1

Poslovni broj Gž-1748/2021-3

 

 

Poslovni broj Gž-1748/2021-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić-Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HZZO, Z., OIB: ....., protiv tuženika K. d.o.o. D. M., OIB: ...., zastupanog po punomoćnici V. Š., odvjetnici iz N., radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-3367/2019-10 od 9. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2023.

 

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-3367/2019-10 od 9. lipnja 2021.

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 52.925,07 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

2. U točki II. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

3. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog  postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

4. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer je izreka presude proturječna razlozima presude i sama presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno o odlučnim činjenicama postoje proturječnosti između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim tijekom postupka i samih tih isprava i zapisnika. Navodi da sud u pobijanoj presudi ne navodi temeljem kojeg propisa je donio pobijanu odluku, odnosno nije razvidno koju odredbu materijalnog prava je primijenio. Uz navedeno da nije primijenio ni odredbu čl. 8. ZPP-a na način da je detaljno analizirao provedene dokaze i da je za iste dao uvjerljive i logične argumente zbog kojih ne prihvaća dokaze provedene tijekom postupka. Tuženik ističe da je osiguranik tužitelja bio osposobljen za rad na siguran način, imao je propisani prethodni zdravstveni pregled za poslove na kojima je radio, a do štete je došlo isključivo krajnjom nepažnjom osiguranika tužitelja te poslodavac svojim ponašanjem nije prouzrokovao nastanak štetnog događaja već je štetni događaj prouzročio isključivo radnjom osiguranika tužitelja, te slijedom toga nisu ispunjene zakonske pretpostavke propisane odredbom čl. 139. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj  80/13, 137/13, 98/19 – dalje ZOZO). Smatra da tuženik nije odgovoran za nastanak štete i da je za štetu u potpunosti odgovoran osiguranik tužitelja kako to proizlazi iz Zapisnika o očevidu od 28. ožujka 2018. sačinjenog po Službi za nadzor, zaštitu na radu i Zapisnika o inspekcijom nadzoru od 6. travnja 2019. Osiguranik tužitelja nije bio raspoređen na poslove i radne zadatke na kojima je došlo do štetnog događaja, već je predmetnu radnju osiguranik tužitelja poduzeo bez znanja i odobrenja poslodavca na način da predmetnog dana poslodavac nije rasporedio na poslove i radne zadatke na kojima je zadobio ozljedu na koju poslodavac nije mogao utjecati, niti na bilo koji način predvidjeti. Navodi da osiguranik tužitelja u vrijeme štetnog događaja nije obavljao poslove u skladu sa znanjima i vještinama koje je stekao tijekom osposobljavanja za rad na siguran način i da nije radio prema uputama poslodavca jer ga poslodavac nije rasporedio na poslove i radne zadatke koje je obavljao u trenutku povrjeđivanja, a niti je obavljao poslove za koje ima znanje i vještine i za koje ga je poslodavac osposobio za rad na siguran način.  Tvrdi da je osiguranik tužitelja prilikom pružanja pomoći drugom radniku postupao s krajnjom nepažnjom na koju poslodavac nije mogao utjecati, niti njegove posljedice izbjeći unatoč provedenoj zaštiti na radu. Tuženik smatra da je do štete došlo radnjom osiguranika tužitelja koju tuženik nije mogao predvidjeti niti čije posljedice je mogao izbjeći. Slijedom toga da nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 60. st. 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju i zaštiti zdravlja na radu pa tuženik nije dužan tužitelju naknaditi niti štetu izazvanu predmetnim postupanjem osiguranika.

 

5. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev.

 

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

7. Žalba nije osnovana.

