Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-2946/22-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i mr. sc. Mirjane Juričić, članova vijeća te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. Č. iz B. G., kojeg zastupa opunomoćenik I. K., odvjetnik iz odvjetničkog društva Š., K., B. d.o.o., Z., protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda Zagreb, radi stegovne pogreške, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 1 UsI-117/2022-7 od 3. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2023.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 1 UsI-117/2022-7 od 3. svibnja 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-805-12/21-05/159, urbroj: 512-21-21-24 od 27. prosinca 2021. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Protiv navedene presude prvostupanjskog suda tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, tj. svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).
3. Tužitelj dalje u žalbi navodi razloge zbog kojih smatra da je pobijana presuda nezakonita, pri čemu iscrpno opisuje kronologiju događaja te slijed poduzetih radnji tijekom disciplinskog postupka. U bitnom zaključuje da iz činjeničnog opisa djela iz stegovne prijave, a niti iz pravne kvalifikacije jasno ne proizlazi identitet stegovnog djela, a zbog čega ga je smatra trebalo osloboditi od odgovornosti za stegovni prijestup za koji se tereti u stegovnoj prijavi, a ne voditi postupak u odnosu na odgovornost za stegovnu pogrešku. Na opisani način je smatra tužitelj izreka osporenog akta proturječna, jer nije u skladu sa činjeničnim opisom i pravnom kvalifikacijom djela, a ujedno je protivna i sadržaju stegovne prijave. S time u vezi tužitelj daje osvrt na ovlast tuženika u odnosu na utvrđenje identiteta stegovnog djela i stegovne odgovornosti tužitelja. Tužitelj u bitnom ističe da mu je uskraćena mogućnost da iznosi obranu u odnosu na stegovnu pogrešku za koju je osuđen, jer stegovna pogreška nije niti bila predmet vojnostegovnog postupka. Time su navodi tužitelj narušeni minimalni standardi jamstva na pravično suđenje u postupku, odnosno na opisani način mu je povrijeđeno ustavno pravo iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske (dalje: Ustav), a i pravo na pravično suđenje iz članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija).
4. Nadalje u žalbi tužitelj dodaje i druge razloge zbog kojih smatra da je osporeni akt nezakonit, a osobito jer niti iz izreke, a niti iz obrazloženja osporenog akta nije moguće sa sigurnošću zaključiti na koji način se tužitelj neuljudno odnosio prema nadređenoj osobi bojniku I. K., a zbog čega činjenični opis djela nije jasno definiran.
5. Dalje u žalbi tužitelj iznosi razloge zbog kojih smatra da je pobijana presuda nezakonita, jer je donesena na temelju nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu, odnosno jer iz rezultata dokaznog postupka i materijalne dokumentacije koja prileži spisu predmeta nije moguće sa sigurnošću utvrditi da je došlo do sukoba s nadređenom osobom, tj. nije dokazano da se prema bojniku I. K. tužitelj neuljudno odnosio. Slijedno tome su izostali i dokazi da je tužitelj počinio stegovni prijestup ili stegovnu pogrešku. Tužitelj u prilog takvog tvrdnji daje osvrt na sadržaj iskaza saslušanih svjedoka (K. B., R. Lj. i M. O.) iz kojih proizlazi da tužitelj nije sudjelovao u fizičkom sukobu s bojnikom I. K., već protivno tome da je bio žrtva verbalnog, a potom i fizičkog napada koji je počinio I. K. Tužitelj dalje iscrpno obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je u predmetnom slučaju izostao i verbalni sukob, jer je bojnika I. K. samo zamolio za primjereno ponašanje, na pristojan i uljudan način, a nakon toga je I. K. tužitelja vrijeđao i omalovažavao, spominjući pri tome i njegovog pokojnog oca u neprimjerenom kontekstu. Dodaje i da su postojali opravdani razlozi zbog kojih je bojniku I. K. rekao: "Doktore, može li malo tiše, imamo pacijenta", zbog čega takva komunikacija ne podrazumijeva bilo kakav konflikt, niti neuljudno ponašanje. Prvostupanjski sud daljnjim obrazloženjem i opisom događaja relativizira inkriminirani događaj, odnosno izjednačava žrtvu i počinitelja, odnosno verbalno nasilje od strane bojnika I. K. prema tužitelju opisuje kao sukob i obračun i time tužitelja dodatno ponižava, iako je bio žrtva nasilja i na taj način ga sekundarno viktimizira. Dodaje i da su u konkretnom slučaju za isto djelo počinitelj i žrtva kažnjeni istom sankcijom, premda su se različito ophodili jedan prema drugome, a očito samo zbog toga jer u konkretnom slučaju počinitelj ima viši čin od tužitelja, odnosno viši je časnik i doktor medicine, odnosno liječnik što je deficitarno zanimanje u Oružanim snagama Republike Hrvatske, za razliku od tužitelja koji je dočasnik i medicinski tehničar.
