Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-3477/22-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i mr. sc. Mirjane Juričić, članica vijeća te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja D. M. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik B. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. i Š., Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, Z., radi teške povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1532/21-8 od 13. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2023.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1532/21-8 od 13. svibnja 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa UP/II-114-04/21-02/28, urbroj: 511-01-158-21-5 od 31. ožujka 2021. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Rješenjem tuženika od 31. ožujka 20212. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 3. veljače 2021. kojim je tužitelj, policijski službenik, proglašen odgovornim za počinjenje teže povrede službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točaka 6. i 7. Zakona o policiji („Narodne novine“ 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16. i 66/19.) činjenično i pravno pobliže opisane u izreci tog rješenja te mu je izrečena disciplinska kazna – prestanak državne službe.
3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, tj. svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS).
4. Dalje u žalbi tužitelj ističe niz procesnih propusta, tvrdeći da prethodno donošenju pobijane presude nije proveden odgovarajući dokazni postupak, već se presuda u bitnom temelji na zaključcima i stajalištima tuženika i navodima iz prvostupanjskog rješenja, bez valjane argumentacije i provedenih dokaznih prijedloga tužitelja. Tužitelj smatra da na opisani način nije bilo moguće pravilno utvrditi činjenično stanje, jer u upravnom sporu nije saslušan, a niti se prvostupanjski sud u obrazloženju presude očitovao o svim tužbenim navodima niti je dao valjano i dostatno obrazloženje razloga na kojima je utemeljio odluku, zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati. Tužitelj upire i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Nastavno u žalbi navodi kronologiju događaja te iscrpno obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je donesena odluka nezakonita. Dodaje i druge razloge zbog kojih smatra da odlučne činjenice koje čine biće predmetnog disciplinskog dijela nisu pravilno utvrđene, a niti je pravilno izvršena pravna kvalifikacija disciplinskog dijela, jer je prvostupanjski sud u bitnom poistovjetio neovlašten lov sa protupravnim pribavljanjem imovinske koristi. Dodaje i razloge zbog kojih smatra da je u predmetnom slučaju došlo do povrede načela razmjernosti, koje prvostupanjski sud nije prihvatio, a na istim razlozima i tvrdnjama tužitelj ustraje i u žalbi. Štoviše tužitelj smatra da je riječ o grubom kršenju načela razmjernosti. Dodaje i druge razloge zbog kojih smatra da nije bilo osnove za odbijanje dokaznih prijedloga tužitelja, kao i razloge koji su smatra utjecali na ostvarivanje prava na pošteno suđenje, a postupanje suda dovelo do pretjeranog formalizma u tumačenju načela učinkovitosti i time dovelo u pitanje ostvarivanje temeljnih procesnih načela, kao i mogućnost uspostave ravnoteže između zahtjeva za učinkovitim postupanjem suda i zahtjevima poštenog suđenja u svim aspektima. S time u vezi tužitelj upire na povredu prava na jednakost oružja, kao bitnog elementa prava na pravično suđenje, a pri tome upire i na stajališta koja su izražena u ustavnosudskoj praksi, kao i praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP).
5. Zaključno, tužitelj smatra da se postupanje prvostupanjskog suda može ocijeniti suviše formalističkim, nedostatnim i arbitrarnim. Dodaje i da opisanim postupanjem suda nije ispunjena primarna funkcija upravnog spora, odnosno zaštita prava i pravnih interesa stranaka u smislu članka 2. stavka 1. ZUS-a.
6. Dodaje i da su bitne činjenice utvrđene pretežno preko e-mail komunikacije prevedene "Google translate" pretragom, što ne može biti prihvatljiv i pravilan način za utvrđivanje činjeničnog stanja. Tužitelj dodaje i da komunikacija između njega i C. O. nije vjerodostojan dokaz za utvrđivanje bitnih činjenica, zbog čega nije jasno na koji način je sud tumačio sadržaj navedene komunikacije, a koja smatra tužitelj nije vjerodostojan dokaz za utvrđivanje činjenica u predmetnom slučaju, a koje su dovele do izricanja sankcije prestanka državne službe.