 

8. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

 

9. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke  od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a  ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

 

10. U provedenom postupku je utvrđeno:

 

-da je osiguranik tužitelja D. S. 28. ožujka 2018. ozlijeđen na radu kod tuženika prilikom pomaganja B. D. da prikači prikolicu koja se nalazila na ekonomskom dvorištu, a nakon što je B. D. dovezao traktor unazad do rude prikolice, a kako je postojala visinska razlika između vučnog okna na rudi prikolice i donje poteznice na traktoru, dovezli su viličar kojim je D. podigao rudu na potrebnu visinu, s tim da je viličar stajao iza traktora s desne strane da bi u jednom trenutku, trebalo staviti klin kroz poteznicu te je D. izašao iz viličara i rekao B. da mu doda klin koji je, vjerojatno bio u kabini traktora, krenuo je prema poteznici, prolazeći između traktora i viličara, u kojem trenutku, dok je traktor radio, B. se sagnuo u kabini i traktor je naglo krenuo unazad i ukliještio ga između zadnjeg desnog kotača traktora i nosača vilice na viličaru,

 

-da je D. S. zaposlen kod tuženika kao vodoinstalater na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 31. srpnja 2014.,

 

-da je tuženik dokazao Zapisnikom o ocjeni praktične osposobljenosti za rad na siguran način od 7. studenog 2016. da je D. S. osposobljen za sigurno obavljanje poslova vodoinstalatera, dok nije dokazao da je D. S. stručno osposobljen za rukovanje viličarom, niti za obavljanje automehaničarskih poslova,

 

-da je D. S. u predmetnom događaju zadobio prijelom zdjelice s lijeve strane te je bio na bolničkom liječenju do 3. travnja 2018.,

 

-da T. Š., neposredno nadređen D. S. nije bio obaviješten o navedenom poslu,

 

-da je R. J. prijavio težu ozljedu na radu dežurnom inspektoru 29. ožujka 2018. u 12,59 sati putem telefona,

 

-da je inspektor rada izdao usmeno rješenje kojim se naređuje poslodavcu K. d.o.o. udaljenje radnika D. S. s mjesta za koje ne može predočiti dokaz o ispunjavanju uvjeta koji su potpisani zakonom i drugim propisima uz upozorenje da ukoliko dragovoljno ne izvrši naredbu usmenog rješenja da će na izvršenje obveze biti prisiljen izricanjem novčane kazne u iznosu od dvije prosječne godišnje bruto plaće ostvarene u RH u prethodnoj godini, a temeljem čl. 142. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09, 110/21 – dalje ZOUP) sve dok se ne izvrši navedena obveza u cijelosti,

 

-da između stranaka nije sporno da je tužitelj imao troškove liječenja svog osiguranika D. S. u iznosu od 52.925,07 kn.

 

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da je osiguranik tužitelja doživio ozljedu na radu kod tuženika isključivom krivnjom poslodavca koji je propustio poduzeti potrebne mjere zaštite na radu i da je stoga obvezan naknaditi tužitelju opravdane troškove koje je tužitelj snosio za svog osiguranika, pa je sud prvog stupnja pozivom na odredbu iz čl. 139. ZOZO u vezi s čl. 15. Zakona o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 85/06, 150/08 i 71/10) te čl. 963. i 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21 - dalje ZOO) obvezao tuženika da naknadi štetu tužitelju.

 

12. Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

13. Naime, odredbom čl. 136. st. 1. ZOZO propisano je da je tužitelj obvezan  zahtijevati naknadu prouzročene štete od osobe koja je prouzročila bolest, ozljedu ili smrt osigurane osobe, dok je čl. 139. st. 1. istog Zakona propisano da je tužitelj obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od pravne osobe ili fizičke osobe ako su bolest, povreda ili smrt osigurane osobe nastale zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu. Odredbom čl. 143. ZOZO propisano je da naknada štete koju tužitelj ima pravo zahtijevati obuhvaća troškove za zdravstvene i druge usluge te iznose novčanih naknada i drugih davanja koje plaća tužitelj.

 

14. Odredbom čl. 25. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/19) propisano je da se smatra da ozljeda na radu koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovora po načelu objektivne odgovornosti, a može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

 

15. Navedena odredba propisuje objektivnu odgovornost poslodavca koje se može osloboditi samo ako su kumulativno ispunjene obje pretpostavke i to da je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjere ili krajnje nepažnje radnika ili treće osobe i ako poslodavac na navedeni uzrok nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći unatoč provedenoj zaštiti na radu.

