Poslovni broj 64 Gž-83/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 64 Gž-83/2023-2

 

 

 

U   I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja M. Č. iz T., OIB: …, trenutno na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici u L., kojeg zastupa punomoćnica L. H., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Z., Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2799/2021-66 od 17. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2799/2021-66 od 17. listopada 2022. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kao i u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u kojem je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka odbijen preko iznosa od 2.069,38 kn/274,65 eura[1] zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 17. listopada 2022. pa do isplate.

 

II. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2799/2021-66 od 17. listopada 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen u iznosu od 28.000,00 kn/3.716,24 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 8. siječnja 2013. do isplate, u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u kojem je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka prihvaćen u iznosu od 1.241,63 kn/164,79 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke.

 

III. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2799/2021-66 od 17. listopada 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen preko iznosa od 28.000,00 kn/3.716,24 eura do iznosa od 30.000,00 kn/3.981,68 eura (za iznos od 2.000,00 kn/265,44 eura) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 8. siječnja 2013. do isplate, kao i u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u kojem je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka prihvaćen preko iznosa od 1.241,63 kn/164,79 eura do iznosa od 2.069,38 kuna/274,65 EUR (za iznos od 827,75 kn/109,86 eura) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 17. listopada 2022. do isplate, i u tom dijelu sudi:

 

„Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.000,00 kn/265,44 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 8. siječnja 2013. do isplate.

 

Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 827,75 kn/109,86 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 17. listopada 2022. do isplate.“

 

IV. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženici troškove žalbe u iznosu od 15,43 eura/116,26 kn, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 30.000,00 kuna/3.981,68 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. siječnja 2013. do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana (točka I. izreke). Odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 20.000,00 kuna/2.654,46 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. siječnja 2013. pa do isplate (točka II. izreke). Naloženo je tuženici nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.069,38 kuna/274,65 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. listopada 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana (točka III. izreke). Odbijen je zahtjev tuženice za nadoknadu parničnih troškova (točka IV. izreke).

 

2. Presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkom II., kao i pod točkom III. izreke u kojem je odbijen njegov zahtjev za nadoknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 2.069,38 kuna/274,65 eura s pripadajućim zateznim kamatama, pobija žalbom tužitelj zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, i pogrešne primjene materijalnog prava propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu u pobijanom dijelu, i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, uz nadoknadu troškova postupka, uvećanih za troškove žalbe, a podredno da presudu u pobijanom dijelu ukine, i u tom dijelu predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

3. Tuženica pobija žalbom presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkama I., III. i IV. izreke, zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbama čl. 353. st. 1. ZPP te predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu, presudu u osporavanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda tako da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, uz nadoknadu parničnih troškova, uvećanih za troškove žalbe, podredno da ukine presudu u osporavanom dijelu, i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

4. Žalba tužitelja je neosnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana.

 

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete isplatom iznosa od 50.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama zbog smještajnih uvjeta za vrijeme boravka u Zatvoru u Z. (u razdoblju od 16. lipnja 2008. do 20. siječnja 2010.) i u Kaznionici u G. u razdoblju od 20. siječnja 2010. do 16. lipnja 2014. (prostorna prenapučenost, pružanje adekvatne zdravstvene zaštite, neovlašteno otvaranje pošte).

 

6. U postupku koji je prethodio žalbi nije bila sporna činjenica da je tužitelj boravio u Zatvoru u Z. u razdoblju od 16. lipnja 2008. do 20. siječnja 2010. (u razdoblju od 16. lipnja 2008. do 2. ožujka 2009. bio je u pritvoru, a potom do 20. siječnja 2010. na izdržavanju kazne zatvora u istoj ustanovi) te da se u razdoblju od 20. siječnja 2010. do 13. lipnja 2014. nalazio na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici u G. te da je na temelju priložene dokumentacije (Osobnik zatvorenika) utvrđeno da je tužitelj 16. lipnja 2014. premješten na izdržavanje kazne u Zatvor u G. gdje je boravio do 3. studenog 2017., od kojeg datuma je premješten na izdržavanje kazne u Kaznionicu u L.

 

7. U postupku je bilo sporno - je li tužitelju za vrijeme pritvora i izdržavanja kazne u Zatvoru u Z. te za vrijeme izvršavanja zatvorske kazne u Kaznionici u G. zbog uvjeta boravka u navedenim zatvorskim ustanovama povrijeđeno pravo osobnosti u vidu povrede prava na tjelesni, psihički i duševni integritet i prava na dostojanstvo te posljedično tome ima li tužitelj pravo na naknadu neimovinske štete, dok je u odnosu na zahtjev za naknadu neimovinske štete koja se odnosi na boravak tužitelja u navedenim zatvorskim ustanovama do 23. svibnja 2010. nastupila zastara.

 

8. Sud prvog stupnja je, suprotno, u postupku iznesenom shvaćanju tužitelja, da se u konkretnom slučaju radi o tzv. trajnom stanju te da zastara ima početi teći tek po dovršetku tog stanja, ocijenio kako je činjenična osnova tužbe u ovom predmetu različita u odnosu na boravak tužitelja u Zatvoru u Z. i u Kaznionici u G. te da se zapravo radi o dvije odvojene štetne radnje počinjene po istom štetniku, odnosno, o postupanjima tuženice koja u svakoj navedenoj zatvorskoj ustanovi mogu spram tužitelja imati sasvim drugačija činjenična obilježja (koja tužitelj i posebno obrazlaže u tužbi) te posljedice, a tužitelj može trpjeti i sasvim različite povrede duševnog i tjelesnog zdravlja, slijedom čega je zauzeo pravno shvaćanje kako je zastarni rok tražbine naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na dostojanstven život u zatvoru u smislu saznanja o opsegu iste štete i osobi koja je uzrokovala štetu, za vrijeme boravka tužitelja u Zatvoru u Z., počeo teći od 21. siječnja 2010., nakon premještanja tužitelja iz Zatvora u Z. u Kaznionicu u G., u smislu odredbe čl. 230. st. 1. Zakona obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05 i 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO). Nadalje, sud prvog stupnja je, polazeći od utvrđenja da je tužitelj 8. siječnja 2013. nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu podnio zahtjev za mirno rješenje spora (čl. 186.a ZPP), kada je došlo do zastoja zastare, da je nadležno Općinsko državno odvjetništvo 5. travnja 2013., putem njegove punomoćnice, izvijestilo tužitelja kako njegov zahtjev nije prihvaćen, da je navedeni dopis tužitelju putem njegove punomoćnice dostavljen 15. travnja 2013., kada je prestao uzrok koji je zaustavio daljnji tijek zastare, koji je nastavljan od sljedećeg dana 16. travnja 2013. (čl. 238. st. 2. ZOO), to je računajući od 21. siječnja 2010. do dana 8. siječnja 2013. proteklo vrijeme od 2 godine, 11 mjeseci i 18 dana, a da je od dana 16. travnja 2013. (kada je nastavljen tijek zastare) do dana 23. kolovoza 2013., kada je tužitelj podnio tužbu u ovom predmetu), proteklo vrijeme od 4 mjeseca i 7 dana, pa je imajući u imajući u vidu navedeno razdoblje nakon nastavljanja tijeka zastare i uračunavanjem vremena koje je isteklo prije nastupanja zastoja zastare, u zakonom određeni rok za zastaru od 3 godine, zaključio kako je od dana početka zastarnog roka (21. siječnja 2010.) do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu (23. kolovoza 2013.) proteklo 3 godine, 3 mjeseca i 25 dana, slijedom čega je prigovor zastare tražbine naknade neimovinske štete koja se odnosi na boravak tužitelja u Zatvoru u Z. u razdoblju od 16. lipnja 2008. do 20. siječnja 2010., ocijenio osnovanim, zbog čega je dio tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog uvjeta u Zatvoru u Z., ocijenio neosnovanim (i zbog čega nije utvrđivao činjenice vezane uz uvjete boravka u Zatvoru u Z. u utuženom od 16. lipnja 2008. do 20. siječnja 2010.).

