazum, propisuju da je mjesto rada policijskog službenika za nadzor granice i područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu, a da se službene radnje koje u toj zoni obave službene osobe susjedne države smatraju kao da su obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz, tada se ne radi o upućivanju radnika na rad u inozemstvo, već se radi o tome da redovno i stalno  mjesto rada tih policijskih službenika obuhvaća i geografski prostor domaće države i geografski prostor susjedne strane države. Tako tužitelj zbog činjenice da stalno mjesto njegova rada obuhvaća i područje druge države nije upućen na rad u inozemstvo u skladu s propisima koji reguliraju upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo, već je raspoređen na radno mjesto koje, u skladu s posebnim propisima, uključuje i rad na području druge, susjedne države.

 

25. Ovakvo je pravno shvaćanje sasvim blisko pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u presudi broj Revr 391/2009-2 od 3. lipnja 2009., iako ne u istim već srodnim činjeničnim okolnostima, ali primjenjivim i u konkretnom slučaju. Prema tom pravnom shvaćanju, terenski dodatak služi za povećane troškove službenika koji se sastoje u izdacima za hranu i smještaj za vrijeme boravka na terenu, pri čemu se rad policajca koji je premješten na rad u drugo mjesto rada unutar iste policijske uprave ne može smatrati radom na terenu. Primjenjivo na konkretni slučaj, rad policijskog službenika unutar jedne policijske postaje u kojoj su pojedine točke u kojima se taj rad obavlja međusobno udaljene, ali čine cjelinu sastava te policijske postaje, ne može se smatrati radom na terenu niti je obuhvaćeno odredbom članka 56 KU/13, kao ni članka 50. KU/17 zato što policijski službenik u takvim okolnostima radi unutar svog stalnog mjesta rada.

 

26. Neosnovano revident navodi i da se konkretnom slučaju ima primijeniti Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 u vezi s primjenom članka 55. i 56. KU/16 prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u tom slučaju u D. na državnom teritoriju Republike Slovenije, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju.

 

27. Naime, ovo je Tumačenje dano u drugačijim činjeničnim okolnostima, i to u okolnostima upućivanja djelatnika PU Zagrebačke i posebnog rasporeda rada policijskog službenika na područje Graničnog prijelaza D. uz službeno ovlaštenje za rad na GP D. izdano na temelju članka 9. Sporazuma pri čemu u Postaji granične policije Zagreb nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na području Republike Slovenije i granični prijelaz D. ne ulazi u područje nadležnosti MUP RH sukladno Uredbi o unutarnjem ustrojstvu MUP.

 

28. U okolnostima konkretnog slučaja, tužitelj je redovno i stalno, a ne po posebnom rasporedu, raspoređen na rad na radno mjesto policijskog službenika za zaštitu granice u Policijskoj upravi Istarskoj, Postaja Buje, a ta policijska postaja, u skladu s posebnim propisima, obuhvaća područje graničnog prijelaza K. i graničnog prijelaza D., u Republici Sloveniji za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području. Taj se rad obavlja u skladu s odredbom čl. 4. Sporazuma, a ne na temelju odredbe čl. 9. Sporazuma, kao u slučaju na koji se odnosi spomenuto Tumačenje. Osim toga, sadržaj pitanja koje je postavljeno Zajedničkoj komisiji upućuje da u Postaji granične policije Zagreb nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na teritoriju Republike Slovenije, što je u skladu s odredbama članaka 25. i 27. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine" broj 117/11, 50/14, 32/15). U takvim se okolnostima Tumačenje broj 7/55 ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

 

29. Stoga odgovor na pravno pitanje glasi:

 

              Policijski službenici Republike Hrvatske, koji poslove granične kontrole obavljaju na graničnim prijelazima koji se nalaze na području Republike Slovenije, ustrojenim prema Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, obavljaju poslove radnog mjesta na koje su raspoređeni, te se njihov rad ne smatra radom izvan stalnog mjesta rada za koji se ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu u smislu čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 104/13, 150/13, 71/16 i 123/16) odnosno čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 112/17, 12/18, 2/19 i 119/19).

 

30. Slijedom navedenog je reviziju tužitelja valjalo odbiti te na temelju odredbe članka 393. stavka 1. ZPP-a presuditi kao u izreci.

 

31. Tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u ovom postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 22. veljače 2023.