6. Zaključno, tužitelj smatra da rezultati dokaznog postupka ne potvrđuju da se tužitelj kritične zgode nadređenoj osobi obratio na neuljudan način, već da ga je protivno utvrđenom oslovio akademskom titulom "doktore", a izostavivši pri tome vojni čin nadređene osobe, da se njegovo ponašanje u konkretnom slučaju ne može ocijeniti kao neuljudan odnos.
7. Tužitelj predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu u cijelosti i donese odgovarajuću odluku u skladu s žalbenim navodima. Tužitelj u žalbi traži i naknadu troška žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.
8. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom navodi razloge zbog kojih osporeno rješenje smatra na zakonu utemeljenim, pri čemu u bitnom ostaje kod navoda iznesenih tijekom upravnog spora i obrazloženja osporenog rješenja. Smatra da je pobijana presudom kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje osporenog rješenja od 27. prosinca 2021. utemeljena na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, zbog čega predlaže da se žalba odbije.
9. Žalba nije osnovana.
10. Ispitujući zakonitost osporene presude u dijelu u kojem je tužitelj osporava žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud je ocijenio da žalbeni razlozi nisu osnovani.
11. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da su tužitelj i I. K. proglašeni odgovornima za stegovnu pogrešku iz članka 175. stavka 2. točke 6. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", 73/13., 75/15., 50/16., 30/18. i 125/19. – dalje: Zakon o službi u OS RH) jer su se kao nadređeni i podređeni neuljudno odnosili jedan prema drugome, zbog čega im je na temelju članka 41. stavka 2. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti ("Narodne novine", 122/15.) i članka 180. stavka 1. točke 3. Zakona o službi u OS RH izrečena stegovna mjera – smanjenje plaće 15% u trajanju od 1 (jednog) mjeseca.
12. Iz podataka spisa, kao i iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da su se dana 18. lipnja 2021. (u 21:40 sati) na vojnom poligonu E. K. S. u objektu br. 85 (zdravstvena ambulanta) tužitelj i bojnik I. K., koji je gledao i glasno komentirao nogometnu utakmicu, sukobili na način da se tužitelj obratio nadređenoj osobi, bojniku I. K. riječima: "Doktore, može li malo tiše, ne derite se, imamo pacijenta", a bojnik I. K. je odgovorio: "Ćaća ti se dere, a ne ja, ušutkaj ti svoga ćaću". Nakon toga je tužitelj ušao u dnevni boravak gdje je između njega i I. K. došlo do naguravanja, a kada su naguravajući se izišli u hodnik tužitelj je pao, udarivši koljenom o štok vrata.
13. Prvostupanjski sud je ocijenio da je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja tuženik pravilno utvrdio odgovornost tužitelja za počinjenu stegovnu pogrešku iz članka 175. stavka 2. točke 6. Zakona o službi u OS RH opisanu kao "neuljudan odnos prema suradnicima, podređenima i nadređenima".
14. Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi dao osvrt na sve tužbene navode, uključujući i prigovore koji se odnose na ocjenu sadržaja i vjerodostojnosti iskaza svjedoka saslušanih u postupku. Pri tome je zaključio da su iskazi svjedoka pravilno ocijenjeni, a iz analize svakog iskaza pojedinačno, kao i u njihovom ukupnosti da je tuženik pravilno utvrdio relevantne činjenice i uz pravilnu primjenu materijalnog prava donio zakonitu i valjano obrazloženu odluku.
15. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude ukazuje i na iskaz tužitelja koji je dao tijekom upravnog postupka na raspravi održanoj dana 10. studenog 2021. Dodaje da iz sadržaja iskaza saslušanih svjedoka koji su međusobno suglasni, proizlazi da je između tužitelja i bojnika I. K. došlo do verbalnog sukoba, a potom i naguravanja, zbog čega su se u opisanom događaju ostvarili elementi stegovne pogreške iz članka 175. stavka 2. točke 6. Zakona o službi u OS RH. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude u osvrtu na tužbene navode u kojima tužitelj ukazuje na postupovne propuste osporenog rješenja napominje da tuženik prilikom odlučivanja o stegovnoj prijavi nije vezan navodima iz činjeničnog opisa stegovnog prijestupa u doslovnom smislu, a niti pravnom kvalifikacijom stegovnog djela, zbog čega je u konkretnom slučaju prema ocjeni suda imao uporište za donošenje odluke kojom je tužitelja i bojnika I. K., nakon provedene rasprava i utvrđenja svih relevantnih činjenica, oglasio odgovornima za stegovnu pogrešku, premda je stegovna prijava podnesena zbog stegovnog prijestupa iz članka 175. stavka 3. točke 26. Zakona o službi u OS RH. Pri tome prvostupanjski sud ukazuje na primjenu članka 34. stavak 1. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti, prihvaćajući zaključke i stajališta tuženika, ocjenjujući pri tome da je odluku donio na temelju pravilno utvrđenih relevantnih činjenica i uz pravilnu primjenu materijalnog prava te na temelju propisane ovlasti, odnosno da za donošenje osporenog rješenja postoji zakonsko uporište i temelj u rezultatima provedenog dokaznog postupka.
16. U osvrtu na žalbene navode da je prvostupanjski spor proveden bez valjane ocjene provedenih dokaza i potrebne međusobne analize svih provedenih dokaza, kao i sadržaja dokumentacije spisa predmeta, valja istaknuti da podaci spisa predmeta ne potkrepljuju osnovanost takvog navoda. Okolnost da tužitelj ne prihvaća ocjenu provedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda te nije zadovoljan opsegom, niti sadržajem obrazloženja osporene presude ne dovodi do zaključka da je prvostupanjski upravni spor opterećen nedostacima na koje tužitelj upire u žalbi. Iz spisa predmeta razvidno je da je prvostupanjski sud utvrdio da je predmetni stegovni postupak proveden u skladu sa svim postupovnim jamstvima koja su zajamčena tužitelju te u skladu s člankom 33. stavkom 2. ZUS-a, prihvatio činjenično stanje utvrđeno u stegovnom postupku, jer pravilnost utvrđenih relevantnih činjenica tužitelj svojim navodima nije doveo u sumnju. S obzirom na to, a uvažavajući okolnost da obrazloženje tuženikovog rješenja sadrži iscrpne razloge na kojima je odluka u konkretnom slučaju utemeljena, prvostupanjski sud se pravilno očitovao samo o ključnim navodima tužitelja koje je isticao tijekom postupka, ne ponavljajući pri tome sve razloge koje je već naveo tuženik, a koji upućuju na neosnovanost različitih, brojnih tužiteljevih prigovora koje je isticao tijekom postupka, a koje ponavlja i u upravnom sporu.
17. Postupivši na opisani način, prvostupanjski sud, prema ocjeni ovoga Suda, nije povrijedio niti jednu odredbu ZUS-a, odnosno nije počinio postupovne povrede koje bi bile od utjecaja na zakonitost osporene presude.
