- 1 -              Poslovni broj: Usž-2930/21-16

 

     

             

 

Poslovni broj: Usž-2930/21-16

 

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Inge Vezmar Barlek, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja HEP-PROIZVODNJA d.o.o., Z., protiv tuženice L.-s. županije, Upravnog odjela za graditeljstvo, zaštitu okoliša i prirode te komunalno gospodarstvo, G., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada O., O.,  kojeg zastupaju opunomoćenici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. M. i B. M., odvjetnici u R., radi povrata komunalne naknade, odlučujući o žalbi zainteresirane osobe protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-370/2020-8 od 31. svibnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2023.

 

p r e s u d i o  j e

 

                                          I Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci,               poslovni broj: UsI-370/2020-8 od 31. svibnja 2021.

                                          II Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova               sastava žalbe.

 

Obrazloženje

 

1.              Osporavanom presudom Upravnog suda u Rijeci poništeno je rješenje tuženice, KLASA: UP/II-363-03/17-01/14, URBROJ: 2125/1-06-20-27 od 22. siječnja 2020. i rješenje Grada O., Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA: UP-I-363-03/12-01/01, URBROJ: 2125/02-07-19-13 od 4. studenoga 2019. (točka I. izreke). Tužitelju je priznato pravo na povrat komunalne naknade u iznosu od 6.661.648,42 kuna sa zateznom kamatom koja je do 31. srpnja 2015. određena po stopi utvrđenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi utvrđenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja: - na iznos od 1.453.452,00 kuna teče od 28. kolovoza 2009. pa do isplate, - na iznos od 5.208.196,42 kuna teče od 8. travnja 2010. pa do isplate (točka II. izreke). Zainteresiranoj osobi naloženo je tužitelju isplatiti iznos iz točke II. izreke presude u roku od 30 dana od dostave pravomoćne presude (točka III. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja i zainteresirane osobe za naknadu troškova upravnog spora (točka IV. izreke).

2.              Predmetnim rješenjem tuženice odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 4. studenoga 2019. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za donošenje rješenja o povratu stečenog bez osnove od 1. lipnja 2017.

3.              Prvostupanjski upravni sud je rješenja javnopravnih tijela ocijenio nezakonitima pozivom na odredbe Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08.) radi čega je presudio na temelju članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje: ZUS).

4.              Protiv osporavane odluke žalbu je izjavila zainteresirana osoba iz svih žalbenih razloga, odnosno zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešno primijenjenog materijalnog prava.

4.1.              U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe članka 66. stavaka 2. i 3., članka 7. stavka 1., članka 33. i članka 36. ZUS-a, koje navodi, jer suprotno obrazloženju suda činjenice u ovom sporu nisu nesporne. U konkretnom predmetu sporne su (barem) dvije odlučne činjenice: da se tužitelj 29. lipnja 2009. obratio zainteresiranoj osobi sa zahtjevom za povrat komunalne naknade i da je zainteresirana osoba na sastanku održanom 22. svibnja 2014. priznala dug prema tužitelju koji je nastao plaćanjem komunalne naknade za razdoblje od 2005. – 2009. Naime, o trenutku podnošenja zahtjeva ovisi primjena materijalnog prava koje se odnosi na početak i tijek zastare prava tužitelja na podnošenje zahtjeva za povrat plaćene komunalne naknade. Pritom ističe kako je sam tužitelj iznio tvrdnju o tome da je predmetni zahtjev podnio 31. svibnja 2017. U odnosu na priznanje duga navodi kako je tužitelj iskonstruirao činjenično stanje jer su pisani dopisi od 4. rujna 2013. i 16. siječnja 2014. sastavljeni i izdani od nenadležnog tijela i ne mogu imati pravni učinak priznanja duga. Prvostupanjski sud o dopisu tužitelja iz 2017. godine zaključuje da se radi o požurnici, a ne zahtjevu, s obrazloženjem da navedeno proizlazi iz dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta. Smatra da je time onemogućena kontradiktornost postupka (načelo izjašnjavanja stranke) jer je zbog navedene sporne činjenice trebala biti provedena usmena, neposredna i javna rasprava. Ističe i da prvostupanjski sud, u smislu odredbe članka 60. stavka 4. ZUS-a, nije izložio koje je činjenice utvrdio, odnosno zašto i kada ih je utvrdio.

