Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1910/22-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ante Galića i mr. sc. Mirjane Juričić, članova vijeća, te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice A. D. iz K., koju zastupa S. C., odvjetnik u M., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave d.-n., D., radi odjave prebivališta, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 18 UsI-1610/21-4 od 8. prosinca 2021., na sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2023.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 18 UsI-1610/21-4 od 8. prosinca 2021.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništenje rješenja tuženika, broj: 511-03-06/1-UP/I-7/5-2020 od 26. veljače 2021.
2. Protiv navedene prvostupanjske presude tužiteljica je podnijela žalbu iz svih zakonskih razloga s prijedlogom da se ista ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje, uz uputu da je u konkretnom slučaju potrebno izvesti dokaz saslušanjem stranaka i svjedoka. Navodi kako tu napose misli na svjedoka I. Č., čiji je iskaz sud cijenio na način da je razmatrao ono što mu je tuženik kao stranka u postupku predočio, tako što je njegovu navodnu izjavu samostalno sastavio, a koji sami postupak kao takav predmetni dokaz čini kontaminiranim, jer djelatnici tuženika ne moraju namjerno određene činjenice izvlačiti iz konteksta i lažno ih predočavati, odnosno prešućivati, nego im se takav postupak može na štetu tužitelja omaknuti slučajno. Poziva se na situaciju identičnu onoj stranke N. M. i njezine djece pozivajući sud da razmotri i stavi u kontekst potrebe za pravilnim, odnosno detaljnim utvrđivanjem činjenica i u ovom slučaju. Ističe kako se život običnog čovjeka na administrativnoj, a ne životnoj granici ne može promatrati jednodimenzionalno, niti se o njemu mogu izvoditi zaključci na temelju pukog "papira" i tu bi se tužiteljica željela pozvati na određene odredbe Ustava Republike Hrvatske. Navodi kako osobe koje su rođene u Republici Hrvatskoj na temelju članka 32. Ustava Republike Hrvatske imaju pravo slobodno se kretati i birati boravište, dok istodobno članak 55. jamči pravo na rad, pa ako netko radi poljoprivredu u mjestu udaljenom nekoliko tramvajskih stanica, a slučaj je htio da se u međuvremenu i međuprostoru ispriječi državna granica, to ne znači da nema namjeru trajnog nastanjenja na adresi na kojoj je rođen i njemu se ne smije braniti pravo da radi, niti ga se smije odjaviti bez prijave novog prebivališta.
Što se tiče "terenske" provjere od 4. siječnja ističe kako bi željela znati gdje djeca policijskih službenika provode "zimske" praznike, a što se tiče ostalih terenskih provjera, ističe kako bi voljela znati gdje djeca i supružnici policijskih službenika borave u radno vrijeme, odnosno u vrijeme školske nastave – kući ili drugdje. Smatra kako je obrazloženje suda u cijelosti izostalo, pa presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, jer sud nije uzeo u obzir u koje je vrijeme, dana i godine su provjere vršene, te je li u to vrijeme normalno da zaposleni ljudi i školska djeca nisu kod kuće, zbog čega je prvostupanjskom sudu nužno ukazati na potrebu za davanjem obrazloženja koje treba biti životno i logično, a ne da se svede na bezuvjetno vjerovanje djelatnicima tuženika. Ističe kako se puno sličnosti moglo naći u ova dva slučaja, a koje sve sličnosti razlikuju ova dva primjera od čitavog niza ostalih. Međutim upravo ovakve iznimke zaslužuju posebnu zaštitu i pažnju i tu treba smoći i pronaći građanske hrabrosti za ukazati da djelatnici MUP-a pored velike većine uspješnih i časno obavljenih poslova, ponekad znaju i pogriješiti, a to se pripisuje isključivo velikom broju sličnih slučajeva i preopterećenosti istima, zbog čega je i potrebno provesti, odnosno nadopuniti dokazni postupak. Stoga predlaže da sud žalbu uvaži i pobijanu presudu preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da istu ukinei vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako smatra da je upravni sud pravilno u osporenoj presudu utvrdio da tužiteljica nije trajno nastanjena na adresi prijavljenog prebivališta, već u G. P. u Bosni i Hercegovini sa članovima svoje obitelji, suprugom I., te djecom L. i M. Ističe kako je upravni sud u svojoj presudi ispravno istaknuo kako je u spisu priložen dopis nadležnog tijela Federacije Bosne i Hercegovine od 20. ožujka 2019., iz kojeg proizlazi da tužiteljica, odnosno njezin suprugu I. D., te djeca L. i M., imaju prebivalište u G. P., Bosna i Hercegovina od 2013., odnosno 2015. za stalno. U odnosu na prijedlog tužiteljice kako bi bilo potrebno izvesti dokaz saslušanjem stranke i svjedoka I. Č., oca tužiteljice, ističe kako od 18. svibnja 2021. tužiteljica ima prijavljeno prebivalište u M., kod stanodavca M. B., zbog čega saslušanje oca i nekadašnjeg stanodavca, kao i cijela žalba gube svaku svrhu. Stoga predlaže da Visoki upravni sud Republike Hrvatske žalbu odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