 

9. Nadalje, u postupku je utvrđeno sljedeće:

 

- da je tužitelj u Kaznionici u G. u utuženom razdoblju od 20. siječnja 2010. do 16. lipnja 2014. (očitovanje ministarstva, uprave, Kaznionice u G. od 8. ožujka 2022.), bio smješten na različitim odjelima i sobama, kako slijedi:

- u razdoblju od 20. siječnja 2010. - 25. veljače 2010. - I. odjel, desno krilo, soba br. 1 s još tri zatvorenika, četverokrevetna soba, površina cca. 18,00 m2 volumen cca. 53,00 m3; sanitarni čvor izvan sobe;

- u razdoblju od 25. veljače 2010. do 1. ožujka 2010. - III. odjel, odvajanje, soba br. 10, s jednim zatvorenikom, četverokrevetna soba, površina cca. 42,00 m2 volumen cca. 126,00 m3; sanitarni čvor u sobi, odvojen od sobe vratima 1,77 m2 i zapremnine 3,54 m3;

- u razdoblju od 1. ožujka 2010. do 22. ožujka 2010. - I. odjel, desno krilo, soba br. 1, s još tri zatvorenika, četverokrevetna soba, 18,00 m2 volumen cca. 53,00 m3; sanitarni čvor izvan sobe;

- u razdoblju od 22. ožujka 2010. - 1. lipnja 2011. - II odjel, lijevo krilo, soba br. 10. s još pet zatvorenika, šestkrevetna soba, površine cca 18,00 m2, volumen cca. 53,00 m3, sanitarni čvor izvan sobe;

- u razdoblju od 1. lipnja 2011. do 7. studenog 2011. - II. odjel, lijevo krilo, soba br. 4., s još sedam zatvorenika, osmokrevetna sova, površine cca. 42,00 m2, volumen cca 126,00 m3, sanitarni čvor izvan sobe;

- u razdoblju 7. studenog 2011. do 5. rujna 2012. - I. odjel, lijevo krilo, soba br. 7, s još pet zatvorenika, šestkrevetna soba, površina cca. 17,37 m2, volumen cca. 52,22 m3, sanitarni čvor izvan sobe;

- u razdoblju 5. rujna 2012. - 8. rujna 2012. - III. odjel, lijevo krilo, soba br. 11, s još pet zatvorenika, šestkrevetna soba, površina cca. 42,00 m2, volumen cca. 126,00 m3, sanitarni čvor u sobi, odvojen od sobe vratima 2,30 m2 i zapremnine 4,60 m3;

- u razdoblju 8. rujna 2012. - 2. listopada 2012. - Sjever III., soba br. 308, s još pet zatvorenika, šestkrevetna soba, površina cca. 22,30 m2, volumen cca. 60,90 m3; sanitarni čvor u sobi, odvojen od sobe pregradom 1,80 m2 i zapremnine 4,60 m3;

- u razdoblju 2. listopada 2012. - 6. listopada 2012. - Jug 1., soba br. 147, s još jednim zatvorenikom, dvokrevetna soba, površina cca. 11,70 m2, volumen cca. 35 m3; sanitarni čvor u sobi, odvojen od sobe pregradom 2,40 m2 i zapremnine 7,20 m3;

- u razdoblju 6. listopada 2012. - 21. prosinca 2012. - Jug I., soba br. 150, s još jednim zatvorenikom, dvokrevetna soba, površina cca. 11, 70 m2, volumen cca. 35 m3; sanitarni čvor u sobi, odvojen od sobe pregradom 2,40 m2 i zapremnine 7,20 m3;

- u razdoblju 21. prosinca 2012. - 5. veljače 2013. - Jug 1., soba br. 148, s još jednim zatvorenikom, dvokrevetna soba, površina cca. 11,70 m2, volumen cca. 35 m3; sanitarni čvor u sobi, odvojen od sobe pregradom 2,40 m2 i zapremnine 7,20 m3;

- u razdoblju 5. veljače 2013. - 5. studenog 2013. - Sjever I, soba br. 115, s još pet zatvorenika, šesterokrevetna soba, površina cca. 22,30 m2, volumen cca. 60,90 m3; sanitarni čvor u sobi, odvojen od sobe pregradom 1,80 m2 i zapremnine 5,40 m3;

- u razdoblju 5. studenog 2013. - 27. studenog 2013. - Sjever II., soba br. 212, s još tri zatvorenika, šesterokrevetna soba, površina cca. 22,30 m2, volumen cca. 60,90 m3; sanitarni čvor u sobi, odvojen od sobe pregradom 1,80 m2 i zapremnine 5,40 m3;

- u razdoblju od 27. studenog 2013. - 16. prosinca 2013. - Sjever II., soba br. 212 , s još tri zatvorenika, šesterokrevetna soba, površina cca. 22,30 m2, volumen cca. 60,90 m3; sanitarni čvor u sobi, odvojen od sobe pregradom 1,80 m2 i zapremnine 5,40 m3;

- u razdoblju od 16. prosinca 2013. – 31. ožujka 2014. - Sjever I., soba br. 114, s još četiri zatvorenika, šesterokrevetna soba, površina cca. 22,30 m2, volumen cca. 60,90 m3; sanitarni čvor u sobi, odvojen od sobe pregradom 1,80 m2 i zapremnine 5,40 m3;