18. U odnosu na žalbeni navod da je pogrešna ocjena tuženika i prvostupanjskog suda iz koje proizlazi da ponašanje tužitelja predstavlja počinjenje bilo kakvog stegovnog djela, odnosno stegovnog prijestupa ili stegovne pogreške, ovaj Sud naglašava da je kvalifikacija tužiteljevog ponašanja kao stegovne pogreške za koju je proglašen odgovornim, pravilna i utemeljena na rezultatu cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a s ocjenom tužiteljeva ponašanja u opisanom događaju je ovaj Sud u cijelosti suglasan. Ovaj Sud pri tome polazi od činjenice da je tužiteljevo postupanje u konkretnoj situaciji pravilno ocijenjeno kao neuljudno ponašanje, koje među ostalim podrazumijeva svako nepristojno i grubo ophođenje prema suradnicima, podređenima i nadređenima, a zbog čega je za opisanu stegovnu pogrešku utvrđena odgovornost tužitelja i bojnika I. K. Pri tome nije od odlučnog značaja okolnost tko je u predmetnom slučaju započeo sukob, već je bitno da su se u opisanom ponašanju ostvarili elementi navedene stegovne pogreške. Zbog toga tužiteljeva analiza međusobne komunikacije između njega i nadređene osobe, koju iscrpno daje u žalbi, ne dovodi u sumnju pravilnost ocjene tuženika koju je prihvatio prvostupanjski sud, zaključujući da tužbeni prigovori ne utječu na utvrđeno činjenično stanje koje je tuženiku dalo temelj za donošenje odluke i primjenu mjerodavnog prava u konkretnom slučaju. Pravilno je u konkretnom slučaju tužitelju izrečena stegovna mjera propisana u članku 180. stavku 1. točki 3. Zakona o službi u OSRH, uvažavajući pri tome sve okolnosti konkretnog slučaja, uz ocjenu da je u skladu sa propisanim ciljem i svrhom izricanja navedene mjere, a pri tome su uzeti u obzir i svi elementi relevantni za njezino izricanje.
19. Također nisu osnovani ni žalbeni navodi tužitelja kojima prigovara opsegu i sadržaju obrazloženja prvostupanjske presude, odnosno koji se mogu povezati s navodima o povredi ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.
Članak 29. Ustava obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke, ali ta ustavna i konvencijska obveza ne znači da su sudovi dužni detaljno odgovoriti na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u svojim žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već se trebaju voditi mjerilima dostatnosti i relevantnosti tih razloga.
20. Prilikom analize obrazloženja prvostupanjske presude u svjetlu navedenog stajališta, ovaj Sud je polazio od činjenice da je tužitelj u prvostupanjskom upravnom sporu iznio brojne razloge zbog kojih odluku tuženika smatra nezakonitom, a iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da sadrži valjane i iscrpne odgovore na ključna pitanja, kao i razloge na koji način su utvrđene relevantne činjenice. Stoga, ovaj Sud ocjenjuje da obrazloženje pobijane presude u cijelosti odgovara obvezama prvostupanjskog suda koje proizlaze iz članka 60. stavka 4. ZUS-a, ali i zahtjeva ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.
21. Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da se osporena presuda donesena u postupku u kojem su poštivana sva postupovna prava tužitelja da se temelji na pravilno i u potpunosti utvrđenom činjeničnom stanju te pravilnoj primjeni materijalnog prava. Stoga tužitelj u žalbi nije s uspjehom osporio zakonitost prvostupanjske presude, a niti su osnovani razlozi kojima ukazuje na povredu ustavnih i konvencijskih prava.
22. Stoga je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda.
23. Odluka o trošku žalbenog postupka se temelji na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, a s obzirom da je tužitelj spor izgubio u cijelosti, valjalo je i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbiti kao neosnovan.
U Zagrebu 22. veljače 2023.
Predsjednik vijeća
Ante Galić, v.r.