1

Poslovni broj: Gž-1383/2019-3

Poslovni broj: Gž-1383/2019-3

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić-Orešković predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja I. Š., B., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima V. Lj. i Ž. V. odvjetnicima iz S., protiv tuženika N. S. "B.", S., OIB: 1...., zastupan po punomoćnicima M. B. i D. T.odvjetnicima iz S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1743/2017 od 12. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 22. veljače  2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1743/2017 od 12. travnja 2019. potvrđuje u stavku prvom točke I. izreke te  točki II. i III. izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Navedenom presudom u točki I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 61.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. travnja 2019. do isplate u roku od  15 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen.

              2. Točkom II izreke naloženo je tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ukupan iznos od 662.426,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznose, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u izreci, dok je točkom  III. izreke tuženik obvezan naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 175.395,94 kn.

              3. Protiv te presude u dosuđujućem dijelu tuženik podnosi žalbu pozivajući se na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP). Predlaže da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači i zahtjev tužitelja odbije uz obvezu da mu naknadi pripadajuće parnične troškove prvostupanjskog i žalbenog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

              5. Žalba nije osnovana.

              6. Ispitujući u povodu izjavljene  žalbe pobijanu presudu ovaj sud nije utvrdio da bi provedenim postupkom i njenim donošenjem sud prvog stupnja počinio koju od apsolutno bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a te na koje tuženik ukazuje u žalbi. Isto tako protivno njegovim tvrdnjama sud prvog stupnja je za donošenje presude iznio razloge tako da je presudu moguće u svemu ispitati, pa njenim donošenjem nije ostvarena apsolutno bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

              7. Prijeporno je i u fazi žalbenog postupka da li je tuženik odgovoran za štetu koju tužitelj trpi uslijed štetnog događaja od 29. lipnja 2004., kada je prilikom održavanja sportskih igara čiji je organizator bio tuženik, došlo do nezgode u kojoj je tužitelj zadobio teške ozljede, te visina pripadajućeg iznosa..

              8. Iz utvrđenja suda prvog stupnja i sadržaja spisa proizlazi;

              -29. lipnja 2004. u Splitu na igralištu Rukometnog kluba "N." održao se malonogometni turnir djelatnika ""B."  S. u organizacij N. s. "B.",

              -turnir je organizirao Organizacijski odbor toga  Sindikata čiji predsjednik je  bio Z. Ž.,

              -sa S. Č. vlasnikom P. "B." dogovoreno je pružanje ugostiteljskih usluga prodaje pića sudionicima turnira, u koju svrhu je bio postavljen montažni šank na igralištu,

              - radi napajanja električnom energijom navedenog šanka bila su iz svlačionice RK "N." spojena dva kabela od kojih je jedan bio postavljen preko metalne vratnice,

              -prilikom hvatanja rukom metalne vratnice  tužitelj je doživio strujni udar uslijed kojeg je pao u duboku moždanu komu iz koje je izašao nakon reanimacije, ostao na dugotrajnom bolovanju a potom ispunio pravo na invalidsku mirovinu.