- u razdoblju od 31. ožujka 2014. – 16. lipnja 2014. - Sjever IIII., soba br. 308, s još četiri zatvorenika, šesterokrevetna soba, površina cca. 22,30 m2, volumen cca. 60,90 m3; sanitarni čvor u sobi, odvojen od sobe pregradom 1,80 m2 i zapremnine 5,40 m3;

 

- da smještajni uvjeti I. odjela i II. odjela nisu bile ćelije koje se zaključavaju 22 sata dnevno već klasične sobe s krevetima na kat, u kojima su zatvorenici obvezi boraviti samo u vrijeme noćnog odmora od 23 do 7 sati, da su ostali dio dana zatvorenici boravili na hodnicima, u tv salama, kupaonici, na šetnji, rekreaciji, slobodnim aktivnostima, radnim mjestima i sl., da je na temelju navedenog i zamjenik pučkog pravobranitelja prilikom pregleda Kaznionice 26. veljače 2010. utvrdio da ista nije prenapučena te da se na krše prava zatvorenika u odnosu na osiguravanja dovoljnoga prostora za primjeren smještaj zatvorenika, da je od rujna 2012. tužitelj smješten u novom objektu, u kojem su sve sobe bile uređene po propisanim standardima (sanitarni čvor, podno grijanje, prozori s dovoljno svjetlosti, mogućosti hlađenja sustavom ventilkonvektora); na raspolaganju zatvorenicima su dvije tv sale, pušačka površine 47,6 m2 i nepušačka površine 43,7 m2 opremljene LCD televizorima dijagonale 106 cm, stolom za stolni tenis te društvenim igrama, da su uvjeti smještaja bili sukladni tada važećim propisima, da je tužitelj tijekom izdržavanja kazne imao standardnu redovitu zdravstvenu zaštitu, da je na zahtjev uredno kontroliran u Odjelu zdravstvene zaštite, a iz zdravstvenog lista imenovanog proizlazi da mu je tijekom izdržavanja kazne u predmetnom periodu u ovoj Kaznionici pružena stomatološka zdravstvena zaštita više od 40 puta, radi čega je vođen u ambulantu Kaznionice ili u ambulantu kod vanjskog stomatološkog suradnika, da je bio radno raspoređen 4. listopada 2010. na poslovima radnik u knjigovežnici, u Pododsjeku grafička radionica Odjela za rad i strukovnu izobrazbu zatvorenika, a s danom 29. rujna 2011. rad mu je prekinut Odlukom Klasa: 730-11/10-05/106, Urbroj: 571-02-01/4-1 od 3. listopada 2011., jer je strukovna učiteljica u Pododsjeku grafičke radionice predložila, što je i prihvatio Stručni tim Kaznionice, da se zatvoreniku zbog neprilagođenog ponašanja na radnom mjestu prekine rad, daje odluka uručena tužitelju 6. listopada 2011. što je isti potvrdio svojim potpisom, da je tužitelj imao mogućnost za pravilno ostvarenje zakonom zajamčenih prava na rad, prava na sportske aktivnosti, na druženja, pristup biblioteci i pravo na izobrazbu u skladu s organizacijom života i rada (uključujući slobodne aktivnosti odnosno korištenje slobodnog vremena) u Kaznionici uređenoj Kućnim redom i Dnevnim rasporedom, da je zatvorenicima u navedenom razdoblju, kao i sada, u navedenoj Kaznionici, na raspolaganju (bilo) sudjelovanje u glazbenoj, informatičkoj, likovnoj i novinarskoj sekciji koje su opremljene svim potrebnim stvarima, da su od sportskih aktivnosti na raspolaganju zatvorenicima teretana, bavljenje nogometom, stolnim tenisom, odbojkom, košarkom i boćanjem, da se ovisno o vremenskim prilikama, organizirao turnir u nogometu pa se igralište koristilo svakodnevno ovisio o rasporedu ekipa, da je odlazak u kaznioničku prodavaonicu organiziran četiri puta tjedno (ponedjeljak, utorak, četvrtak i petak), da je Kaznionica opremljena vlastitom knjižnicom, a za naslove kojima ne raspolaže, surađuje se s Gradskom knjižnicom grada G., da se sudjelovanje na sportskim aktivnostima i korištenje knjižnice ne razmatra na Stručnom timu niti upravitelj donosi neku posebnu odluku, već je dovoljno u predviđeno vrijeme ukoliko zatvorenik iskaže interes prijaviti se neovisno o procjeni razine uspješnosti provedbe posebnog programa izvršavanja kazne zatvora, stoga je isti zatvorenik Č. mogao koristiti i koristio je kada je htio u skladu s rasporedom, da je zatvoreniku bilo omogućeno i dostupno korištenje svih aktivnosti i sadržaja predviđenih Dnevnim rasporednom, pa je eventualno korištenje ili nekorištenje istih bio isključivo rezultat zatvorenikovog izbora;

 

- da u skladu s Preporukom R (99) 22 te stajalištu Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne (CPT), u slučaju prenapučenosti u zatvorskom sustavu države imaju dužnost takvo stanje nadoknaditi zatvorenicima povećanom pozornošću i skrbi koja se pridaje veličini prostora dostupnog zatvorenicima, higijeni i sanitarnim uvjetima, kvaliteti prehrane, zaštiti zdravlja i mogućnosti tjelovježbe i rekreacije, te lakšoj vezi s obitelji;

 

- da su u presudi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Muršić protiv Hrvatske (zahtjev br. 7334/13.) utvrđena načelna stajališta u vezi s uvjetima u zatvoru, da je ponavljajući svoje stajalište da trpljenje i poniženje koje je uključeno prilikom lišenja slobode mora u svakom slučaju ići preko onoga neizbježnoga elementa trpljenja ili poniženja povezanog s lišenjem slobode kako bi moglo doći u domašaj članka 3. Konvencije, ESLJP, izrazio i stajalište da se, ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m2 površine u smještaju u zatvorima u kojem boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije, pri čemu pojašnjava metodologiju za izračun minimalnog osobnog prostora stavljenog na raspolaganje zatvoreniku u smještaju u kojem boravi, na način da smatra da se sanitarni čvor unutar sobe ne smije uračunati u ukupnu površinu sobe, da se prethodno navedena pretpostavka povrede Konvencije može oboriti dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu prikladno nadomjestiti oskudnu dodjelu osobnog prostora te da kod toga ESLJP precizira da će se čvrsta pretpostavka povrede članka 3. Konvencije obično moći oboriti samo ako su sljedeći čimbenici kumulativno ispunjeni:

(1) ako su smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 kratka, povremena i minimalna,

(2) ako su takva smanjenja popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe, te