7. Tužitelj daje osvrt i na vjerodostojnost iskaza saslušanih svjedoka u upravnom postupku, a koji su prihvaćeni kao istiniti i vjerodostojni, ali na štetu tužitelja i bez valjane argumentacije za zaključak o disciplinskoj odgovornosti tužitelja.
8. Zaključno, tužitelj prigovara nizu procesnih povreda koje su smatra dovele do donošenja nezakonite odluke, jer su utjecale na pravilno utvrđenje činjeničnog stanja i pravilnu primjenu materijalnog prava. U žalbi i dalje ustraje na prigovoru zastare, pri čemu se poziva na odgovarajuće odredbe Zakona o policiji, koje propisuju zastarne rokove za pokretanje i vođenje disciplinskog postupka. Dodaje i razloge zbog kojih smatra da u ponovljenom postupku nisu mogli isti članovi vijeća disciplinskog suda sudjelovati u donošenju odluke, a da je 22. rujna 2020. podnio zahtjev za izuzeće članova vijeća prvostupanjskog suda pozivajući se na povredu načela zakonitosti, o čemu prvostupanjski sud nije dao valjano i argumentirano obrazloženje.
9. Dodaje i da je pridruženi član – lovac u državnom otvorenom lovištu M. K. II s koje osnove je bio ovlašten za obavljanje određenih poslova, ali isključivo volonterski i bez ikakvog prava na naknadu, odnosno poslove je obavljao bez novčanih ili bilo kakvih drugih interesa, što potvrđuje i izjava člana uprave K. d.o.o. D. B. od 1. travnja 2016. S time u vezi dodaje i da, bez obzira na navedene angažmane, nije zapostavio poslove u obavljanju policijske službe, već je poslove u svezi lovišta obavljao isključivo na način koji ne šteti redovnom obavljanju poslova policijskog službenika. Navodi i da nije imao saznanje da je za obavljanje poslova lovnika bilo potrebno pribaviti prethodnu suglasnost glavnog ravnatelja policije. Dodaje i da je dana 6. veljače 2020. podnio zahtjev da ga se razriješi svih dužnosti u lovištu M. K. II čemu je udovoljeno i trenutno ne obavlja bilo kakvu aktivnost u lovištima.
10. Konačno, tužitelj ističe da nije bilo osnove za odbijanje tužiteljevog prijedloga za saslušanje svjedoka D. P., koji o događaju ima ključna saznanja, a nije pristupio raspravi unatoč urednom pozivu, što je smatra dovelo do povrede prava na pošteno suđenje, a niti je valjano obrazloženje suda da je unatoč tome činjenično stanje u dostatnoj mjeri utvrđeno. Tužitelj dodaje i druge razloge zbog kojih smatra da dokazni postupak nije pravilno i zakonito proveden, pri čemu se poziva na stajališta izražena u ustavnosudskoj praksi i praksi ESLJP-a u konkretno navedenim odlukama. Dodaje i da su disciplinska tijela, kao i prvostupanjski sud potpuno zanemarili dio iskaza svjedokinje S. Z. koji potvrđuje da se konkretan događaj, odnosno lov nije dogodio, a što potvrđuje i iskaz policijskog službenika T. B., koji je izjavio da je u povodu kaznene prijave utvrđeno da nije bilo elemenata kaznenog djela, a niti su utvrđeni elementi eventualnog prekršaja iz područja lovstva. Također izjava navedenog svjedoka potvrđuje da je u svezi konkretnog slučaja proveden nadzor, ali da nisu utvrđene bilo kakve nepravilnosti.