 

16. Stoga u situaciji kada postoji uzročna veza između radnje radnika i štetnog događaja, a poslodavac je proveo mjere zaštite na radu, ocjenu o tome je li kod radnika u smislu navedene odredbe postojala krajnja nepažnja treba tumačiti imajući na umu da krajnja nepažnja podrazumijeva zanemarivanje one pažnje i brige koja se očekuje od svakog čovjeka. Prilikom ocjene je li radnik postupao s krajnjom nepažnjom treba cijeniti sve okolnosti štetnog događaja.    

 

17. Prema utvrđenju suda prvog stupnja proizlazi da je do štetnog događaja došlo na način da je B. D. zamolio D. S. da mu pomogne prikvačiti prikolicu koja se nalazila na ekonomskom dvorištu, da je B. dovezao traktor unazad do rude prikolice, a kako je postojala  visinska razlika između bočnog okna na rudi prikolice i donje poteznice na traktoru, dovezli su viličar kojim je D. podignuo rudu na potrebnu visinu, viličar je stajao iza traktora s desne strane, da bi u jednom trenutku trebalo staviti klin kroz poteznicu te je D. izašao iz viličara i rekao B. da mu doda klin koji se vjerojatno nalazio u kabini traktora, te krenuo prema poteznici. Prolazeći između traktora i viličara, dok je traktor radio, B. se sagnuo u kabini i traktor je naglo krenuo nazad i prikliještio D. između zadnjeg desnog kotača traktora i nosača vilice na viličaru. Nesporna je činjenica da D. S. nije imao nalog tuženika za obavljanje navedenog posla, međutim, tuženikov prigovor da je time oslobođen od odgovornosti nije osnovan jer provedeni dokazi ne ukazuju na zaključak da je D. S. kritične zgode postupao s namjerom ili krajnjom nepažnjom i da tuženik to nije mogao spriječiti.

 

18. Naime, namjera i krajnja nepažnja predstavljaju oblike krivnje, s time da se pod namjerom podrazumijeva vrsta krivnje kod koje se zahtijeva da je štetnik postupao znajući i hotimice, dok krajnja nepažnja predstavlja postupanje štetnika koji u svom ponašanju ne upotrijebi ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječni čovjek.

              

19. Slijedom navedenog, tuženik da bi uspio u sporu trebao je dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) da je osiguranik tužitelja D. S. (u okolnostima konkretnog slučaja) na radu odnosno u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokovao štetu.

 

               20. Međutim, u konkretnom slučaju nije utvrđeno niti je tuženik dokazao da je šteta nastala zbog skrivljenog ponašanja osiguranika tužitelja D. S., pa obzirom na navedeno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se nisu ostvarile zakonske pretpostavke temeljem kojih bi tuženik bio oslobođen obveze naknaditi tužitelju nastalu štetu. Naime, tuženik svoju tvrdnju da je osiguranik tužitelja D. S. postupio s krajnjom nepažnjom temelji samo na utvrđenju da je radnik zaposlen kod tuženika na poslovima vodoinstalatera i osposobljen za sigurno obavljanje poslova vodoinstalatera, odnosno da osiguranik tužitelja nije bio raspoređen na poslove i radne zadatke na kojima je došlo do štetnog događaja već je predmetnu radnju poduzeo bez znanja i i odobrenja tuženika. Ovakvo postupanje radnika samo po sebi ne mora ukazivati na krajnju nepažnju radnika, a tuženik nije dokazao da je D. S. kritične zgode propustio onu pažnju kojom bi postupao svaki prosječni radnik pri obavljanju tog posla. Tuženik  tijekom postupka nije naveo ni jednu od radnji koje bi D. S. propustio poduzeti, a da je to bio dužan, a također niti jednu konkretnu "mjeru za otklanjanje štetnih posljedica" koju bi propustio poduzeti.

 

21. Prema tome, tuženik nije dokazao da je šteta nastala namjerom ili krajnjom nepažnjom njegovog radnika, a teret dokaza leži upravo na tuženiku. U konkretnom slučaju poslodavac odgovara po kriteriju objektivne odgovornosti jer nije dokazao da je šteta nastala namjerno ili krajnjom nepažnjom radnika D. S. i tu štetu je dužan naknaditi tužitelju, u visini koja među strankama nije sporna.

 

22. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 22. veljače 2023.

 

 

                      Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan