1

Poslovni broj: 37 Gž-790/2022-2

 

 

Poslovni broj: 37 Gž-790/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dijane Hofer, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. M. (prije: T.) iz L., OIB:..., koju zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u Z., protiv tuženice R. A. d.d. iz Z., OIB:.., koju zastupaju punomoćnici B. B.1, K. G. i B. B2, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Š.&p. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 7. travnja 2022. poslovni broj: P-10704/19-23, u sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-10704/19-23 od 7. travnja 2022.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u točki I izreke utvrđene su ništetnom i bez pravnog učinka odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 188-50-4112364 sklopljenim između tužiteljice i tuženice solemniziran od strane javnog bilježnika I. M. iz V. G. pod posl.br. Ov-10339/07 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu kojim je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Točkom II izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 7. istog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća. U točki III izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici 27.438,84 kn sa zateznom kamatom od dana dospijeća do isplate na pojedine iznose i po stopi pobliže određenoj u toj točki izreke. U točki IV izreke naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 7.520,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 7. travnja 2022. do isplate.

 

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica zbog svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužiteljicu na plaćanje parničnog troška uvećano za trošak sastava žalbe, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti mjesno nadležnom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba tuženice nije osnovana.

 

5. Prvostupanjski sud prije svega u obrazloženju pobijane presude navodi da je dopustio preinaku tužbe iz podneska tužiteljice od 7. prosinca 2021. na temelju članka 190. stavka 2. ZPP jer tužiteljica bez svoje krivnje, bez provođenja financijskog vještačenja nije mogla precizno odrediti tužbeni zahtjev te na temelju članka 190. stavka 3. ZPP jer je isto svrsihodno za konačno rješenje spora među strankama.

 

6. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu kojim utvrđuje ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je člankom 2. ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te u odredbi članka 7. u dijelu kojim je određeno da se kredit otplaćuje u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća, prvostupanjski sud polazi od sljedećih utvrđenih činjenica i zauzetih pravnih stajališta:

 

- da je tužiteljica predmetni kredit uzela za kupnju osobnog vozila za vlastite potrebe zbog čega tužiteljica ima svojstvo potrošača u smislu članka 3. stavka 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03);

- da je odredba Ugovora o kreditu u kojoj se navodi "redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora" neodređena i neodrediva u smislu članka 269. stavka 2. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu: ZOO);

- da se u Ugovoru ne navode egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate;

- da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci kreditora sastavni dio Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane banke, a u kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo te tužiteljica nije imala utjecaj na njihov sadržaj;

- da je takvim odredbama tužiteljici suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju objektivnu ona nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao jedne ugovorne strane u odnosu banku – trgovca, ovdje tuženice, kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava zbog čega su iste ništetne u smislu članka 322. stavak 1. ZOO;

- da tužiteljica kao potrošač od strane tuženice nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka;

- da je iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. razvidno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u istim ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak čime je postupila suprotno odredbama ZZP/03 i to člancima 81., 82. i 90., kao i da je ništetna odredba o redovnoj kamati koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice;

- da sukladno članku 502.a stavku 1., članku 502.b i članku 502.c ZPP tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak na posebne postupke koje radi ostvarenja svojih prava na naknadu pokrenu potrošači.

 

7. U odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu, a imajući u vidu da je utvrdio ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope kao i u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važećim na dan dospijeća, prvostupanjski sud polazi od odredbe članka 323. ZOO kojim je propisana obveza svake strane da vrati ono što je primila na osnovu ništetnog pravnog posla te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnosti nije morao znati za postojanje ništetnosti i stoga zaključuje da tužiteljica ima pravo potraživati ono što je tuženica neosnovano stekla na temelju utvrđenih ništetnih odredbi i to primjenom članka 1111. stavak 1. ZOO. Visinu iznosa stečenog bez osnove prvostupanjski sud je utvrdio provedenim dokazom financijskim vještačenjem i to na ime promjenjive kamatne stope u iznosu od 5.145,44 kn i s osnove valutne klauzule u iznosu od 22.293,40 kn ili ukupno u iznosu od 27.438,84 kn.

 

8. Prigovor zastare utužene tražbine tuženice prvostupanjski sud ocijenio je neosnovanim budući je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare dok je donošenjem presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a u odnosu na ništetnost valutne klauzule donošenjem presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018 zastara počela teći iz početka. Budući je predmetna tužba podnijeta 11. lipnja 2019. sud prvog stupnja zaključuje da nije protekao zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO jer predmetna tužba podnesena prije nastupa zastare.

 

9. Tuženica u žalbi prvenstveno ističe da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu čl. 190. ZPP budući je dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka premda je tužiteljica imala mogućnost postaviti točan tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka što je svojom krivnjom propustila učiniti. Tvrdi da je tužiteljica tužbom zahtijevala iznos od 10.000,01 kn uvećano za zakonske zatezne kamate  dok je tužbenim zahtjevom preinačenim 7. prosinca 2001. zahtijevala isplatu iznosa od 27.438,84 kn uvećano za zatezne kamate. Ujedno ističe da je u odnosu na povišeni iznos tužbenog zahtjeva po osnovi promjenjive kamatne stope u svakom slučaju nastupila zastara budući da je isti podnesen 13. lipnja 2019., a sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022. o početku zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF. Nadalje tvrdi da je prvostupanjski sud izbjegao ocijeniti procesnu građu pozivanjem na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatu i presudom posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a da se u pobijanoj presudi nije mogao pozivati na činjenična i pravna utvrđenja iz tog spora te da je i u slučaju da se mogao pozivati ta utvrđenja bio dužan utvrditi sve činjenice i razmotriti sve njegove prigovore. Navodi i da je predložio saslušanje tužiteljice na okolnost tijeka i sadržaja pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu i drugih okolnosti te da se članak 502.c ZPP odnosi na pozivanje na pravna utvrđenja, a ne na utvrđenja o činjenicama i ograničava vezanost suda za odluke u kolektivnom sporu samo na individualne postupke u kojima se odlučuje o naknadi štete, a ne i zahtjeve za stečeno bez osnove ukazujući da su tek izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj: 70/19) u tom članku iza članka "naknada štete" dodane riječi "ili isplatu". Smatra i da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu i stoga što je Ugovor o kreditu sklopljen 18. svibnja 2007. prije nego što je stupio na snagu Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. i 2009., a da prije toga taj Zakon nije sadržavao odredbu članka 138.a o obvezujućem učinku odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa na individualne postupke pri čemu ističe da je retroaktivna primjena propisa zabranjena. Nadalje, tuženica navodi da prvostupanjski sud nije dao razloge o činjenicama na kojima temelji utvrđenje da je nepoštena u smislu članka 1115. ZOO te iznosi razloge zbog kojih smatra da nije nepoštena stjecateljica.

 

9.1. Osporavajući činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu tuženica naglašava da tužiteljica nije dostavila uplatnice ili druge isprave – potvrde o plaćanju anuiteta kredita kojima bi dokazala da je osobno platila sve anuitete kredita kojeg sada djelom potražuje tužbom pa kako to nije dokazala, a da je ona osporila tužbu u cijelosti i po osnovi i po visini, da ne može niti dokazati da ima prema njoj bilo koje potraživanje. Smatra da stoga što je naloženo presudom vratiti anuitet kao da je bio zaključen kunski kredit bez valutne klauzule trebalo obračunati kamate primjenom kamatne stope koje su se odobravale na kunske kredite. Tvrdi da je sud trebao utvrditi odlučne činjenice i to da li se u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu pojedinačno pregovaralo, da li su navedene odredbe jasne, razumljive i lako uočljive te da li suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje prigovara metodi obračuna razlike anuiteta na temelju fiksne kamatne stope pri čemu nije uvažavana tzv. "negativna razlika". Osporava i pravilnost primijenjenog materijalnog prava pri tome citirajući odredbe članka 87., 81. i 84. ZZP/03 uz tvrdnju da tužiteljica ničim nije dokazala da su ispunjene pretpostavke ništetnosti te pozivajući se na članak 22. ZOO u odnosu na valutnu klauzulu, kao i članak 1115. ZOO u odnosu na zateznu kamatu na dosuđene iznose uz tvrdnju da nije postupala u konkretnom slučaju nepošteno. Pogrešno da je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio njezin prigovor zastare pogrešno smatrajući da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 pri čemu tvrdi da tužiteljica potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, a da je člankom 226. ZOO propisano da takve tražbine zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tvrdi i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravo EU jer nije proveo test poštenja već je odluku iskonstruirao pozivanjem na "parnicu potrošač" kao odgovora na baš sva činjenična i pravna pitanja. Posljedično svemu iznesenom tuženica osporava i odluku o troškovima budući smatra da je trebalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