4.2.              U odnosu na činjenično stanje navodi kako se bit odluke odnosi na utvrđivanje činjenice početka i tijeka zastare prava tužitelja na podnošenje zahtjeva za povrat plaćene komunalne naknade s obzirom da je pravna osnova za plaćanje naknadno otpala. Navedenu ključnu činjenicu prvostupanjski sud je proizvoljno ocijenio nespornom čime se upustio u arbitrarno zaključivanje. Pojašnjenja radi navodi kako je u ovoj upravnoj stvari donesena odluka (zbog šutnje uprave) poslovni broj: UsI-1372/2017 od 9. travnja 2019. kojom je poništeno rješenje tuženice od 18. listopada 2017. te je predmet vraćen tuženici na ponovni postupak, ali kojom sud nije meritorno rješavao upravnu stvar niti je stoga odlučivao o materijalnopravnom prigovoru zastare potraživanja tužitelja o kojem je stoga u ovom upravnom sporu trebalo provesti odgovarajuće dokazne radnje. Smatra netočnim stajalište prvostupanjskog suda prema kojem se u konkretnom slučaju ima primijeniti Opći porezni zakon („Narodne novine“, broj: 147/08.). Naime, do početka primjene novog Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 68/18., dalje: ZoKG/18.) na utvrđivanje komunalne naknade i komunalnog doprinosa (oblika javnih davanja) primjenjivao se Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09., dalje: ZUP), na obračun kamata i zastaru Zakon o obveznim odnosima, a na postupak prisilne naplate Opći porezni zakon. Tek prema novom Zakonu o komunalnom gospodarstvu jedinstveno se primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona. Navedena problematika opsežno je obrađena u stručnom članku dr. sc. D. S., Primjena Općeg poreznog zakona u upravnim postupcima prema Zakonu o komunalnom gospodarstvu, objavljenom u „Pravo i porezi“, br. 2/20. u kojem je navedeno i da je člankom 126. stavkom 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu određeno da će se postupci donošenja upravnih akata započeti prema Zakonu o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95., 109/95. - Uredba, 21/96., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. – pročišćeni tekst, 82/04., 110/04. - Uredba, 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 56/13., 94/13., 153/13., 147/14. i 36/15., dalje: ZoKG/95.) do dana stupanja na snagu ZoKG/18. dovršiti prema odredbama tog Zakona i propisa donesenih na temelju tog Zakona. Navedeno znači da se u odnosu na zastaru duga komunalne naknade i komunalnog doprinosa koji su utvrđeni rješenjima o navedenim davanjima donesenim prije stupanja na snagu ZoKG/18. primjenjuje zastarni rok od 3 godine od dana dospijeća svakog pojedinog obroka za komunalnu naknadu te rok od 5 godina od dana izvršnosti rješenja za komunalni doprinos. To vrijedi i kada se postupak ovrhe koji se odnosi na ta rješenja pokreće nakon stupanja na snagu ZoKG/18. Navodi kako je člankom 132. ZUP-a propisano da se u slučaju oglašivanja rješenja ništavim ili poništavanja rješenja (u koje slučajeve potpada i konkretan predmet) imovina stečena bez osnove vraća sukladno propisima građanskog prava. U pravnoj doktrini je čak zauzeto stajalište da o vraćanju imovine stečene na temelju rješenja koje je oglašeno ništetnim odlučuju sudovi, a ne javnopravna tijela. Navedeno potvrđuje i sudska praksa Trgovačkog suda u Rijeci u predmetu istovjetne činjenične osnove, a u kojem je donesena presuda poslovni broj: P-757/2015 od 23. lipnja 2016., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-5906/2016 od 27. studenoga 2019. U razlozima navedene odluke navedeno je da zastara potraživanja počinje teći od dana kada je otpala pravna osnova po kojoj je zainteresirana osoba uplaćeni iznos primila u smislu odredbe članka 1111. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima, a to je dan kada je poništeno rješenje na temelju kojeg je utuženi iznos naplaćen. Kako je od toga dana do podnošenja tužbe 1. lipnja 2015. proteklo više od 5 godina sukladno odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima, to je za utuženo potraživanje nastupila zastara. S tim u vezi ističe kako zahtjev za povrat preplaćenog iznosa nije bio pravilno upućen sukladno pravilima građanskog prava. Prvostupanjski sud je, naime, primjenu materijalnog prava temeljio na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju s obzirom da je izveo zaključak kako je tužitelj dopisom od 29. rujna 2009. valjano postavio zahtjev za povrat komunalne naknade. Ako bi se uzelo da je zahtjev uistinu podnesen navedenog datuma, tada se ne može primijeniti Opći porezni zakon. Ranija sudska praksa prema kojoj se na prosuđivanje roka zastare primjenjivao Zakon o obveznim odnosima imala je konkretno uporište u odredbi Općeg poreznog zakona iz 2000. godine kojom je bilo propisano da se na poreznu zastaru primjenjuje Zakon o obveznim odnosima ako tim zakonom nije drukčije propisano. Iako Opći porezni zakon iz 2016. godine ne sadrži takvu odredbu, smatra neprihvatljivim stajalište prvostupanjskog suda prema kojem se na komunalnu naknadu utvrđenu prije stupanja na snagu tog zakona ne primjenjuje zastarni rok iz Zakona o obveznim odnosima. S druge strane, ako se u konkretnom predmetu ima primijeniti Opći porezni zakon iz 2016. godine, to je zahtjev tužitelja u zastari jer je zahtjev podnesen 2017. godine. Neosnovan je i zaključak prvostupanjskog suda o tome da su javnopravna tijela postupila protivno uputi iz naprijed navedene presude poslovni broj: UsI-1372/2017 od 9. travnja 2019. U prilog svojim navodima poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-1490/2012. i mišljenje Središnjeg ureda Porezne uprave, odnosno mišljenje Ureda za zakonodavstvo Vlade Republike Hrvatske od 11. studenoga 2009., prema kojem zastara prava na povrat poreza plaćenog na temelju rješenja poreznog tijela ukinutog odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske počinje teći od dana kada je Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluku kojom je ukinuo rješenje po kojem je porezni obveznik platio porez (kako bi izbjegao prisilnu naplatu).

4.3.              U pravnoj je teoriji općeprihvaćeno gledište da sud u sporu pune jurisdikcije rješava sporno pitanje koje se odnosi na postojanje pravnog odnosa ili na sadržaj tog odnosa. Smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za usvajanje točke II. petita tužbe, odnosno za postupanje prvostupanjskog suda kao suda pune jurisdikcije, koji nastavno tumači pozivom i na članak A. R.: Što označava pojam upravnog spora pune jurisdikcije? objavljen na mrežnim stranicama IUS INFO 23. siječnja 2017., jer se prvostupanjski sud bavio isključivo pitanjem zakonitosti osporavanog rješenja.

4.4.              Ujedno ponavlja kako je prvostupanjski sud bio dužan provesti dokazni postupak pa u tom smislu navodi da u slučaju da je proveden očevid, nedvojbeno bi se utvrdilo da je tužitelj navedeni prostor koristio i dalje ga koristi za obavljanje svoje poslovne djelatnosti, a da su rješenja o komunalnoj naknadi ukinuta iz proceduralnih razloga, odnosno zbog toga što je odlukama bila proširena obveza plaćanja komunalne naknade na područja koja nisu bila propisana Zakonom o komunalnom gospodarstvu (akumulacijska jezera, kanali i dr.). Međutim, smatra nespornim da isti čine poslovni prostor tužitelja za rad proizvodnih pogona namijenjenih proizvodnji električne energije od čega tužitelj ostvaruje imovinsku korist pa je zainteresirana osoba imala legitimno pravo zadržati utuženi iznos jer je predmetno područje sastavni dio infrastrukture zainteresirane osobe. Navodi i da troškove vezane za izgradnju i održavanje navedenih objekata snosi zainteresirana osoba.