(3) ako je podnositelj zahtjeva smješten u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za pritvor i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru;

 

- da tužitelj nije dokazao da mu u Kaznionici u G. nije bila pružena adekvatna zdravstvena zaštita (posebno stomatološko liječenje), a tužitelj niti ne tvrdi da bi zbog eventualnih propusta ili neadekvatnog liječenja kod njega nastupile ozbiljne zdravstvene poteškoće (niti je predložio izvođenje medicinskim vještačenjem);

 

- da je rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u S. poslovni broj K-DO-34/13 od 21. siječnja 2013. (list 14-15 spisa predmeta) odbačena kaznena prijava koju je tužitelj podnio u vezi neovlaštenog otvaranja pošte za vrijeme izdržavanje kazne zatvora u kaznionici u G., da je pravomoćnim rješenjem Županijskog suda u Sisku poslovni broj IKI-345/12 od 24. prosinca 2012.) odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za sudsku zaštitu, koji je tužitelj, između ostalog, podnio u vezi prethodno navedenog događaja (list 18-19 spisa predmeta);

 

- da je tužitelj u utuženom razdoblju tijekom izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici u G. od 20. siječnja 2010. do 16. lipnja 2014., kroz određena vremenska razdoblja bio smješten u sobama manje površine i volumena po zatvoreniku od one propisane odredbom čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora (Narodne novine, br. 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11 - dalje: ZIKZ), prema kojoj, između ostaloga, za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora, da je tužitelj u razdoblju od 22. ožujka 2010. do 1. lipnja 2011. (1 godina, 2 mjeseca i 11 dana) boravio s još pet zatvorenika u sobi površine 18,00 m2 te imao na raspolaganju 3 m2 osobnog prostora, dok je u razdoblju od 7. studenoga 2011. do 5. rujna 2012. (10 mjeseci) boravio s još pet zatvorenika u sobi površine 17,37 m2 te imao na raspolaganju 2,89 m2 osobnog prostora, dakle manje od minimalnih 3 m2.

 

10. Sud prvog stupnja je na temelju prethodno navedenih utvrđenja i ocjene svih izvedenih materijalnih i personalnih dokaza (iskaza svjedoka i tužitelja), zaključio kako su sobe u Kaznionici u G. otvorene praktički čitav dan; da zatvorenici u svakom trenutku mogu prošetati do sanitarnog čvora ili do dnevnog boravka, gledati televiziju, baviti se raznim slobodnim aktivnostima (sportski sadržaji, glazbena sekcija, posuđivanje knjiga iz knjižnice), da je također moguće i stručno osposobljavanje te radni angažman, koji je tužitelj nedvojbeno jedno vrijeme koristio, kao i da se Kaznionica u G., općenito gledano, može smatrati primjerenom ustanovom za smještaj zatvorenika.

 

11. Nadalje, polazeći od utvrđenja da je tužitelj tijekom izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici u G. kroz razdoblje od 10 mjeseci (od 7. studenoga 2011. do 5. rujna 2012.), kontinuirano bio smješten u sobi u kojem je površina njegovog osobnog prostora bila ispod konvencijskog standarda od 3 m2, a što se ne može smatrati kratkim, povremenim i minimalnim smanjenjem, sud prvog stupnja je ocijenio kako u odnosu na navedeno razdoblje nisu kumulativno ispunjeni svi uvjeti potrebni za obaranje pretpostavke povrede članka 3. Konvencije (predmet Muršić protiv Hrvatske), zbog čega je zaključio kako je zbog prenapučenosti prostorije u kojoj je tužitelj bio smješten u razdoblju od 7. studenoga 2011. do 5. rujna 2012. (u kojem razdoblju je imao na raspolaganju osobni prostor manji od konvencijskog minimuma od 3m2) u navedenom razdoblju boravka tužitelja u Kaznionici u G. došlo do povrede članka 3. Konvencije, odnosno do povrede njegovog dostojanstva takve težine koja je kod njega opravdano mogla izazvati duševnu bol, intenziteta i trajanja koja premašuje razinu trpljenja koju i inače prati lišenje slobode zbog izdržavanje kazne zatvora, a što je osnova za dosuđenje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu, pa je cijeneći sve okolnosti predmetnog slučaja, primjenom čl. 1100. st. 1. ZOO, tužitelju za neimovinsku štetu koja mu je nastala u vezi neadekvatnih uvjeta smještaja u Kaznionici u G. (u razdoblju od 7. studenoga 2011. do 5. rujna 2012.) dosudio novčanu naknadu u iznosu od 30.000,00 kn/3.981,68 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje su tužitelju u skladu s odredbom čl.1103. ZOO priznate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženici, odnosno od 8. siječnja 2013. pa do isplate, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 20.000,00 kn/2.654,46 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 8. siječnja 2013. pa do isplate, odbio kao neosnovan.

 

12. Prvenstveno valja reći kako je sud prvog stupnja prigovor zastare tražbine tužitelja, za vrijeme dok se nalazio u Zatvoru u Z. u razdoblju od 16. lipnja 2008. do 20. siječnja 2010., propustio ocijeniti u skladu s pravnim shvaćanjem Europskog suda za ljudska prava u recentnom predmetu Huber protiv Hrvatske, zahtjev br. 39571/16) od 7. srpnja 2022. (koja je donesena nakon prethodne drugostupanjske odluke ovog suda drugog stupnja od 18. lipnja 2019.), u kojem je po pitanju zastare tražbine, između ostaloga, obrazložio:

„…10.…Izdržavanje zatvorske kazne trebalo bi se smatrati „kontinuiranom situacijom” sve dok je trajalo u istoj vrsti ustanove za izdržavanje zatvorskih kazni u bitno sličnim uvjetima. Zahtijevanjem od osoba koje izdržavaju zatvorsku kaznu da svoje odštetne zahtjeve protiv države podnesu prije okončanja takvih situacija tim se osobama nameće nerazmjeran postupovni teret (vidi Nikitin i drugi protiv Estonije, br. 23226/16 i šest drugih predmeta, stavci 136. i 141., 29. siječnja 2019.)...“

 

12.1. Nadalje, ESLJP je utvrdio da rokovi zastare imaju više važnih svrha, a to je osigurati pravnu sigurnost i konačnost, zaštititi moguće tuženike od zastarjelih potraživanja koja bi možda bilo teško osporiti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda postali nepouzdanima i nepotpunima zbog proteka vremena (Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 22083/93, 22095/93, par. 51., presuda od 22. listopada 1996.; Nijemčević protiv Hrvatske, br. 51519/12, par. 40., odluka od 11. rujna 2018.; i Vujnović, navedeno, par. 92.).