10. Osnovano tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud dopustivši preinaku tužbe pogrešno primijenio odredbu članka 190. stavak 2. i stavak 3. ZPP. Naime, iz tužbe je razvidno da tužiteljica u istoj nije odredila zahtjev za isplatu već je navela da će iznos sa pripadajućom zateznom kamatom specificirati nakon što bude provedeno potrebno vještačenje. Time što je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačila iznos od 10.001,00 kn ne znači da je u tom iznosu odredila tužbeni zahtjev kako to pogrešno smatra tuženica u žalbi. Tako neodređenu tužbu u odnosu na zahtjev za isplatu prvostupanjski sud sukladno članku 109. stavak 1. ZPP je trebao vratiti tužiteljici te joj naložiti da tužbu ispravi odnosno dopuni na način da u pogledu isplate odredi novčani iznos te zateznu kamatu jer tužba u tom dijelu nije sadržavala sve što je odredbom članka 186. stavak 1. ZPP propisano da tužba mora sadržavati, konkretno nije sadržavala određen zahtjev u pogledu glavne stvari za isplatu sa sporednim traženjima. Po takvoj tužbi prvostupanjski sud nije bio ovlašten niti postupati, no unatoč tome prvostupanjski sud je postupao po predmetnoj tužbi i u tom dijelu, te je odredio vještačenje nakon čega je tužiteljica odredila tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu. Određivanjem tužbenog zahtjeva tužiteljica je u odnosu na zahtijevanu isplatu, u stvari, sama ispravila i dopunila tužbu, pa imajući u vidu odredbu članka 109. stavak 3. ZPP prema kojoj ako podnesak vezan za rok bude ispravljen odnosno dopunjen i predan sudu u roku određenom za dopunu ili ispravak, smatrat će se da je podnesen sudu onog dana kada je prvi put podnesen, ispravljena tužba tužiteljice ne može se smatrati preinakom tužbe. Obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju pogrešna primjena odredbe članka 190. stavka 2. i 3. ZPP nije utjecala niti je mogla utjecati na donošenje zakonite i pravilne presude zbog čega nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP.

 

11. Prvostupanjski sud počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP i to samo stoga što nije iznio razloge zbog kojih je tuženicu obvezao da tužiteljici na dosuđene iznose plati zateznu kamatu od dana kada je primila novčane iznose s osnova utvrđenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu dok je za ostala činjenična i pravna utvrđenja prvostupanjski sud iznio dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva i ne proturječi sebi i razlozima presude te u tom dijelu prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Nedostatak razloga o tijeku zatezne kamate otklonit će u daljnjem dijelu obrazloženja ovaj sud.

 

12. Neosnovano tuženica sadržajem žalbe pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH) koji se primjenjivao u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka i kojim je bilo propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Točno da je ta odredba dopunjena na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama osim za štetu pozvati za pravna utvrđenja i u parnicama za isplatu i to Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 70/19) koji je stupio na snagu 1. rujna 2019., međutim, postoji sada već ustaljena sudska praksa, ne samo ovog suda i drugih županijskih sudova, već i Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena kroz niz odluka kao npr. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., da se odredba članka 502.c ZPP primjenjuje u parnicama koje su potrošači, a nakon što je u kolektivnom sporu povodom tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, između ostalih i tuženice, kao četvrtotuženice u tom postupku, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 utvrđeno da je ta tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, pokrenuli parnice za isplatu odnosno vraćanje onog što su banke stekle na temelju utvrđenih ništetnih odredbi.

 

13. Obzirom da se tužiteljica pozvala na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te da tuženica protivno navodima žalbe nije predložila nikakve relevantne dokaze na okolnost zbog kojih ta presuda ne bi imala direktni učinak u ovom postupku, dakle na okolnost da bi parnične stranke prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarale, a da je iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno da se radi o ugovoru kojeg je unaprijed pripremila tuženica i da u istom nisu navedeni nikakvi parametri na temelju kojih bi tuženica bila ovlaštena mijenjati redovnu kamatnu što je nedvojbeno tijekom razdoblja otplate kredita činila, osnovano se prvostupanjski sud pozvao na utvrđenja iz naprijed navedene presude kojom je u izreci navedeno da tuženica kao trgovac prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o potrošačkim kreditima i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača i to u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., pa je time postupila protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) i to člancima 81., 82. i 90. Predmetni ugovor zaključen je 18. svibnja 2007. pa se utvrđenja iz navedene presude odnose i na predmetni ugovor.

 

14. Protivno navodima žalbe tuženica nije predlagala dokaze niti na okolnost da bi prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu tužiteljicu informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imajući u vidu porast tečaja CHF nedvojbeno imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tijekom postupka, a na prijedlog tužiteljice saslušana je tužiteljica iz čijeg iskaza proizlazi da je u svrhu kupnje osobnog vozila došla u Auto salon gdje su joj ponudili samo jedan obrazac i mogućnost da podigne samo ovaj kredit koji je podigla te da joj trgovac u Auto salonu nije objašnjavao odredbe ugovora dok u banci uopće nije ni bila. Stoga se prvostupanjski sud osnovano pozvao na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača budući je u tom postupku u odnosu na tuženicu utvrđeno da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnike kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženica postupila protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90. Odredbe o promjenjivosti redovne kamate i ugovorenoj valuti u CHF iz predmetnog Ugovora o kreditu sadržajno su istovjetne s odredbama koje su u sporu kolektivne zaštite prava i interesa potrošača utvrđene ništetnim te je predmetni Ugovor o kreditu zaključen u vrijeme u kojem je utvrđeno nepošteno postupanje tuženice, zbog čega se .

 

15. U odnosu na tvrdnje tuženice da tužiteljica nije dostavila uplatnice ili druge isprave – potvrde o plaćanju anuiteta kredita kojim bi dokazala svoju tvrdnju da je osobno uplatila sve anuitete kredita koje sada dijelom potražuje tužbom, valja navesti da tijekom postupka nije bilo sporno da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit, dakle otplatila sve anuitete. Tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dovodila u pitanje aktivnu legitimaciju tužiteljice odnosno nije dovodila u pitanje da tužiteljica ne bi osobno podmirila svoje obveze zbog čega se o toj činjenici nije ni raspravljalo. Kako tuženica sukladno članku 352. ZPP ne može iznositi nove činjenice u žalbenom postupku pa stoga niti osporavati tijekom prvostupanjskog postupka nespornu činjenicu, koja se upravo zbog toga što nije bila sporna, nije niti utvrđivala u prvostupanjskom postupku, to ni ovaj sud nije ovlašten ispitivati pravilnost pobijane presude s aspekta takvih žalbenih navoda tuženice.

 

16. Pravilno je prvostupanjski sud visinu preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati i ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF utvrdio kao razliku između Ugovorom o kreditu ugovorene redovne kamate od 5,95% i primjenom tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita budući su odredbe o promjenjivoj kamati prema jednostranoj odluci banke i odredbe o valuti obveze izražene u CHF utvrđene ništetnim, a da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomjestiti ništetne odredbe kako to predlaže tuženica u žalbi. U odnosu na osporavanje načina provedenog vještačenja i potrebe uvažavanja tzv. "negativne razlike" valja navesti da za razdoblje kada je tečaj bio niži od početnog, a obzirom da promjenom tečaja na niži od početnog, nije došlo do povrede interesa potrošača niti je tužiteljica plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju od onog koji je bio početan išta stekla, nema ni obveze vraćanja, a niti postoji tražbina tuženice prema tužiteljici, a time niti osnova za uračunavanju iznosa tzv. negativne razlike u onaj iznos koji bi tužiteljici pripao s naslova stjecanja bez osnove.

 

17. Iako prvostupanjski sud nije iznio razloge zbog kojih je na mjesečno specificirane preplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu obvezao tuženicu na plaćanje zatezne kamate od dana kada su plaćeni, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO. Naime, polazeći od pravne prirode spora (restitucijski zahtjev na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu) te da je pravomoćno u sporu za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe bez mogućnosti utjecaja protivne strane na sadržaj takvih odredbi, te da je na temelju takvih po njoj iniciranih i u ugovoru pripremljenih ništetnih odredbi stekla određene novčane iznose, po ocjeni ovog suda tuženica je evidentno nesavjesna stjecateljica zbog čega je u smislu članka 1115. ZOO u obvezi platiti zateznu kamatu na stečeno bez osnove od dana primitka tako stečenog novčanog iznosa. Žalbenim navodima tuženica nije s uspjehom otklonila takvu svoju obvezu tvrdnjom da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupala savjesno pruživši sve informacije tužiteljici kojima je u tom trenutku raspolagala vezano za tečaj švicarskog franka, jer su takvi navodi prije svega u suprotnosti s iskazom tužiteljice iz kojeg proizlazi da banka u vezi predmetnog ugovora o kreditu s njom nije ni komunicirala, a tuženica u ovom postupku nije niti dokazivala takvu činjenicu, kao i u suprotnosti s utvrđenjima iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1402/2012 od 4. srpnja 2013..

 

18. Obzirom na specifičnost propisane zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici svojeg odjela od 31. siječnja 2022. donio je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.". Vrhovni sud Republike Hrvatske osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni sukladno članku 20. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20 i 21/22), a takva zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske propisana je i člankom 116. Ustava Republike Hrvatske. Uvažavajući naprijed izneseno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule donošenjem presude istog suda posl.br. Pž-6632/2017 14. lipnja 2018., a da do dana podnošenja predmetne tužbe 12. lipnja 2019. s kojim danom je u smislu članka 241. ZOO došlo do prekida zastare, nije protekao člankom 225. propisan opći zastarni rok od 5 godina u kojem zastaruju tražbine s osnova stjecanja bez osnove kakav karakter ima predmetno potraživanje u smislu članka 323. stavka 1. ZOO kojim su propisane posljedice ništetnosti ugovora, a ne o anuitetima kako to sugerira žalba.

 

18.1. Budući iz razloga navedenih pod točkom 10. ove presude ovaj sud ne nalazi da bi tuženica preinačila tužbu podneskom od 7. prosinca 2021. u kojem je nakon provedenog financijskog vještačenja odredila tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu, to činjenica da je tim podneskom određen tužbeni zahtjev nije od nikakvog značaja za tijek zastare u smislu žalbenih navoda jer se, kako je već prethodno navedeno, sukladno članku 109. stavku 3. ZPP smatra da je ispravljena tužba podnesena sudu onog dana kada je prvi put podnesena. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-2237/2014 od 14. lipnja 2019.

 

19. Imajući u vidu navedeno u točki 12., 13., 14., 15., 16., 17., 18. i 18.1. ove presude žalbeni navodi tuženice radi kojih prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava ocijenjeni su neosnovanim.

 

20. Iz naprijed navedenih razloga, a uz utvrđenje da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH) koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 70/19), valjalo je primjenom članka 368. stavka 1. i članka 373.a stavka 3. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koju tuženica osporava posljedično osporavanju odluke o glavnoj stvari, a da istu prvostupanjski sud pravilno temelji na odredbi članka 154. stavku 1. u vezi članka 155. ZPP, a visinu troškova zastupanja na mjerodavnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22), visinu sudskih pristojba na mjerodavnim odredbama Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi te stvarnim troškovima financijskog vještačenja.

 

U Varaždinu 22. veljače 2023.