6. Ovaj Sud nalazi da se pobijana presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a.
7. Iz podataka spisa, kao i iz obrazloženja osporene presude je razvidno da je rješenjem tuženika od 26. veljače 2021., koje je doneseno po službenoj dužnosti, odjavljeno prebivalište tužiteljice sa adrese …, K., P., temeljem odredbe članka 12. stavka 1. Zakona o prebivalištu ("Narodne novine", 144/12. i 158/13. – dalje: ZOP), te je naloženo tužiteljici da vrati osobnu iskaznicu tuženiku temeljem odredbe članka 15. stavka 1. točke 4. Zakona o osobnoj iskaznici ("Narodne novine", 62/15. – dalje: ZOI).
8. Naime, iz podataka spisa proizlazi da je prije donošenja osporavanog rješenja izvršeno više terenskih provjera, o čemu su sačinjene i službene zabilješke od 4. i 15. siječnja 2018., te 19. rujna 2019., iz kojih proizlazi da navedenim danima policijski službenici na predmetnoj adresi nisu zatekli tužiteljicu, kao ni članove njene uže obitelji (supruga I., te djecu L. i M.), dok je zatečeni stanodavac, inače otac tužiteljice I. Č. izjavio da se tužiteljica zajedno sa suprugom i djecom nalazi u mjestu G. P. u Bosni i Hercegovini, da se djeca školuju u M., a da tužiteljica i njen suprug se bave poljoprivredom u Bosni i Hercegovini. Naime, suprug tužiteljice ima obiteljsku kuću, te je stalno zaposlen u M. u TD F. gdje radi na otkupu voća i povrća, dok tužiteljica obavlja sezonske poslove na branju i otkupu voća i povrća, i to najviše za vrijeme berbe mandarina.
Iz službene zabilješke od 19. rujna 2019. proizlazi po izjavi susjeda da tužiteljica od udaje ne živi u K., već u G. P., da joj djeca pohađaju školu u M., te da u K. žive njen otac, majka i brat. Isto tako iz spomenute službene zabilješke je razvidno da su policijski službenici obavili i razgovor s djelatnicima tvrtke Komunalno održavanje P., koja se bavi odvozom otpada, temeljem kojeg razgovora je utvrđeno da korisnik usluga I. Č., mjesečno plaća naknadnu za odvoz miješanog komunalnog otpada za ukupno tri člana domaćinstva, te da u evidenciji usluga navedene tvrtke ne postoje tužiteljica i njezin suprug I., da je obavljen razgovor i s djelatnicima tvrtke I. P., te je utvrđeno da je mjesečna potrošnja vode oko 15 m3 i da je račun za kolovoz 2019. iznosi 225,00 kuna, te da je provjerom kod nadležnog HZZO-a u P. utvrđeno kako je nadležni liječnik primarne zdravstvene zaštite tužiteljice u M.
