- 1 -              Rev 117/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 117/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. J., OIB …, iz Z., protiv tuženice Lj. J., OIB …, iz Z., koju zastupaju punomoćnici - odvjetnici u Odvjetničkom društvu S. i p. u Z., i tuženice M. J., OIB …, iz Z., radi pobijanja pravnih radnji dužnika i utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2250/2015-2 od 4. travnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1019/2014-17 od 31. srpnja 2014., u sjednici održanoj 21. veljače 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužitelja  odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijen glavni tužbeni zahtjev kojim je tražena pravna zaštita po osnovi pobijanja pravnih radnji dužnika kroz utvrđenje da je bez pravnog učinka prema tužitelju u ½ dijela nekretnine, upisane u zk. ul. 14029 k.o. Grad Zagreb, stambena zgrada E. P. i T. 4, u Z., sagrađene na zk. čbr. 2327/10, po novoj izmjeri čest. br. 7184 k.o. C., povezano s vlasništvom posebnog dijela nekretnine, stanom na prvom katu lijevo, koji se sastoji od jedne sobe i ostalih prostorija ukupne površine 31,94 m² s kojim je vlasništvom neodvojivo povezan odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine upisan u poduložak 43678 iste katastarske općine, pravna radnja - Darovni ugovor od 19. srpnja 2013. na kojem je ovjeren potpis tuženice Lj. J. kod javnog bilježnika Ž. P. iz Z. pod brojem OV-1821/13 od 19. srpnja 2013. zaključen između tuženice Lj. J. kao darovateljice i tuženice M. J. kao obdarenice, kao i  da je tuženica M. J. dužna trpjeti da tužitelj namiri svoje potraživanje iz prodaje opisane nekretnine. Ujedno je u točki II. izreke odbijen i kumulirani tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje ništetnim i bez pravnih učinaka naprijed citiranog Darovnog ugovora, kao i brisanje prava vlasništva tuženice M. J. izvršen na temelju tog Ugovora. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke obvezan tužitelj naknaditi tuženici Lj. J. trošak u iznosu od 23.750,00 kuna, dok je točkom IV. izreke obvezan tužitelj naknaditi tuženici M. J. trošak u iznosu od 17.500,00 kuna.

 

2. Drugostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijena kao neosnovan žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda, dok je u točki II. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe protiv presude.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) po vrijednosnom kriteriju pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno da se preinače prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Vodeći se sadržajem i pravnim domašajem odredbe članka 392.a stavka 1. ZPP, revizijski je sud pobijanu presudu ispitao samo u dijelu kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Suprotno navodima revidenta, u postupku nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da je izreka presude razumljiva i ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima. Pored toga, presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Pritom valja primijetiti da revident ne navodi određeno u čemu bi se sastojala predmetna bitna povreda, pa je u takvim okolnostima zaključiti da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

8. Predmet je glavnog tužbenog zahtjeva pobijanje pravne radnje dužnika, i to Darovnog ugovora od 19. srpnja 2013. zaključenog  između tuženice Ljiljane Jurić kao darovateljice i tuženice M. J. kao obdarenice na kojem je ovjeren potpis prvotuženice kod javnog bilježnika Ž. P. iz Z. pod brojem OV-1821/13 od 19. srpnja 2013., kojem je Ugovoru predmet nekretnina upisana u zk. ul. 14029 k.o. G. Z., stambena zgrada E. P. i T. 4, u Z., sagrađena na zk. čbr. 2327/10, po novoj izmjeri čest. br. 7184 k.o. C., povezano s vlasništvom posebnog dijela nekretnine, stana na prvom katu lijevo, koji se sastoji od jedne sobe i ostalih prostorija ukupne površine 31,94 m² s kojim je vlasništvom neodvojivo povezan odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine upisan u poduložak 43678 iste katastarske općine. Pravna se radnja pobija u ½ dijela. Predmet je kumuliranog tužbenog zahtjeva utvrđenje ništavim i bez pravnog učinka navedenog Darovnog ugovora.

 

9. Glavni je tužbeni zahtjev utemeljen na tvrdnji da je tuženica Lj. J. raspolagala predmetnom nekretninom na temelju Darovnog ugovora od 19. srpnja 2013. unatoč činjenici da je pred prvostupanjskim sudom pokrenut postupak radi utvrđenja bračne stečevine i da je upisana zabilježba spora u zemljišnim knjigama u odnosu na predmetnu nekretninu, sve to s namjerom da onemogući tužitelja u ostvarivanju njegove tražbine koju veže uz tvrdnju da je predmetna nekretnina bračna stečevina njega i tuženice Lj. J.