              8.1. Protiv Z.  Ž. i S. Č. vođen je kazneni postupak u kojem je donesena presuda poslovni broj K-237/12 od 9. rujna 2013. kojom je  Z. Ž. oglašen krivim što je  29. lipnja 2004. u S. na igralištu R.K. "N." dok se odigravao malonogometni turnir djelatnika "B.", kao predsjednik organizacijskog odbora turnira sa St. Č. kao vlasnikom pivnice "B." dogovorio da pivnica "B." pruža ugostiteljske usluge prodaje pića sudionicima turnira za koje potrebe je postavljen montažni ljetni šank na igralištu, kojeg su zatim po nalogu Z. Ž. radi napajanja električnom energijom iz svlačionice R.K. "N." nepoznati djelatnici "B." spojili u strujni krug sa dva improvizirana električna kabela, i to električnim kabelom dužine 10 metara na kojem je ranije mijenjan utikač, a priključnica mehanički oštećena i kojeg su vani, na tlu priključili sa prepravljenim električnim kabelom dužine 100 metara sa vanjskim opletom od čeličnih žica koji je bio mehanički oštećen na 16 mjesta, kojeg su dijelom pružili preko metalne branke pomoćnog gola a da prethodno kabel nije bio uzemljen, olako držeći da neće doći do nesreće, a što se nije dogodilo jer kad su se kablovi uključili u strujni krug i priključili na ljetni šank zbog mehaničkog oštećenja neuzemljenog kabela koji se kao takav nije ni mogao uzemljiti fazni vodič je došao u dodir s čeličnim opletom, a oplet s metalnom vratnicom zbog čega dolazi do napona u vratnici uslijed čega je oko 21,00 sati kada je prelazio ogradu i uhvatio se rukom za metalnu vratnicu oštećenik I. Š. doživio strujni udar koji je doveo do prestanka rada srca i disanja i moždane kome oštećenika I. Š., koja ozljeda je teška tjelesna ozljeda, a iz moždane kome oštećenik je izašao poslije reanimacije,

 

dakle, iz nehaja električnom energijom izazvao opasnost za život i tijelo ljudi, a pritom je prouzročena teška tjelesna ozljeda jedne osobe,

 

čime je počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa – teškim kaznenim djelo protiv opće sigurnosti – djelo označeno po čl. 271. st. 3. u svezi s čl. 263. st. 4. i 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), a kažnjivo po čl. 271. st. 3. KZ/97. Stoga mu je na temelju čl. 271. st. 3. KZ/97 prethodno izričena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, nakon čega mu se temeljem čl. 67. KZ/97 primjenjuje uvjetna  osuda, time da se izrečena kazna zatvora od 1 (jedne) godine neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 2 (dvije) godine po pravomoćnosti ove presude ne počini neko novo kazneno djelo. Istom presudom S. Č. oslobođen je optužbe za počinjenje navedenog kaznenog djela.

 

9. Sud prvog stupnja otklanja kao neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije istaknut po tuženiku utvrđujući da je upravo tuženik bio organizator lige malognogometa u okviru kojeg je  29. lipnja 2004. odigrana nogometna utakmica na igralištu u V. ulici u S. na kojoj je došlo do ozljeđivanja tužitelja.

 

10. Protivno žalbenim tvrdnjama tuženika na pravilnost opisanog stava suda prvog stupnja nije od utjecaja utvrđenje da je  opskrbu jela i pića sudionika turnira vršila pivnica "B." u vlasništvu  S. Č.. Naime, neprijeporno je da je na igralištu bio postavljen montaži šank radi prodaje jela i pića te da je organizaciju toga vodila navedena pivnica prema odluci Ogranizacijskog odbora, odnosno tu vršila prodaju svog jela i pića, ali je bez obzira na navedeno tuženik kao organizator turnira pasivno legitimiran. Osim toga, iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da su radi napajanja električnom energijom tog kioska radnici "B.", ali po nalogu Z. Ž. donijeli dva improvizirana električna kabela koje su spojili u svlačionici, da ti kablovi nisu bili prethodno uzemljeni te da su bili oštećeni na više mjesta, da su bili prebačeni preko metalne vratnice, a kako nisu bili uzemljeni na istoj je dolazilo do napona pa kada je tužitelj prelazio ogradu i uhvatio se rukom za metalnu vratnicu doživio je strujni udar. Dakle, neprijeporno je tuženik organizator turnira, a po njegovom nalogu odnosno predsjednika organizacijskog odbora postavljeni su kablovi radi opskrbe električnom energijom, koji zbog više oštećenja  i neodgovarajućeg  uzemljenja predstavljaju opasnu stvar, zbog čega je tuženik pasivno legitimiran u predmetnom postupku.

