- 1 -              Revd 4677/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 4677/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz O., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo obrane (OIB: …), koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo iz Karlovca, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž R-378/2021-2 od 19. kolovoza 2022., kojom je (osim glede zateznih kamata) potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Pr-466/2017-35 od 24. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Odbija se prijedlog tuženice za dopuštenje revizije.

 

II. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tuženica je podnijela prijedlog da joj se dopusti revizija protiv drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda (kojom je obvezana isplatiti tužitelju, djelatnoj vojnoj osobi, na ime neisplaćenih dodataka na plaću, odnosno razlike plaće - s osnova ostvarenih prekovremenih sati rada za razdoblje od svibnja 2012. do lipnja 2014., bruto iznos od 9.293,59 kn sa zakonskim zateznim kamatama), a sve zbog pravnog pitanja kojeg drži važnim za odluku o predmetu spora i osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu:

 

„mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima, dostavljenim evidencijama o radu, potpisanim od strane tužitelja?

 

2. Tužitelj je odgovorio na prijedlog i predložio da se ovaj odbaci kao nedopušten.

 

3. Prijedlog tuženice da joj se revizija dopusti nije osnovan.

 

4. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 19. kolovoza 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), na snazi od 19. srpnja 2022. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe članaka 58. do 73. ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv drugostupanjske presude ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

5. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredaba čl. 387., koje propisuju obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojima: (...) "Prijedlog za dopuštenje revizije, osim podataka koje mora sadržavati svaki podnesak, treba sadržavati: (...) 2) određeno naznačeno pravno pitanje iz članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona ili određeno naznačeno temeljno ljudsko pravo iz članka 385.a stavka 2. ovoga Zakona za koje stranka smatra da joj je u postupku povrijeđeno uz dokaz da je u vezi s tim stranka iscrpila dopušteni pravni put, 3) jasno naznačene razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu članka 385.a stavaka 1. ili 2. ovoga Zakona uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. (...) Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog za dopuštenje revizije dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.“,

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi,...“.

 

6. Pritom treba imati na umu da te odredbe ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi i (kada se, kao ovdje, predlagatelj poziva na "različitu" sudsku praksu i praksu koju bi trebalo preispitati i promijeniti) postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

7. Polazeći od toga da Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tuženice postavljeno pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske ne ocjenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje se ne može očekivati neujednačena i nesigurna praksa - ili takva da bi ju trebalo mijenjati.

 

8. Naime, odgovor na postavljeno pitanje proizlazi već iz odredbe čl. 8. ZPP-a, prema kojoj: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.“ - a iz smisla koje je odredbe zaključiti da dokazna snaga pojedinog dokaza (primjerice: kada tužitelj spori vjerodostojnost evidencije tuženice o satima njegova rada, istinitost podataka iz te evidencije, pa se radno vrijeme tužitelja, njegova radna angažiranost, utvrđuje i na temelju iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja te vještačenjem) ne zavisi od toga je li riječ o personalnom ili materijalnom dokazu, jer se dokazna vrijednost svakog pojedinog dokaza, ma o kojem god se od ovih radilo, ocjenjuje u okolnostima svakog konkretnog slučaja zasebno - a ne od njihove unaprijed ili načelno određene ili propisane vrijednosti.

 

9. S prethodnim u svezi, a budući da je osporena presuda i donesena po ocjeni dokazne snage svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, dakle po ocjeni svih u predmetu provedenih dokaza prema okolnostima konkretnog slučaja, bez da je pojedinom dokazu dan već i samo načelan značaj „jačeg“ ili privilegiranog i prvenstvenog - a ne (kako tuženica nalazi da je trebala) prema unaprijed utvrđenoj načelnoj vrijednosti samo jednog određenog dokaza, odnosno budući da se iz osporene presude, iz njezina sadržaja odnosno obrazloženja, ne može u okviru razumnog zaključivanja prihvatiti da je donesena uz shvaćanje koje bi bilo protivno smislu navedenog odgovora, taj odgovor ne može (a i to je bitno za dopuštenost revizije) utjecati na osporenu presudu i tuženicu dovesti u povoljniju poziciju.

 

10. Time, iako je predlagateljica u prijedlogu naznačila pitanje, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga uvažiti:

 

10.1. da prijedlog u svezi u njemu postavljenog pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o tom pitanju u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja zaista i postoji (na čemu predlagateljica temelji prijedlog) neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njemu može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse),

 

10.2. da predlagateljica nije ničime dokazala da bi u svezi postavljenog pitanja (prema navedenom odgovoru na njega: po kojem prednost i vjerodostojnost pojedinog dokaza u situaciji kakva je ovdje - gdje je dopušteno dokazivati da podaci iz određene evidencije ne odgovaraju stvarnom, da su neistiniti ili nepotpuni, ma koji god bili, ovisi i valja cijeniti prema okolnostima svakog konkretnog slučaja) trebalo očekivati neku nejasnu ili neujednačenu sudsku praksu, toliko da bi revizijski sud imao ili mogao (trebao) ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu i ostvarivati svrhu prijedloga (osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni),

 

10.3. da predlagateljica postavljenim pitanjem (formulacijom kojeg je ograničila svoj prijedlog i revizijski sud u ovlastima njegova ispitivanja) i razlozima kojima ga obrazlaže, u biti sugerira prihvatiti shvaćanje na kojem osporena odluka nije temeljena i činjenice koje u postupku nisu utvrđene, te traži samo preocijenu provedenih dokaza, da se prihvati njezino shvaćanje o ovima: dakle, da joj se odgovori je li ovdje, prema okolnostima koje ona nameće prihvatiti - ili kakve bi ona htjela (o činjenicama iz po njoj priloženih isprava, koje bi, kako drži, trebalo uzeti jedino mjerodavnim ili relevantnim), pravilno odlučeno o postavljenom zahtjevu, u pravilno vođenom postupku,

 

10.4. da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa da postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što tuženica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da je već i iz provedenih i samo po njoj predloženih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo predlagateljice.

 

11. Revizijski sud u svezi s time još ukazuje:

 

11.1. da podneseni prijedlog može razmatrati samo u granicama postavljenog pitanja i razloga kojima ga predlagateljica obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi u prijedlogu postavljenog pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

11.2. da revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagateljica smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagateljice - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

12. Sukladno izloženom, zaključiti je da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

13. Stoga je prijedlog tuženice za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbiti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 389.b ZPP-a).

 

14. Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 21. veljače 2023.