 

10. Kumulirani je tužbeni zahtjev tužitelj utemeljio na tvrdnji da je spomenuti Darovni ugovor protivan zakonu i moralu jer je suprotan načelu savjesnosti i poštenja  budući da su tuženice u vrijeme njegova sklapanja bile upoznate s činjenicom da je predmetni stan bračna stečevina i da se u vezi s tom nekretninom vodi spor između tužitelja i tuženice Lj. J. kao i da je taj spor zabilježen u zemljišnoj knjizi.

 

11. Između stranaka nije bilo sporno da je tužitelj protiv tuženice Ljiljane Jurić pred prvostupanjskim sudom podnio tužbu radi utvrđenja bračne stečevine te da se taj postupak vodi pod poslovnim brojem P-4706/13, kao i da je toj tužbi predmet nekretnina - stan koji je predmet i ovog spora. Tužitelj, naime, nalazi da je zbog činjenice da je tuženica Lj. J. stekla pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini na temelju Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju zaključenog 16. svibnja 2005., što je bilo u vrijeme trajanja bračne zajednice tužitelja i te tuženice, ta imovina predstavlja njihovu bračnu imovinu, i to svakoga od njih za ½ dijela.  Također nije sporno ni da je tužitelj 9. srpnja 2013. podnio prijedlog zemljišnoknjižnom odjelu prvostupanjskog suda radi upisa zabilježbe spora na predmetnoj nekretnini koji je dopušten te je na nekretnini upisana zabilježba spora. Nije sporno ni da je tuženica Lj. J. darovala predmetnu nekretninu tuženici M. J., svojoj kćerki naprijed spomenutim Darovnim ugovorom od 19. srpnja 2013. i da je taj Ugovor predala na uknjižbu prava vlasništva 22. srpnja 2013., kao i da još nije izvršen prijenos prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na tuženicu M. J..

 

12. Na temelju ovakvog činjeničnog supstrata sudovi su odbili glavni tužbeni zahtjev zbog toga što su ocijenili da za prihvaćanje tog zahtjeva nisu ostvarene pretpostavke iz članka 66. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) jer tužitelj nije dokazao postojanje svoje novčane tražbine budući da njegov zahtjev za utvrđenje bračne stečevine ne predstavlja novčani, već nenovčani zahtjev.  Osim toga, glavni je tužbeni zahtjev odbijen i zbog toga što su sudovi ocijenili da tužitelj nije ni predložio, a kamoli dokazao da mu je kao vjerovniku nanesena šteta time što svoju tražbinu neće uspjeti naplatiti iz druge imovine tuženice Lj. J. niti je dostavio dokaz da je zbog besplatnog raspolaganja nekretninom koja je predmet spora u imovini tuženice Lj. J. došlo do takve negativne promjene koja onemogućuje namirenje tužiteljeve tražbine.

 

13. Neutemeljeno revident ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod odbijanja glavnog tužbenog zahtjeva. Naime, opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, u skladu s odredbom članka 66. ZOO su: dospjelost tražbine vjerovnika prema dužniku, pravna radnja dužnika poduzeta na štetu vjerovnika, insolventnost dužnika i postojanje oštećenja vjerovnika time da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje. Opće pretpostavke pobijanja dužnikovih pravnih radnji moraju biti ispunjene kumulativno što znači da izostanak i samo jedne od njih ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva. Uz opće pretpostavke pobijanja, s njima mora biti ispunjena i jedna od posebnih pretpostavki iz članka 67. ZOO.

 

14. Pravilno su sudovi zaključili da u primjeni odredbe članka 66. ZOO glede vrste tražbine za koju se može pobijati dužnikova pravna radnja, ZOO daje pravo pobijanja samo onom vjerovniku čija je tražbina novčana. To proizlazi iz tekstualne interpretacije odredbe članka 66. stavka 1. ZOO prema kojoj vjerovnikova tražbina treba biti "dospjela za isplatu", a to je slučaj kad se potražuje neki novčani iznos, a ne nenovčano činjenje ili propuštanje. To se potvrđuje i stavkom 2. članka 66. ZOO prema kojem se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik "nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine", pri čemu pod "dovoljnim sredstvima" treba razumjeti samo novčana sredstva. Kako, dakle, u postupku nije dokazano da tužitelj ima novčanu tražbinu prema tuženici Ljiljani Jurić, što uostalom nije tvrdio (osim konstrukcije o vrijednosti nekretnine što nije isto što i novčana tražbina), već je po toj osnovi izostala jedna od temeljnih pretpostavki za pobijanje predmetne pravne radnje, pa već zbog toga nije bilo osnove za prihvaćanje glavnog tužbenog zahtjeva.