 

11. Neosnovane su i daljnje tvrdnje tuženika kojima poriče da bi bio odgovoran za štetu koju je tužitelj pretrpio, odnosno da nije dokazana uzročno posljedična veza između njegova postupanja i ozljeđivanja tužitelja. Naime, utvrđeno je da je tuženik bio organizator turnira, a Z.Ž. predsjednik Organizacijskog odbora turnira, da je taj odbor dogovorio sa pivnicom "B." organizaciju jela i pića te da je radi napajanja električnom energijom kablovima iz svlačionice osigurao dovod električne energije. Stoga se radi o  objektivnoj odgovornosti tuženika s obzirom da je bio imatelj odnosno korisnik opasne stvari, navedenog kabela koji mu je dat na  korištenje, pa  tužitelju odgovara za štetu sukladno odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 174. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO/91) koji se u ovom postupku primjenjuje  temeljem odredbe čl.  1163. st. 1.  Zakona  o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO). Na tuženiku je bio teret dokaza da je do štete došlo isključivo krivnjom ili sudoprinosom  tužitelja. S obzirom na rezultate dokaznog postupka i prema mišljenju ovoga suda takav prigovor tuženika je pravilno otklonjen. Naime,  tužitelj je potvrdio da je bio pomoćnik voditelja malonogometne ekipe B. koji je za vrijeme utakmice sjedio na klupi svoje momčadi, a po završetku utakmice dogovorili su se da će spojiti stolove koji su bili postavljeni pored šanka, kako bi sudionici polufinalne utakmice sjedili za tim stolovima i pratili finalnu utakmicu. Kako bi došao do prostora na kojem su se nalazili stolovi trebao je proći pored ograde uz rub igrališta tako da se uhvatio za tu ogradu kada je osjetio kao da  "ga lijepi" nakon čega se do buđenja u bolnici drugih događaja ne sjeća.

 

12. Tuženik  žalbenim navodima ustraje kod tvrdnji kako je tužitelj o načinu nastanka štetnog događaja različito iskazivao te da nije sa sigurnošću utvrđeno kako je i na kojem mjestu točno došlo do ozljeđivanja tužitelja a time i da li je  doista strujni udar zbog postavljenog  kabela uzrok njegova stradavanja. Opisane tvrdnje tuženika ne dovode u pitanje, prema  mišljenju ovoga suda, utvrđenje suda prvoga stupnja da je do štetnog događaja došlo dodirom tužitelja sa metalnim predmetom  preko kojeg je bio postavljen električni kabel radi dotoka električne energije, pri čemu nije relevantno da li se  radilo o metalnoj ogradi ili metalnoj vratnici, jer je očito da je vratnica bila smještena neposredno uz ogradu igrališta. Osim toga,  iz utvrđenja suda prvog stupnja ne proizlazi da bi tužitelj na bilo koji način bio uključen u postavljanje tog kabela odnosno njegovu montažu, niti tim dijelom organizacije turnira, pa da bi eventualno mogao imati saznanja o tome da kabel nije ispravan, da ima brojna  oštećenja te da nije pravilno uzemljen. Uz to, ne proizlazi niti da bi bila postavljena na terenu bilo kakva upozorenja da bi  tim dijelom bio zabranjen prolaz. Dapače,  rezultati dokaznog postupka potvrđuju da su prethodno i druge osobe doživjele blaži strujni udar, odnosno "osjetile peckanje", ali da ništa  nije po tome učinjeno niti izdana bilo kakva upozorenja. S obzirom na navedeno i prema mišljenju ovoga suda nisu utvrđeni razlozi koji bi upućivali na eventualnu isključivu ili suodgovornost odnosno sudoprinos tužitelja nastanku  štetnog događaja, pa niti ispunjenost pretpostavki iz odredbe čl. 177. st. 2. i 3.ZOO/91.