4.5.              Smatra i da je tužbeni zahtjev protivno odredbama članka 22. ZUS-a usmjeren protiv zainteresirane osobe, a ne tuženice.

4.6.              Slijedom svega navedenoga, zainteresirana osoba predlaže Sudu usvojiti žalbu. Traži i troškove sastava žalbe u iznosu od 79.135,30 kuna uz pripadajući PDV.

5.              Tuženica u odgovoru na žalbu u bitnom navodi kako ostaje kod navoda iz rješenja od 22. siječnja 2020. te smatra da je pobijanu presudu potrebno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

6.              Naknadno dostavljena pojašnjenja žalbe od 27. rujna 2021., 6. listopada 2021. i 27. lipnja 2022. Sud nije razmatrao jer su podnesena izvan žalbenog roka propisanog člankom 70. stavkom 1. ZUS-a, a s obzirom na to ni podneske tužitelja od 13. listopada 2021. i 22. kolovoza 2022. kojima se očituje na navedena pojašnjenja žalbe.

7.              Žalba nije osnovana.

8.              Ispitujući osporavanu odluku u granicama razloga navedenih u žalbi u smislu članka 73. stavka 1. ZUS-a, koju stranke protiv presude upravnog suda mogu podnijeti zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. ZUS-a), ovaj Sud nalazi da se pobijana odluka prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom.

9.              Prvenstveno treba reći kako je u postupku nesporno da je tužitelj platio komunalnu naknadu koja se odnosi na razdoblje od 1. siječnja 2005. do 31. srpnja 2009. u iznosu od 6.661.648,42 kuna po rješenjima o komunalnoj naknadi od 16. ožujka 2005. i 28. veljače 2006. (ukupno četiri rješenja), koja su poništena presudama Upravnog suda Republike Hrvatske od 13. svibnja 2009. i 11. veljače 2010. (ukupno četiri odluke).

10.              Prvostupanjski sud je u upravnom sporu utvrdio da je tužitelj dopisom od 29. rujna 2009. zatražio povrat plaćenog iznosa komunalne naknade jer je, dakle, naknadno otpala pravna osnova za naplatu predmetne komunalne naknade. Sud nalazi navedeno utvrđenje prvostupanjskog suda pravilnim budući da se predmetni dopis nalazi u spisu predmeta, a tuženica i zainteresirana osoba, iako osporavaju navedenu činjenicu, nisu predložili izvođenje niti jednog dokaza u prilog svojim tvrdnjama, odnosno da navedeni dopis nije upućen Općem upravnom odjelu Grada O.

11.              Komunalna naknada uređena je odredbama ZoKG/95., na primjenu kojeg u konkretnom slučaju upućuje članak 126. ZoKG/18., međutim, navedeni propis nema posebnih odredbi koje uređuju postupak povrata neosnovano plaćene komunalne naknade. Naime, na porezne propise koje je u ovoj upravnoj stvari primijenio prvostupanjski sud, upućuje jedino odredba članka 23. stavka 5. ZoKG/95. kojom je propisano da izvršno rješenje o komunalnoj naknadi izvršava upravno tijelo iz stavka 2. toga članka u postupku i na način određen propisima o prisilnoj naplati poreza na dohodak odnosno dobit.