 

14.1. Uzgred se napominje da iz podataka jedinstvenog informacijskog sustava za upravljanje i rad na sudskim predmetima (eSpis) proizlazi da je postupak kojeg je tužitelj pokrenuo protiv tuženice Lj. J. radi utvrđenja bračne stečevine koji se vodio pred prvostupanjskim sudom pod brojem P-4706/2013 pravomoćno okončan presudom broj P-4706/2013-44 od 10. lipnja 2021. kojom je odbijen tužbeni zahtjev (prvostupanjska presuda o odbijanju tužbenog zahtjeva potvrđena je presudom Županijskog suda u Puli - Pola broj Gž Ob-243/2021-2 od 4. listopada 2021.).

 

15. Osim toga, tužitelj kao vjerovnik nije dokazao ni stvarnu, a ni vjerojatnu nenaplativost svoje tražbine, a tužbi za pobijanje pravne radnje nema mjesta ako se pobijanjem ne olakšava namirenje vjerovnika budući da pravna radnja  dužnika mora dovesti do negativne promjene u dužnikovoj imovini zbog koje je namirenje vjerovnika postalo otežano ili potpuno onemogućeno. Oštećenje vjerovnika postoji kad zbog poduzete radnje dužnika više nema dovoljno imovine za ispunjenje vjerovnikove tražbine, a što u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj nije dokazao.

 

16. Imajući na umu sve naprijed navedeno, budući da u postupku nisu kumulativno ostvarene pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji propisane odredbom članka 66. ZOO, pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili glavni tužbeni zahtjev, pa u tom smislu u ovom dijelu nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

17. Sudovi su nadalje odbili i kumulirani tužbeni zahtjev smatrajući da, sve i da  je tuženica Lj. J. predmetnim Darovnim ugovorom raspolagala dijelom koji nije bio u njezinu vlasništvu, da ta okolnost ne bi dovodila do ništetnosti tog dijela Darovnog ugovora. Osim toga, ovaj je zahtjev odbijen i zbog toga što tuženica M. J. nije upisana kao nositeljica prava vlasništva temeljem predmetnog Darovnog ugovora, pa je u takvim okolnostima ocijenjen neosnovanim zahtjev za brisanje upisa u zemljišnu knjigu tuženice Marte Jurić koja će ostvariti svoje pravo vlasništva ako se udovolji njezinom prijedlogu za upis.

 

18. Neutemeljeno revident ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod odbijanja kumuliranog tužbenog zahtjeva jer su sudovi pravilno ocijenili da na valjanost Darovnog ugovora sklopljenog između tuženica i u odnosu na koji tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ne utječe okolnost je li darovateljica darovala svoj ili tuđi dio nekretnine zato što raspolaganje tuđom stvari ne uzrokuje ništetnost u smislu odredbe članka 322. stavka 1. ZOO, niti ta okolnost, sve i kad bi bila utvrđena kao činjenica u postupku, ne bi predstavljala nemoguću ili nedopuštenu činidbu u smislu odredbe članka 270. stavka 1. ZOO (tako i Rev 1831/2016 od 26. rujna 2017.).

 