 

13. Neosnovane su i daljnje tvrdnje tuženika da je sud prvog stupnja propustio cijeniti zdravstvene probleme koje je tužitelj imao i prije štetnog događaja koje su također mogle biti uzrok ili pridonijeti kardiorespiratornom arestu koji se tužitelju dogodio prilikom štetnog događaja, da na to nije dalo odgovor niti Fakultetsko mišljenje M. f. u Z., zbog čega da nije pravilno utvrđena uzročnoposljedična veza između navodnog električnog udara sa posljedicama koje tužitelj trpi, jer da su i P. G. i M. Č. tvrdili da su navodno osjetili električni statični naboj, ali da kod njih to nije  izazvalo takve posljedice kao kod tužitelja. Stoga da je sud propustio pravilno utvrditi relevantno činjenično stanje na koje okolnosti je predlagao provođenje vještačenja po vještaku medicine rada koje je sud prvog stupnja propustio provesti.

 

14. Protivno navedenim tvrdnjama i ovaj sud u potpunosti prihvaća stručnim i objektivnim Fakultetsko mišljenje Odbora za sudbena mišljenja M. f. S. u Z. koje je provedeno sukladno dokaznim prijedlozima stranaka i određeno  rješenjem suda prvog stupnja, u kojem su s obzirom na težinu posljedica za tužitelja i sve okolnosti slučaja sudjelovali vještaci različitih specijalnosti kao što su specijalista internista, subspecijalista intenzivist i nefrolog, specijalista psihijatar, subspecijalist iz forenzične i biologijske psihijatrije, specijalista neurologije i specijalista sudske medicine. Iz tog mišljenja te sadržaja priložene dokumentacije proizlazi da se tužitelj od  1995. tužio na preskakanje srca, da su mu u EKG utvrđene rijetke ventirkularne ekstrasistole (VES) što je obrazloženo neurovegetativnom distonijom, odnosno nestabilnošću autonomnog živčanog sustava, da je 1997. obavljen  ergometrijski test koji je pokazao da je test koronarne rezerve negativan, i da se učestalost VES sa opterećenjem ne povećava. Taj test isključio je koronarnu bolest, odnosno anginu pektoris, dokazao urednu funkcijsku sposobnost i potvrdio pretpostavku da je pojava ventrikularnih ekstrasistola neurovegetativne geneze, a ne posljedica oštećenja miokarda i slabije prokrvljenosti srčanog mišića, time  da slijedećih 7 godina nakon toga  nisu zabilježene srčane smetnje u zdravstvenom kartonu tužitelja. Konačno, prema Fakultetskom mišljenju razlog kardiovaskularnog aresta kod tužitelja je upravo strujni udar, s time da svaki strujni udar ne mora ostaviti biljeg i trag na tijelu, ali je u konkretnom slučaju isti kod  tužitelja izazvao ventrikularnu fibrilaciju koja je bila podloga za kardiorespiratorni arest, s kasnijom ventrikulskom asistolijom. Navedeno da potvrđuje i dokumentacija hitnog prijema u bolnicu te uspješno provedena reanimacija na mjestu događaja, s time da je kardiorespiratorni arest  imao za posljedicu tranzitornu celularnu ishemiju i oštećenje. Međutim, nakon uspješne reanimacije i uspostavljene cirkulacije zaostalo je akutno moždano oštećenje s komom i respiratornom insuficijencijom, te tranzitornom potrebom za arteficijelnom mehaničkom ventilacijom. Postupni oporavak stanja svijesti rezultirao je prekidom arteficijelne ventilacije, spontanim disanjem, ekstubacijom, te odstranjenjem urinarnog katetera. Stanično ishemično oštećenje je klinički najizraženije postincidentno bilo na najosjetljivijem organu – mozgu s posljedičnom promjenom ponašanja, sve do manifestacija psihotičnosti.