 

12.2. Primjenjujući prethodno izložene standarde ESLJP vezano uz zastaru iz presude Huber protiv Hrvatske, prema ocjeni ovoga suda drugog stupnja, razdoblje boravka tužitelja u Zatvoru u Z. od 16. lipnja 2008. do 20. siječnja 2010. (u razdoblju od 16. lipnja 2008. do 2. ožujka 2009. bio je u pritvoru, a potom do 20. siječnja 2010. na izdržavanju kazne zatvora u istoj ustanovi) te utuženo razdoblje boravka u Kaznionici u G., valja smatrati „kontinuiranom situacijom“ jer je tužitelj cjelokupno utuženo razdoblje boravio u sličnoj vrsti ustanove za izdržavanje zatvorske kazne u sličnim uvjetima, pa jedinstveni zastarni rok počinje teći okončanjem  „kontinuirane situacije“, a što znači tek izlaskom tužitelja na slobodu (u tom smislu ESLJP u predmetu Nikitin i drugi protiv Estonije, zahtjev br. 23226/16 i šest drugih predmeta od 29. siječnja 2019., par. 136. i 141., Seleznev protiv Rusije, br. 15591/03,par. 34-36. , 26. lipnja 2008.; Sudarkov protiv Rusije, br. 3130/03, par. 40, 10. srpnja 2008.; Iacov Stanciu protiv Rumunjske, br. 35972/05, par. 136-38, 24. srpnja 2012.; i Ananyev i drugi, par. 75-78; i Neshkov i drugi, par.199), a na što osnovano upire tužitelj u žalbi. Stoga zastarni rok iz odredbe čl. 230. st.1. ZOO, počinje teći tek izlaskom tužitelja iz zatvora, zbog čega je prigovor zastare tražbine tužitelja u cijelosti, neosnovan.

 

13. Slijedom prethodno navedenih razloga, a zbog pogrešnog pravnog pristupa suda prvog stupnja, presuda u pobijanom dijelu, u pogledu tražbine s osnove naknade neimovinske štete zbog neadekvatnih uvjeta u Zatvoru u Z. u utuženom razdoblju od 16. lipnja 2008. do 20. siječnja 2010., ne sadrži razloge o činjenicama odlučnim za pravilnu primjenu materijalnog prava, pa je u tom dijelu osnovan žalbeni prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka propisane odredbom čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koji upire tužitelj u žalbi. Međutim, navedeni je nedostatak na temelju ovlaštenja iz odredbe čl. 373 a. ZPP, valjalo otkloniti.

 

14. Tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijeva naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti osobito u vidu povrede prava na tjelesni, psihički i duševni integritete te povredu prava na dostojanstvo zbog smještajnih uvjeta u zatvoru (kaznionici) za vrijeme pritvora i izdržavanja kazne zatvora koji se tiču prenapučenosti, pružanja zdravstvene zaštite i neovlaštenog otvaranja pošte, koji je temelji na odredbama čl. 19. i čl. 1046. ZOO, u vezi s odredbama ZIKZ, a u smislu jamstava sadržanih u čl. 23. st 1. i čl. 25. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) te čl. 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovor, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 – dalje: Konvencija), i sudske prakse Ustavnog suda Republike hrvatske i Europskog suda za ljudska prava.

 

15. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske: „Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi mogli potpasti pod domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu na koju se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru“ (tako na primjer u odluci Ustavnog suda broj: U-IIIBi-890/2012 od 4. svibnja 2016., Narodne novine, br. 54/16.).

 

16. Nadalje, Europski sud za ljudska prava je u predmetu  Muršić protiv Hrvatske (br. 7334/13, par. 136. - 141., presuda od 20. listopada 2016.), potvrdio mjerodavna načela i standarde, za ocjenu prenapučenosti zatvora koja proizlaze iz njegove sudske prakse (test „čvrste pretpostavke“), kako slijedi:

 

„1. Potvrđen je standard od 3 m2 površine po zatvoreniku u prostoriji u kojoj boravi više zatvorenika

2. Površina prostorije koja je manja od 3 m2 po zatvoreniku smatra se nedostatkom osobnog prostora koja kao posljedicu ima čvrstu pretpostavku povrede članka 3. Konvencije

3. Oborivost čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije moguće je uz kumulativno ispunjenje sljedećih čimbenika:

a) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna;

b) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe;

c) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovi koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru.

4. U slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj sobi - veličine od 3 do 4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku - prostorni čimbenik ostaje snažan čimbenik pri ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru. U takvim će se slučajevima povreda članka 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima

5. Za ocjenu prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj prostoriji s više od 4 m2 osobnog prostora u kojem boravi više zatvorenika, a pitanje osobnog prostora se ne ističe, ostali aspekti fizičkih uvjeta u zatvoru se ispituju.“

 

17. U konkretnom slučaju, iz podataka u spisu predmeta proizlazi, a što i nije (bilo) sporno (podaci koje je dostavila tuženica) da se tužitelj nalazio u Zatvoru u Z. od 16. lipnja 2008. do 20. siječnja 2010. s time da se u razdoblju od 16. lipnja 2008. do 2 ožujka 2009. nalazio u pritvoru, na IV. zatvorskom odjelu u sobama broj 59, 65., i 67., s pet do 6 zatvorenika, u razdoblju od 2. ožujka do 16. lipnja 2009. tužitelj se nalazio na izdržavanju kazne zatvora s time da je od 9. lipnja 2009. boravio na VII. zatvorskom odjelu u sobama broj 116, 122, 132 s još pet do šest zatvorenika nakon čega je prebačen u VI. zatvorski odjel u sobu broj 105, gdje je boravio s još pet do šest zatvorenika, da se tužitelj u razdoblju od 16. lipnja do 22. srpnja 2009. nalazio na izdržavanju kazne zatvora u Centru za dijagnostiku te je boravio na V. zatvorskom odjelu u sobi broj 87 s pet do sedam zatvorenika, da se u razdoblju od 22. srpnja 2009. do 20. siječnja 2010. Nalazio na izdržavanju kazne zatvora i boravio je na VII. zatvorskom odjelu u sobi broj 114, na IX. Zatvorskom odjelu u sobi 159 i sobi 163. s još pet do šest zatvorenika.

 

18. Iz podataka u spisu predmeta (podaci koje je dostavila tuženica) nadalje, proizlazi kako prethodno navedene sobe u kojima je boravio tužitelj imaju površinu po 21,10 m2 (od čega je sanitarni dio 1,57 m2), a volumen sobe je 49,80 m3, sobe nisu pregrađene te svaki zatvorenik može koristiti svu površinu i volumen sobe, soba ima četiri prozora (visine i širine 67 cm) odnosno ukupne površine 3,20 m2, koji se mogu otvoriti čime je omogućeno prozračivanje, a kroz iste se vrši dotok danjeg svjetla, umjetna rasvjeta je omogućena u vremenu od 07,00 do 23,00 sati, objekt zatvora nije klimatiziran, a otvaranjem prozora je omogućeno prozračivanje, u sobi se nalazi stol s dvije klupe i još stolica prema potrebama zatvorenika, a za konzumiranje dostavljenog obroka hrane zatvorenik ima na raspolaganju po 30 minuta za doručak i večeru, te za ručak jedan sat, u skladu s Dnevnim rasporedom za istražne zatvorenike. Objekt nema blagovaonicu te zatvorenici konzumiraju hranu u zatvoreničkim sobama. Nadalje, pravomoćno osuđenim zatvorenicima omogućeno je korištenje sportske dvorane jedan puta tjedno, a tu mogućnost mogao je koristiti i tužitelj, kao i mogućnost posuđivanja knjiga iz zatvorske knjižnice. Liječnička pomoć dostupna je i osigurana svakodnevno i zatvorenik se može javiti za liječnički pregled u bilo koje vrijeme, a u Zatvoru je osigurana skrb liječnika specijalista psihijatra, liječnika opće medicine, stomatologa, a po potrebi i odlazak u bolnicu na specijalističke preglede. Objekt nije klimatiziran, ali postoji u svakoj sobi centralno grijanje s automatikom, a ljeti se ne grije, postoji mogućnost korištenja stolnih ventilatora, koje za slučaj da se radi o ekstremnim vrućinama i gornjim etažama su najmanje rezistentne na visoke temperature, nabavlja Zatvor o vlastitom trošku. Svaka soba ima radioprijemnik i TV prijamnik čiji se unos dozvoljava zatvorenicima, a ako to nije moguće, Zatvor osigurava iste. U skladu s Dnevnim rasporedom zatvorenicima je 24 sata dostupna pitka hladna i topla tekuća voda te im je omogućeno kupanje najmanje jedan puta tjedno, a tijekom ljetnih mjeseci najmanje dva puta tjedno što ovisi o mogućnostima, ali u naravi je to znatno češće koje konzumiranje ovisi higijenskim navikama svakog pojedinca. Radno raspoređenim zatvorenicima kupanje se omogućava svakodnevno te je zatvorenicima omogućen svakodnevni boravak na svježem zraku od najmanje dva sata. Čistoća posteljnog rublja održava se u zatvorskoj praonici, a prema Dnevnom rasporedu za zatvorenike to se obavlja svakih 15 dana. Prekrivači se peru najmanje jedanput godišnje, a madraci i jastuci se zamjenjuju ako su oštećeni. Omogućeno je uporaba dostupnih i besplatnih deterdženata i ostalih sredstava za održavanje higijene kako tijela tako i rublja. Dezinsekcija objekta obavlja se najmanje četiri puta godišnje, a prema planu provedbe DDD mjera po ovlaštenoj pravnoj osobi (kao i neposredno ukazanoj potrebi), a uključuje i dezinsekciju zatvoreničkih soba. Zatvorenicima su osigurana najmanje tri obroka dnevno kalorične vrijednosti od najmanje 3000 kcal dnevno u skladu sa svim nutritivnim vrijednostima, a u izradi jelovnika sudjelovali su u okviru Povjerenstva za izradu jelovnika eminentni stručnjaci fakulteta u Z. Sastav i hranidbenu vrijednost nadzire liječnik ili druga osoba medicinske struke. Obroci se prije same konzumacije kušaju po ovlaštenoj osobi te se podaci unose u evidenciju. Svakodnevno se isporučuju najmanje tri obroka, za radno angažirane zatvorenike te oboljele kojima je potreban dijetni režim i dodatni posebni obroci. Zatvorenicima se u skladu s odredbama ZIKZ omogućuju posjete u trajanju od 60 minuta (radnim danom –utorkom i petkom te prvu i treću nedjelju u mjesecu i blagdanima), a odobravaju se i izvanredne posjete ovisno o socijalnim potrebama zatvorenika.

 

19. Slijedom navedenog, a budući da je tužitelj za vrijeme boravka u Zatvoru u Z. u utuženom razdoblju (pritvor i izdržavanje kazne zatvora) bio smješten u prostorijama površine 21,10 m2, volumena 49,80 m3 (od čega 1, 57 m2 sanitarnog čvora), sa još pet do šest zatvorenika, dakle da je bio smješten u sobama površine preko 3 m2 osobnog prostora (između 3 m2 i 4 m2 osobnog prostora za svakog zatvorenika), da je u tom vremenskom razdoblju imao mogućnost boravka na zraku te korištenja sportske dvorane jedan puta tjedno, te imajući u vidu ostale opisane smještajne uvjete u sobama (dostupnost prirodnom svjetlu i zraku, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature),opskrbljenost soba radio i tv prijamnicima, mogućnosti radnog angažmana, korištenja knjižnice, predviđeno vrijeme posjeta (redovnih i izvanrednih), pružanje zdravstvene zaštite i mogućnost obavljanja osobne higijene u skladu sa standardima, to prema ocjeni ovog suda, a primjenom prethodno izloženih kriterija ESLJP u predmetu Muršić protiv Hrvatske (br. 7334/13, par. 136. - 141., presuda od 20. listopada 2016.), tužitelj u utuženom razdoblju za vrijeme boravka u Zatvoru u Z. nije bio izložen nečovječnom ili ponižavajućem postupanju koje bi uzrokovalo povredu njegovog prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje, i pravo na dostojanstvo, a zbog kojeg bi tužitelj imao pravo na naknadu neimovinske štete, pa je u tom dijelu njegov tužbeni zahtjev, neosnovan.

 

20. Nadalje, ispitujući pobijanu presudu u dijelu koji se odnosi na utuženo razdoblje boravka tužitelja na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici u G., sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu određeno upiru stranke u podnesenim žalbama. Suprotno žalbenim navodima, presuda se u tom pobijanom dijelu može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako u pogledu navedenog nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

 

21. Nadalje, sud prvog stupnja u tom je dijelu pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističu stranke u žalbama (čl. 355. ZPP).