12.              Prema tome, Sud je shvaćanja kako se u konkretnoj upravnoj stvari povrata (nedvojbeno neosnovano plaćene) komunalne naknade kao mjerodavan propis treba primijeniti ZUP kao opći postupovni propis koji su primijenila i javnopravna tijela kojim je, u članku 132., propisano da se u slučaju oglašivanja rješenja ništavim ili poništavanja rješenja imovina stečena bez pravne osnove vraća sukladno propisima građanskog prava. Na navedeno upućuje i odluka Ustavnog suda RH broj: U-IV-7939/2014 od 20. listopada 2015. Konačno, ovakvo shvaćanje zauzeto je na sjednici Imovinsko-pravnog odjela Suda od 20. veljače 2023. prema kojem se na zastaru povrata neosnovano plaćene komunalne naknade primjenjuju propisi iz građanskog prava, na koje upućuje članak 132. ZUP-a.

13.              Razmatrajući predmet ove upravne stvari u okviru odredbi Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), Sud nalazi kako se u odnosu na sporno pitanje zastare treba primijeniti odredba članka 225. ZOO-a primjenom koje zaključuje kako u konkretnom predmetu pravo tužitelja na podnošenje zahtjeva za povrat stečenog bez osnove, odnosno plaćenog iznosa komunalne naknade za koju je naknadno otpala pravna osnova, nije zastarjelo.

14.              Člankom 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Zastara u ovoj upravnoj stvari počela je teći dan nakon što je tužitelj stekao ovlaštenje na traženje povrata, odnosno dan nakon što su odluke Upravnog suda Republike Hrvatske kojim su rješenja o komunalnoj naknadi poništena postale pravomoćne (13. svibnja 2009. i 11. veljače 2010). U tom smislu pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je povrat zatražen dopisom od 29. rujna 2009. koji je tužitelj uputio Općem upravnom odjelu Grada O. kao javnopravnom tijelu pa dakle tražbina tužitelja u trenutku podnošenja zahtjeva nije zastarjela.

15.              Kraj takvog stanja stvari činjenica priznanja duga od strane zainteresirane osobe nije pravnoodlučna za rješenje ove upravne stvari radi čega se žalbeni prigovor iznesen u tom smislu ocjenjuje neosnovanim.

16.              Prema tome, Sud nalazi kako je prvostupanjski sud prihvaćanjem tužbenog zahtjeva zakonito riješio ovu upravnu stvar unatoč pogrešnoj primjeni mjerodavnog prava, imajući pritom na umu i da zainteresirana osoba žalbenim prigovorima ne osporava iznos koji je tužitelj platio po naprijed navedenim rješenjima o komunalnoj naknadi, odnosno visinu iznosa koji je tužitelj zatražio tužbenim zahtjevom zbog stjecanja bez osnove.

17.              Treba reći i da, iako zainteresirana osoba navodi da osporava prvostupanjsku presudu i s osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kraj naprijed opisanih utvrđenja vezanih uz podnošenje zahtjeva tužitelja za povrat komunalne naknade te budući da zainteresirana osoba nije zatražila održavanje rasprave, to prvostupanjski sud primjenom odredbe članka 36. točke 4. ZUS-a nije počinio povredu iz članka 66. stavka 2. ZUS-a.

18.              Konačno treba reći i da žalbeni prigovori zainteresirane osobe koji se odnose na zakonitost (presudama Upravnog suda Republike Hrvatske poništenih) rješenja o komunalnoj naknadi nisu osnovani jer se ne mogu iznositi u ovom postupku u kojem se odlučuje o zakonitosti presude prvostupanjskog suda kojom je riješen zahtjev tužitelja za povrat uplaćenog iznosa komunalne naknade koji je zainteresirana osoba stekla bez osnove. Kraj navedenog valja reći i da zainteresirana osoba, suprotno žalbenim prigovorima, nije predložila provedbu dokaza koje navodi u žalbi.

19.              Prema tome, zainteresirana osoba žalbenim navodima nije dovela u sumnju zakonitost osporavane presude kojom je pravilno primijenjen institut pune jurisdikcije, radi čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

20.              Valjalo je stoga, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I izreke ove presude, a odluka o troškovima sastava žalbe (točka II izreke) donesena je na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a jer zainteresirana osoba sa žalbom nije uspjela.

 

U Zagrebu 22. veljače 2023.

            Predsjednica vijeća                     

mr.sc. Inga Vezmar Barlek, v.r.