15. Dakle,  zaključak je navedenog  mišljenja da je kardiorespiratorni arest u konkretnom slučaju posljedica strujnog udara, a ne mogućih etioloških čimbenika, prije svega koronarne bolesti, za koju nema dovoljno uvjerljivih podataka za tada 36-godišnjeg tužitelja. Naime, ultrazvuk srca učinjen postincidentno u ambulantnim uvjetima uz urednu funkciju lijevog ventrikula, bez ispada regionalnog kontraktilitete i uz uredni valvularni aparat kod tužitelja, također prema tom mišljenju govori protiv drugih razloga fibrilacije, a dodatno ukazuje na strujni udar, kao etiološki faktor štetnog događaja. Podaci o ranijim poremećajima srca prema tom mišljenju nisu uvjerljivi, povremene ekstrasistole bez pridružene ranije dijagnosticirane bolesti srca nisu razlog fibrilacije sa cirulatornim zastojem. Zaključno je mišljenje da je strujni udar s posljedičnim kardiorespiratornim arestom i moždanim oštećenjem imao za posljedicu akutnu moždanu ozljedu sve do kome, a po postupnom oporavku stanja svijesti postincidentno razlogom je promjenama u ponašanju, koje verificira psihijatar u kasnijim ambulantnim kontrolama. Isti je  uzrokom malignom poremećaju ritma – ventrikulskoj febrilaciji i kardijalnom arestu, koji je reanimacijom uspješno saniran, s time da postincidentno postoje ventrikulske ekstrasistole, koje su postojale i prije štetnog događaja, a na ultrazvuku srca opisuje se uredna ejekcijska frakcija, bez regionalnih ispada kontraktiliteta.

16. Navedenim multidisciplinarnim vještačenjem sud prvog stupnja utvrđuje kao i iz sadržaja priložene dokumentacije, da je kod tužitelja sve navedeno dovelo do trajnih posljedica  u vidu smanjenja njegove  životne aktivnosti trpljenja odgovarajućih duševnih boli. Iako su ranijim medicinskim vještačenjima po  vještacima određenih specijalnosti utvrđeni različiti postotci trajnog smanjenja životne aktivnosti tužitelja,  iz ovog vještačenja proizlazi da  pri tom treba cijeniti različite posljedice pa da tako neurološke posljedice  koje se  odražavaju u stanju po reanimaciji uz razvoj promjena po psihoorganskom tipu, predstavljaju smanjenje životne aktivnosti od 20% , što se očituje u oslabljenoj koncentraciji, smanjenom kognitivnom funkcioniranju, čestim i intenzivnim glavoboljama, uz smetnje pamćenja, te preosjetljivost na zvučne i druge podražaje. Kao posljedica tjelesnih ozljeda kod tužitelja se razvila psihička reakcija u smislu poremećaja prilagodbe, odnosno posttraumatskog stresnog poremećaja, koji je dosezao i do psihotičnih razina što je dovelo  do trajnih promjena ličnosti i sa  psihijatrijske strane rezultiralo trajnim smanjenjem njegovih aktivnosti za daljnjih 20%. Navedeno da se očituje u promijenjenom, pretežno sniženom raspoloženju, neadaptiranom i asocijalnom funkcioniranju i izbjegavajućem ponašanju tako da je izražena  kronična nesanica, uz brojne somatizacije i povremeno netestiranje realiteta tj. psihotičnog ponašanja. Nadalje, s internističke strane, odnosno promjena na srcu i drugim unutarnjim organima uslijed celularnog oštećenja nakon strujnog udara, uz kasniji oporavak da je dovelo do trajnog smanjenja životne aktivnosti za daljnjih 10%.  Međutim, cijeneći sveukupnost ovih trajnih posljedica zaključak je u navedenom mišljenju (s obzirom da  se ne primjenjuje jednostavno matematičko zbrajanje) da je sve navedeno rezultiralo trajnim smanjenjem  životne aktivnosti tužitelja za 35%.

17. Nadalje, prema tom nalazu i mišljenju sud prvog stupnja utvrđuje da je uslijed ovih ozljeda po buđenju iz kome tužitelj pretrpio fizičke bolove jakog intenziteta jedan dan, srednjeg 2-3 dana, te manjeg oko 20 dana kumulativno, dok je u daljnjem tijeku sve do premještanja na otvoreni odjel  trpio nelagodnosti. U odnosu na pretrpljeni strah  utvrđuje da tužitelj nije trpio tzv. primarni strah, jer se kritičnog događaja ne sjeća, dok je  pretrpio sekundarni strah odnosno strah za ishod liječenja i to jaki i kontinuirano kumulativno 4 dana, srednjeg intenziteta i konstantnog trajanja kroz 30 dana, te blagog intenziteta 10 mjeseci. Nadalje da mu je  bila uslijed toga potrebna  trajna pomoć i njega od 3 sata dnevno nakon otpusta sa bolničkog liječenja slijedećih 5 mjeseci, zatim 2 sata dnevno 3 mjeseca, te 1 sat dnevno kroz slijedeća 3 mjeseca.

18. S obzirom na opisana utvrđenja sud prvog stupnja je  za sve opisane vidove štete  tužitelju dosudio i po ovom sudu primjerene novčane naknade i to na ime trajnog smanjenja životne  aktivnosti 48.000,00 kn,  pretrpljenih  fizičkih bolova 2.800,00 kn, za pretrpljeni strah 10.000,00 kn, te za  tuđu pomoć i njegu s obzirom na visinu postavljenog  zahtjeva iznos od 1.000,00 kn, odnosno sveukupno 61.800,00 kn,kako je to odlučeno u toč. I. izreke presude, primjenom odredbe čl. 200. ZOO-a.

19. Protivno tvrdnjama tuženika pravilno je tužitelju odmjeren pripadajući iznos na ime izgubljene zarade kako je to odlučeno toč. II. izreke pobijane presude,  uz zakonsku zateznu kamatu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Naime, tužitelj je od štetnog događaja pa sve do 2008. bio na bolovanju, s time da je prema rješenju HZMO – P. s. u S. ostvario pravo na invalidsku mirovinu, da bi mu radni odnos prestao  5. rujna 2013. S obzirom na navedeno i prema mišljenju ovoga suda pravilno je  sud prvog stupnja odbio provesti vještačenje po vještaku  medicine rada na okolnost preostale radne sposobnosti tužitelja, jer je njegov status umirovljenika i prethodno dugotrajno bolovanje vezan uz posljedice zadobivenih ozljeda zaostalih nakon štetnog događaja,  pa je  tuženik u obvezi tužitelju naknaditi i taj vid štete, odnosno štetu koju trpi uslijed izgubljene zarade, kako to propisuje odredba čl. 195. st. 1. ZOO-a.

20. Ovaj sud ne nalazi razloge neprihvaćanja nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije M. T.te dopune nalaza  i mišljenja jer se istima vještak očitovao na sve primjedbe iznesene po tuženiku  Naime,  tužitelj je prije štetnog događaja radio na poslovima  M. R.i A. B. KV izolatera pa su tako radi  usporedbe prethodno pribavljeni podaci o primanjima radnika koji su radili  na istim odnosno sličnim poslovima kao tužitelj prije  tog štetnog događaja. Međutim, po prijedlogu tuženika radi  usporedbe pribavljeni su podaci za još dva radnika i to A. L. i A.V. i prema dostavljenim platnim listama utvrđen je prosjek mjesečnih primanja tri godine prije štetnog događaja tih radnika i tužitelja (za razdoblje od lipnja 2001. do lipnja 2004.). Iz dostavljenih podataka i rezultata vještačenja sud utvrđuje da su u tom razdoblju tužitelj i navedeni radnici svi ostvarivali veliki broj prekovremenih sati, pa u određenim mjesecima i znatno veći u odnosu na propisan odredbama Zakona o radu. Međutim, iz iskaza svjedoka A.D. koji je u navedeno vrijeme bio poslovođa izolatera utvrđuje da je u to vrijeme konstantno rađeno prekovremeno i to upravo u radionici u kojoj su radili izolateri. Tko je imao volju raditi da je mogao gotovo svaki dan raditi i preko 8 sati dnevno kao i subotom, odnosno neradnim danom, tako da je mogao ostvariti velik broj prekovremenih sati. Utvrđuje kako je navedeni svjedok za tužitelja potvrdio kako je imao volju raditi prekovremeno, da je radio i ostvarivao redovno prekovremene sate kao i navedeni radnici, da su ti prekovremeni sati plaćeni za 50% više od redovnih, što se je sve iskazivalo u platnim listama prilikom isplate plaće. Broj prekovremenih sati bio je visok jer da je rađeno na putničkom brodu za francuskog naručitelja kada  su radnici doista imali mogućnost ostvariti veliki broj prekovremenih sati, što je ostvarivano i u drugim slučajevima kada se je kasnilo sa izgradnjom broda. Sve navedeno u iskazu je potvrdio i svjedok I. P. koji je također u određenom razdoblju bio poslovođa izolatera.