 

22. Polazeći od pravilnog utvrđenja da su sobe u Kaznionici u G. otvorene praktički čitav dan; da zatvorenici u svakom trenutku mogu prošetati do sanitarnog čvora ili do dnevnog boravka, gledati televiziju, baviti se raznim slobodnim aktivnostima (sportski sadržaji, glazbena sekcija, posuđivanje knjiga iz knjižnice), a također je moguće i stručno osposobljavanje te radni angažman, koji je tužitelj nedvojbeno jedno vrijeme koristio, kao i da se Kaznionica u G., općenito gledano, može smatrati primjerenom ustanovom za smještaj zatvorenika, no s obzirom na utvrđenu odlučnu činjenicu – da je tužitelj  tijekom izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici u G. kroz razdoblje od 10 mjeseci (od 7. studenoga 2011. do 5. rujna 2012.), kontinuirano bio smješten u sobi u kojem je površina njegovog osobnog prostora bila ispod konvencijskog standarda od 3m2, a što se ne može smatrati kratkim, povremenim i minimalnim smanjenjem, to je sud prvog stupnja pravilno zaključio kako u odnosu na navedeno razdoblje nisu kumulativno ispunjeni svi uvjeti potrebni za obaranje pretpostavke povrede članka 3. Konvencije (predmet Muršić protiv Hrvatske) te kako je zbog prenapučenosti prostorije u kojoj je tužitelj bio smješten u razdoblju od 7. studenoga 2011. do 5. rujna 2012. u Kaznionici u G., došlo do povrede članka 3. Konvencije, odnosno do povrede njegovog dostojanstva takve težine koja je kod njega opravdano mogla izazvati duševnu bol, intenziteta i trajanja, koja premašuje razinu trpljenja koju i inače prati lišenje slobode zbog izdržavanje kazne zatvora, zbog čega tužitelj ima pravo na naknadu neimovinske štete.

 

23. Suprotno žalbenim navodima tuženice, ESLJP je u prethodno navedenoj presudi utvrdio da ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 osobnog prostora postoji snažna, ali ipak oboriva pretpostavka da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije, i tada je na državi teret dokaza o postojanju olakšavajućih čimbenika koji kompenziraju manjak osobnog prostora. Olakšavajući čimbenici su: 1. smanjenje potrebnog prostora bilo je kratko, povremeno i manjeg opsega, 2. osoba lišena slobode za to vrijeme imala je mogućnost slobodnog kretanja izvan ćelije i sudjelovanja u odgovarajućim aktivnostima izvan ćelije (fizička aktivnost i pristup drugim sadržajima), 3. fizički uvjeti boravka u zatvoru bili su prikladni (pristup prirodnom svjetlu i zraku, grijanje, osnovne higijenske potrebe, mogućnost privatne upotrebe WC-a). Slijedom navedenog, termin čvrste pretpostavke (par.137. presude Muršić protiv Hrvatske) povrede iz čl. 3. Konvencije valja tumačiti kako oborivu pretpostavku (čl. 221. st. 3. ZPP). To stoga što se ova čvrsta pretpostavka o postojanju povrede zbog koje bi tužitelj trpio neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti može oboriti ako država (tuženica) dokaže da su ostvarene kumulativno pretpostavke sadržane u presudi Muršić protiv Hrvatske (točka 16. ove presude), a što tuženica, na kojoj je teret dokaza, u konkretnom slučaju nije uspjela dokazati, budući da se boravak tužitelja u Kaznionici u G. u prostorijama ispod konvencijskog minimuma od 3 m2 osobnog prostora, u razdoblju od 7. studenoga 2011. do 5. rujna 2012., dakle u kontinuitetu od 10 mjeseci, ne može se ocijeniti kratkim, povremenim niti minimalnim smanjenjem potrebnog osobnog prostora tužitelja. Stoga je suprotno pravno shvaćanje tuženice u pogledu postojanja njezine odgovornosti za štetu tužitelju u utuženom razdoblju od 7. studenoga 2011. do 5. rujna 2012., izloženo u žalbi, neosnovano.

 

Međutim, tuženica djelomično osnovano upire na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u smislu odredbe čl. 1100. ZPP.

 

24. Prema mjerilima ESLJP potrebno je ispuniti dvije pretpostavke kako bi podnositelj prestao biti žrtva povrede nekog konvencijskog prava, u konkretnom onog propisanog člankom 3. koji štiti iste vrijednosti kao i članci 23. st. 1. i 25. st. 1. Ustava Republike Hrvatske: prvo, da je došlo do utvrđenja povrede prava podnositelja zajamčenih Konvencijom, te drugo, da je za tako utvrđene povrede podnositelj dobio odgovarajuću zadovoljštinu (odluke Ustavnog suda brojeva U-III-3141/2021 od 25. studenoga 2021. i U-III-2793/2021 od 25. studenoga 2021., te predmete ESLJP-a Eckle protiv Njemačke, br. 8130/78, par. 66., presuda od 15. srpnja 1982.; Peša protiv Hrvatske, br. 40523/08, par. 74. - 76., presuda od 8. travnja 2010.; Gäfgen protiv Njemačke [Vv], br. 22978/05, par.115.; presuda od 1. lipnja 2010.; Brumărescu protiv Rumunjske, br. 28342/95, par. 50., presuda od 28. listopada 1999.; i Ringwald protiv Hrvatske, br. 14590/15 i 25405/15, par. 53., odluka od 22. siječnja 2019.).

 

25. Nadalje, prema ustavnosudskoj praksi, pri razmatranju dostatnosti i primjerenosti dosuđenog iznosa zadovoljštine, potrebno je napraviti raščlambu sudske prakse ESLJP te uzeti u obzir iznose zadovoljština koje je zbog povrede zabrane zlostavljanja propisane člankom 3. Konvencije u činjenično i pravno sličnim predmetima dosudio ESLJP, uzimajući u obzir i specifične okolnosti svakog pojedinog predmeta (Ulemek protiv Hrvatske, br. 21613/16, presuda od 31. listopada 2019.; Muršić protiv Hrvatske [Vv], br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.; Lonić protiv Hrvatske, br. 8067/12, presuda od 4. prosinca 2014.; Longin protiv Hrvatske, br. 49268/10, presuda od 6. studenoga 2012.; Pilčić protiv Hrvatske, br. 33138/06, presuda od 17. siječnja 2008.; Testa protiv Hrvatske, br. 20877/04, presuda od 12. srpnja 2007.; te Cenbauer protiv Hrvatske, br. 73786/01, presuda od 9. ožujka 2006.)

 

25.1. Prema stajalištu ESLJP, iznosi naknada koje dosuđuju domaći sudovi mogu biti niži od onih koje uobičajeno dosuđuje ESLJP, ali samo pod uvjetom da nisu nerazumni u usporedbi s naknadama koje je ESLJP dosudio u predmetima u kojima je bila riječ o istovjetnim ili sličnim situacijama (v. Cocchiarella protiv Italije [Vv], br. 64886/01, §§ 65. - 107. i § 139., presuda od 29. ožujka 2006.).