Prema službenim zabilješkama od 25. i 28. siječnja 2021., tužiteljica i njena obitelj ponovno nisu zatečeni na predmetnoj adresi već je zatečen T. Č., brat tužiteljice, koji je u bitnom izjavio da na predmetnoj adresi živi on, njegovo otac I. i majka T., a tužiteljica i njezina obitelj žive u G. P., da njihova djeca pohađaju školu u M., te ponekad svrate kod djeda i bake u posjedu u K.. Spisu prileži i dopis Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog Ministarstva unutarnjih poslova, Federalne Uprave policije S. do 20. ožujka 2019. iz kojeg proizlazi da je provjerom u jedinstvenom registru građana IDDEEA utvrđeno da je tužiteljica rođena ..., odnosno njezin suprug I. D., rođen ... i njihova djeca L. D., rođena ... i M. D., rođen ... imaju prebivalište/boravište u mjestu G. P., G. P. bb u Bosni i Hercegovini od 2013., odnosno od 2015. za stalno.
9. Imajući na umu sve naprijed navedeno, a na temelju svih utvrđenih činjenica tijekom provedenog upravnog postupka, prema ocjeni ovog Suda pravilno je zaključio prvostupanjski sud u obrazloženju osporene presude kako je nedvojbeno utvrđeno da se tužiteljica nije trajno nastanila na predmetnoj adresi, već u G. P., Bosna i Hercegovina sa članovima svoje obitelji (suprugom I., te djecom L. i M).
10. Naime, prema odredbi članak 12. ZOP-a policijska uprava na čijem području osoba ima prijavljeno prebivalište po službenoj dužnosti će donijeti rješenje o odjavi prebivališta osobe, ako se terenskom provjerom utvrdi da osoba stvarno ne živi na prijavljenoj adresi ili o tome bude obavještena od strane tijela javne vlasti, te drugih pravnih i fizičkih osoba (stavak 1.), a prije donošenja rješenja o odjavi prebivališta osobe, nadležna policijska uprava mora utvrditi činjenice i okolnosti na temelju kojih se može nedvojbeno zaključiti živi li osoba na adresi prijavljenog prebivališta (stavak 3.).
11. Prema odredbi članka 15. stavka 1. točke 4. ZOI-a osobna iskaznica prestaje važiti i prije isteka roka na koji je izdana, ako je osoba odjavljena po službenoj dužnosti iz zbirke podataka o prebivalištu i boravištu u Republici Hrvatskoj.
Odredbom članka 15. stavka 2. ZOI-a osoba mora osobnu iskaznicu vratiti policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji koja ju je izdala u roku od osam dana od dana izvršnosti rješenja o odjavi po službenoj dužnosti iz zbirke podataka o prebivalištu i boravištu u Republici Hrvatskoj.
12. Slijedom iznesenog, ovaj Sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da su bitne činjenice za donošenje odluke u upravnom sporu u prethodno provedenom upravnom postupku pravilno utvrđene, zbog čega je pozivom na odredbu članka 36. stavka 4. ZUS-a odluku donio bez održavanja rasprave, jer činjenično stanje nije našao spornim, već samo primjenu prava.
13. Stoga, niti žalbeni razlozi kojima tužiteljica prigovara nepotpunom i pogrešnom utvrđenom činjeničnom stanju i s time u vezi povredi postupovnog prava nisu s uspjehom osporili zakonitost pobijane presude, niti je tužiteljica u tužbi predložila provođenje dokaznog postupka koji bi doveo do drugačijeg ishoda upravnog spora.
14. Slijedom navedenog, ovaj Sud je ocijenio da je osnovano prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice pozivom na odredbu članka 57. stavka 1. ZUS-a, potvrđujući time tuženikovo rješenje zakonitim, a presudu je donio uz pravilnu primjenu materijalnog prava, što žalbenim razlozima tužiteljica nije dovela u sumnju, a zbog čega ovaj Sud žalbene razloge nije ocijenio osnovanima, uključujući i prigovor o povredi pobliže navedenih ustavnih prava. Uz to se napominje da se presuda ovoga Suda na koju se tužiteljica poziva u žalbi ne odnosi na predmet istog činjeničnog supstrata.
15. Slijedom iznesenog na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a je odlučeno kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 22. veljače 2023.
Predsjednica vijeća:
Sanja Štefan, v.r.