11. Konačno, tužitelj smatra da su bitne činjenice utvrđene na temelju neodgovarajućih i nevjerodostojnih dokaza, a da je izrečena kazna prestanka državne službe kao najteža disciplinska kazna nerazmjerna i diskriminatorna, jer se svrha kažnjavanja mogla postići i izricanjem blaže sankcije. Posebno napominje da izrečena najteža disciplinska kazna nije primjerena težini djela, a i prekomjerna je u odnosu na nužno postizanje legitimnog cilja, u kojem pravcu također upire na stajališta izražena u ustavnosudskoj praksi. Smatra da je načelo utvrđenja materijalne istine osobito značajno u disciplinskom postupku, a i u konkretnom slučaju u kojem se podredno odlučuje o bitnom egzistencijalnom pitanju, zbog čega zaključuje da je došlo do povrede prava na pošteno suđenje. Tužitelj smatra nezakonitom i odluku o troškovima upravnog spora, pa predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, poništi presudu prvostupanjskog suda i otkloni nedostatke na način da sukladno žalbenim navodima donese odgovarajuću odluku i usvoji tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troška u cijelosti sukladno članku 74. ZUS-a.
12. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi razloge zbog kojih smatra da je pobijana presuda u cijelosti zakonita, a žalbeni razlozi neosnovani. Dodaje i da pobijana presuda sadrži detaljno obrazloženje o relevantnim činjenicama i okolnostima, tj. da je obrazloženje jasno i argumentirano te da se sud iscrpno očitovao o svim tužbenim navodima, koji su u bitnom istovjetni navodima koje tužitelj iznosi u žalbi. Posebno daje osvrt i na vjerodostojnost pojedinih dokaza koji su smatra iscrpno analizirani, kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti te jasno i potpuno obrazloženi. Dodaje i druge razloge zbog kojih zaključuje da su žalbeni razlozi u cijelosti neosnovani, uključujući i navod o tome da nisu prihvaćeni dokazni prijedlozi tužitelja. Predlaže da ovaj Sud odbije žalbu u cijelosti i potvrdi pobijanu presudu.
13. Žalba nije osnovana.
14. Ispitujući zakonitost osporene presude, kao i postupka koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.
15. Prema ocjeni ovog Suda nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka, jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe ZUS-a. Naime, bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kada upravni sud u tijeku spora ne primijeni ili nepravilno primijeni odredbe ZUS-a, a to utječe na donošenje zakonite i pravilne presude (članak 66. stavak 2. ZUS-a), a u konkretnom slučaju sud nije postupao na način koji bi utjecao na donošenje pravilne i zakonite odluke.
16. Prvostupanjski sud je odbio u sporu provesti daljnji dokazni postupak po prijedlogu tužitelj uz obrazloženje da je odluku o zakonitosti tuženikovog rješenja mogao donijeti na temelju provedenih dokaza, odnosno na temelju činjenica već utvrđenih iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i spisu predmeta upravnog spora. Stoga je pravilno zaključio prvostupanjski sud da saslušanje tužitelja i njegov iskaz, s obzirom na već izvedene dokaze tijekom upravnog spora ne bi utjecao na drugačiji ishod predmetnog postupka.
17. S time u vezi valja napomenuti da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi, ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 33. stavak 3. ZUS-a), ali je dužan u obrazloženju presude izjasniti se o prijedlozima i prigovorima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora (članka 60. stavak 4. ZUS-a), na koji način je prvostupanjski sud upravo i postupio. U obrazloženju presude je dao jasne i dostane razloge na kojima je utemeljio odluku, koje ovaj Sud u cijelosti prihvaća, ocjenjujući da je time sud postupio sukladno propisanim procesnim pravilima.
18. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da su bitne činjenice pravilno utvrđene, odnosno da je tužitelj dana 23. travnja 2018. počinio težu povredu službene dužnosti, jer je kao odgovorna osoba poduzeća K. d.o.o. sa sjedištem u R., koji je ovlaštenik prava na lov u državnom lovištu … M. K. II. dopustio bez prethodnog pisanog dopuštenja lovoovlaštenika odstrel divljači (medvjeda) od lovca C. B. iz R. A..
19. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude dalje proizlazi da je tužitelju omogućeno očitovanje o povredi službene dužnosti koja mu se stavlja na teret sukladno članku 105. Zakona o policiji, jer je 15. siječnja 2020. na zapisnik izjavio da ne želi dati iskaz o konkretnom događaju, a da će obranu iznijeti pred nadležnim disciplinskim sudom ukoliko se pokretne disciplinski postupak te je zapisnik vlastoručno potpisao bez primjedbi.
20. U ponovnom postupku, nakon što je tuženik rješenjem od 11. svibnja 2020. poništio prvostupanjsko rješenje od 5. veljače 2020. doneseno u povodu zahtjeva od 15. siječnja 2020., načelnik Policijske uprave z. 8. listopada 2020. je izmijenio zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka i promijenio opis povrede na način da je tužitelj kao ovlaštenik trgovačkog društva K. d.o.o. – lovnik za što nije imao odobrenje glavnog ravnatelja policije, na području navedenog državnog lovišta organizirao i zatajio lovni odstrel jedne jedinke medvjeda od lovca C. B. na način da nije izdao dopuštenje za lov divljači, a nakon toga je odstrijeljenog medvjeda sa mjesta odstrela prevezao i pohranio u objektu na adresi S. 28 u B. kod D. P.. U svezi opisanog postupanja tužitelj nije izdao Potvrdu o podrijetlu divljači i njezinih dijelova niti sačinio Zapisnik o obavljenom lovu te je od C. O. tražio isplatu novčanog iznosa od 3.650,00 eura da bi zauzvrat C. B. predao kožu odstrijeljanog medvjeda, tj. trofej.
21. Prvostupanjski disciplinski sud je rješenje iscrpno obrazložio, a prethodno tome u odnosu na opisanu povredu službene dužnosti proveo dokazni postupak i nakon ocjene svih provedenih dokaza i prema ocjeni ovog Suda pravilno zaključio da je tužitelj počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točaka 6. i 7. Zakona o policiji, pobliže opisanu u tom rješenju, zbog čega mu je izrečena disciplinska kazna – prestanak državne službe. Tuženik je prvostupanjsko rješenje ocijenio pravilnim i zakonitim te žalbu odbio utvrdivši da žalbeni prigovori tužitelja ne utječu na donošenje drugačije odluke o predmetnoj stvari.
22. U žalbenom stadiju postupka i dalje je sporno je li u skladu s člankom 109. stavkom 2. Zakona o policiji nastupila zastara pokretanja predmetnog disciplinskog postupka, na čemu tužitelj ustraje i u žalbi, a ovaj Sud u nastavku presude daje osvrt na navedeno i druga sporna pitanja koja su bila predmet ocjene tijekom upravnog spora.
23. Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi pokretanje disciplinskog postupka zbog teže povrede službene dužnosti zastarijeva u roku od godine dana od dana saznanja za počinjenu povredu i počinitelja, a najkasnije u roku od dvije godine od dana kada je povreda počinjena.
24. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je načelnik Policijske uprave z. kao čelnik tijela ustrojstvene jedinice čiji je tužitelj službenik 24. siječnja 2019. zaprimio obavijest o podnesenoj kaznenoj prijavi protiv tužitelja. Zahtjev za pokretanje postupka je u skladu s člankom 104. stavkom 2. Zakona o policiji podnio 15. siječnja 2020., odnosno prije proteka zastarnog roka od godine dana od dana saznanja. Slijedno tome proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara za pokretanje disciplinskog postupka protiv tužitelja.
25. Prvostupanjski sud je, razmatrajući tužbene prigovore, dao osvrt na sva bitna pitanja, uključujući i prigovor o izuzeću čelnika prvostupanjskog tijela te prigovor o izmjeni zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka, a s time u vezi dao iscrpno i argumentirano obrazloženje, koje prihvaća i ovaj Sud u cijelosti.
26. Dalje se dodaje da u predmetnom slučaju nije sporno da tužitelj nije tražio niti imao prethodno odobrenje glavnog ravnatelja policije za obavljanje poslova ili pružanje usluga pravnoj osobi K. d.o.o. S time u vezi se dodaje da članak 37. stavak 1. Zakona o policiji propisuje da policijski službenik ne smije obavljati samostalnu gospodarsku ili profesionalnu djelatnost niti obavljati poslove ili pružati usluge pravnoj ili fizičkoj osobi, osim iznimno, pod uvjetima propisanim u stavku 2. te zakonske odredbe. Iz navedenog proizlazi da je zabrana obavljanja samostalne djelatnosti te pružanja usluga pravnoj ili fizičkoj osobi, kao i obveza obavljanja takvih djelatnosti, odnosno pružanja usluga, propisana neovisno o tome da li policijski službenik u obavljanju tih poslova ili pružanju usluga pravnim ili fizičkim osobama ostvaruje određenu dobit ili ne. Dodaje se i da je tužitelj navedene poslove obavljao bez pribavljenog pisanog odobrenja glavnog ravnatelja policije, na koji način je postupao protivno članku 37. Zakona o policiji, zbog čega je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da činjenica da nije ostvarivao dobit u vrijeme obavljanja navedenih poslova, kao i da je naknadno zatražio razrješenje od svih dužnosti u lovištu ne umanjuje tužiteljevu odgovornost za postupanje protivno primijenjenim zakonskim odredbama.
27. Prvostupanjski sud je dao valjano i iscrpno obrazloženje razloga zbog kojih je prihvatio zaključke i stajališta disciplinskih sudova, odnosno ocijenio je sve radnje provedene u dokaznom postupku i prihvatio pravilnom ocjenu dokaznih sredstava, zaključujući da je odluka o disciplinskoj odgovornosti tužitelja donesena na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka. Također je prvostupanjski sud iscrpno argumentirao svoju ocjenu o pravilnosti provedenog disciplinskog postupka, prihvaćajući zaključke disciplinskih sudova da za ostvarivanje procesnih prava službenika protiv kojeg se vodi disciplinski postupak nije uvijek nužno provesti i suočavanje sa svjedocima, već je bitno da mu se omogući upoznavanje sa sadržajem zapisnika/bilješke u kojima je registriran iskaz svjedoka te da iznese primjedbe na iskaz svjedoka. S time u vezi se dodaje da se su u konkretnom slučaju svjedoci M. K. i D. P. u ranije provedenom postupku detaljno očitovali na službenu bilješku, a na usmenoj raspravi 9. prosinca 2020. je u svojstvu svjedoka saslušan policijski službenik T. B. na okolnosti obavljanja obavijesnih razgovora s imenovanim svjedocima, s time da tužitelj nije imao primjedbi na sadržaj iskaza. Ovaj Sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da cjelokupno provedeni dokazni postupak i ocjena dokaznih sredstva daje dostatnu podlogu za utvrđivanje odlučnih činjenica u svezi disciplinske odgovornosti tužitelja i da postupanjem disciplinskih sudova nije povrijeđeno pravo na obranu tužitelja u bilo kojem aspektu. Uz to se dodaje i da je prvostupanjski disciplinski sud ocjenjujući sadržaj cjelokupne i pobliže opisane komunikacije utvrdio vjerodostojnost komunikacije između tužitelja i C. O. uzimajući pri tome u obzir cjelokupni dokazni materijal.
28. Konačno, prvostupanjski sud je dao osvrt i na prigovor o povredi članka 14. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/09. – dalje: ZUP), ocjenjujući da je disciplinski postupak proveden u skladu s tom zakonskom odredbom koja propisuje da se postupak vodi na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu. Također je prvostupanjski sud ocijenio i da je pravilno disciplinski postupak proveden u skladu s člankom 58. ZUP-a upotrijebivši sva dokazna sredstva podesna za utvrđivanje stanja stvari, koristeći i pri tome kao dokazno sredstvo i navedenu komunikaciju, a taj dokaz je izveden na usmenoj raspravi kojom prilikom tužitelj nije istaknuo bilo kakve primjedbe.
29. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pobliže obrazlaže i razloge koji se tiču pravne kvalifikacije disciplinskog djela za koje se tužitelj tereti, ocjenjujući da je opisano ponašanje tužitelja pravilno kvalificirano kao nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije (obavljanje samostalne gospodarske ili profesionalne djelatnosti suprotno odredbama članak 37. Zakona o policiji). Također je kod izbora vrste disciplinske kazne prvostupanjski disciplinski sud ocijenio sve odlučne okolnosti (težinu počinjene povrede, nastale posljedice, stupanj odgovornosti, okolnosti u kojima je povreda počinjena kao i otegotne i olakotne okolnosti na strani tužitelja) te za izricanje najteže sankcije – prestanak službene dužnosti naveo valjane i iscrpne razloge. Dodaje se da izbor kazne za teže povrede službene dužnosti podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih tijela, a upravno-sudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen je na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (članak 4. stavak 2. ZUS-a). Stoga, prema ocjeni ovog Suda ne postoji dvojba da je u konkretnom slučaju izbor kazne obavljen u okviru zakonom dane ovlasti, a niti da bi izrečena disciplinska kazna bila protivna svrsi radi koje je ta ovlast dana. Naime, prema već dosljednoj upravno-sudskoj praksi policijski službenik je dužan postupati u skladu s pravilima službe i ponašati se na način koji ne može niti hipotetski dovesti u pitanje ugled zvanja policijskog službenika, a time niti ugled službe kao takve, tj. njegovo ponašanje treba biti pozitivan primjer građanima.
30. Osim navedenog, pravilno prvostupanjski sud prihvaća i zaključke tuženika o ponašanju tužitelja koje je protivno i drugim pozitivnim propisima, koji reguliraju područje lovstva i zaštite prirode, ocjenjujući da je tuženik danim obrazloženjem osporenog rješenja postupio sukladno članku 98. stavku 5. ZUP-a, a odbijajući tužbeni zahtjev kao neosnovan, pozivom na odredbu članka 57. stavka 1. ZUS-a je prvostupanjski sud tuženikovo rješenje potvrdio pravilnim.
31. Ovaj Sud je prihvatio utvrđeno činjenično stanje na kojem je utemeljena pobijana presuda pravilnim, a tijekom žalbenog postupka je ocijenio da je pobijana presuda donesena i uz pravilnu primjenu mjerodavnog prava, tj. da je sud dao argumentirane razloge u odnosu na sve prigovore odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a s iznesenim razlozima je ovaj Sud u cijelosti suglasan.
32. Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da je pobijana presuda pravilna kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene mjerodavnog prava, a da žalbeni razlozi nisu s uspjehom osporili zakonitost pobijane presude.
33. Tužitelj neosnovano prigovara i povredi ustavnih i konvencijskih prava, jer je prvostupanjski sud održao raspravu i omogućio strankama pristup sudu, svoju je odluku donio u razumnom roku, poštujući načela i procesna pravila upravnog spora te se uz to očitovao i na sve tužbene navode. Stoga su prigovori žalbe o povredi prava na pravično suđenje i prava na jednakost oružja kao bitnog elementa prava na pošteno suđenje neosnovani, kao i prigovor o povredi prava na pristup sudu, a bez utjecaja je i navod tužitelja kojim upire na povredu načela razmjernosti, jer su disciplinski sudovi, kao i prvostupanjski sud razmotrili sve elemente i dali iscrpnu ocjenu u svezi svih okolnosti konkretnog slučaja, a koji bi mogli utjecati na povredu tog načela i povredu prava na pošteno suđenje u svim aspektima bitnim za ocjenu je li došlo do povrede navedenih prava i načela.
34. Budući je ovaj Sud ocijenio da žalbeni navodi nisu odlučni za donošenje drukčije odluke u ovoj stvari, a niti postoje razlozi na koje pazi po služenoj dužnosti, to je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.
35. Odluka o trošku je donesena na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a.
U Zagrebu 22. veljače 2023.
Predsjednik vijeća
Ante Galić, v.r.