 

26. Slijedom prethodno navedenog te činjenicu da je u ovom predmetu sud prvog stupnja pravilno utvrdio da su tužitelju, zbog nečovječnih i ponižavajućih uvjeta smještaja u Kaznionici G. u razdoblju od 7. studenoga 2011. do 5. rujna 2012., povrijeđena prava zajamčena člancima čl. 3. Konvencije, a imajući u vidu utvrđenu činjenicu da su sobe u Kaznionici u G. otvorene praktički čitav dan; da zatvorenici u svakom trenutku mogu prošetati do sanitarnog čvora ili do dnevnog boravka, gledati televiziju, baviti se raznim slobodnim aktivnostima (sportski sadržaji, glazbena sekcija, posuđivanje knjiga iz knjižnice), a također je moguće i stručno osposobljavanje te radni angažman, koji je tužitelj nedvojbeno jedno vrijeme koristio, kao i da se Kaznionica u G., općenito gledano, može smatrati primjerenom ustanovom za smještaj zatvorenika, a tužitelj je u prostoriji manjoj od 3 m2 osobnog prostora boravio 10 mjeseci, ovaj sud drugog stupnja primjernim i dostatnim smatra novčanu naknadu u iznosu od 28.000,00 kn/3.716,24 eura s pripadajućim zateznim kamatama (čl. 1100. ZOO), slijedom čega je žalba tuženice osnovana za iznos od 2.000,00 kn/265,44 euro, dok je žalba tužitelja neosnovana.

 

27. Tužitelju su pravilno u skladu s odredbama čl. 155. st. 1. ZPP, i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa), priznati troškovi zastupanja tužitelja u ukupnom iznosu od 20.693,75 kn/2.746,53 eura.

 

28. Imajući u vidu djelomičan uspjeh stranaka u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP, valjalo je najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, i nakon toga utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka i toj stranci odmjeriti nadoknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

 

28.1. U konkretnom slučaju, tuženica je osporavala osnovu tužbenog zahtjeva koja je, suprotno žalbenim navodima tužitelja, za Kaznionicu u G. usvojena samo djelomično, u utuženom razdoblju od 7. studenoga 2011. do 5. rujna 2012. (razdoblje od 10 mjeseci), dok je u preostalom dijelu, za vremensko razdoblje u kojem je tužitelj izdržavao kaznu zatvora u Kaznionici u G. (u utuženom razdoblju od 20. siječnja 2010. do 6. studenoga 2011. te od 6. rujna 2012. do 16. lipnja 2014.), i u utuženom razdoblju od 16. lipnja 2008. do 20. siječnja 2010., u kojem se nalazio u pritvoru te izdržavanju kazne zatvora u Zatvoru u Z., tuženica uspjela s osporavanjem osnove tužbenog zahtjeva. Dakle, tužitelj je s osnovom tužbenog zahtjeva uspio samo djelomično, u razdoblju od 10 mjeseci u kojem je utvrđena povreda zajamčena čl. 3. Konvencije u skladu s mjerodavnim načelima i standardima, za ocjenu prenapučenosti zatvora koja proizlaze iz sudske prakse ESLJP (test „čvrste pretpostavke“), a koja je ESLJP potvrdio u predmetu Muršić protiv Hrvatske. Stoga, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prethodno navedeni čimbenik predstavlja dovoljno važan razlog koji opravdava financijski ishod za tužitelja u pogledu nadoknade troškova parničnog postupka u ovom predmetu. Zbog izloženog, a s obzirom na to da su radnje u ovom postupku bile usmjerene na utvrđivanje jesu li prigovori tuženice osnovi tužbenog zahtjeva bili osnovani, što je u ovom slučaju uzeto u obzir prilikom obračuna troškova postupka, eventualne nepovoljne posljedice koje su proizašle za tužitelja (konačni uspjeh u sporu kojem u žalbi prigovora), bile su rezultat činjenice da je tužitelj samo djelomično uspio dokazati pretpostavke odgovornosti za štetu tuženice u ovom predmetu. Slijedom izloženog, odluka o troškovima postupka kojom je tuženici naloženo nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka razmjerno uspjehu u ovom sporu koji je obračunat u skladu s (izmijenjenom) odredbom čl. 154. st. 2. ZPP, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, ne može se tumačiti kao ograničenje koje narušava pravo na pristup sudu u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Konvencije, niti je došlo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva u smislu odredbe čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, kako to neosnovano upire tužitelj u žalbi, pozivom na sudsku praksu ostalih drugostupanjskih sudova, koja se ne može primijeniti na ovaj slučaj. Naime, izmijenjenim člankom 154. st. 2. ZPP, propisana je obveza suda da ocijeni ne samo kvantitativan uspjeh stranaka, odnosno puki postotak u kojemu je svaka stranka uspjela, nego i njihov „kvalitativni” uspjeh, čime je sudovima omogućeno da uzmu u obzir druge čimbenike, kao što je osnovanost tužbenog zahtjeva, što je posebno istaknuo i ESLJP u predmetu Čolić protiv Hrvatske (Zahtjev br. 49083/18), referirajući se na izmjenu čl. 154. ZPP iz 2019., a prema kojoj je izričito navedeno da se omjer uspjeha u parnici sada ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva (par. 13. i 57.).

 

28.2. Slijedom prethodno izloženog, a imajući u vidu uspjeh tužitelja u sporu od 53% (uspjeh u osnovi 50% i visini od 56%) te uspjeh tuženice od 47%, dakle, da je tužitelj u većoj mjeri uspio u parnici te da od njegovog postotka valja oduzeti postotak uspjeha tuženice, tužitelju pripada pravo na nadoknadu troškova u omjeru od 6% (53% uspjeha tužitelja umanjeno za 47% uspjeha tuženice). Slijedom navedenog, tužitelju pripada pravo na nadoknadu troškova postupka u iznosu od 1.241,63 kn/164,79 eura. Budući da je tužitelju presudom suda prvog stupnja dosuđen iznos od 2.069,38 kuna/274,65 EUR, to je dio zahtjeva za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 827,75 kn/109,86 eura, neosnovan, i utoliko je žalba tužitelja kojom pobija odluku o troškovima postupka neosnovana, a žalba tuženice djelomično osnovana.

 

29. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredaba čl. 373.a, čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP, pobijanu presudu djelomično potvrditi te djelomično preinačiti.

 

30. Tuženici su prema uspjehu u žalbenom postupku priznati troškovi sastava žalbe u iznosu od 15,43 eura/116,26 kn (Tbr. 10/1 Tarife).

 

 

U Zagrebu 21. veljače 2023.

 

 

                                                                                                                                      Predsjednik vijeća

        Robert Jambor, v.r.