21. S obzirom na navedeno i ovom sudu prihvatljiv je zaključak suda prvog stupnja kako je  logično s obzirom na ostvarene prihode u trogodišnjem razdoblju prije štetnog događaja tužitelja i usporednih radnika, da bi tužitelj i u daljnjem periodu ostvario približno ista primanja kako i navedeni radnici, za slučaj da je nastavio raditi, u čemu je bio spriječen uslijed posljedica štetnog događaja.

22. Visina pripadajućeg iznosa utvrđena je sukladno rezultatima provedenog vještačenja i to za razdoblje od 1. srpnja 2004. do rujna 2013., kada je tužitelj  umirovljen. Pravilno nadalje za razdoblje nakon toga odnosno od 1. listopada 2013. do  31. ožujka 2016. na ime visine izgubljene zarade prihvaća iznos utvrđen za posljednji mjesec obuhvaćen nalazom od  1.426,20 kn,  zaključujući kako je izvjesno da bi  i za daljnje razdoblje visina izgubljene zarade tužitelja bila u tom iznosu. I  prema mišljenju ovoga suda rezultati provedenog postupka ne upućuju da bi to bilo u manjem iznosu.

23. Slijedom iznesenog sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 195. st. 1. ZOO/91 obvezao tuženika naknaditi  tužitelju iznos iz točke II. izreke na ime izgubljene zarade i u visini kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, sve uz pripadajuće zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Pravilno je otklonio kao  neosnovan prigovor zastare istaknut po tuženiku, pored utvrđenja da je tužitelj   postupak pokrenuto tužbom od  1. ožujka 2005. radi naknade nematerijalne štete, a zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene zarade podnio 28. ožujka 2007.   Kako se zatražena naknada odnosi na štetu iz štetnog događaja od  29. lipnja 2004. to su zahtjevi podneseni u okviru roka propisanog odredbom čl. 376. st. 1. ZOO/91. Zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene zarade tužitelj je djelomično preinačio podneskom od 11. veljače 2015.,  u odnosu na koji nije istaknut prigovor zastare, ali sve da jeste ne bi bio osnovan jer je šteta uzrokovana kaznenim djelom, pa bi u primjenu dolazila odredba čl. 377. ZOO/91.

24. S obzirom na ovakav ishod postupka sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP-a dosudio tužitelju pripadajuće troškove na ime zastupanja sukladno postignutom uspjehu u sporu,  a  troškove medicinskog vještačenja u cijelosti, pa je odluku suda prvog stupnja i u tom dijelu valjalo potvrditi.

25. Slijedom iznesenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

26. Presuda suda prvog stupnja u stavku drugom točke  I. izreke kao  nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 22. veljače 2023.

 

         Predsjednica vijeća

 

    Ivanka Maričić-Orešković