19. Što se, pak, tiče pitanja (ne)postupanja tuženice M. J. u dobroj vjeri pri sklapanju predmetnog Darovnog ugovora i podnošenja prijedloga za upis prava vlasništva na temelju tog ugovora u kontekstu upisane zabilježbe spora, revizijski sud u tumačenju sadržaja i pravnog domašaja odredbe članka 122. stavka 1. ZVDSP i članka 8. stavka 3. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 55/13, 60/13 i 108/17 - dalje: ZZK), ističe da u primjeni navedenih zakonskih odredaba, zakon pruža pravnu zaštitu stjecatelju koji je postupao s povjerenjem u zemljišnu knjigu, ako isti nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili je različito od izvanknjižnog stanja, kao i da se nedostatak dobre vjere može prigovoriti nekome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjžno stanje. To znači da zaštitu svog povjerenja u zemljišne knjige može uživati isključivo onaj tko je prigodom stjecanja prava na nekretnini u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, a dobra je vjera neskrivljeno neznanje da se izvanknjižno stanje razlikuje od zemljišnoknjižnog. U tom je smislu stjecatelj postupao u dobroj vjeri ako ni u trenutku sklapanja pravnog posla, a ni u trenutku kad je stavio prijedlog za upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. S druge strane, stjecatelj nije postupao u dobroj vjeri, pa njegovo povjerenje u zemljišne knjige ne uživa zaštitu, ako je isti makar i u jednom od ta dva trenutka znao da je izvanknjižno stanje drukčije od zemljišnoknjižnog ili ako je isti, da nije postupao nemarno, s obzirom na okolnosti, morao posumnjati da postoji ta razlika (tako i VS RH, Rev 1384/2016-3 od 22. siječnja 2019.).

 

20. Stjecatelj nekretnine na kojoj je zabilježen spor može se pozvati da je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige i ako je imao saznanja da je u zemljišnim knjigama zabilježen spor o nekretnini koju stječe ukoliko nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanjknjižnog stanja, što ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja. Pritom okolnost zabilježbe spora, sama po sebi, ne znači da takav stjecatelj ima dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, već znači tek da taj stjecatelj preuzima rizik za slučaj da se postupak glede kojega je dopuštena zabilježba spora završi ovršnom odlukom na temelju koje bi bio promijenjen upis knjižnog prava glede kojega je provedena zabilježba spora, jer bi se u tom slučaju istodobno s provedbom upisa promjene knjižnog prava na način i u opsegu kako je to određeno tom odlukom, po službenoj dužnosti, izbrisali svi upisi zatraženi nakon provedbe zabilježbe spora ako su u suprotnosti s novim upisom.

 

20. Pravni učinci zabilježbe spora, u skladu s odredbom članka 81. stavka 1. i 2. ZZK, sastoje se u davanju vanjske vidljivosti prema svim trećim osobama činjenice da se glede nekog upisanog knjižnog prava vodi neki postupak pred sudom o čijem ishodu ovisi promjena nositelja knjižnog prava, promjena, prestanak ili ograničenje knjižnog prava, a osim toga, ima za cilj i da se zabilježbom spora osigura i bolje mjesto u prvenstvenom redu za knjižno pravo koje bi se tek trebalo upisati. Međutim, zabilježba spora ne sprječava nositelja knjižnog prava na kojeg se odnosi zabilježba da i nakon provedene zabilježbe raspolaže tim knjižnim pravom, samo što su sva ta raspolaganja uvjetna i ovise o ishodu spora koji je zabilježen jer zabilježba spora ima učinak da pravomoćna presuda donesena povodom tužbe djeluje i protiv onih osoba koje su stekle knjižna prava pošto je prijedlog za zabilježbu spora stigao zemljišnoknjižnom sudu. To znači ako se postupak glede kojega je dopuštena zabilježba spora dovrši ovršnom odlukom na temelju koje bi bio promijenjen upis knjižnog prava glede kojega je provedena zabilježba spora, istodobno s provedbom upisa promjene knjižnog prava na način i u opsegu kako je to određeno tom odlukom po službenoj će se dužnosti izbrisati svi upisi zatraženi nakon provedbe zabilježbe spora ako su u suprotnosti s novim upisom. S tim u vezi, kad je zabilježeni spor dovršen odlukom po kojoj stranci pripada pravo, u skladu s odredbom članka 81. stavka 3. ZZK, dosuđeno pravo dobiva ono mjesto u prvenstvenom redu koje mu je bilo osigurano zabilježbom spora.

 

21. U okolnostima konkretnog slučaja, s obzirom na opisani način postupanja tuženice M. J. u spomenuta dva ključna trenutka (sklapanja ugovora i podnošenja prijedloga za upis), revizijski sud ocjenjuje da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je ova tuženica, usprkos upisanoj zabilježbi spora, postupala u dobroj vjeri, pa su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev. To tim i više što tužitelj nije uspio u sporu na koji se spomenuta zabilježba odnosila.

 

22. Slijedom naprijed navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, reviziju je tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. ZPP radi čega je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 21. veljače 2023.